1

Poslovni broj: 37 Gž-685/2021-2

 

 

Poslovni broj: 37 Gž-685/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. H. iz B., Republika Bosna i Hercegovina, OIB: ..., tuženika S. P. iz Š., OIB: ... i tuženika S. Z. iz N., OIB: ..., svi zastupani po punomoćnici M. M. M., odvjetnici u Z., radi prestanka uznemiravanja i ukidanja prava služnosti, povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru od 3. prosinca 2018. poslovni broj: P-2375/16-26, ispravljene rješenjem od 11. ožujka 2021. poslovni broj: P-2357/16-39, u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o  j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru od 3. prosinca 2018., ispravljeni rješenjem poslovni broj: P-2357/16-39 od 11. ožujka 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom ispravljenoj rješenjem poslovni broj: P-2357/16-39 od 11. ožujka 2021. u pogledu adrese prebivališta tuženika S. H. te u pogledu prezimena tuženika S. P. i tuženika S. Z. suđeno je:

 

„1. Odbija se kao neosnovani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Zabranjuje se tuženicima da prolaze pješice i automobilom preko čest. zem. 4532/5 k.o. S. i da na bilo koji način koriste predmetnu nekretninu, te da na bilo koji drugi način svojataju to pravo te se nalaže da tužiteljici naknade trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

2. Odbija se kao neosnovan alternativni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Ukida se pravo služnosti prolaza pješice i provoza automobilom na teret svagdašnjeg vlasnika čest. zem. 4532/5 k.o. S. kao poslužne nekretnine, a u korist svagdašnjeg vlasnika čest. zem. 4532/4 k.o. S. kao povlasne nekretnine, slijedom čega se tuženicima zabranjuje da prolaze pješice i prolaze automobilom preko čest. zem. 4532/5 k.o. S., kao i da na bilo koji drugi način koriste istu nekretninu, te im se nalaže da tužiteljici naknade trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."“

 

Rješenjem prvostupanjske odluke naloženo je tužiteljici da isplati tuženicima ad. 1 – 3 parnični trošak u iznosu od 22.180,00 kn u roku 15 dana.

 

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom žalbom pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točkama 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak time da se predmet dodijeli u rad drugom sucu.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženici osporavaju osnovanost žalbenih navoda te predlažu istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice da se tuženicima zabrani prolaziti pješice i automobilom preko čest.zem. 4532/5 put sa 134 m2 upisane u zk.ul. 630 k.o. S. u suvlasništvu tužiteljice u 2/3 dijela i da na bio koji način koriste tu nekretninu. Ujedno, za slučaj da sud ne bi ocijenio osnovanim naprijed navedeni zahtjev, tužiteljica predlaže da se usvoji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da se ukine pravo služnosti prolaza pješice i provoza automobilom na teret svagdašnjeg vlasnika čest.zem. 4532/5 k.o. S. kao poslužne nekretnine, a u korist svagdašnjeg vlasnika čest.zem. 4532/4 k.o. S. kao povlasne nekretnine kojoj su suvlasnici tuženici.

 

6. Na temelju ocjene svih provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio je da su tuženici u posjedu prava služnosti provoza i prolaza predmetne nekretnine 4532/5 k.o. S. od vremena kada je 2007. od D. B. kupljena njihova nekretnina kčbr. 4532/4 k.o. S. i od kada su preuzeli posjed od svojih prednika – D. B. i njezinog supruga P. B. od kojeg je naslijedila kčbr. 4532/4 u naravi stambenu zgradu, sada sa tri posebna dijela – etaža sa dvorištem u ukupnoj površini od 338 m2, koji je pak tu nekretninu kupio od B. S. ugovorom o kupoprodaji od 12. travnja 1981. i započeo gradnju stambenog objekta, a na što ukazuje i činjenica da su dvorišna vrata nekretnine tuženika napravljena i okrenuta upravo prema spornom putu, unutar dvorišta vidljiva su mjesta za parkiranje automobila te se na tom dijelu dvorišta nalazi i septička jama, a posebno, i činjenica da je tužiteljica u predmetu smetanja suposjeda prava služnosti spornog puta povodom tužbe tuženika kao tužitelja podnesene protiv nje kao tuženica, priznala tužbeni zahtjev. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja zaključuje da su tuženici stekli sporno pravo služnosti temeljem dosjelosti koje se prema članku 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZV) osniva ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio, pa posljedično takvom utvrđenju odbija tužbeni zahtijevanu zaštitu od uznemiravanja.

