1

Poslovni broj: 2 UsI-230/2021-10

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 UsI-230/2021-10

 

 

 

  U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja G. G. E. V.,  Z., OIB: …, kojega zastupa opunomoćenik B. I., odvjetnik u Z., , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskoga državnog odvjetništva u V.,  V., radi naknade za oduzetu imovinu, 6. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I          Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/20-01/126, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-03 od 28. prosinca 2020.

 

II        Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u V., V., izjavljena na djelomično rješenje Ureda državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove V. KLASA: UP/I-943-01/01-01/07, URBROJ: 2196-01-02-04/3-18-75 od 26. travnja 2018.

 

 

III     Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn i to sve u roku od 60 dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

 

IV     Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/20-01/126, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-03 od 28. prosinca 2020. poništeno je djelomično rješenje Ureda državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove V. KLASA: UP/I-943-01/01-01/07, URBROJ: 2196-01-02-04/3-18-75 od 26. travnja 2018. te je predmet vraćen na ponovni postupak.

Označenim djelomičnim rješenjem od 26. travnja 2018. su tužitelju kao ovlašteniku naknade vraćene u vlasništvo slijedeće nekretnine: k. o. P. 200171/202593 dijela k. č. br. … šuma od 202593 m2, k. č. br. … od 1797 m2, 950/3551 dijela k. č. br. … kanal od 3551 m2, k. č. br. … kanal šume od 359262 m2, k. č. br. … prosjeka šume od 5007 m2 k. č. br. … šuma od 200019 m2, k. č. br. … prosjeka šume od 2686 m2, k. č. br. … šuma od 196542 m2, k. č. br. … prosjeka šume od 2756 m2, k. č. br. … šuma od 173749 m2, k. č. br. … prosjeka šume od 2263 m2 k. č. br. … šuma od 173073 m2, k. č. br. … kanal od 4336 m2, k. č. br. … prosjeka od 18713 m2, k. č. br. … šuma od 158862 m2, k. č. br. … prosjeka od 2477 m2, k. č. br. … šuma od 170800 m2, k. č. br. … šuma od 4377 m2, k. č. br. … šuma od 194321 m2, k. č. br. … prosjeka od 2264 m2, k. č. br. … šuma od 194730 m2, k. č. br. … prosjeka od 4955 m2, k. č. br. … šuma od 253965 m2, k. č. br. … prosjeka od 2483 m2, k. č. br. … šuma od 162612 m2, k. č. br. … prosjeka od 1885 m2, k. č. br. … prosjeka od 65883 m2, k. č. br. … prosjeka od 3814 m2, k. č. br. … šuma od 89375 m2, k. č. br. … kanal od 2182 m2, k. č. br. … šuma od 31667 m2, k. č. br. … šuma od 175644 m2, k. č. br. … prosjeka od 1669 m2, k. č. br. … šuma od 154305 m2, 950/1111 dijela k. č. br. … prosjeka od 1111 m2 646381/119348 dijela k. č. br. … šuma od 119348 m2, k. č. br. … prosjeka od 1778 m2, k. č. br. … šuma od 123162 m2, k. č. br. … prosjeka od 2313 m2, k. č. br. … šuma od 114473 m2, k. č. br. … prosjeka od 1496 m2, k. č. br. … šuma od 106149 m2, k. č. br. … prosjeka od 4196 m2, k. č. br. … šuma od 97963 m2, k. č. br. … prosjeka od 1489 m2, 762251/110017 dijela k. č. br. … šuma od 110017 m2, sve upisane u zk. ul. br. …; k. o. S. J. i to k. č. br. … šuma od 755020 m2, k. č. br. … šuma od 1326278 m2, k. č. br. … šuma od 959389 m2, k. č. br. … šuma od 501693 m2, k. č. br. … šuma od 1147882 m2, 134358/141262 dijela k. č. br. … šuma od 141262 m2, k. č. br. … šuma od 235406 m2, 4445/9715 dijela k. č. br. … šuma od 9715 m2, 2721/8253 dijela k. č. br. … šuma od 8253 m2, k. č. br. … šuma od 6760 m2, 4899/5102 dijela k. č. br. … šuma od 5102 m2, k. č. br. … šuma od 5140 m2, k. č. br. … šuma od 18700 m2, k. č. br. … šuma od 8007 m2, k. č. br. … šuma od 5672 m2, 767/1765 dijela, k. č. br. … šuma od 1765 m2 k. č. br. … šuma od 2530 m2, sve upisane u zk. ul. br. …, 220869/611577 dijela k. č. br. … šuma od 611577 m2, zk. ul. br. … k. č. br. … šuma od 399773 m2, zk. ul. br. …; k.o. N. J.  i to 21436/26615 dijela k. č. br. … šuma od 26615 m2, zk. ul. br. …, sve u vlasništvu Republike Hrvatske (točka I. izreke rješenja). Nadalje, obveznikom naknade (vraćanja) je utvrđena Republika Hrvatska (točka II. izreke), te je određena zemljišnoknjižna provedba rješenja (točka III. izreke). Također je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka IV. izreke).

