Broj: Kž 411/2018-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Bramberger Ostoić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. K., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 2. listopada 2018. broj: Kov-Iz-27/18 (Kov-67/18), o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2018.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba optuženog A. K. kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, nakon podignute optužnice protiv optuženog A. K., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog A. K. iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Odlučeno je, nadalje, da se optuženom A. K. u istražni zatvor uračunava vrijeme lišenja slobode od 3. srpnja 2018. pa nadalje.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku V. R., bez navođenja zakonske osnove, no, sadržajno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „uvažiti ovu žalbu i ukinuti istražni zatvor nad okr.“.
Žalba nije osnovana.
Nije u pravu optuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije naveo dostatne razloge za produljenje istražnog zatvora po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., a također da nije cijenio može li se svrha istražnog zatvora ispuniti i blažim mjerama. Optuženik drži i da je daljnjim produljenjem istražnog zatvora povrijeđeno načelo razmjernosti.
Suprotno takvim žalbenim navodima optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora. Za svoju je odluku prvostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje, kao opće i temeljne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, tako i one koji upućuju na postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja istog ili počinjenja istovrsnog kaznenog djela od strane optuženika, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Jednako tako, prvostupanjski sud je iznio jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih drži da se svrha istražnog zatvora ne može ostvariti blažim mjerama.
Naime, postojanje osnovane sumnje da je optuženik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti, koju optuženik žalbom niti ne osporava, proizlazi iz dokaza na kojima se temelji podignuta (sada već i potvrđena) optužnica, koje je prvostupanjski sud pobliže i naveo u pobijanom rješenju.
Nadalje, postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja kaznenih djela na strani optuženika, kao posebne pretpostavke, prvostupanjski sud pravilno temelji na okolnostima počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik osnovano sumnjiv. Optuženik se tereti da je prilikom počinjenja kaznenog djela pokazao visok stupanj agresivnosti, bezobzirnosti i upornosti u počinjenju kaznenog djela na štetu oštećene M. M.. Već prilikom počinjenja kaznenog djela za koje je osnovano sumnjiv da ga je počinio, optuženik je oštećenoj zaprijetio da će je ako ga prijavi ubiti, pri čemu je uzeo oštećeničinu osobnu iskaznicu kako bi doznao njenu adresu. Osim toga, razmatrao je, a i verbalizirao ponovno počinjenje istog kaznenog djela. Upravo tako izložene okolnosti opravdavaju bojazan da će puštanjem na slobodu optuženi A. K. ponoviti isto ili počiniti istovrsno kazneno djelo.
Prvostupanjski sud je svoju odluku, nadalje, s pravom temeljio i na činjenici da je optuženik višestruko osuđivana osoba zbog kaznenih djela teških krađa. Iako je žalitelj u pravu da se ne radi o istovrsnim djelima, ta okolnost ukazuje, ne samo na neusklađenost optuženikovog ranijeg života sa zakonom, već i na zaključak da dosadašnje osude nisu ostvarile svoju svrhu i utjecale na optuženika da se kloni daljnjeg protupravnog postupanja. Tim više što je osnovana sumnja da je terećeno djelo počinio u vrijeme provjeravanja iz ranije mu izrečene uvjetne osude.
Stoga je, protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je neophodno daljnje produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. radi otklanjanja konkretne i razborito predvidive iteracijske opasnosti utvrđene na njegovoj strani. Ista se svrha, imajući na umu kvalitetu i značaj svih navedenih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08. Pritom se napominje žalitelju da zakon više ne predviđa mogućnost zamjene mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. jamstvom.
Konačno, nije u pravu optuženik ni kada upire na povredu načela razmjernosti, s obzirom na to da dosadašnje trajanje mjere istražnog zatvora neprekidno od 3. srpnja 2018. ne upućuje na eventualnu povredu ovoga načela. Naime, prilikom procjene eventualne povrede načela razmjernosti treba uzeti u obzir razmjer između težine počinjenog kaznenog djela i kazne koje se prema raspoloživim podacima može očekivati u slučaju osuđujuće presude te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora.
Slijedom izloženog, a budući da optuženikovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su u istom ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 24. listopada 2018.
