1               Poslovni broj: Gž R-667/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-667/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, protiv tuženika V. M. iz R., kojega zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-229/20-4 od 29. prosinca 2020., 7. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se uvažava se žalba tužiteljice kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-229/20-4 od 29. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I.1. i I.2. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, na način da se djelomično prihvaća njezin tužbeni zahtjev, i sudi:

1. Nalaže se tuženiku V. M . da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 25.862,75 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućim od 3. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kuna skupa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2020. do isplate, po stopi uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II. Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-229/20-4 od 29. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I.1.izreke, kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za tražene kamate na dosuđeni iznos glavnice iz prethodne točke I.1. izreke ove presude za razdoblje od 15. siječnja 2014. do 3. srpnja 2015.

 

III. Preinačuje se točka 2. izreke, presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-229/20-4 od 29. prosinca 2020. kojom je naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku troškove postupka, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka koji glasi: Nalaže se tužitelju da tuženiku naknaditi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. prosinca 2020. pa do isplate u skladu s člankom 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 78/15), sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 25.862,75 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 12% godišnje od 15. siječnja 2014. pa do isplate, odnosno u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, kao i što je odbijen i zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi parnični trošak (točka 1.1. i 1.2. izreke).

2. Istom presudom naloženo je tužiteljici da tuženiku naknaditi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. prosinca 2020. do isplate (točka 2. izreke).

3. Protiv te presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

7. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati s osnove naknade štete iznos od 25.862.75 kuna, a koji temelji na tvrdnji da je rješenjem Vojnostegovnog suda glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-805-12/12-05/38, Ur. broj: 512-06-1201-13-195 od 24. lipnja 2013., utvrđeno kako je tuženik počinio štetu vojnoj imovini u vezi s obavljanjem službe i to izdavanje zapovijedi i putnih naloga u cilju protupravnog pribavljanja novca iz proračuna Republike Hrvatske u navedenom iznosu.

9. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da iz spisa prvostupanjskog suda poslovni broj Kov-218/15., proizlazi kako je djelomično odbačena optužnica Općinskog držanog odvjetništva u Rijeci, ranije Općinskog državnog odvjetništva u Crikvenici, posl.br. K-DO-145/14 od 27. listopada 2014., i to u odnosu na 1-okrivljenika N. Ž. radi kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabe položaja i ovlasti te u odnosu na 2-okrivljenu A. O. radi kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabe položaja i ovlasti, dok je potvrđena optužnica Općinskog držanog odvjetništva u Rijeci, ranije Općinskog državnog odvjetništva u Crikvenici, posl.br. K-DO-145/14 od 27. listopada 2014. u dijelu protiv 1-okrivljenika N. Ž. i 2-okrivljene A. O., i to radi kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenje službene isprave, te kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti, a u odnosu na 2-okrivljenu radi kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava - krivotvorenjem službene isprave,

- da iz rješenja Vojnostegovnog suda Ministarstva obrane, glavnog stožera OS RH od 24. lipnja 2013., proizlazi da je između ostalog i V. M ., tuženik u ovom postupku, utvrđen odgovornim što je nesavjesno i nemarno obavljao službu i nanio štetu vojnoj imovini u svezi s obavljanjem službe te da je podnio lažno izvješće i nanio vojnoj imovini štetu u svezi s obavljanjem službe, i da je time počinio stegovne prijestupe iz Zakona o službi u OS RH, pa mu je izrečena stegovna kazna prevođenja čina u neposredno niži čin,

- da je dalje, utvrđeno kako je tuženik zajedno s brigadirom N. Ž., kapetanom fregate I. B., te narednicom A. O. odgovoran za štetu počinjenu povredom vojne stege propisane u točkama 1, 2 i 3 na novčanim sredstvima Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 103.451,00 kuna, zbog čega su kao štetnici dužni štetu platiti na jednake dijelove, i to svaki 25.862,75 kuna, s time što im je odobreno da se naknada štete mogu platiti u 12 jednakih mjesečnih anuiteta,

