Broj: Kž 358/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. M., zbog kaznenih djela iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbi optuženog D. M. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. travnja 2014., broj K-128/12, u sjednici održanoj 23. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog D. M., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97 opisano pod točkom 1. izreke i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. U povodu žalbe optuženog D. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo opisano u točki 3. izreke prvostupanjske presude na način da se, na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08),

protiv optuženog D. M. (osobni podaci kao u izreci pobijane presude)

 

ODBIJA OPTUŽBA

 

da u vremenu od 01. listopada 2005. do 30. rujna 2006. u Zagrebu, u svojstvu jedinog osnivača i direktora trgovačkog društva M. g. d.o.o. iz Z., odredbi članaka 7. i 8. Zakona o računovodstvu nije vodio poslovne knjige i to dnevnik, glavnu knjigu i pomoćne knjige, odnosno protivno odredbi članka 23. Zakona o porezu na dodanu vrijednost nije vodio knjigu ulaznih računa (URA) i knjigu izlaznih računa (IRA), mada je trgovačko društvo obavljalo gospodarsku djelatnost i vršilo oporezive poslovne transakcije,

 

dakle, nije vodio trgovačke i poslovne knjige koje je po zakonu obvezan voditi,

 

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga - opisano i kažnjivo po članku 287. KZ/97.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Uslijed odluke pod II., žalba optuženog D. M. je u tom dijelu bespredmetna.

 

III. Uslijed odluka pod I. i II. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12. – dalje: KZ/11) opisano u točki 2. izreke optuženi D. M., na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11 optuženome D. M. izriče se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je ovaj optuženik osuđen neće izvršiti ako on u vremenu od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

IV. Žalba optuženog D. M. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog D. M. za: kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine te kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. stavka 1 KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega ga je na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci te mu je potom na temelju članka 57. KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da se od kazne na koju je optuženik osuđen izvršava deset mjeseci, a dio kazne od jedne godine i osam mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo s time da rok provjeravanja počinje teći od izdržane kazne.

 

Na temelju članka 4. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.) utvrđeno je da novčani iznos od 449.577,90 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 337. stavka 1., 3. i 4. KZ/97 i da se radi o imovini Republike Hrvatske te mu je naloženo da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06. – dalje: ZKP/97) optuženik je oslobođen obveza da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 119. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/97 u cijelosti te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. M. po branitelju, odvjetniku P. M., navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni te odluke o oduzimanju imovinske koristi, dok je obrazložio žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu „ukine i vrati na ponovno suđenje, preinači u cijelosti ili preinači na način da optuženiku izrekne uvjetnu osudu u pogledu toč. 3. ožaljene presude, dok u pogledu toč. 1. i 2. presudu ukine.“

 

Žalbu je optuženik podnio i po odvjetnici M. M., privremenoj zamjenici svoje braniteljice po službenoj dužnosti, odvjetnice M. F. S. naznačujući kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povredu kaznenog zakona te odluku o oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da se ukine pobijana presuda te predmet vrati na ponovno odlučivanje, podredno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi kaznene odgovornosti te „dalje postupi sukladno zakonu“.

 

Budući da se obje žalbe sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedna žalba.

 

Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu je podnijelo odgovor na žalbu u kojem navodi da su neutemeljeni navodi žalbe optuženika, no ne stavlja prijedlog ovome sudu.

 

Shodno odredbi članka 257. stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13) i pravnom shvaćanju sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. svibnja 2014. postupak je pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, kao drugostupanjskim sudom, nastavljen po odredbama ZKP/08.

 

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, nakon dužnog razgledanja vratio spise na daljnji postupak podneskom od 13. lipnja 2014. broj KŽ-DO-739/2014.

 

U odnosu na točku I. izreke:

 

Iako optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka počinjenu na način da presuda ne sadrži razloge u odlučnim činjenicama, a razlozi koje sadrži su u znatnoj mjeri proturječni, navedena povreda nije konkretizirana, dok je iz daljnjeg obrazloženja očito da se radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u čemu je žalitelj u pravu.

