1                        

   Poslovni broj Gž-853/2019-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-853/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz S., OIB: ... zastupane po punomoćnici I. G., odvjetnici u S., protiv tuženika A. Đ. iz S.,  OIB: ..., zastupanog po punomoćnici T. K. Š., odvjetnici u S., radi nepačanja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužiteljice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-206/2011 od 27. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-206/2011 od 27. studenog 2018.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

 

  Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se tuženiku naloži predati joj u posjed drvarnicu površine 16,07 m2 položenu u jugoistočnom dijelu suterena zgrade č.zgr. ..., k.o. S., prema nalazu vještaka R. M. od .... i kaniti se svakog daljnjeg pačanja predmetne drvarnice. Odbijen je i zahtjev za nadoknadu parničnog troška. U točki II. je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.244,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

 

Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

 

U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude proturječni. Tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi da je sporna drvarnica oduvijek bila pripadak stana tužiteljice pa opisuje povijesni slijed posjeda od 1938. pa nadalje. Navodi da je zgrada nacionalizirana rješenjem poslovni broj N-1169/60, da je nakon nacionalizacije zgradom upravljala Općina, odnosno tadašnja Samoupravna interesna zajednica u oblasti stanovanja te Općine, u spisu da su priloženi zapisnici o bodovanju te da je u zapisniku za stan u vlasništvu tužiteljice praonica rublja bodovana jednim bodom, a podrum sa dva boda pa zaključuje da podrum u naravi predstavlja prijepornu drvarnicu. Ističe da tuženiku ni po jednoj pravnoj osnovi ne pripada ni vlasništvo ni posjed drvarnice, da tuženik nije ni vlasnik niti suvlasnik samostalne uporabne cjeline u zgradi, dok je žaliteljica vlasnica stana u toj zgradi te ima jače pravo na drvarnicu od tuženika. Ističe da tuženik u susjednoj zgradi, u kojoj se nalazi i stan u njegovom vlasništvu, koristi drvarnicu površine 2,43 m2 pa zaključuje da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da nema pravo tražiti zaštitu i predaju sporne drvarnice u posjed. Naglašava da tužbom nije tražila utvrđenje prava vlasništva pa da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137 /99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje:ZV-a), da je trebao primijeniti odredbu čl. 166. st. 1. ZV-a, budući da je žaliteljica predmnjevana vlasnica te ima jače pravo na posjed od tuženika.

 

Predlaže stoga presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu  navodi da drvarnica ne može biti predmetom vlasništva, jer se radi o stvari koja nije u pravnom prometu, već može biti pripadak određenog stana. Naglašava da se drvarnica nalazi u dvojnom objektu sa dva ulaza, međutim, da se sve drvarnice nalaze u suterenu zgrade č.zgr. .... Tvrdi da je drvarnica pripadak njegovog stana, da je još 1995. ušao u posjed stana i drvarnice, a da ostava ispod stubišta površine 2,43 m2 nema korisnu površinu niti od 1 m2, zbog ukošenog stropa te je taj prostor služio isključivo za odlaganje poljoprivrednog alata ili pribora za čišćenje stepeništa. Naglašava da bi, kada bi tvrdnja tužiteljice bila točna, on bio vlasnik stana od 80 m2 bez drvarnice, što da je nepojmljivo s obzirom na činjenicu da je stan stekao od pravnih sljednika vlasnika cijele zgrade. Ističe i to da tužiteljica u suterenu ima sobu od 9 m2 pa kada bi joj još pripadala i prijeporna drvarnica, da bi imala na raspolaganju površinu od 25 m2 što da predstavlja 50% površine njezinog stana, a on bi imao prostor koji predstavlja svega 3% površine stana.

 

Predlaže stoga žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Tužiteljica u odgovoru na podnesak tuženika osporava izložene navode tuženika.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju u posjed. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tužiteljica u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

Predmet ovog spora je zahtjev za predaju u posjed drvarnice koja je smještena u suterenu zgrade č.zgr. ..., k.o. S., površine 16,07 m2, koju drži u posjedu tuženik. Tužiteljica tvrdi da prijeporna drvarnica predstavlja pripadnost stanu u njezinom vlasništvu, a koji se nalazi na prvom katu zgrade, dok tuženik tvrdi da je drvarnica pripadnost stanu u njegovom vlasništvu, koji se nalazi na drugom katu zgrade na č.zgr. ..., k.o. S., pri čemu treba navesti da se radi o dvojnom objektu sa dva zasebna ulaza.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje sljedeće činjenice:

 

- da se dvojni stambeni objekt sastoji od suterena, prizemlja, prvog kata i potkrovlja, s tim što jugoistočni dio objekta na č.zgr. ... ima adresu ..., a dio objekta na č.zgr. ... ...,