Tužitelj u tužbi navodi kako je tuženik rješenjem od 27. studenoga 2018. poništio označeno prvostupanjsko rješenje od 26. travnja 2018. i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, no da je Upravni sud u Osijeku presudom poslovni broj: 3 UsI-57/2019 od 11. ožujka 2020. poništio drugostupanjsko rješenje od 27. studenoga 2018. i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak, u kojem je tuženik pobijanim rješenjem od 28. prosinca 2020. ponovno poništio prvostupanjsko rješenje od 26. travnja 2018. Ističe kako je glavni argument tuženika za ponovno poništavanje prvostupanjskoga rješenja navodno nedostavljanje cjelokupnoga  spisa predmeta po žalbi od strane prvostupanjskoga tijela tuženiku. Smatra kako je takav zaključak tuženika u ponovnom postupku apsurdan, tim više što tuženik tijekom prvoga odlučivanja po žalbi zainteresirane osobe nije utvrdio da bi spis predmeta bio nepotpun i da bi nedostajala određena dokumentacija iz prvostupanjskoga postupka. Ukazuje kako je tuženik bio dužan službenim putem od prvostupanjskoga tijela zatražiti dokumentaciju koja eventualno nedostaje, jer pogreške ili prusti državnih tijela ne bi trebali ići na štetu pogođenih osoba (građana) te bi rizik svake pogreške koju napravi državno tijelo trebala snositi država, što je istaknuo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2244/2014 od 6. lipnja 2016. Napominje kako postupak povrata traje već pune 23 godine. Iznosi kako tuženik u obrazloženju pobijanoga rješenja od 28. prosinca 2020. navodi da prvostupanjsko tijelo nije uzelo u obzir prijedlog zainteresirane osobe da se službenim putem utvrdi koje nekretnine prijašnjega vlasnika su bile predmetom agrarne reforme, odnosno da nije raspravilo pitanje nepodudaranja stanja nekretnina u trenutku oduzimanja sa sadašnjim stanjem, čime zainteresiranoj osobi nije omogućeno sudjelovanje u postupku. Navodi kako zainteresirana osoba uopće nije predložila kojim bi se konkretnim dokaznim sredstvom utvrđivala ta činjenica, dok iz povijesnih zemljišnoknjižnih izvadaka proizlazi da predmetne nekretnine nisu oduzete agrarnom reformom Kraljevine Jugoslavije tridesetih godina XX. stoljeća. Ističe kako je zainteresirana osoba, koja nije neuka stranka, nazočila raspravi 5. travnja 2018. te je imala mogućnost postavljati pitanja ovlaštenom geodetu i vještaku šumarske struke te isticati primjedbe, a zainteresirana osoba nije imala niti pitanja niti primjedbe na toj raspravi. Ukazuje kako su predmetne nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske preko 70 godina te je zainteresirana osoba jako dobro upoznata s njihovim vlasničkim i posjedovnim stanjem. Napominje kako je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-1973/18 od 12. rujna 2018. utvrdio da su predmetne nekretnine tužiteljevom ocu konfiscirane 1946. godine