1              Poslovni broj: Gž-93/2021-4

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnika stambene zgrade u Z., ... i to: A. z. u. d. i.-A., A. z. u. d. i.-A., B. R., D.-D. d.o.o., E. Č., G. V. i S., G. Z., G. A., G. J. i S., K. N., K. F. d.o.o., L. D., O. D., Š.-O. N., P. B., P. B., T. Z., T. Z., koje zastupa H. p. c.-. p. . d.o.o., OIB: ..., zastupan po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika T. T. iz Z., ..., OIB:..., zastupan po punomoćniku M. B., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 43 Povrv- 412/19-19 od 29. listopada 2020., 6. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

 

Žalba tužitelja djelomično se u uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 43 Povrv-412/19-19 od 29. listopada 2020.:

 

- potvrđuje u točki I. izreke:

 

a) za u cijelosti ukinuti platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. Š. K. iz Z., ..., poslovni broj Ovrv-284/13 od 16. travnja 2013. godine, u odnosu na tužitelje A. z. u. d. i. – A., D. – D. d.o.o., G. S., O. D., Š. O. N., i T. Z.,

 

b) za ukinuti platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. Š. K. iz Z., ..., poslovni broj Ovrv-284/13 od 16. travnja 2013. godine, u odnosu na sve tužitelje, i to za iznos od 6.622,20 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos,

 

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke, i u točki II. Izreke pa se sudi:

 

"Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika S. Š. K. iz Z., ..., poslovni broj Ovrv-284/13 od 16. travnja 2013. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku T. T. iz Z., ..., da tužiteljima suvlasnicima stambene zgrade u Z., ..., i to B. R., Č. E., V. G., S. G., G. Z., A. G., J. G., N. K., K. F. d.o.o, D. L., B. P. i T. Z., i to na račun zajedničke pričuve, plati iznos od 12.285,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.04.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.05.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.06.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.07.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.08.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.09.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.10.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.11.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.12.2010. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.01.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.02.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.03.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.04.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.05.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.06.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.07.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.08.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.09.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.10.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.11.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.12.2011. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.01.2012. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.02.2012. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.03.2013. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.04.2012. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.05.2012. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.06.2012. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.07.2012. godine pa do isplate, na iznos od 339,30 kuna tekućom od 21.08.2012. godine pa do isplate, na iznos od 351,00 kuna tekućom od 21.09.2012. godine pa do isplate, na iznos od 351,00 kuna tekućom od 21.10.2012. godine pa do isplate, na iznos od 351,00 kuna tekućom od 21.11.2012. godine pa do isplate, na iznos od 351,00 kuna tekućom od 21.12.2012. godine pa do isplate, na iznos od 351,00 kuna tekućom od 21.01.2013. godine pa do isplate, na iznos od 351,00 kuna tekućom od 21.02.2013. godine pa do isplate, i na iznos od 351,00 kuna tekućom od 21.03.2013. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku T. T. iz Z., ..., da tužiteljima suvlasnicima stambene zgrade u Z., ...., i to B. R., Č. E., V. G., S. G., G. Z., A. G., J. G., N. K., K. F. d.o.o, D. L., B. P. i T. Z., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 3.775,75 kuna, u roku od 15 dana."

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 43 Povrv-412/2019-19 od

29. listopada 2020. godine ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. Š. K. iz Z., ..., broj Ovrv-284/13 od 16. travnja 2013. godine (točka I izreke), i tužiteljima je naloženo da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 12.310,00 kuna (točka II izreke).

 

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuju tužitelji zbog bitnih povreda postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači i održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi i dosudi tužiteljima parnični trošak, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.) Žalba je djelomično osnovana.

 

5.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina tužitelja s osnova neplaćene zajedničke pričuve za poslovni prostor koji se nalazi u zgradi na adresi .., Z., i to za vremensko razdoblje od mjeseca travnja 2010. godine pa do mjeseca ožujka 2013. godine, u ukupnom iznosu od 18.907,20 kuna.

