1

Poslovni broj: 5 UsI-701/2020-7

Poslovni broj: 5 UsI-701/2020-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja M. L. iz P., kojeg zastupa opunomoćenik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba V. L., radi invalidske mirovine, 07. srpnja 2021.

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/20-03/00990048269, URBROJ: 341-99-06/2-20-1310 od 07. svibnja 2020.

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1.              Osporavanim rješenjem tuženika, označenim u točki I. izreke presude, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V., KLASA: UP/I 141-02/19-03/00990048269, URBROJ: 341-22-06/2-19-1863 od 28.siječnja 2020. kojim se tužitelju odbija zahtjev za priznanjem prava na invalidsku mirovinu.

2.              Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene članka 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ 121/17. i 98/19., dalje u tekstu ZHBDR). Naglašava da se pred ovim Sudom u predmetima po njegovim tužbama upisanim pod poslovnim brojevima: UsI-1197/13 i UsI-987/18 već vode postupci koji u odnosu na ovaj predmet predstavljaju prethodno pitanje pa predlaže odrediti prekid ovog upravnog spora do pravomoćnog okončanja ranijih postupaka. Nadalje ističe kako je pogrešno utvrđeno da je doživio povredu umjesto pravilno da se u njegovom slučaju radi o ranjavanju od djelovanja neprijateljske granate u momentu izgradnje zemunice na prvoj crti bojišta. Iz spisu priložene liječničke potvrde od 14. lipnja 2006. jasno proizlazi da se radi o ranjavanju nastalom u borbenom djelovanju. Stoga predlaže zakazivanje rasprave i njegovo saslušanje na okolnost je li do ranjavanja ili povrede došlo uslijed posljedica neprijateljskog djelovanja ili pak primjerice pada i slično. Poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženu u odlukama pod brojevima: U-III-1128/2010 od 27. listopada 2010., U-III-6070/2011 od 30. lipnja 2011. i U-III-6002/2011 od 11. listopada 2011. Predlaže poništiti osporavano rješenje te mu priznati pravo na invalidsku mirovinu prema odredbama ZHBDR-a.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu ne iznosi nova očitovanja već predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog akta.

4.              Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika te je na takav način, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH i 29/17., dalje u tekstu ZUS), strankama pružena mogućnost, prije donošenja presude, izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži sudskom spisu i spisu upravnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke su na raspravi u bitnom ostale kod svojih prijašnjih navoda i prijedloga, s tim da je zamjenik opunomoćenika tužitelja zatražio trošak ovog spora u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna (za sastav tužbe i pristup ročištu) sve uz pripadajući PDV.

5.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.              Prije svega valja napomenuti da tužiteljev zahtjev za prekidom upravnog spora nije osnovan iz razloga što se u predmetnima koje navodi u tužbi ne radi o prethodnom pitanju kakvog ga ima u vidu članak 45. stavak 2. točka 1. ZUS-a. Osim toga navedeni predmeti su zatvoreni i otvoreni pod novim poslovnim brojem: UsI-1164/2020 koji je okončan pravomoćnom presudom.

7.              Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu pokrenut je po zahtjevu tužitelja od 24. siječnja 2015. za priznanje prava na invalidsku mirovinu po članku 142. ZHBDR-a.

8.              Prema članku 142. ZOHBDR-a pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (stavak 1.). Pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine (stavak 2.).

9.              Nije sporno da je tužitelj hrvatski državljanin i pripadnik borbenog sektora postrojbe Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju od 01. svibnja 1992. do 10. srpnja 1992., već je sporno je li tuženik valjano zaključuje da u tužiteljevu slučaju nema mjesta primjeni članka 142. ZHBDR-a.

10.              Radi se o odredbi ZHBDR-a koja ima prisilan značaj (ius cogens), tj. obvezuje pravne subjekte da ih se bezuvjetno pridržavaju, ne dopuštajući mogućnost odstupanja. Tako shvaćanje u vezi sa strogom normom zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: U-zpz 4/2013-6 od 09. lipnja 2020.

11.              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi pod poslovnim brojem: Usž-4186/20-2 od 12. siječnja 2021. zauzima pravno shvaćanje da zadaća javnopravnih tijela i sudova nije utvrđivati mogu li se predmetne ozljede smatrati ranjavanjem iz članka 142. stavka 1 ZHBDR-a, već da, prije nego pristupe utvrđivanju relevantnih činjenica o kojima ovisi priznanje prava na invalidsku mirovinu (postojanja smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog gubitka radne sposobnosti i potpunog gubitka radne sposobnosti), utvrde je li podnositelj aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva. Osobe obuhvaćene člankom 142. stavkom 2. ZHBDR-a, jesu pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede. Činjenica iz te odredbe utvrđuju se na temelju javnih isprava izdanih od nadležnih javnopravnih tijela u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Zbog toga, javnopravna tijela i sudovi u Republici Hrvatskoj nemaju ovlasti preispitivati pravilnost osnove priznatog prava (izreke) navedene u tim ispravama (rješenje), jer bi time, u biti, zadirali u pravilnost pravomoćnog rješenja javnopravnog tijela u Bosni i Hercegovini.

12.              Slijedom prethodno zauzetog pravnog shvaćanja, ovaj Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, već je izvršio uvid u rješenje Brčkog distrikta, Odijela za zdravstvo i ostale usluge, broj: UP-05-1757-2/05 od 20. studenog 2005. kojim se tužitelju priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VII. skupine, sa 50% tjelesnog oštećenja, stalno, po osnovu stradavanja zadobivenog u obnašanju vojničke dužnosti u postrojbama OS HVO-a, počevši od 01. siječnja 2005. pa sve dok postoje propisani uvjeti za korištenje ovog prava.

13.              Nadalje, uvidom u uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Federacije Bosne i Hercegovine, Odsjeka za pitanja evidencije iz ovlasti vojne obveze O., Grupe za pitanja evidencije iz ovlasti vojne obveze Domaljevac-Šamac, broj: 07/60-41/1-72-109/19 od 13. prosinca 2019., Sud utvrđuje da je tužitelj 10. srpnja 1992. povrijeđen na vojnoj dužnosti, na crti obrane G. V., u desnu nogu, prilikom radova na izgradnji zemunica, pri izvršavanju zapovjedi i obavljanju vojnih dužnosti postupajući po pravilima službe. Uvjerenje je izdano na temelju podataka iz službene evidencije organizacijske cjeline Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalide domovinskog rata u svrhu ostvarivanja prava u Republici Hrvatskoj.

14.              Dakle, može se zaključiti da tužitelju nije pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida: a) po osnovi ranjavanja ili zatočeništva ili b) od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede. Stoga tuženik osnovano smatra da u konkretnom slučaju odnosno povodom zahtjeva tužitelja nije bilo mjesta primjeni članka 142. stavka 1. i 2. ZHBDR-a.

15.              Kraj takvog stanja stvari prigovori tužitelja ne mogu dovesti do drugačije odluke te ovaj Sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim. Zbog toga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci točke I. presude, a kako tužitelj nije uspio u sporu, ne pripada mu ni zatraženi trošak te je primjenom članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 07. srpnja 2021.

Sudac

Dario Mađaroš v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.