na temelju Odluke od 8. kolovoza 1946., a pozivom na Odluku od 6. kolovoza 1946., dok zainteresirana osoba nije pružila niti jedan dokaz da bi predmetne nekretnine bile u vlasništvu ili posjedu trećih osoba. Zaključno iznosi kako je tuženik bio dužan tražiti od prvostupanjskoga tijela da mu dostavi potpuni spis, da je zainteresiranoj osobi bilo omogućeno sudjelovati u postupku, da je tužiteljev otac bio vlasnik predmetnih nekretnina u trenutku konfiskacije 1946. godine te da Republika Hrvatska predmetne nekretnine nije na temelju valjanoga pravnog posla nikome predala u posjed. Slijedom navedenoga, predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika KLASA: UP/II-942-01/20-01/126, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-03 od 28. prosinca 2020.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod pobijanoga rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi kako je očitovanje s primjedbama na nalaz i mišljenje šumarskoga vještaka dostavila 5. i 6. travnja 2018. te da se to očitovanje temeljilo na primjedbama društva H. Š. d.o.o., ali da je prvostupanjsko tijelo djelomično rješenje donijelo jedino na temelju nalaza i mišljenja šumarskoga vještaka koje je neobjektivno, pristrano i nezakonito. Ističe kako je nalaz i mišljenje šumarskoga vještaka sastavljeno na temelju elaborata identifikacije, prema kojem najveći dio oduzetih katastarskih čestica prema starom stanju ne odgovara sadašnjim katastarskim česticama u cijelosti. Ukazuje kako Republika Hrvatska nije niti pozvana da se očituje o identifikaciji i nalazu šumarskoga vještaka, niti joj je dostavljen zaključak kojim je određeno geodetsko i šumarsko vještačenje. Smatra kako je zaključak šumarskoga vještaka da je povrat moguć za sve oduzete katastarske čestice nevaljan i protivan pravilima struke te da bi se povratom narušila gospodarska cjelina i otežalo gospodarenje, što je protivno članku 55. Zakona o naknadi, a da treba provesti novo vještačenje. Napominje kako su predmetne nekretnine oduzete prijašnjem vlasniku po agrarnim propisima prije konfiskacije, no da isto nije provedeno u zemljišnim knjigama. Navodi kako bi naturalni povrat bitno okrnjio prostornu cjelovitost predmetnih šuma, jer bi šumski predio O. ostao nedostupan te bi se do njega moglo doći jedino preko vraćenih čestica, dok je u slučaju naturalnoga povrata potrebno osnovati pravo služnosti zbog nemogućnosti pristupa šumama i šumskim zemljištima koje nisu predmet povrata. Smatra kako bi naturalni povrat ugrozio i opstojnost Š. V. kao gospodarskoga subjekta. Ističe kako na predmetnim šumama postoje i građevine koje vještak ne navodi te da bi se povratom D. kao zasebnoga šumskog predjela bitno okrnjila prostorna cjelovitost. Slijedom navedenoga, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troška upravnoga spora.

