- 1 -              Revr 252/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 252/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek, članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća  i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz B., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: ... , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Našicama, Stalna služba u Đakovu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-570/15-2 od 15. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-16/14-15 od 10. prosinca 2014., u sjednici održanoj 7. srpnja 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-570/15-2 od 15. prosinca 2016. i presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-16/14-15 od 10. prosinca 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tuženika Ministarstvo obrane RH, Uprave za ljudske resurse, Sektora za upravljanje ljudskim resursima, Klasa:080-05/13-07/20, Ur.br.512M2-010202-13-1 od 15. 11. 2013. kojom se tužitelju M. V. iz B. otkazuje rad na određeno vrijeme, zbog poslovno uvjetovanih razloga, nedopuštena.

II. Nalaže se tuženiku MO RH, Upravi za ljudske resurse, Sektoru za upravljanje ljudskim resursima da tužitelju M. V. iz B. vrati na rad na poslove na kojima je do sada radio, s mjestom rada u Đ., te da mu na ime naknade plaće za svaki mjesec isplati novčani iznos u visini utvrđenog pripadajućeg koeficijenta, sa zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB, uvećane za 5% tnih poena koja na svakomjesečni iznos teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, kao i da tužitelju prizna sva prava iz radnog odnosa, počevši od dana prestanka radnog odnosa tj. od dana 01. 01. 2014. sve do dana donošenja I. stupanjske presude.“

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 1.500,00 kn.“

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu prihvatiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Predmet spora revizijskog postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđuje se da je nedopuštena Odluka tuženika Klasa: 080-05/13-07/20, Ur.br. 512M2-010202-13-1 od 15. studenoga 2013. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme zbog poslovno uvjetovanih razloga.

 

6. U konkretnom slučaju između stranaka nije sporno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao namještenik od 24. prosinca 1994. do 31. prosinca 2013.,

- da je rješenjem tuženika od 16. listopada 2009. tužitelj raspoređen na radno mjesto III. vrste, SSS, rukovatelj energetskog sustava, zapovjedništvo za potporu, opslužna bojna, opslužništvo vojarne „D. Đ.“, opslužni odsjek vojarne „V. O.“, graditeljski pododsjek,

- da je Odlukom od 15. studenoga 2013. tuženik tužitelju. otkazao rad na neodređeno vrijeme zbog poslovno uvjetovanih razloga, s otkaznim rokom u trajanju od 2 mjeseca i 2 tjedna,

- da je navedenu odluku tužitelj primio 2. prosinca 2013.,

- da je protiv te odluke 14. prosinca 2013. preporučenom pošiljkom podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prav na koji zahtjev tuženik nije odgovorio,

- da je 11. siječnja 2014. tuženik podnio predmetnu tužbu,

- da je tužitelj 16. prosinca 2013. podnio tuženiku zahtjev za prestanak radnog odnosa prije isteka otkaznog roka i to s danom 31. prosinca 2013.,

- da je tuženik rješenjem Klasa: UP/I 080-05/13-07/149, Ur.br. 512 M2-010202-13-1 od 20. prosinca 2013. utvrđeno da tužitelju prestaje rad kod tuženika s danom 31. prosinca 2013.

 

7.1. Sporno je i u revizijskom postupku je li tužitelju radni odnos prestao na temelju Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu od 15. studenoga 2013., koju tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi nedopuštenom, ili na temelju rješenja tuženika od 31. prosinca 2013. kojim je, u povodu pisanog zahtjeva tuženika utvrđeno da tužitelju prestaje radni odnos 31. prosinca 2013.

 

7.2. U odnosu na navedeno u postupku je utvrđeno da je tužitelj 16. prosinca 2013. podnio tuženiku zahtjev za prestanak radnog odnosa prije isteka otkaznog roka i to s danom 31. prosinca 2013. uz pravo na otpremninu prema Odluci o visini otpremnine za državne službenike i namještenike Ministarstva obrane i Oružanih snaga kojima služba prestane zbog preustroja ili smanjenja snaga donesenoj 25. listopada 2013. (dalje: Odluka o visini otpremnine), kao i da je tuženik, prema zahtjevu tužitelja, 20. prosinca 2013. donio rješenje kojim je tužitelju utvrđeno pravo na otpremninu u skladu s navedenom Odlukom o visini otpremnine te je utvrđeno da mu prestaje rad kod tuženika s danom 31. prosinca 2013.