 

6.1.) U predmetnoj parnici bila je sporna aktivna legitimacija tužitelja, pasivna legitimacija tuženika, osnova i visina postavljenog zahtjeva, a pobijanom presudom sud prvog stupnja odbija (ukidanjem platnog naloga iz rješenja o ovrsi) tužbeni zahtjev kao neosnovan, i to nakon što utvrđuje:

-da je tuženik u predmetnoj zgradi kupoprodajom stekao vlasništvo jednog stana i jednog poslovnog prostora u tavanskom dvorišnom dijelu zgrade;

-da su Međuvlasnički ugovor od 30. prosinca 1997. godine, kao vlasnici posebnih dijelova, potpisali R. B., Z. M., M. H., V. Č., B. P., B. R. te S. i V. G. – čiji posebni dijelovi imaju ukupnu površinu od 543,40 m2, što čini 47,50 % od ukupne (1143,83 m2) korisne površine svih posebnih dijelova zgrade;

-da B. R. u vrijeme sklapanja navedenog Međuvlasničkog ugovor više nije bio vlasnik posebnog dijela zgrade (stan), jer ga je 1993. godine darovao sinu;

-da je ugovorom o upravljanju od 30. prosinca 1997. godine upravljanje predmetnom zgradom povjereno Hrvatskom poslovnom centru kao upravitelju.

 

6.2.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da sklopljeni Međuvlasnički ugovor, u skladu sa odredbom čl.375.st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000, 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009, 90/2010., 143/2012., i 152/2014. - dalje: ZVDSP), zbog toga što nije potpisan po većini suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova, ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je isti ništetan u smislu odredbe čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., i 29/18. - dalje: ZOO/05) jer je protivan prisilnom propisu, što ima za posljedicu da ni ugovor o upravljanju zgradom nije pravno valjan, odnosno da je ništetan, jer je u ime suvlasnika zgrade potpisan od strane predstavnika suvlasnika koji nije izabran na valjan način, tj. sa potrebnom većinom, pa izabrani upravitelj nema ni ovlaštenje za zastupanje tužitelja. Sve navedeno, prema ocjeni prvostupanjskog suda, dovodi do toga da tužitelji nisu aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, zbog čega postavljeni tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim pa ga odbija i ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi.

 

7.) U žalbi protiv navedene odluke tužitelji u bitnome ističu da zaključak o nedostatku njihove aktivne legitimacije sud prvog stupnja temelji na „vlastitom proizvoljnom procjenjivanju“ ukupne (1.143,83) količine m2 svih posebnih dijelova stambenih, poslovnih i parkirnih jedinica u predmetnoj zgradi, ignorirajući pri tome podatke (591 m2) koji o navedenoj činjenici proizlaze iz isprave u spisu – posjedovnog lista; da sud pitanje aktivne legitimacije povezuje sa pravnom valjanošću sklopljenog Međuvlasničkog ugovora, što je potpuno pogrešno jer to sa navedenim nema nikakve veze; da pitanje aktivne legitimacije tužitelja nema nikakve veze niti sa pitanjem pravne valjanosti sklopljenog ugovora o upravljanju i sa izborom osobe upravitelja zgrade koji tužitelje zastupa u predmetnoj parnici – to stoga što tužitelj u predmetnoj parnici nije upravitelj zgrade već su to fizičke osobe navedene imenom i prezimenom (nazivom) kao suvlasnici zgrade, odnosno kao vlasnici njenih posebnih dijelova; da sud u obrazloženju presude niti ne navodi koje je sve dokaze izveo što znači da ih nije niti ocjenjivao – prije svega predočenu analitičku karticu iz koje izvjesno proizlazi da 90 % svih suvlasnik uredno plaća pričuvu u skladu sa sklopljenim Međuvlasničkim ugovorom, što znači da se navedeni ugovor izvršava od strane većine suvlasnika pa je stoga potpuno pogrešan zaključak suda prvog stupnja da isti nije pravno valjan i da ne proizvodi pravne učinke, to tim više što njegova ništetnost nije utvrđena u ni jednom sudskom postupku, iz čega jasno proizlazi da je sud, odbijajući tužbeni zahtjev pogrešno primijenio odredbu čl.375.st.2. ZVDSP; da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da Međuvlasnički ugovor nije potpisala većina suvlasnika prema vrijednosti suvlasničkih dijelova – jer je sud prvog stupnja, s jedne strane, pogrešno (u većem od stvarne) utvrdio ukupnu površinu svih posebnih dijelova, a s druge strane, nije uzeo u obzir stvarnu površinu posebnih dijelova onih suvlasnika (P.) koji su Međuvlasnički ugovor potpisali; da pri navedenom sud prvog stupnja brka vrijednost posebnih dijelova od njihove površine, što nije isto, a da vrijednost posebnih dijelova predmetne zgrade nikada niti nije utvrđena; da sud prvog stupnja donesenom odlukom oslobađa tuženika obveze plaćanja zajedničke pričuve iako je to zakonska obveza svih suvlasnika, odnosno svih vlasnika posebnih dijelova, a tuženik jest vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što je konačno i priznao u drugom postupku koji se vodi u drugom spisu, također za neplaćenu pričuvu ali za drugo vremensko razdoblje, i u koji spis je sud prvog stupnja izvršio uvid.