Dana 29. lipnja 2021. pred ovim sudom je održana rasprava na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je stoga rasprava održana bez prisutnosti uredno pozvanoga tuženika u skladu s odredbom članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.).

Na raspravi opunomoćenica tužitelja je ostala kod tužbe i svih navoda iz iste te je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva kako je to postavljeno u tužbi, uz naknadu troškova upravnog spora s osnove sastava tužbe i zastupanja na raspravi.

Zainteresirana osoba je na raspravi ostala kod odgovora na tužbu te je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu troškova upravnog spora s osnove sastava odgovora na tužbu i zastupanja na raspravi.

Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Člankom 9. stavkom 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) propisano je da se prava iz ovoga Zakona priznaju fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda (u daljnjem tekstu: prijašnji vlasnik).

Sukladno odredbi članka 49. Zakona o naknadi imovina koja je predmet naknade daje se prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja (stavak 1.). Ako postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja prema stanju nekretnine kakova bi ona bila u vrijeme oduzimanja, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja može zahtijevati od prijašnjega vlasnika da mu prizna suvlasništvo u omjeru njegovih ulaganja ili da mu isplati odgovarajuću novčanu naknadu u omjeru tih ulaganja u skladu s propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima (stavak 2.). U slučaju iz stavka 2. ovoga članka, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretnine nije dužan tu nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed, sve dok mu prijašnji vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drukčije ne sporazume (stavak 3.). Za sporove o kakvom stvarnom pravu ili obvezi koji proisteknu iz rekonstrukcije (adaptacije, nadogradnje, dogradnje, sanacije, izmjene postojećih postrojenja i uređaja i sl.) kao i sporove glede prava na zajedničkim dijelovima zgrade ili zemljišta koji nastanu povodom vraćanja nekretnine prijašnjem vlasniku nadležan je sud, a rokovi protekom kojih se gubi pravo ili rokovi zastare počinju teći od dana stupanja na snagu ovoga Zakona (stavak 4.).

Prema odredbi članka 55. Zakona o naknadi ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed: 1. koja je  nedjeljivi sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnog prometa odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

U skladu s odredbom članka 5.a Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91. i 103/96. - odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske) kada tijela, ustanove i druge pravne osobe rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati učinkovito ostvarivanje prava i interesa radnih ljudi i građana, organizacija udruženog rada i drugih ustanova i drugih pravnih osoba.

Odredbom članka 6. Zakona o općem upravnom postupku propisano je kako se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Prema odredbi članka 12. Zakona o općem upravnom postupku postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Iz odredbe članka 237. Zakona o općem upravnom postupku proizlazi da kada tijelo koje je donijelo rješenje utvrdi da je podnesena žalba dopuštena, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije novim rješenjem zamijenilo rješenje koje se žalbom pobija, dužno je bez odgode, a najkasnije u roku od petnaest dana od dana primitka žalbe, poslati žalbu tijelu nadležnom za rješavanje o žalbi (stavak 1.). Uz žalbu dužno je priložiti sve spise koji se odnose na predmet (stavak 2.).

Sukladno odredbi članka 241. Zakona o općem upravnom postupku kada drugostupanjsko tijelo utvrdi da su u prvostupanjskom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi utjecala na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u protuslovlju s obrazloženjem, ono će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam bilo preko prvostupanjskog tijela ili kojeg zamoljenog tijela. Ako drugostupanjsko tijelo utvrdi da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drukčije nego što je riješena prvostupanjskim rješenjem, ono će svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i samo riješiti stvar (stavak 1.). Ako drugostupanjsko tijelo utvrdi da će nedostatke prvostupanjskog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostupanjsko tijelo, ono će svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostupanjsko tijelo dužno je svojim rješenjem ukazati prvostupanjskom tijelu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostupanjsko tijelo dužno je u svemu postupiti po drugostupanjskom rješenju i bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka predmeta, donijeti novo rješenje.

Uvidom u spis upravnoga postupka, odnosno u obrazloženje djelomičnoga prvostupanjskog rješenja od 26. travnja 2018., sud je utvrdio da je tužitelj po opunomoćenicima podnio 29. travnja 1997. zahtjev za povrat oduzetih nekretnina, u naravi šume u k. o. P. i k. o. S. J., na katastarskim česticama detaljno navedenim i opisanim u točki I. izreke djelomičnoga rješenja koje su konfiscirane temeljem Odluke kotarske komisije za konfiskaciju u Vukovaru broj: 1231/45 od 6. kolovoza 1946., Odluke o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije broj: 2970/46, zaključka Kotarskog suda u Vukovaru broj: 460/1947-2 Osijek, broj: 196/48 od 23. veljače 1948., rješenja Komisije za konfiskaciju pri K.N.O. Vinkovci  broj: 2627/46 od 18. lipnja 1946. i broj: 1243/46 od 6. kolovoza 1946. Tijekom postupka, 10. veljače 2006. J. G. E. V. je preminuo te je ovdje tužitelj zakonski nasljednik prvoga nasljednog reda i ovlaštenik naknade u cijelosti sukladno odredbi članka 9. Zakona o naknadi.