 

Naime, zaključak suda da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97 se temelji na nalazu knjigovodstvenog vještaka, iako je vještak ostavio dvojbenim pitanje namjene podignute gotovine kada je naveo da iz dokumentacije nije vidljivo da li su sredstva upotrijebljena za poslovanje trgovačkog društva ili za osobne potrebe optuženika. Pored toga u spisu postoje računi R1 te analitika kreditnih kartica D. i A. za koje kreditne kartice je optuženik u svojoj obrani naveo da je koristio prilikom kupovanja robe za potrebe poslovanja svog društva, a poslije te troškove podmirivao novcem kojeg je podizao s računa svog trgovačkog društva i koji je predmet kaznenog djela iz točke 1. pobijane presude. Stoga žalitelj s pravom ističe da u postupku nije nedvojbeno utvrđeno da novac podignut s računa trgovačkog društva nije korišten za potrebe poslovanja tog društva.

 

Premda je osnovano sud prvog stupnja kritičan prema načinu na koji je optuženik, prema stanju stvari bez odgovarajuće dokumentacije, obavljao poslovanje svog trgovačkog društva, njegovu je obranu trebalo podrobnije razmotriti i povezati s ostalim dokazima, poglavito priloženim računima R1 i podacima o kupnji robe putem kreditnih kartica.

 

Vještak je u više navrata naglasio kako nema odgovarajuće vjerodostojne dokumentacije koja treba pratiti poslovnu transakciju na računu trgovačkog društva i da se zbog nepostojanja vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava nije mogao očitovati koja je svrha isplata s računa, no isti nije isključio (niti je upitan na tu okolnost) mogućnost da je analitika kreditnih kartica u vezi s podignutom gotovinom na način kako je to optuženik opisao u svojoj obrani, kao i računi R1 koje je optuženik dostavio u spis.

 

Prema tome, u pravu je optuženik da prvostupanjski sud nije temeljito razmotrio sve dokaze, zbog čega je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve dokaze. Također će dopunom vještačenja po vještaku knjigovodstvene struke provjeriti obranu optuženika i utvrditi da li podignuti iznosi gotovine po vremenu podizanja i svojim iznosima korespondiraju s računima koje je optuženik dostavio u spis te s analitikom kreditnih kartica u odnosu na onu vrstu troškova koji su povezani s djelatnošću trgovačkog društva optuženika. Po potrebi će, a sa ciljem utvrđivanja subjektivnog elementa optuženika, ponovno ispitati svjedoka E. H. na okolnost je li optuženik na sličan način kako mu se to stavlja na teret podizao gotovinu u vrijeme dok je trgovačko društvo R. d.o.o. vodilo knjigovodstvo za društvo M. g. d.o.o. Naime, ovaj svjedok se samo načelno izjasnio o dopuštenosti spornog načina podizanja gotovine, no nije konkretno upitan je li prije inkriminiranog razdoblja društvo M. g. d.o.o. kupovalo robu putem kreditnih kartica i potom novcem podignutim sa žiro računa plaćalo troškove tih istih kartica.

 

Potom će sud nakon pažljive i sveobuhvatne ocjene dokazne građe utvrditi je li podizanjem gotovinskih sredstava sa žiro računa trgovačkog društva M. g. d.o.o. optuženik pribavio sebi protupravnu imovinsku korist i u kolikom iznosu, te će donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku koju će obrazložiti u skladu sa člankom 459. ZKP/08. U slučaju da ocjena izvedenih dokaza pruža jednakovrijedne različite zaključke, iste će ocjenjivati uz primjenu načela iz članka 3. stavka 2. ZKP/08.

 

Iz svega izloženog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08 odlučeno je kao u točki I. izreke ove odluke.

 

U odnosu na točku II. izreke:

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da je nakon donošenja pobijane presude, u međuvremenu, dana 30. rujna 2018. nastupila zastara kaznenog progona iz članka 81. stavak 1. alineja 5. KZ/11 u vezi članka 81. stavka 3. KZ/11 za kazneno djelo iz točke 3. presude.

 

Naime, optužnicom podignutom 28. kolovoza 2012. koja je izmijenjena 11. travnja 2014. optuženik se pod točkom 3. teretio za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 287. KZ/97 koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela. U međuvremenu je na snagu stupio novi KZ/11 koji je isto postupanje sankcionirao u članku 248. stavku 1. KZ/11. Uspoređuju li se rasponi propisanih kazni zatvora vidljivo je da je KZ/11 blaži budući da ne propisuje minimum kazne, a maksimum iznosi tri godine, za razliku od KZ/97 koji je odredio minimum kazne od tri mjeseca, dok je maksimum kazne određen do pet godina. S obzirom na navedeno i sukladno članka 3. stavka 2. KZ/11 kazneno djelo iz točke 3. valja kvalificirati po članku 248. stavku 1. KZ/11 kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Za to kazneno djelo je zapriječena kazna zatvora do tri godine te sukladno članku 81. stavku 1. alineji 5. KZ/11 protekom roka od deset godina od dana dovršenja kaznenog djela nastupa zastara kaznenog progona, koji rok se, sukladno članku 81. stavku 3. KZ/11, dalje produljuje za dvije godine nakon donošenja prvostupanjske presude. Slijedom navedenog, dana 30. rujna 2018. je nastupila zastara kaznenog progona što je zapreka za vođenje postupka.