 

8.) Navedene žalbene tvrdnje tužitelja djelomično su osnovane, i to kako one kojima se ukazuje na počinjenje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer presuda ne sadrži razloge o svim činjenicama koje su važne za donošenje pravilne odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu, ali i one tvrdnje kojima se ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Počinjenje navedene bitne povrede postupka u konkretnom slučaju ne predstavlja razlog za ukidanje pobijane presude jer je sve uočene nedostatke obrazloženja donesene odluke bilo moguće otkloniti u ovom drugostupanjskom postupku na temelju stanja spisa i u njemu sadržanih dokaza, što je učinio ovaj drugostupanjski sud na temelju procesnih ovlasti iz odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

9.1.) Djelom su osnovane a dijelom su neosnovane u žalbi iznesene tvrdnje da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio prigovor nedostatka njihove aktivne legitimacije.

 

9.2.) Naime, ocjenu o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja sud prvog stupnja izvodi iz utvrđenja da Međuvlasnički ugovor od 30. prosinca 1997. godine ne proizvodi pravne učinke – jer da ga nije potpisala većina suvlasnika zgrade, i iz utvrđenja da ni upravitelj zgrade nije ovlašten zastupati tužitelje jer ni ugovor o upravljanju zgradom nije pravno valjan – jer ga je u ime suvlasnika zgrade potpisala nezakonito izabrana osoba predstavnika, što sa ocjenom navedenog prigovara nema nikakve pravno relevantne veze a na što u žalbi s pravom ukazuju i tužitelji. To prije svega stoga što aktivna legitimacija (legitimatio ad causam activa) proizlazi iz određenog pravnog odnosa stranaka prema predmetu spora koji ovlašćuje jednu stranku da kao tužitelj pokrene postupak za ostvarivanje svojega zahtjeva, a drugoj strani daje svojstvo stranke prema kojoj se može ostvarivati takav zahtjev (pasivna legitimacija – legitimatio od causam passiva), a u konkretnom slučaju, kada je riječ o tražbini zajedničke pričuve, ovlaštenje za ostvarenje navedene tražbine proizlazi iz odredbi ZVDSP, kojima je regulirana materija vlasništva na posebnim dijelovima zgrada – tj. etažnog vlasništva. Upravo polazeći od odredbe čl.90.st.1. ZVDSP, prema kojoj zajednička pričuva predstavlja zajedničku imovinu (zajedničko vlasništvo) svih vlasnika posebnih dijelova jedne zgrade, to je onda, u skladu sa odredbom čl.62. ZVDSP, svaki vlasnik posebnog dijela (suvlasnik zgrade) zasebno, više njih ili svi zajedno, ovlašteni zahtijevati naplatu dužne pričuve od suvlasnika koji tu obvezu ne izvršava uredno, pa i pokrenuti odgovarajući sudski postupak radi njene naplate.

 

9.3.) Budući da je obveza plaćanja pričuve svih suvlasnika zgrade propisana zakonom – tj. da se radi o zakonskoj obvezi, to onda okolnost ne(sklapanja) Međuvlasničkog ugovora, ili njegova pravna (ne)valjanost, mogu imati pravno relevantan utjecaj na aktivnu legitimaciju samo u situaciji kada se kao tužitelj pojavljuje imenovani upravitelj zgrade – a što u predmetnoj parnici nije slučaj jer upravitelj ne nastupa kao stranka (tužitelj) već kao zastupnik tužitelja suvlasnika zgrade. Dakle, u skladu sa naprijed navedenim, sudski postupak naplate dužnih iznosa pričuve može kao tužitelj pokrenuti upravitelj zgrade (ako je sklopljen pravno valjani Međuvlasnički ugovor i ugovor o upravljanju zgradom), ali to mogu učini i suvlasnici zgrade – fizičke i pravne osobe, što i je slučaj u ovoj parnici, pa oni svoju aktivnu legitimaciju dokazuju ili zemljišno-knjižnim izvatkom ili prilaganjem ugovora o kupnji posebnih dijelova nekretnine. Međutim, upravo zbog činjenice da je vlasništvo prenosivo subjektivno pravo te da su stoga moguće česte promjene vlasništva posebnih dijelova zgrade čiji suvlasnici utužuju neplaćenu pričuvu, ali i s obzirom na činjenicu da se naplata pričuve ne vrši osobno tužiteljima već na za to posebno osnovan bankovni račun, za postojanje aktivne legitimacije te prihvaćanje postavljenog zahtjeva dostatno je da barem jedan od u tužbi naznačenih tužitelja dokaže da je vlasnik posebnog dijela te time i suvlasnik zgrade.