 

7. Utvrdivši da prilaz nekretnini tuženika kčbr. 4532/4 k.o. S. sa sjeverne strane po Velebitskoj ulici nije prikladniji niti je jednak spornom putu po nekretnini kčbr. 4532/5 k.o. S. i da osnovana služnost nije izgubila razumnu svrhu, što su pretpostavke da vlasnik poslužne nekretnine može zahtijevati da se ono ukine, prvostupanjski sud odbija i alternativni (pravilno eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

8. Tužiteljica u žalbi tvrdi da pobijana presuda nema obrazloženja već prvostupanjski sud samo nabraja dokaze i prepisuje njihov sadržaj kao i iskaze svjedoka metodom copy paste, a da ne analizira provedene dokaze niti ih dovodi u međusobnu vezu zbog čega se presuda ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Osporava pravilnost načina na koji je prvostupanjski sud ocijenio personalne dokaze te ukazuje da nije ocijenio njezin iskaz. Zaključak suda o stjecanju prava služnosti koristeći se njezinim sadržajem kroz vrijeme od 20 godina smatra neargumentiranim već umjesto argumentacije pribjegava kvazi argumentaciji pozivajući se na činjenicu da je u parnici zbog smetanja posjeda priznala tužbeni zahtjev koju parnicu sasvim neutemeljeno miješa u ovaj slučaj obzirom da u parnici za smetanje posjeda sud ograničava raspravljanje samo na čin posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnoj osnovi posjeda, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Ukazuje da nekretnina tuženika u svom sjeveroistočnom dijelu graniči sa javno asfaltiranom cestom te da na dijelu svoje nekretnine smještenom između kuće i javne ceste tuženik ima parkirališni prostor koji je pokazan na fotografijama ujedno tvrdeći da se na taj prostor mogu okomito parkirati tri vozila. Poziva se i na iskaze svjedoka P. S., L. K. i D. K. kojima sud ne poklanja vjeru zbog srodstva s tužiteljicom, a iz čijih navoda proizlazi da u vrijeme kada je prednik tuženika P. B. gradio kuću predmetni put nije postojao jer je taj dio terena bio neprohodan, zarastao u draču i kupine te zatrpan kamenjem kako je to i inače slučaj sa nekretninama u kršnom podvelebitskom kraju. Također tvrdi da je predmetni put izgrađen tek 2012., te navodi da za nju nije upitno da sa asfaltiranog javnog puta može kamion koji crpi septičku jamu putem spuštenog crijeva preko dvorišta tuženika isprazniti crnu jamu i da se na upitnim pitanjima ili pretpostavkama ne smije temeljiti presuda. Zaključno tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud u ovom predmetu napravio i suviše propusta koju presudu čine nezakonitom.

 

9. Iznesenim navodima žalbe tužiteljica nije dovela u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda o stjecanju prava služnosti provoza i prolaza pješice po poslužnoj nekretnini kčbr. 4532/5 k.o. S. u naravi puta površine 134 m2, koja čestica je formirana negdje 1970.-ih godina, kako to proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, parcelacijom jedne veće nekretnine, tada u vlasništvu djeda tužiteljice, na više manjih parcela, a u svrhu da vlasnici koji će steći te novoformirane nekretnine imaju pristup do svojih nekretnina, a od strane tuženika kao suvlasnika povlasne nekretnine 4532/4 k.o. S., i to na temelju zakona primjenom članka 228. i članka 229. ZV. Razloge o odlučnim činjenicama  za predmet spora ovaj sud  prihvaća pravilnim budući imaju činjenično i materijalno pravno uporište u cjelokupnoj procesnoj građi.