 

Stoga je ovaj drugostupanjski sud bio dužan, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08, preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo opisano u točki 3. izreke pobijane presude na način da se, na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08, odbije optužba protiv optuženika kako je to navedeno u točki II. izreke ove odluke.

 

Odluka o troškovima kaznenog postupka u odnosu na odbijajući dio presude se temelji na propisima citiranim u točki II. izreke.

 

Uslijed odbijanja optužbe (točka II. izreke ove odluke) zbog nastupa zastare kaznenog progona, u tom dijelu je postala bespredmetna žalba optuženika u odnosu na kazneno djelo iz točke 3. pobijane presude.

 

U odnosu na točku III. izreke:

 

Iz sadržaja žalbe optuženika vidljivo je da se točka 2. pobijane presude (kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11) osporava jedino zbog povrede kaznenog zakona (članak 467. točka 2. ZKP/08). Naime, žalitelj smatra da se ovdje radi o presuđenoj stvari budući da je optuženik za postupanje opisano u točki 2. pobijane presude pravomoćno osuđen prekršajnim nalozima Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Odjela za prekršajni postupak, i to pravomoćnim prekršajnim nalozima od 13. listopada 2007. broj UP/I-740-04/07-02/2023, od 26. lipnja 2008. broj UP/I-740-04/06-02/2985, od 16. rujna 2005. broj UP/I-740-04/05-02/1366 i od 29. siječnja 2010. broj UP/I-740-04/06-02/1689.

 

Suprotno žalbenim navodima, prekršajni nalozi od 16. rujna 2005. broj UP/I-740-04/05-02/1366 s lista 546-547 i od 29. siječnja 2010. broj UP/I-740-04/06-02/1689 s lista 541-545 spisa nisu postali pravomoćni, što znači da se ne radi o odlukama kojima je optuženik pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom, pa se ne radi niti o presuđenoj stvari.

 

Međutim, niti kod dva naloga koji su postali pravomoćni (od 13. listopada 2007. broj UP/I-740-04/07-02/2023 na listu 617 do 619 spisa i od 26. lipnja 2008. broj UP/I-740-04/06-02/2985 na listu 621 do 623 spisa) se ne može govoriti o „res iudicata“. Naime, uspoređujući činjenične opise djela u prekršajnim postupcima i točki 2. pobijane presude, proizlazi kako se oni bitno razlikuju upravo u činjenici da u prekršajnim nalozima nije spomenuta namjera neplaćanja poreza i neplaćanje poreza na dodanu vrijednost i slijedom toga pribavljanje trgovačkom društvu M. g. d.o.o. nepripadne imovinske koristi i oštećenja državnog proračuna za iznose od 210.505,33 kn (alineja 1 činjeničnog opisa točke 2. pobijane presude) i od 338.746,45 kn (alineja 2. činjeničnog opisa točki 2. pobijane presude), što su bitni elementi kaznenog djela iz članka 256. stavak 1. KZ/11 (namjera izbjegavanja plaćanja poreza i smanjenje porezne obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna).

 

Prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da se u ovom slučaju ne radi o istom djelu, a onda niti o presuđenoj stvari, te nema niti povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08, niti s tim u vezi povrede iz članka 31. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14.).

 

Uslijed djelomičnog ukidanja pobijane presude kao u točki I. izreke i djelomičnog preinačenja kao u točki II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. pobijane presude na način da je optuženi D. M. za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, nakon čega mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako on u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Sud je, u smislu odredbe članka 47. KZ/11, prilikom odlučivanja o sankciji uzeo u obzir neosuđivanost, obiteljski život optuženika i protek vremena od počinjenja djela, a ovakva sankcija će ispuniti svrhu kažnjavanja (članak 41. KZ/11) u odnosu na individualnu i specijalnu prevenciju.

 

U odnosu na točku IV. izreke:

 

Slijedom svega navedenog i u smislu članka 482. ZKP/08, žalba optuženika je u ostalom dijelu odbijena kao neosnovana te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda kao u točki IV. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 23. listopada 2018.