 

- da je prijeporna drvarnica smještena u suterenu jugoistočnog dijela objekta, da se u suterenu nalazi i prostor površine 9,18 m2 kojeg koristi tužiteljica, da se ispod stubišta unutar suterena nalazi ostava površine 2,43 m2, a u susjednom objektu, na broju 22 također ostava ispod stubišta iste površine,

 

- da su suvlasnici cijele nekretnine bili K. C. u 2/4 dijela, D. C. u ¼ dijela i M. C. u ¼ dijela,

 

- da je rješenjem Komisije za nacionalizaciju Narodnog odbora Općine S. broj N-1169/60 od .... nacionalizirana i postala društveno vlasništvo najamna stambena zgrada u S. ... (danas ....),

 

- da je rješenjem iste Komisije broj N-1169/60 od 11. studenog 1960. izuzeto iz nacionalizacije nekoliko stanova i ostavljeno u vlasništvu ranijih vlasnika i to u dijelu zgrade č.zgr. ..., dvosobni stan na prvom katu K. C., četverosobni stan na prvom katu D. C., trosobni stan u visokom prizemlju M. C., a u dijelu zgrade na č.zgr. ... K. C. trosobni stan na drugom katu, D. C. trosobni stan u potkrovlju te M. C. trosobni stan na prvom katu,

 

- da je kupoprodajnim ugovorom od .... A. S. kupio neuseljivi stan (danas vlasništvo tužiteljice) od L. P. i J. P. koje je zastupao punomoćnik M. C.,

 

- da je A. S. isti stan prodao ugovorom o kupoprodaji od .... A. i J. M., koji su ugovorom o kupoprodaji od ... stan prodali B. J., sinu tužiteljice, a on je istu nekretninu prenio na tužiteljicu ugovorom o darovanju od 2. lipnja 2010., s tim što se ni u jednom ugovoru ne spominje drvarnica kao pripadak stana,

 

- da je .... sklopljen kupoprodajni ugovor između L. P. i J. P. kao prodavatelja (po punomoćniku M. C.) te A. Đ. i J. Đ., kao kupaca, predmetom kojeg ugovora je bio stan na drugom katu zgrade na č.zgr. ...,

 

- da je u stanu koji je danas u vlasništvu tužiteljice živjela obitelj Š. u razdoblju od 1938. do 2001., da je tadašnja suvlasnica cijele nekretnina K. C. dala na korištenje prijepornu drvarnicu J. Š. koji je bio po zanimanju drvodjelac te je drvarnicu koristio kao radionu za popravak glazbenih instrumenata,

 

- da je 4. ožujka 2002. sačinjen zapisnik o primopredaji ključeva stana nakon smrti M. Š., s tim što je ključeve u ime vlasnika stana A. S. preuzeo njegov punomoćnik P. M.,

 

- da su sve drvarnice smještene u dijelu zgrade na č.zgr. ... te neke od drvarnica koriste i vlasnici stanova koji se nalaze na č.zgr. ...,

 

- da u zapisniku o bodovanju stanova za stan u vlasništvu tužiteljice iz 1988., u površinu stana nije uračunata prostorija u suterenu koja je također bila izuzeta od nacionalizacije, već je bodovana jedna prostorija kao podrum (sa dva boda),

 

- da je u zapisniku o bodovanju od 4. lipnja 1988. za stan koji je danas u vlasništvu tuženika prvotno bodovan podrum sa dva boda, a potom su bodovi precrtani, s tim što je unesena napomena da nitko nije prisutan sastavljanju zapisnika,

 

- da je u zemljišnoj knjizi tužiteljica upisana kao vlasnica stana na prvom katu zgrade č.zgr. ..., koji stan se sastoji od dvije sobe s nusprostorijama te posebne sobe u prizemlju, dok su tuženik i njegova supruga upisani kao suvlasnici stana na drugom katu zgrade č.zgr. ..., koji se sastoji od tri sobe s nusprostorijama.

 

              Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da prijeporna drvarnica ne predstavlja nusprostoriju koja je sastavni dio stana izuzetog od nacionalizacije pa zaključuje da drvarnica nije izuzeta iz nacionalizacije u korist prednika tužiteljice te se ne smatra pripadnošću stana kao posebnog dijela zgrade. Iz izjave M. C., izvornog suvlasnika cijele nekretnine, utvrđuje da je u dijelu zgrade u ulazu broj 20 bilo sedam drvarnica, zatim praonica rublja te prostorija ispod stepeništa, dok se u dijelu ulaza broj 22 nalazi samo pomoćna prostorija ispod stepeništa koja je služila kao ostava, da je stan koji je sada u vlasništvu tuženika jedini ostao u posjedu bivših vlasnika te je u njemu do smrti živjela majka M. C., K. C. te je koristila prijepornu drvarnicu, s tim što je drvarnicu ustupila na korištenje obitelji Š.. Analizom iskaza stranaka te izjave M. C., sud prvog stupnja utvrđuje da je K. C. upravljala prijepornom drvarnicom te da je A. M. sinu tužiteljice samo pokazala drvarnicu, a nije mu predala ključ, budući da je ključ prethodno predan tuženiku kako bi smjestio svoje stvari. U tom dijelu prihvaća kao istinit iskaz tužiteljice glede načina predaje ključa drvarnice tuženiku,  zbog čega ocjenjuje neistinitim dio iskaza tuženika kada tvrdi da je istovremeno s ulaskom u stan 1995., uveden i u posjed drvarnice od strane punomoćnika prodavatelja.

