Broj: Kž 350/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. H. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Z. H. i opt. Z. P. te odvjetnika V. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. veljače 2018. godine, br. K-1/16, u sjednici održanoj 24. listopada 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I.              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. Z. H. i opt. Z. P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.              Odbacuje se žalba odvjetnika V. K. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu presudom od 28. veljače 2018. godine, br. K-1/16 proglasio je krivima opt. Z. H. i opt. Z. P. zbog kaznenih djela protiv gospodarstva, opt. Z. H. zbog dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. za koja mu je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. utvrdio kazne zatvora i to: za kazneno djelo iz toč. 1. u trajanju od jedne (1) godine i šest (6) mjeseci, a za kazneno djelo iz toč. 2. kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine te ga je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i deset (10) mjeseci i na temelju čl. 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da će se dio kazne na koju je osuđen u trajanju od deset (10) mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju od jedne (1) godine se neće izvršiti, ako optuženik u roku od tri (3) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, a opt. Z. P. zbog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. u svezi čl. 38. KZ/11. za koje ga je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i na temelju čl. 56. KZ/11. odredio da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik za vrijeme od dvije (2) godine od pravomoćnosti presude na počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) dosuđen je oštećenom T. S. d.o.o. iz Z., imovinskopravni zahtjev te je naloženo opt. Z. H. da tom trgovačkom društvu plati iznos od 1,112.545,88 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2008. godine, do plaćanja po stopi pobliže određenoj u izreci pobijane presude.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08. oštećenom T. S. d.o.o. iz Z., dosuđen je imovinskopravni zahtjev i naloženo opt. Z. H. i opt. Z. P. da solidarno T. S. d.o.o. isplate iznos od 144.701,76 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. listopada 2007. godine do plaćanja, po stopi određenoj kao u izreci pobijane presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08. opt. Z. H. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka na ime troškova svjedoka u iznosu od 687,03 kn, troškova tumača u iznosu od 5.531,25 kn i dijela troška provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 18.770,66 kn te troškova paušala u iznosu od 2.000,00 kn, što ukupno iznosi 26.988,94 kn kao i trošak nagrade i nužnih izdataka punomoćnika oštećenika S. d.o.o., time da će visina tog troška biti određena posebnim rješenjem, dok se na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. optuženik djelomično oslobađa dužnosti naknade troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08. naloženo je opt. Z. P. da naknadi troškove kaznenog postupka na ime djela troškova provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 9.385,33 kn, troškove paušala u iznosu od 1.500,00 kn, što ukupno iznosi 10.885,33 kn te trošak nagrade i nužnih izdataka punomoćnika oštećenika S. d.o.o. time da će visina tog troška bit određena posebnim rješenjem, dok se na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. optuženik djelomično oslobađa dužnosti naknade troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se opt. Z. H. izrekne bezuvjetna kazna zatvora, a opt. Z. P. da se izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

 

Optuženik Z. H. žali se po branitelju N. B., odvjetniku iz Z. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe odnosno da mu se izrekne uvjetna osuda uz utvrđenu kaznu zatvora u minimalnom trajanju.

 

Po branitelju M. B., odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i partneri iz Z. žali se opt. Z. P. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ime opt. Z. P. žalbu je podnio i odvjetnik V. K. kojem je rješenjem Izvršnog odbora Hrvatska odvjetničke komore od 5. veljače 2018. godine zabranjeno obavljanje odvjetničke djelatnosti sa danom dostave tog rješenja, a za privremenog zamjenika je postavljena odvjetnica M. B.. Kako je odvjetnik K. rješenje primio 26. ožujka 2018. godine, a žalbu podnio 2. svibnja 2018. godine dakle, nakon što je zabrana obavljanja djelatničke djelatnosti stupila na snagu, žalba je odbačena kao nedopuštena.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika, opt. Z. H. i opt. Z. P., podnesena po braniteljici M. B., nisu osnovane.

 

Optuženici se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. time da opt. H. izreku pobijane presude nalazi nerazumljivom i proturječnom samoj sebi, dok opt. P. navodi da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su dani su nejasni i proturječni sami sebi te izreci pobijane presude.

 

Optuženik H. nije u pravu kada navodi da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi kada je u činjeničnom opisu navedeno da je postupao protivno Zakonu o trgovačkim društvima, dok je u pravnom opisu navedeno da je povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koji se temelje na pravnom poslu.