 

9.4.) Tuženik je tijekom postupka tvrdio da neki od u tužbi naznačenih tužitelja nisu vlasnici posebnih dijelova u predmetnoj zgradi, i te tvrdnje su djelom i osnovane jer tužitelji – i to A. z. u. d. i.– A., D. – D. d.o.o., G. S., O. D., Š. O. N., i T. Z. – nisu dokazali da bi oni doista, u vrijeme zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, bili upisani kao vlasnici posebnih dijelova predmetne zgrade ili da bi imali valjani pravni temelj za upis tog vlasništva, pa je u odnosu na te tužitelje, pravilnim ocjenom navedenog prigovora i pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, ali ne zbog razloga koje u pobijanoj presudi navodi sud prvog stupnja, već zbog naprijed navedenih razloga.

 

10.1.) Sasvim je drugo pitanje da li je sporni Međuvlasnički ugovor pravno valjan u smislu odredbe čl.375. ZVDSP, odnosno da li njime ustanovljene odluke obvezuju suvlasnike zgrade, pa i one koji ga nisu potpisali, kao što to nije učinio tuženik.

 

10.2.) Naime, navedenom odredbe čl.375. ZVDSP, u st.3. je propisano da odluke koje proizlaze iz međuvlasničkoga ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.

 

10.3.) U svezi navedenog spornog pitanja neutemeljeno u žalbi tužitelji tvrde da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio važne činjenice – odnosno da je pogrešno utvrdio da predmetni Međuvlasnički ugovor od 30. prosinca 1997. godine nije potpisala potrebna većina suvlasnika o kojoj govori naprijed navedena zakonska odredba. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da su navedeni Međuvlasnički ugovor potpisali suvlasnici zgrade – vlasnici posebnih dijelova čija površina iznosi 543,40 m2, što prema ukupnoj površini svih posebnih dijelova od 1143,83 m2 čini 47,50 %, a kada se izostavi potpis Međuvlasničkog ugovora od strane B. R. (77,01 m2), koji u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik posebnog dijela (stana) predmetne zgrade, da je isti potpisan od strane suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine oko 40 % vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. Neosnovano tužitelji u žalbi iznose tvrdnju da je pri utvrđivanju naprijed navedenog sud prvog stupnja pobrkao korisnu površinu posebnih dijelova i njihove vrijednosti koje u predmetnoj zgradi niti nisu nikada utvrđene. To stoga što je odredbom čl.381. ZVDSP propisano da dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine udio vlasnika posebnoga dijela nekretnine u troškovima upravljanja odredit će se na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili druge samostalne prostorije koja je u njegovu vlasništvu, prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini.

 

10.4.) Isto tako, neutemeljene su i žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja sasvim proizvoljno i paušalno utvrdio korisnu površinu svih posebnih dijelova zanemarujući pri tome podatke koji proizlaze iz javnih isprava – posjedovnog lista za predmetnu česticu na kojoj se nalazi predmetna zgrada. To stoga što je, s jedne strane, u posjedovnom listu (list 73) iskazana površina čestice zgrade (zemljišna površina na kojoj je sagrađena predmetna zgrada) a ne korisna površina svih posebnih dijelova navedene zgrade. S druge pak strane, ukupna korisna površina (1143,83 m2) svih posebnih dijelova zgrade proizlazi iz dokaza koje su u spis priložili sami tužitelji - popisa suvlasnika posebnih dijelova zgrade (list 25-27) kao priloga predmetnom Međuvlasničkom ugovoru te odluke suvlasnika od 01. travnja 2012. godine (list 66) o povećanju pričuve u kojoj su navedene površine svih posebnih dijelova koje u svojem zbroju daju površinu od 1143,83 m2.