 

Prema stajalištu suda prvog stupnja zapisnici o bodovanju stanova nisu relevantni za donošenje odluke u ovom postupku, budući da ni tužiteljica niti tuženik nisu dokazali da bi u zapisnicima bili navedeni bodovi za prijepornu drvarnicu. U konačnici ocjenjuje da tužiteljica nije dokazala vlasništvo drvarnice, pri čemu da nije dosjelošću mogla steći pravo vlasništva pa primjenom odredbe čl. 67. st. 6. ZV-a zaključuje da taj dio nekretnine služi kao zajednički, zbog čega odbija tužbeni zahtjev tužiteljice. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te je tuženiku priznao trošak zastupanja odvjetnika te iznos sudskih pristojbi, ukupno 9.244,00 kn.

 

Ovaj sud ocjenjuje pravilnim stajalište suda prvog stupnja da tužiteljica nije dokazala da ima takvo pravo na prijeporu na temelju kojeg bi bila ovlaštena zahtijevati predaju prijepora u posjed i zabraniti tuženiku "daljnje pačanje predmetne drvarnice".

 

Naime, stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list" FNRJ broj 52/58) najamna stambena zgrada u S., .... 22 i 24 (danas P. 20 i 22) je postala društveno vlasništvo, s tim što su izuzeti od nacionalizacije točno određeni stanovi, što je uvodno obrazloženo. To znači da su isključivo stanovi koji su bili izuzeti od nacionalizacije bili u statusu privatnog vlasništva, dok su ostali stanovi te ostali dijelovi zgrade postali društveno vlasništvo. Iako u spisu nisu o tome priloženi relevantni dokazi, proizlazilo bi da su u stanovima koji su postali društveno vlasništvo živjeli stanari u svojstvu nositelja stanarskog prava i članova njihovih obiteljskih domaćinstava, kao što je to bio primjerice J. Š. u stanu koji je sada vlasništvo tužiteljice. Prema Zakonu o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Službeni list" SFRJ broj 43/65 – dalje ZVDZ) pojedini dijelovi zgrade mogli su biti u građanskom vlasništvu ili u društvenom vlasništvu, a predmet etažnog vlasništva mogli su biti samo pojedini stanovi i pojedine poslovne prostorije (čl. 1.). Na posebnim dijelovima zgrade u društvenom etažnom vlasništvu pravo raspolaganja je stekla općina, ako je društveno vlasništvo ustanovljeno nacionalizacijom ili konfiskacijom (čl. 3.). Prema odredbi čl. 5. istog Zakona na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koji su služili zgradi kao cjelini (između ostalog tavan, hodnici, prostorije za pranje i sušenje rublja, podrum, dimnjaci i slično) svi vlasnici posebnih dijelova imali su trajno pravo korištenja. Na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koji su služili samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade, primjerice tavanske i podrumske prostorije, terase i slično, vlasnici posebnih dijelova imali su trajno pravo korištenja.

 

S obzirom na činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, proizlazilo bi da je tadašnja suvlasnica cijele nekretnine K. C. na zamolbu J. Š. dozvolila da koristi prijepornu drvarnicu kao radionu te bi proizlazilo da je obitelj Š. koristila drvarnicu i nakon stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.). Prema odredbi čl. 67. ZV-a vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih oblasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija (stavak 1.) Među druge samostalne prostorije spadaju osobito samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili omeđena mjesta u zgradi namijenjena ostavljanju motornih vozila (stavak 2.). Uz stan, odnosno drugu samostalnu prostoriju vlasništvo posebnog dijela nekretnine može se protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, ... (stavak 3.). Dakle, prema sadašnjem propisu, vlasništvo posebnog dijela nekretnine se može protezati i na podrumsku prostoriju, što znači da bi prijeporni podrum mogao biti pripadak nekog od posebnih dijelova zgrade.