 

7.3. Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je radni odnos tužitelju prestao na temelju rješenja tuženika od 20. prosinca 2013. kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa s danom 31. prosinca 2013., jer je zahtjev za prestanak radnog odnosa tužitelj tuženiku podnio prije isteka otkaznog roka, odričući se na taj način otkaznog roka utvrđenog Odlukom tuženika od 15. studenoga 2013. Zbog navedenog, tužbeni zahtjev ocijenjen je neosnovanim.

 

8. Prema ocjeni revizijskog suda, takav zaključak nižestupanjskih sudova neprihvatljiv je i nerazumljiv.

 

9.1. Naime, tuženik je 25. listopada 2013. donio navedenu Odluku o visini otpremnine, u kojoj je određeno, između ostalog, da državnom službeniku i namješteniku u Oružanim snagama koji tijekom preustroja Oružanih snaga podnesen pisani zahtjev za prestanak radnog odnosa u roku od 15 dana od dana stavljanja na raspolaganje odnosno početka otkaznog roka, pripada pravo na otpremninu u visini jedne njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene u zadnja tri  mjeseca prije prestanka službe odnosno radnog odnosa, za svaku godinu provedenu u službi u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama (članak VII). Tužitelj je, kako bi ostvario pravo na takvu povlaštenu otpremninu, prema pozivu tuženika, prije isteka otkaznog roka, i podnio tuženiku zahtjev za prestanak radnog odnosa prije isteka otkaznog roka s danom 31. prosinca 2013., prema kojem je tuženik donio rješenje 20. prosinca 2013. kojim je utvrđeno da tužitelju prestaje rad kod tuženika s danom 31. prosinca 2013. te je određeno da mu pripada otpremnina u visini opisanoj tim rješenjem.

 

9.2. Dakle, navedenim rješenjem tuženika samo je utvrđen dan prestanka radnog odnosa tužitelju, a radni odnos tužitelju kao namješteniku prestao je na temelju Odluke o otkazu od 15. studenog 2013. Time što je podnio zahtjev za prestanak radnog odnosa s danom prije isteka otkaznog roka, kako bi ostvario pravo na otpremninu prema citiranoj Odluci o visini otpremnine, tužitelj nije izgubio pravo zahtijevati da se Odluka o otkazu od 15. studenoga 2013. utvrdi nedopuštenom, jer da takva Odluka o otkazu nije donesena tužitelj ne bi niti podnosio zahtjev za prestanak radnog odnosa sa danom 31. prosinca 2013. kako bi ostvario pravo na povlaštenu otpremninu.

 

10.1. Također je sporno je li otkazivanje ugovora o radu provedeno u skladu s odredbom čl. 122. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR).

 

10.2. Prema odredbi čl. 122. st. 3. ZR poslodavac ne može provesti otkazivanje radnicima za koje je izrađen program zbrinjavanja viška radnika u roku od trideset dana od dana dostave programa nadležnoj javnoj službi zapošljavanja.

 

11. Drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke samo navodi kako iz predmeta spisa i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je nadležnom Zavodu za zapošljavanje dostavljen program zbrinjavanja viška radnika i njegove dopune te da se isti suglasio s otkazima radnicima s liste „viška radnika“. Međutim, ni drugostupanjski sud u svojoj odluci ne navodi kada je navedeni program zbrinjavanja viška radnika dostavljen nadležnom Zavodu za zapošljavanje, niti je li otkazivanje provedeno u skladu s odredbom čl. 122. st. 3. ZR (što je tužitelj isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude), a takvi razlozi nisu sadržani ni u obrazloženju prvostupanjske odluke.

 

12. Slijedom navedenog, prema ocjeni revizijskog suda, u konkretnom slučaju, tužitelj osnovano ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP, uslijed koje nižestupanjske presude nije moguće ispitati.

 

13. Zbog toga je, primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, trebalo je ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

14. U ponovnom postupku, imajući na umu razloge sadržane u obrazloženju ovog rješenja, o zahtjevu tužitelja potrebno je donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.

 

Zagreb, 7. srpnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v.r.