- da iz rješenja Visokog vojnostegovnog suda Ministarstva obrane od 22. studenog 2013., proizlazi kako je poništeno rješenje Vojnostegovnog suda u dijelu odluke o izrečenoj stegovnoj kazni narednici A. O., dok su u ostalom dijelu žalbe žalitelja odbijene kao neosnovane, pa tako i žalba tuženika,

- da iz presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-215/14, proizlazi kako je točkom 2. odbijen tužbeni zahtjev 2-tužitelja (u ovom predmetu tuženika) za poništenje točke 2. izreke rješenja Ministarstva obrane RH, Višeg vojnostegovnog suda od 22. studenog 2013. u dijelu u kojem je odbijena njegova žalba te za poništenje rješenja Ministarstva obrane RH, Glavnog stožera oružanih snaga RH Vojnostegovnog suda od 24. lipnja 2013. u dijelu u kojem se odlučilo o njegovoj stegovnoj odgovornosti kao neosnovan,

- da je odbijena žalba tuženika podnesena protiv navedene presude Upravnog suda u Zagrebu, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1818/18-4 od 6. rujna 2018.

- da tuženik tvrdi kako nije bio pozvan od strane tužiteljice naknaditi predmetnu štetu,

- da se tužiteljica prije podnošenja tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

10. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud naveo je da ne prihvaća iskaz tuženika kojim je iskazao da nikada od strane tužiteljice nije bio pozivan da nadoknadi predmetnu štetu pa posljedično tome da nije niti odbio nadoknaditi je, kada iz zahtjeva za mirno rješenje spora (list 11. spisa) proizlazi da je tužiteljica pozvala tuženika da mu nadoknadi predmetnu štetu, zbog čega je taj sud smatrao da ju je tuženik odbio nadoknaditi i da tužiteljica sukladno odredbi članka 89. stavkom 5. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09; dalje u tekstu: ZSOS), kojom je propisano, ako pripadnik Oružanih snaga odbije nadoknaditi štetu, šteta se nadoknađuje po općim propisima obveznog prava, u ovom slučaju naknadu štete traži po općim propisima obveznog prava.

11. Nadalje je prvostupanjski sud naveo da nije vezan odlukama Vojnostegovnog suda Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH, Visokog vojnostegovnog suda Ministarstva obrane te Upravnog suda kao i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i da je tužiteljica u konkretnom slučaju trebala dokazati da je ispunjeno svih pet osnovnih pretpostavki za naknadu štete, a što prema stavu toga suda nije učinila, odnosno da nije dokazala uzročno - posljedičnu vezu između navodne štetne radnje i štetnika (tuženika), kao što da nije dokazala ni u čemu bi se sastojala protupravnost u ponašanju tuženika niti visinu štete, slijedom čega je taj sud smatrao da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbi članka 1045. stavka 1. i 2. i članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), zbog čega je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Osnovano tužiteljica žalbenim navodima pobija pravilnost prvostupanjske odluke.

13. Prema odredbi članka 88. ZSOS-a, pripadnici Oružanih snaga dužni su naknaditi štetu koju u svezi s obavljanjem službe namjerno ili krajnjom nepažnjom nanesu Republici Hrvatskoj.

14. Odredbom članka 89. stavkom 5. ZSOS-a, propisano je, ako pripadnik Oružanih snaga odbije nadoknaditi štetu, šteta se nadoknađuje po općim propisima obveznog prava.

15. Budući da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik proglašen odgovornim za štetu počinjenu stegovnim prijestupom na temelju odredbe članka 58. stavka 1. točka 4. i 17. ZSOS-a, odnosno da je kao pripadnik Oružanih snaga počinio štetu u obavljanju službe na novčanim sredstvima tužiteljice, to nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada je zaključio da tužiteljica nije dokazala da postoji uzročno posljedična veza između radnje i nastale štete, i time odgovornosti tuženika za predmetnu štetu u visinu štete koja proizlazi iz citiranog pravomoćnog rješenja Vojnostegovnog suda Ministarstva obrane, Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske od 24. lipnja 2013.