 

Naime, prvostupanjski sud je obrazložio izmjenu pravnih opisa činjenicom da se dužnost zaštite imovinskih interesa opt. H. temelji na trgovačkoj punomoći i ugovoru o radu, što su pravni poslovi, a tek posredno na Zakonu o trgovačkim društvima, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa stoga navedenom izmjenom nije počinjena postupovna povreda koju ističe opt. H..

 

Ova postupovna povreda nije ostvarena niti na način kako to u žalbi tvrdi opt. P., budući je prvostupanjski sud za sva svoja utvrđenja dao vrlo opširne razloge obrazlažući koje činjenice je utvrdio nespornima, a za sve sporne činjenice je naveo zbog čega ih nalazi dokazanima i iz kojih dokaza ta utvrđenja proizlaze. Razlozi koje je prvostupanjski sud dao, nisu nejasni ni proturječni, a nije u pravu žalitelj niti u navodu da su izostali razlozi čime se prvostupanjski sud rukovodio prilikom rješavanja pravnih pitanja, kao i razlozi u odnosu na krivnju.

 

Nije osnovana žalba opt. P. niti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08. koju žalitelj nalazi u izostanku razloga za odbijanje dokaznih prijedloga obrane čime je, po mišljenju žalitelja, optuženiku povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pošteno suđenje.

 

Naime, prvostupanjski sud je na strani 9 pobijane presude obrazložio iz kojih razloga su odbijeni dokazni prijedlozi opt. P., kao i opt. H., koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se žalitelji upućuju na navedeno obrazloženje.

 

Stoga optuženiku nije povrijeđeno pravo na obranu, a niti pravo na pravično suđenje, budući su opt. P. odbijena dva dokazna prijedloga naspram niza prihvaćenih dokaznih prijedloga obrane predloženih već od pripremnog ročišta i koji su svi izvedeni na raspravi, od saslušanja predloženih svjedoka do čitanja dokumentacije koju je opt. P. dostavio u spis.

 

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nisu utvrđene niti postupovne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Oba optuženika se žale i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik H. u tom dijelu žalbe navodi da okolnosti postupanja optuženika treba sagledati u širem kontekstu zbivanja odnosno širenja poduzetništva sa tržišta razvijenih gospodarstava na tržišta manjih i nerazvijenih država, kada su na nižim razinama upravljanja postavljani domaći ljudi koji obavljaju "prizeman rad" i pod nadzorom su višeg menadžmenta iz matičnih zemalja.

 

Ustrajava na obrani da odgovornost ne može biti pojedinačna, jer su se u S. d.o.o. odluke donosile u "četiri oka", što znači da su svaku odluku donosile najmanje dvije osobe. Na taj način i nadalje prebacuje odgovornost na druge osobe, što prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio s obzirom na provedene dokaze koji se u žalbi u suštini niti ne osporavaju.

 

Kao nesporne činjenice koje niti opt. H. ne osporava u obrani, a niti sada u žalbi, prvostupanjski sud je utvrdio da je u inkriminiranom razdoblju bio ovlašten, na temelju trgovačke punomoći, za skupno zastupanje društva S. d.o.o. u okviru direkcije R. B. iz Z., zajedno s T. T., da je istodobno bio i tehnički rukovoditelj u društvu S. d.o.o. na temelju ugovora o radu i aneksa, zatim tehnički rukovoditelj u Tehničkom odjelu direkcije R. B. u društvu S. d.o.o., te član uprave T. T. S. d.o.o., a drugi član uprave bio je Z. P., dakle, obojica su bili direktori i zastupali su društvo skupno pa je za odluku trebao njihov supotpis. Nije bilo sporno i da je društvima P. d.o.o. i A. , beton isporučivao T. S. d.o.o., a zatim kada je došlo do neplaćanja S. d.o.o..

 

Optuženik H. nastoji bezuspješno osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je upravo on naložio isporuke betona društvima P. i A. putem S. d.o.o. i to u situaciji kada je T. S. zbog neplaćanja isporuke obustavio, tvrdnjom da je za takvu odluku trebao supotpis T. i da je on dao suglasnost za te isporuke.