 

9.1. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za odlučivanje (čl. 220. st. 1. ZPP), a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Ocjena dokaza na temelju koje utvrđuje činjenice odlučne za predmet spora je dakle, u nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom naprijed citirane zakonske odredbe utvrdio odlučne činjenice koje imaju uporište u svim provedenim dokazima i rezultatu cjelokupnog provedenog postupka, iako i ovaj sud smatra nepotrebnim u obrazloženju presude prepisivati sadržaj iskaza svjedoka u cijelosti. Tužiteljica apostrofira iskaze svojeg supruga, sina i oca, međutim pri tome očito ispušta iz vida da je protivno njezinim žalbenim tvrdnjama, da je svjedok P. S., njezin otac, iskazao da je samo jednom vidio P. B. da radi jer je bio u R. te da ne zna kome je B. prodao nekretninu, a isto tako da je on sporni put pomalo čistio jer mu je trebalo za dovoz pijeska i drugog materijala za njegovu kuću te se isti formirao negdje 1982., da je i svjedok L. K., suprug tužiteljice iskazao da je put kako danas izgleda napravljen 2002., da ne zna kojim putem je B. dovozio građevinski materijal jer je živio u R., a isto tako da su oni poravnavali put da bi mogli dovoziti materijal do svoje kuće i to odmah kako su počeli graditi kuću i to 2/3 puta koja se prema iskazu tužiteljice počela graditi još 1982. i da je i P. B. otpadni materijal stavio na sporni put i zasuo materijal od iskopane septičke jame čime je sanirana nizina koja je išla iza njihove kuće, te da je i svjedok D. K., sin tužiteljice iskazao da je na početku gradnje kuće tuženika bilo govora između njegovog oca i S. (prvotuženika) „da oni ne bi stavljali ogradu na svoje dvorište, a oni ne bi stavljali zid već da to bude prostor veći, da bude širina za svih“. Navedeni iskazi naprijed imenovanih svjedoka da je sporni put uređivan i osposobljavan naporima oca tužiteljice, a potom i supruga tužiteljice te P. B., odnosno njegovog brata M. B. o čemu je isti iskazivao u svom svjedočkom iskazu, u suprotnosti su s dijelom njihovih iskaza u kojima tvrde da P. B. nije ni mogao koristiti sporni put za vrijeme gradnje svoje, a sada tuženikove kuće koja je započela negdje u isto vrijeme kada i gradnja kuće tužiteljice, jer je zarastao u draču, odnosno da nije bio u stanju u kojem bi se koristio za prolaz pješice i provoz automobilom ili drugim vozilima kojima se dopremao građevni materijal. Stoga je prvostupanjski sud utemeljeno njihov iskaz ocijenio neuvjerljivim, budući je i proturječan ostalim provedenim dokazima, konkretno iskazima svjedoka M. B. i D. B. koji imaju neposredna saznanja o korištenju spornog puta do stjecanja prava vlasništva tuženika nekretnine kčbr. 4532/4 k.o. S., te u utvrđivanju odlučnih činjenica nije počinio bitnu povredu odredbu parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 8. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje tužiteljica. Pravilno je prvostupanjski revalorizirao (članak 220. ZPP) i rješenje Općinskog suda u Zadru posl.broj: Psp-82/2016 od 28. lipnja 2017. iz kojeg je razvidno da je tužiteljica u postupku zbog smetanja posjeda koju su pokrenuli tuženi kao tužitelji protiv nje kao tuženice priznala tužbeni zahtjev te je tim rješenjem između ostalog utvrđeno da je smetala tuženike u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti puta, prolaza i kolnika koji se nalazi na čest.zem. 4532/5 k.o. S. u korist nekretnine tuženika čest.zem. 4532/4 k.o. S., dakle priznala je činjenicu da su tuženici koristili pravo služnosti puta, prolaza i kolnika, a za koje pravo tijekom postupka tvrdi da tuženici kao ni njihovi prednici  nisu nikad koristili. Iz iskaza svjedoka M. B. i D. B. koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao objektivne i istinite proizlazi i da su prednici tuženika kao vlasnici povlasne nekretnine stvarnu služnost prolaza i provoza pošteno posjedovali izvršavajući njezin sadržaj kroz više od dvadeset i pet godina, te su je tuženici nastavili na taj način izvršavati sve do kada se tužiteljica tome usprotivila, a nakon što je darovanjem (2012. i 2013.) stekla suvlasništvo povlasne nekretnine u 2/3 dijela.

 

9.2. Ovaj sud ne nalazi niti da bi prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju tužiteljica također ukazuje sadržajem žalbe budući je iznio razloge o odlučnim činjenicama koje uporište imaju u provedenom dokaznom postupku te da presuda nema nikakvih nedostataka koji bi onemogućavali ispitivanje njezine pravilnosti i zakonitosti.