Nadalje, obzirom da je iz identifikacije oduzetih nekretnina (u naravi šume) utvrđeno da se iste nalaze u tabelama u državnom vlasništvu donesen je zaključak od 19. lipnja 2017. o vještačenju po ovlaštenom sudskom vještaku šumarske struke M. A. u svrhu utvrđenja mogućnosti naturalnoga povrata koji je nalazom i mišljenjem utvrdio da je moguć naturalni povrat oduzetih šuma, a da se time ne narušava gospodarska, odnosno tehnološka funkcionalnost komasirane gromade unutar šumskoga kompleksa.

Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-942-01/18-01/256, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-03 od 27. studenoga 2018. poništio djelomično prvostupanjsko rješenje od 26. travnja 2018. te predmet vratio na ponovni postupak, no Upravni sud u Osijeku je presudom poslovni broj: 3 UsI-57/2019-12 od 11. ožujka 2020. poništio označeno rješenje tuženika od 27. studenoga 2018. te predmet vratio tuženiku na ponovni postupak.

U obrazloženju spomenute presude od 11. ožujka 2020. Upravni sud u Osijeku je naveo kako tuženik, između ostaloga, uz odgovor na tužbu sudu nije dostavio zahtjev za povrat oduzetih nekretnina, u naravi šume u k. o. P. i k. o. S. J. podnesen 29. travnja 1997.; Odluku kotarske komisije za konfiskaciju u Vukovaru broj: 1231/45 od 6. kolovoza 1946., Odluku o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije broj: 2970/46, zaključak Kotarskog suda u Vukovaru broj: 460/1947-2 Osijek, broj: 196/48 od 23. veljače 1948., rješenja Komisije za konfiskaciju pri K.N.O. Vinkovci  broj: 2627/46 od 18. lipnja 1946. i broj: 1243/46 od 6. kolovoza 1946., a na temelju kojih je predmetna imovina oduzeta J. G. E. V.; rješenje Ministarstva poljoprivrede, broj: 46387/Va/35 od 2. rujna 1935. i rješenje Banske uprave Savske posavine broj: 5916/III/6 od 21. lipnja 1937. koje je prvostupanjsko tijelo prihvatilo kao dokaze (koje je ovlaštenik naknade priložio u spis) da eksproprijacijama nije obuhvaćena niti jedna čestica koja je predmet upravnoga postupka te zaključke kojima je prvostupanjsko tijelo odredilo vještačenja po geodetskom vještaku A. L. te vještaku šumarske struke M. A. Stoga sud nije mogao izvršiti uvid u navedenu dokumentaciju radi ocjene zakonitosti rješenja od 27. studenoga 2018. niti utvrditi osnovanost razloga za uvažavanje žalbe zainteresirane osobe, poništavanja djelomičnoga rješenja od 26. travnja 2018. te vraćanja predmeta na ponovni postupak, dok je sud je zakazao i raspravu za dan 4. ožujka 2020. o čemu je tuženik također uredno obaviješten, međutim, na istu nije pristupio pa stoga sud nije mogao otkloniti prigovore tužitelja iznesene u tužbi prilikom ocjene zakonitosti rješenja tuženika od 27. studenoga 2018.