 

Naime, svjedok M. K., građevinski komercijalista u T. S. d.o.o. je bio izričit u navodu da je isporuka betona po S. d.o.o. krenula po nalogu H. i to u trenutku kada je član Uprave T. S. d.o.o. Z. P. e-mailom obustavio daljnje isporuke, dok se beton ne plati.

 

Poslovni odnosi S. d.o.o. sa društvima P., A. i C. nastali su tek kada ih je kao kupce doveo opt. H. i to 2006. i 2007. godine.

 

Suglasno je iskazivao svjedok T., voditelj Komercijalnog odjela S. d.o.o. koji je zabranio daljnje isporuke kada je za njih saznao, dok su ranije isporuke bile isključivo po nalogu opt. H.. Uz zabranu poslao je i e-mail opt. H. i M. K., obavještavajući ih da je takav način poslovanja i ispostavljanja računa odnosno prefakturiranja sa T. S. na S. d.o.o. nepoželjan međutim, računi su se ponovno pojavljivali. Izričit je bio u navodu da nije dao suglasnost za poslovnu suradnju između S. d.o.o. i P. te A., iako je ta suglasnost bila potrebna da bi do posla došlo.

 

Navedeni iskaz je potvrđen uvidom u e-mail komunikaciju između T., K. i opt. H. iz koje proizlazi da je takva trgovina betonom zabranjena, te opt. H. prema Z. P., članu uprave T. S. iz koje proizlazi da je S. d.o.o. garancija plaćanja za neke kupce te da isporuka ide dok ih on (H.) ne zaustavi, što je svjedok P. i potvrdio u iskazu.

 

Svjedok B. Č., direktor A. i N. Z. iz P. potvrdili su da je upravo opt. H. bio osoba koja je sve dogovarala na, u stvari, nedozvoljeni način.

 

S obzirom na tako suglasne iskaze saslušanih svjedoka te materijalne dokaze, osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika da je imao suglasnost svjedoka T., voditelja Komercijalnog odjela S. d.o.o..

 

Neosnovan je i žalbeni navod da sve treba sagledati u širem kontekstu, jer nikakav širi kontekst ne odobrava ili potiče zlouporabe u gospodarskom poslovanju, na način kako je to činio opt. H., jer njegovo postupanje nije bilo u cilju angažiranja S. d.o.o. na hrvatskom tržištu.

 

Naprotiv, postupajući na opisani način kao u toč. 1. izreke pobijane presude, optuženik je prouzročio štetu S. d.o.o. u iznosu koji je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

 

Neosnovano se žalbom osporava navedeni vještački nalaz, jer da vještak nije uzeo u obzir raniju suradnju S. d.o.o., P. i C., što nije zadatak vještaka.

 

Osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu opt. H. o suradnji unatrag dvije godine od inkriminiranog razdoblja sa društvom P., budući je to društvo osnovano 13. prosinca 2006. godine, kako je to utvrđeno uvidom u podatke iz sudskog registra, pa žalba nije osnovana niti u tom dijelu. Protivnim podacima sud nije raspolagao, a niti sada u žalbi opt. H. ne upire na dokaze koji bi doveli do drugačijeg utvrđenja navedene činjenice.

 

Nije u pravu opt. H. niti kada u žalbi tvrdi da nije utvrđeno je li S. d.o.o. podmirio dugovanja T. S. za isporučeni beton, jer protivno proizlazi iz provedenog vještačenja. Obveze su podmirene u iznosu od 1,212.545,88 kn putem višestranih kompenzacija.

 

Takvim osporavanjima, kao i tvrdnjom da vještak nije utvrdio financijsko stanje društava P., C. i A. u inkriminiranom razdoblju i nakon njega, što je za postupanje optuženika irelevantno, vještački nalaz nije doveden u sumnju. Suština je, kako je iskazao svjedok T. da je beton isporučen P. i A. po T. S. d.o.o. koje društvo je izdalo račune S. d.o.o. po nalogu opt. H., jer društva kojima je beton isporučen, nisu platila, a to je bio nedopustiv način rada i opt. H. za to nije imao supotpis T., niti je za to imao ovlasti koje bi proizlazile iz trgovačke punomoći.