16. Naime, iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da je žalba tuženika u odnosu na citirano rješenje, rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Višeg vojnostegovnog suda od 22. studenoga 2013. odbijena, kao što je odbijen i tužbeni zahtjev tuženika koji je tužbom poništavao točku 2. tog rješenja o njegovoj stegovnoj odgovornosti, presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: USl-215/14-47 od 28. veljače 2018., koja je odgovornost tom presudom potvrđena jer je odbijena žalba tuženika presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1818/18-4 od 6. rujna 2018. Stoga se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da sud nije vezan tim odlukama Vojnostegovnog suda Ministarstva obrane, Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, Visokog vojnostegovnog suda Ministarstva obrane te presudama Upravnog suda u Zagrebu kao i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, kada je na temelju odredbe članka 12. ZPP-a, sud vezana za pravomoćne upravne akte, u granicama njihove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos među strankama, s time što sud ne može riješavati pravno pitanje o kojem je već sud ili neko drugo nadležno tijelo donijelo pravomoćnu odluku, a o čemu je riječ u ovom slučaju.

16. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica od tuženika kao pripadnika oružanih snaga potražuje naknadu štete na temelju odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, jer ju je tuženik, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud odbio naknaditi prema odredbi članka 89. stavku 5. ZSOS-a, kojom je propisano, ako pripadnik oružanih snaga odbije nadoknaditi štetu, šteta se nadoknađuje po općim propisima obveznog prava.

17. Međutim, imajući na umu utvrđeno činjenično stanje i citirane odredbe nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala uzročno - posljedičnu vezu između štetne radnje i štetnika (tuženika), kao što da nije dokazala ni u čemu bi se sastojala protupravnost u ponašanju tuženika niti visinu štete, kada iz pravomoćnog rješenja Vojnostegovnog suda Ministarstva obrane, Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske od 24. lipnja 2013. proizlazi nedvojbeno utvrđenje da je tuženik odgovoran za nanošenje štete vojnoj imovini u vezi s obavljanjem službe i zlouporabom položaja, i to izdavanjem zapovijedi i putnih naloga u utuženom iznosu od 25.862,75 kuna. Budući da je tim rješenjem utvrđena i visina štete koju je tuženik počinuo s još troje pripadnika oružanih snaga i kako visina štete koju je tuženik počinio iznosi 25.862.75 kuna (ukupna šteta iznosi 104.541,00 kuna, list 54.spisa), to tužiteljica osnovano od tuženika potražuje taj iznos, koji joj je valjalo dosuditi skupa s pripadajućim zateznim kamatama na temelju odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 1103. ZOO-a, tj. od 3. srpnja 2015., kao dana podnošenja pisanog zahtjeva za mirno rješenje predmeta spora (listovi 11.-12. spisa), a ne kako to tužiteljica traži od 15. siječnja 2014., pa joj kamata za razdoblje od 15. siječnja 2014. do 3. srpnja 2015. ne pripada.

18. Budući da je preinačena pobijana presuda, valjalo je preinačiti i odluku o trošku, pa se odluka o troškovima postupka temelji na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

19. Tužiteljica je u prvostupanjskom postupku uspjela u cijelosti u odnosu na glavnu stvar, a samo neznatno nije uspjela u odnosu na početak tražene zakonske zatezne kamate kao sporednog potraživanja, pa joj zastupanoj po državnom odvjetništvu pripada u cijelosti parnični trošak na temelju odredbe članka 163. ZPP-a.

20. Trošak tužiteljice odnosi se za sastavljanje tužbe prema Tbr. 7. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa) u visini od 100 bodova, za pristup na četiri ročišta na kojima se raspravljao o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi (16. travnja 2018., 21. studenoga 2018., 19. listopada 2020. i 23. studenoga 2020.) prema Tbr. 9. točki 1. Tarife po 100 bodova, za pristup na četiri ročišta na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima prema Tbr. 9. točki 2. Tarife (12. siječnja 2017., 8. lipnja 2018., 17. srpnja 2018. i 21. rujna 2018.) po 50 bodova, ukupno 700 bodova, što uz vrijednost boda daje iznos od 7.000,00 kuna, koji je iznos dužan tuženik naknaditi tužiteljici skupa sa zatraženim kamatama na temelju odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16), u vezi s odredbom članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a.

21. Zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka je odbijen primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, jer isti nije uspio u parnici.

22. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a, kao i na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 7. srpnja 2021.