Upravni sud u Osijeku je također napomenuo kako je tuženik u ponovnom postupku dužan, prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja, posebice razmotriti njegove prigovore u svezi pozivanja na presudu Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1973/18 od 12. rujna 2018. u kojoj je taj sud iznio pravno shvaćanje da su predmetne nekretnine oduzete tužiteljevom ocu 1946. godine upravo temeljem Odluke o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije za veliki posjed Plemićkog dobra E., L. i dr. od 8. kolovoza 1946., a pozivom na Odluku kotarske komisije za konfiskaciju Vukovar br. 1236/46 od 6. kolovoza 1946. te da ukoliko je od konfiskacije do danas i došlo do određenih gradnji, nadogradnji, adaptacija i sl. (a da iste nisu upisane u zemljišne knjige), da je za sporove o kakvom stvarnom pravu ili obvezi koji iz toga proistječu nadležan isključivo sud, a ne upravno tijelo, obzirom da  tuženik u obrazloženju rješenja od 27. studenoga 2018. iznosi stajališta suprotna od navedenih.

Također, tuženik je bio dužan uzeti u obzir i očitovati se i o prigovorima tužitelja da je zainteresiranoj osobi bilo omogućeno nesmetano sudjelovanje u prvostupanjskom upravnom postupku, obzirom da na raspravi od 5. travnja 2018. na kojoj je zaključen dokazni postupak nije imala nikakvih pitanja niti primjedbi u odnosu na nalaze vještaka te da su sve nekretnine koje su određene za naturalni povrat nesporno u vlasništvu Republike Hrvatske i u posjedu društva H. Š. d.o.o.

U ponovljenom upravnom postupku tuženik je donio pobijano rješenje od 28. prosinca 2020., u kojem je naveo kako je u dosadašnjem tijeku postupka, a kako to proizlazi i iz stanja spisa predmeta dostavljenoga uz žalbu, utvrđeno da prvostupanjsko tijelo nije dostavilo uz žalbu sve spise koji se odnose na predmet postupka, u smislu odredbe članka 237. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku.

Tuženik je naveo da iz razloga što spisu predmeta ne prileži sam zahtjev tužitelja, kao ni ostala dokumentacija prvostupanjskoga tijela, odnosno ne prileži cjelokupan spis predmeta prvostupanjskoga postupka, tuženik nije u mogućnosti ispitati tijek vođenja prvostupanjskoga postupka, a u smislu upute iz obrazloženja spomenute presude od 11. ožujka 2020. nije u mogućnosti ispitati niti prigovore tužitelja iznesene u tužbi te navode žalbe i ocijeniti zakonitost rješenja od 26. travnja 2018.

Također, naveo je kako je zainteresirana osoba na usmenoj raspravi od 5. travnja 2018. istaknula dokazni prijedlog da se službenim putem utvrdi koje nekretnine prijašnjega vlasnika su bile predmetnom agrarne reforme te da prvostupanjsko tijelo nije uzelo u obzir taj prijedlog zainteresirane osobe kako bi se prije svega utvrdilo jesu li predmetne nekretnine uopće oduzete nekim od propisa iz članka 2. Zakona o naknadi, kao što nije raspravilo niti pitanje nepodudaranja stanja nekretnina u vrijeme oduzimanja sa sadašnjim stanjem katastarskih čestica iz elaborata identifikacije.

Tuženik je iznio kako u ovoj upravnoj stvari nije sporna primjena odredbe članka 49. Zakona o naknadi, koja dolazi do primjene tek nakon što se u postupku nedvojbeno utvrdi da ne postoje iznimke od naturalnoga povrata te da je u prvostupanjskom postupku bilo potrebno ispitati radi li se, u smislu odredbe članka 52. Zakona o naknadi, eventualno o imovini na kojoj su na temelju valjanoga pravnog osnova treće osobe stekle pravo vlasništva, odnosno je li im je imovina na temelju valjanoga pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, dok ovo pravilo vrijedi i ako se treća osoba nije upisala u zemljišnu knjigu, ali joj je imovina predana u posjed na temelju valjane pravne osnove za stjecanje vlasništva, tim više što spisu predmeta ne prileže svi zemljišnoknjižni izvaci, na koje se pozvalo prvostupanjsko tijelo, niti prileže posjedovni listovi u odnosu na predmetnu imovinu, kako bi se provjerila osnovanost žalbenih razloga.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako pobijano rješenje tuženika KLASA: UP/II-942-01/20-01/126, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-03 od 28. prosinca 2020. nije zakonito.