 

U odnosu na ispostavu predračuna S. d.o.o. od strane C. d.o.o., što je učinio direktor opt. Z. P. i po kojem predračunu je S. d.o.o. platio 144.701,76 kn društvu C., optuženici u obranama tvrde da se radilo o "probnoj narudžbi cementa" koji je S. d.o.o. naručio od C. d.o.o..

 

Međutim, te obrane su međusobno kontradiktorne, kako u dijelu gdje optuženici govore od koga se cement trebao nabaviti, tako i u dijelu gdje govore zašto do isporuke cementa S. d.o.o. nije došlo pa ih prvostupanjski sud opravdano nije prihvatio, već naprotiv zaključuje da stvarnog poslovnog odnosa između ovih društava nije niti bilo odnosno da isporuke cementa nije niti trebalo biti. Okolnosti ovog posla nisu bile poznate ni svjedoku T., voditelju Komercijalnog odjela S. d.o.o. koji bi u situaciji, kada S. d.o.o. plaća po predračunu to morao znati. Da je upravo opt. H. dao nalog za isplatu, proizlazi i iz iskaza svjedoka K., građevinskog komercijaliste u S. d.o.o.. Optuženik H. je donio avansni račun i potpisao ga, a on (K.) supotpisao, kako bi bio valjan za računovodstvo koje je izvršilo isplatu.

 

Kako je opt. P. iskazivao da je sve dogovarao s opt. H., neosnovana je H. obrana u kojoj tereti K. za davanje naloga za isplatu.

 

Kako je prvostupanjski sud utvrdio da upravo drugi dan dakle, 25. listopada 2007. godine, nakon isplate navedenog iznosa opt. P. u dogovoru s opt. H. uplaćuje vozilo … u iznosu od 137.681,61 kn za H. tvrtku, što nije sporno, osnovano zaključuje da je upravo to bio motiv postupanja optuženika. Navedeno osnažuje zaključak da poslovnog odnosa između društava nije bilo i da C. d.o.o. neće isporučiti cement S. d.o.o..

 

U takvoj situaciji opt. H. u dogovoru s opt. P. nalaže S. d.o.o. avansno plaćanje po predračunu društva C., bez ikakvih sredstava osiguranja, samo na temelju predračuna koji je ispostavilo društvo C., čime je za S. d.o.o. nastala šteta u utvrđenom iznosu.

 

U situaciji kada oba optuženika u vrijeme izdavanja predračuna znaju da C. d.o.o. neće nabaviti i isporučiti cement S. d.o.o., već je izdavanje predračuna osnova za nabavku i plaćanje vozila privatnoj tvrtki opt. H., što je nakon isplate po S. d.o.o. i ostvareno, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje subjektivni element djela zaključujući da su optuženici postupali s izravnom namjerom.

 

Takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporen žalbenim navodima opt. P. kojima osporava da bi imao svijest da pomaže drugome u ostvarenju kaznenog djela i svijest o samom kaznenom djelu.

 

Optuženik P. kao direktor društva C. d.o.o. sasvim sigurno je upoznat s pravilima poslovnih odnosa i kada prima novac po predračunu za isporuku cementa koji nije niti imao namjeru isporučiti, sve u dogovoru s opt. H. koji novac isplaćuje u ime S. d.o.o., svjestan je da na taj način pomaže opt. H. da ošteti S. d.o.o. za navedeni iznos.

 

S obzirom na sve navedeno, nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog povrede kaznenog zakona žali se opt. H. smatrajući da primijenjeni Kazneni zakon iz 2011. godine nije blaži za počinitelja, jer je kvalifikatorni element ostvaren i po tom Zakonu kao i Kaznenom zakonu iz 1997. godine.

 

U navedenom opt. H. nije u pravu, jer neovisno o tome što je za kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim, zapriječena kazna u istom rasponu kao i ranije, prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. godine br. Su-IV-K-4/2012-57 o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela, kod kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. ono je ostvareno kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kn, što je manja kriminalna količina sadržana u postupanju optuženika u odnosu na Kazneni zakon iz 1997. kada je kvalifikatorni element "znatna imovinska korist" bio ostvaren ako je visina štete prelazila 30.000,00 kn.

 

Stoga je primijenjeni Kazneni zakon blaži za počinitelja i odluka prvostupanjskog suda u pogledu kvalifikacije kaznenog djela je ispravna.