 

Nadalje bi proizlazilo da je tuženik sklopio kupoprodajni ugovor o kupnji posebnog dijela prije stupanja na snagu ZV-a (1995.), dok je tužiteljica stekla vlasništvo posebnog dijela nakon stupanja na snagu tog Zakona (2010.), s tim što  je stan koji je danas u vlasništvu tuženika bio izuzet iz nacionalizacije, kao i stan u vlasništvu tužiteljice te nikada nisu bili u statusu društvenog vlasništva. To znači da je prije stupanja na snagu ZV-a na nekretnini postojao dualizam vlasništva. Kako se radilo o višestambenoj zgradi, glede pravnog statusa prijeporne drvarnice, bila je moguća situacija da se radilo o prostoru na kojemu su svi vlasnici posebnih dijelova imali trajno pravo korištenja (čl. 5. st. 1. ZVDZ), odnosno da je vlasnik određenog posebnog dijela imao trajno pravo korištenja drvarnice (čl. 5. st. 2. ZVDZ).

 

U kontekstu iznesenih propisa, tužiteljica je u ovom postupku bila dužna dokazati da isključivo ona ima pravo na posjed prijeporne drvarnice, da tuženik takva prava nema, budući da je postavila tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku predati joj u posjed drvarnicu i kaniti se svakog daljnjeg pačanja predmetne drvarnice. Prema stajalištu ovog suda, tužiteljica nije dokazala da ima pravo zahtijevati predaju u posjed drvarnice, budući da je prethodno morala dokazati da je prije stupanja na snagu ZV-a na drvarnici njezin prednik imao trajno pravo korištenja. Kako je već navedeno, 1992. je sklopljen kupoprodajni ugovor predmetom kojeg je bio stan koji je danas u vlasništvu tužiteljice, kojim su nasljednici K. C. predali kupcu A. S. neuseljiv stan na prvom katu i sobu s posebnim ulazom do praone u prizemlju, što znači da je u to vrijeme na tom stanu J. Š. imao stanarsko pravo. Iako u spisu nema dokaza o tome kada je stečeno stanarsko pravo, treba istaći da je stanarsko pravo moglo biti uspostavljeno i na stanu u privatnom vlasništvu u skladu s odredbama čl. 42. st. 2. i čl. 43. st. 3. Zakona o stambenim odnosima iz 1959. ("Službeni list" SFRJ 16/59), a moglo se zadržati i nakon stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974. ("Narodne novine" broj 52/74). Isti stan je A. S. prodao 2002., dakle, u vrijeme kada Zakon o stambenim odnosima više nije bio na snazi, s tim što su mu prethodno nasljednici stanara J. Š. predali stan u posjed. 

 

Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tužiteljica nije dokazala da je njezinom predniku drvarnica bodovana uz stan na prvom katu, pri čemu treba navesti da bi bodovanje prijeporne drvarnice uz stan ukazivalo na činjenicu da je vlasnik posebnog dijela imao trajno pravo korištenja drvarnice prema narečenim propisima. Naime, na temelju provedenih dokaza je pravilno ocijenjeno da prostorija koja se nalazi u suterenu nije bodovana kao dio stana na prvom katu, pa se nameće  zaključak da je kao podrum bodovana upravo ta prostorija u suterenu. Stoga se tužiteljica neosnovano poziva na zapisnik o bodovanju kao dokaz da je prijeporna drvarnica bila pripadnost stanu na prvom katu. Na žalbene navode tužiteljice još valja odgovoriti da okolnost što se prijeporna drvarnica nalazi u dijelu zgrade na č.zgr. ..., a stan u vlasništvu tuženika na dijelu zgrade na č.zgr. ... nije ni od kakvog značenja, budući da je u postupku utvrđeno da se sve drvarnice (osim prostora ispod stepenica) nalaze na dijelu zgrade na č.zgr. .... Što se tiče bodovanja praonice rublja, valja istaći da je praonica rublja bodovana u zapisniku za stan koji je danas u vlasništvu tužiteljice jednim bodom, jednako kao i za stan koji je danas u vlasništvu tuženika. Tvrdnja tužiteljice da je ona predmnjevana vlasnica u smislu odredbe čl. 166. ZV-a je također bez osnove, budući da tužiteljica nije dokazala pravni temelj i istinit način stjecanja prijepora niti je dokazala da je tuženik posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je njegov pravni temelj slabiji od tužiteljičinog. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaki stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika pa kako je na tužiteljici bio teret dokaza da ima pravo od tuženika zahtijevati predaju drvarnice u posjed, što ona u postupku nije dokazala, tužbeni zahtjev je zakonito odbijen.

 

Pravilna je odluka i o parničnom trošku. Tuženik je uspio u parnici pa mu na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužiteljice, pri čemu je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.                                               

 

 

U Rijeci 7. srpnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Helena Vlahov Kozomara