 

9.3. Obzirom na pravilno utvrđenje da su tuženici stekli pravo služnosti na temelju članka 228. stavak 1. i članka 229. ZV, a na temelju činjenice da su njihovi prednici pošteno posjedovali pravo služnosti od 1982. kada su počeli s gradnjom kuće na čest.zem. 4532/4, a oni nastavili s izvršavanjem prava služnosti prolaza, provoza i kolnika od 2007., kada su kupili čest.zem. 4532/4 kao povlasnu nekretninu, a da je od 1982. do 2012. odnosno 2013. kada je tužitelja stekla predmetnu povlasnu nekretninu u 2/3 dijela prošlo više od 20 godina, proizlazi zaključak da tuženici izvršavanjem prava služnosti koje se sukladno članku 228. stavku 1. ZV osniva neposredno na temelju zakona kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti, time što su izvršavali pravo služnosti prolazeći pješice i automobilom preko čest.zem. 4532/5 nisu bespravno uznemiravali tužiteljicu u izvršavanju njezinih ovlasti. Zbog toga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva zaštitu od uznemiravanja pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 167. stavka 2. ZV kojom je propisano da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz svaka 1. ovog članaka (pravo zahtijevati prestanak uznemiravanja) vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršenju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže. U konkretnom slučaju tuženici su dokazali da prolaze pješice i provoze automobilom preko čest.zem.4532/5 u suvlasništvu tužiteljice u izvršavanju stvarne služnosti osnovane neposredno na temelju zakona dosjelošću.

 

10. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (članak 188. stavak 2. ZPP), a ne alternativni tužbeni zahtjev kako ga pogrešno označava prvostupanjski sud, sud prvog stupnja odbio je na temelju činjeničnog utvrđenja da predmetno pravo služnosti nije izgubilo razumnu svrhu bez obzira na mogućnost prilaza nekretnini tuženika sa sjeveroistočne strane sa V. ulice koja mogućnost je postojala i u vrijeme kada je nekretninu sada tuženika kupio P. B. od B. S. 1981. a koja činjenična utvrđenja pravilnim prihvaća i ovaj sud. Naime, ni sada kao niti u vrijeme kada su prednici tuženika počeli izvršavati posjed prava služnosti na predmetnoj čest.zem. 4532/5, sa javnog puta (Velebitska ulica) ne može se pristupiti dvorištu nekretnine tuženika automobilom pa i u svrhu samog parkiranja automobila tuženika i dostave određenih stvari u dvorišni dio nekretnine ili pak u svrhu pražnjenja septičke jame. Sama okolnost da povlasna nekretnina tuženika upire na javni put sama po sebi ne znači da postoje uvjeti za ukidanje prava stvarne služnosti kako to tvrdi tužiteljica tim više što se od početka izvršavanja posjeda prava služnosti od strane prednika tuženika nisu izmijenile odlučne okolnosti, a niti su prestali razlozi zbog kojih je osnovana. Obzirom na takvo utvrđenje koja pravilnost nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužiteljice pa niti onih kojima iznosi način pražnjenja septičke jame (crne jame) s javnog asfaltiranog puta, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za ukidanje služnosti iz članka 242. stavka 1. i 2. ZV (ako pravo služnosti izgubi razumnu svrhu i ako postoji drugi prikladniji prolaz ili drugi jednako prikladni prolaz koji vlasniku uslužnog zemljišta čini manju štetu, ili pak jednako prikladan javni prolaz, time da tužiteljica niti ne tvrdi da joj se izvršavanjem posjeda prava služnosti čini šteta), pa u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11. Budući da su iz naprijed navedenih razloga žalbeni razlozi tužiteljice ocijenjeni neosnovanim, a da je ispitivanjem pobijane presude i stanja spisa predmeta koje je prethodilo donošenju iste utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH) u vezi članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19), valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. i 2. ZPP potvrditi pobijanu presudu kao i rješenje kojim je odlučeno o troškovima postupka pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. u vezi članka 155. ZPP u vezi kojeg tužiteljica ne iznosi nikakve konkretne žalbene razloge očito ga pobijajući posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari.

 

U Varaždinu 7. srpnja 2021.