 

Žaleći se iz istog žalbenog osnova, opt. P. osporava odluku prvostupanjskog suda o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu T. S. d.o.o. na način da je optuženicima naloženo da solidarno plate iznos od 144.701,76 kn što žalitelj smatra pogrešnim, jer da je pogrešno primijenjena odredba čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08.

 

Protivno žalbenim navodima u odnosu na imovinskopravni zahtjev, postoji solidarna odgovornost optuženika, ustanovljena Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 20/18) prema kojem za štetu koju je prouzročilo više osoba, svi sudionici odgovaraju solidarno, pa tako i pomagatelj uz počinitelja dakle, svaki od njih odgovara za cjelokupnu štetu, bez obzira na svoj udio u njezinom uzrokovanju, što je različito od instituta oduzimanja imovinske koristi na koji se poziva žalba. Imovinska korist se oduzima od onoga tko je istu ostvario i u visini u kojoj je imovinska korist ostvarena, a ukoliko bi utvrđivanje tih okolnosti bilo povezano s znatnim teškoćama, tada je sud ovlašten da ju odredi po slobodnoj ocjeni, ali ne i solidarno.

 

S obzirom da je imovinskopravni zahtjev dosuđen S. d.o.o. kojem društvu su optuženici prouzrokovali štetu, irelevantno je za njihovu odgovornost kome je na taj način pribavljena imovinska korist.

 

Optuženik H. u žalbi tvrdi i da je imovinskopravni zahtjev dosuđen pogrešno, jer da nije utvrđena visina štete u čemu također nije u pravu, jer je visina štete za oba kaznena djela utvrđena provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud osnovano prihvatio.

 

Iz svih navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da su izrečene kaznene sankcije preblage, prije svega s obzirom na porast ovakvih kaznenih djela u Republici Hrvatskoj, pa bi sankcije trebale biti strože radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja u vidu generalne prevencije.

 

U žalbama zbog odluke o kazni optuženici pak ističu da su izrečene kaznene sankcije prestroge.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, cijeneći opt. H. kao olakotno da je ranije neosuđivan, da je ovo eksces u dosadašnjem životu, da je otac dvoje maloljetne djece o kojima skrbi, a kao otegotno visinu štete, odnos prema djelu i nastaloj šteti, jer do sada nije iskazao želju niti ozbiljnu namjeru da ju namiri, a opt. P. kao olakotno da je do sada neosuđivan, pa je ovo kazneno djelo iznimka u njegovom ponašanju, da je otac malodobnog djeteta, odlikovan spomenicom Domovinskog rata, a kao otegotno trajni negativni odnos prema nastaloj šteti za oštećenika i nastojanju da se isti obešteti, a imao je u vidu i pomagačku ulogu u djelu glavnog počinitelja H..

 

Sve navedene okolnosti su pravilno cijenjene i optuženicima su izrečene kaznene sankcije, opt. H. djelomična uvjetna osuda, a opt. P. uvjetna osuda, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud nalazeći da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije na što posebno upire državni odvjetnik u žalbi.

 

Žalbeni navodi opt. H. da je financijski, emocionalno i fizički upropašten, da nema mogućnosti da se zaposli i da se liječi zbog psihičkih problema, nemaju značaj okolnosti koje bi trebale dovesti do još blažeg kažnjavanja, jer su one u stvari posljedica njegovog postupanja.

 

Stoga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama.

 

Nisu osnovane niti žalbe zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, što je već ranije obrazloženo, kao niti žalbe zbog odluke o troškovima kaznenog postupka na platež kojih su optuženici pravilno obvezani, s obzirom da su proglašeni krivima, što je u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08. međutim, istovremeno su optuženici i oslobođeni dužnosti naknade troškova vještačenja, koje se odnosi na poslovne odnose koji nisu predmet ovog postupka.

 

Kako prvostupanjski sud nije utvrdio da optuženici ne bi iste mogli podmiriti zbog lošeg imovnog stanja, nije bilo uvjeta za oslobođenje od plaćanja troškova iz te osnove, ali ako se ta okolnost utvrdi naknadno, predsjednik vijeća može optuženike osloboditi te dužnosti posebnim rješenjem u skladu s čl. 148. st. 6. ZKP/08.

 

Iz svih navedenih razloga na temelju čl. 472. st. 2. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 24. listopada 2018.