Prvenstveno, osnovani su navodi tužitelja kako propust prvostupanjskoga tijela da tuženiku kao drugostupanjskom tijelu dostavi potpuni spis upravnoga postupka ne može ići na štetu tužitelja, uzimajući u obzir načelo učinkovitosti iz članka 5.a Zakona o općem upravnom postupku, načelo materijalne istine iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku te načelo ekonomičnosti postupka iz članka 12. Zakona o općem upravnom postupku, jer poništavanje prvostupanjskoga rješenja iz razloga nekompletnosti spisa provedenoga prvostupanjskog upravnog postupka sud ne može okarakterizirati kao učinkovito ostvarivanje prava tužitelja u smislu utvrđivanja svih činjenica u upravnom postupku koje su od važnosti za donošenje zakonitoga i pravilnoga rješenja te kao provođenje postupka brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge sudionike postupka, posebice imajući u vidu kako se predmetni upravni postupak vodi od 29. travnja 1997.

Pravni stav kako pogreške ili propusti javnopravnih tijela (u konkretnom slučaju povreda navedenih načela učinkovitosti, materijalne istine i ekonomičnosti iz Zakona o općem upravnom postupku) ne smiju ići na štetu građana izražen je u presudi Europskoga suda za ljudska prava Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. (zahtjev br. 32457/05), kao i u odlukama Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009. i U-III-2244/2014 od 6. lipnja 2016.

Nadalje, tuženik u obrazloženju pobijanoga rješenja od 28. prosinca 2020. navodi kako prvostupanjsko tijelo nije uvažilo dokazne prijedloge zainteresirane osobe s usmene rasprave održane pred prvostupanjskim tijelom 5. travnja 2018. da se utvrdi koje nekretnine prijašnjega vlasnika su bile predmetom agrarne reforme, odnosno jesu li iste oduzete nekim od propisa iz članka 2. Zakona o naknadi. Tuženik je istaknuo i kako nije raspravljeno pitanje nepodudaranja stanja nekretnina u vrijeme oduzimanja sa sadašnjim stanjem katastarskih čestica te da je trebalo raspraviti i pitanje radi li se o imovini na kojoj su eventualno treće osobe stekle pravo vlasništva i je li im ta imovina na temelju valjanoga pravnog posla predana u posjed.

Na ovaj način tuženik u ponovljenom upravnom postupku nije postupio sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama Upravnoga suda u Osijeku iz označene presude od 11. ožujka 2020., u kojem je Upravni sud u Osijeku uputio na presudu Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1973/18 od 12. rujna 2018., gdje je navedeno kako su upravo predmetne nekretnine oduzete ocu tužitelja 1946. godine na temelju spomenute Odluke od 8. kolovoza 1946., pozivom na označenu Odluku od 6. kolovoza 1946. pa navodi tuženika o tome da je sporno o kojim nekretninama se radi i na temelju čega su iste oduzete nisu osnovani.

Pri tome, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u presudi od 12. rujna 2018. istaknuo i da je za sporove o stvarnim pravima na predmetnim nekretninama nadležan isključivo sud, a ne javnopravno tijelo, dok tuženik u ponovljenom upravnom postupku opet iznosi stajalište suprotno utvrđenju Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, odnosno da je u upravnom postupku trebalo raspraviti i pitanja prava vlasništva te posjeda predmetnih nekretnina.

Nadalje, tuženik se u obrazloženju pobijanoga rješenja od 28. prosinca 2020. nije očitovao niti o tužiteljevim tvrdnjama da je zainteresiranoj osobi bilo omogućeno sudjelovati u prvostupanjskom postupku, jer na usmenoj raspravi održanoj 5. travnja 2018., na kojoj je zaključen dokazni postupak, nije imala primjedbi ili pitanja u odnosu na nalaze vještaka te da su sve predmetne nekretnine određene za naturalni povrat u vlasništvu Republike Hrvatske i u posjedu društva H. Š. d.o.o., a što se bio dužan očitovati uzimajući u obzir pravno shvaćanje i primjedbe Upravnoga suda u Osijeku iz presude od 11. ožujka 2020.

Imajući u vidu ranije iznesena shvaćanja Upravnoga suda u Osijeku iz označene presude od 11. ožujka 2020. i Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske iz spomenute presude od 12. rujna 2018. o tome da su upravo predmetne nekretnine oduzete ocu tužitelja 1946. godine na temelju spomenute Odluke od 8. kolovoza 1946., pozivom na označenu Odluku od 6. kolovoza 1946., kao i da je za sporove o stvarnim pravima na predmetnim nekretninama nadležan isključivo sud, dok javnopravno tijelo o tom pitanju ne može samostalno odlučivati i donositi zaključke, a uzimajući u obzir  da je zainteresiranoj osobi bilo omogućeno sudjelovati u prvostupanjskom postupku te da su sve predmetne nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske i u posjedu društva H. Š. d.o.o., sud nije imao drugu pravnu mogućnost nego poništiti pobijano rješenje tuženika od 28. prosinca 2020. i odbiti žalbu zainteresirane osobe izjavljenu na djelomično rješenje od 26. travnja 2018.

Ovo stoga što je prvostupanjsko tijelo u upravnom postupku činjenično stanje utvrdilo na temelju identifikacije predmetnih čestica od strane društva G. d.o.o. iz N. (elaborati identifikacije sastavljeni 15. svibnja 2017. i u mjesecu studenome 2017. godine po ovlaštenom inženjeru geodezije A. L.), koji prileže spisu upravnoga postupka te nakon provođenja vještačenja od strane M. A., stalnoga sudskog vještaka šumarske struke od 5. siječnja 2018. te očitovanja istoga vještaka od 22. travnja 2018. (što također prileži spisu upravnoga postupka), a stranke su se tijekom postupka imale mogućnost izjasniti se o bitnim činjenicama, dok bi vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak bilo u suprotnosti s načelima učinkovitosti i ekonomičnosti iz članka 5.a i 12. Zakona o općem upravnom postupku, posebice imajući u vidu da je predmetni upravni postupak pokrenut 29. travnja 1997.

S obzirom na navedeno, a na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkama I i II.

Odluka o troškovima upravnog spora donijeta je na temelju odredbe članka 79. ZUS, a kako je tuženik u cijelosti izgubio spor, to isti smisleno stavku 4. istoga članka u cijelosti snosi sve troškove spora.

Prilikom odlučivanja o troškovima upravnog spora sud je stajališta kako se mora raditi o opravdanim troškovima, koji su bili nužni za zastupanje tužitelja i okončanje upravnog spora.

Kod tužitelja su, kao opravdani priznati troškovi sastava tužbe i zastupanja na raspravi.

Visina troškova određena je na temelju Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15.), u svezi članka 79. stavka 1. i 2. ZUS te je tužitelju, a koga je tijekom upravnog spora zastupao kvalificirani opunomoćenik – odvjetnik, s osnove sastava tužbe, temeljem Tbr. 23. točke 1., priznat iznos od 2.500,00 kn, a s osnove zastupanja na raspravi, temeljem Tbr. 23., točke 2., priznat iznos od 2.500,00 kn, uz pripadajući PDV, dakle ukupno 6.250,00 kn.

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak kao u točki III izreke presude.

Nadalje, kako zainteresirana osoba nije uspjela u sporu, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova spora (točka IV izreke presude).

 

 

U Osijeku 6. srpnja 2021.

 

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).