 

11.1.) Prema tome, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da ni predmetni Međuvlasnički ugovor, a ni naprijed navedenu odluku o povećanju iznosa pričuve, nije potpisala potrebna većina vlasnika posebnih dijelova o kojoj govori odredba čl.375.st.3. ZVDSP, pa slijedom toga navedene odluke ne obvezuju one suvlasnike koji nisu potpisali navedeni Međuvlasnički ugovor a ni navedenu Odluku o povećanju pričuve. To međutim ne znači da suvlasnici zgrade, pa prema tome i tuženik, nisu u obvezi plaćati pričuvu, i to upravo zbog činjenice da je obveza plaćanja pričuve zakonska obveza svih suvlasnika zgrade. Dakle, kada suvlasnici na valjan način, sklapanjem pravno valjanog Međuvlasničkog ugovora, ne utvrde visinu doprinosa suvlasnika u zajedničku pričuvu, tada postoji obveza plaćanja zakonom propisanog minimuma u smislu odredbe čl.380. ZVDSP, kojom je propisano da sredstva zajedničke pričuve suvlasnici su dužni uplaćivati na račun koji će u tu svrhu otvoriti, prema utvrđenom godišnjem, odnosno višegodišnjem programu (st.1.); da su sredstva iz stavka 1. ovoga članka suvlasnici su dužni uplaćivati najmanje u visini koja odgovara 0,54% vrijednosti njihova posebnoga dijela, godišnje (st.2.); i da su sredstva iz stavka 1. ovoga članka suvlasnici dužni uplaćivati mjesečno (st.4.).

 

11.2.) Kao parametar za utvrđivanje minimalnog iznosa pričuve u smislu naprijed citirane odredbe čl.380.st.1. ZVDSP predstavlja podatak o etalonskoj cijeni građenja koji objavljuje Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja RH, pa je tako prema tim podacima, tijekom 2010., 2011. pa sve do 05. rujna 2012. godine, etalonska cijena građenja iznosila 5.805,00 kuna, a od 05. rujna 2012. te tijekom 2013. godine 6.000,00 kuna. Iz navedenog proizlazi da je minimalni iznos pričuve po m2, do 05. rujna 2012. godine iznosio 2,61 kunu (5.805,00 x 0,54 % /12), a od 05. rujna 2012. godine 2,70 kuna (6.000,00 x 0,54 % /12), što nadalje znači da je minimalni mjesečni iznos pričuve za posebni dio u vlasništvu tuženika u površini od 130 m2, za period do mjeseca kolovoza 2012. godine iznosio 339,30 kuna, a za period počevši od mjeseca rujna 2012. godine iznosio je 351,00 kuna, i to predstavlja tuženikovu zakonsku obvezu koje se on, kao suvlasnik zgrade i vlasnik njenog posebnog dijela (poslovnog prostora) ne može osloboditi neovisno od toga da li je potpisani Međuvlasnički ugovor pravno valjan i da li ga isti obvezuje u smislu odredbe čl.375.st.3. ZVDSP.

 

12.) Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tuženik je sporio da bi on bio vlasnik posebnog dijela predmetne zgrade, odnosno spornog poslovnog prostora u njoj, no prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedeno osporavanje nije utemeljeno iako tuženik nije u zemljišnoj knjizi upisan kao njegov vlasnik. Naime, nije sporno da je između stranaka u tijeku više postupaka zbog neplaćanja pričuve, pa je tako sud prvog stupnja vršio uvid u jedan od tih spisa (P-8130/00), a u kojem je tuženik u svojim stranačkim očitovanjima učinio nespornim (priznao) svoje izvan knjižno vlasništvo predmetnog poslovnog prostora, a iz evidencije posebnih dijelova predmetne zgrade proizlazi da se radi o poslovnom prostoru površine od 130 m2.

 

13.) Slijedom naprijed navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava iz naprijed citiranih zakonskih odredbi, tuženik je valjalo obvezati na plaćanje pričuve u ukupnom iznosu od 12.285,00 kuna – tj. za period od mjeseca travnja 2010. godine pa do mjeseca kolovoza 2012. godine po iznos od 339,30 kuna mjesečno, a za period od rujna 2012. godine pa do mjeseca ožujka 2013. godine po iznos od 351,00 kune.

 

14.) Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.373.a st.3. u svezi st.1.t.1. ZPP-a, žalbu tužitelja djelomično uvažiti a djelomično odbiti kao neosnovanu te presuditi kao u izreci ove presude.

 

15.) U predmetnoj parnici tužitelj je uspio sa oko 65 % zahtjeva, što znači da mu, temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, pripada pravo na 30 % parničnog troška (65 % - 35 %). Ukupan trošak tužitelja koji je bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu odredbe čl.155.st.1. ZPP-a, a koji je nastao pred prvostupanjskim sudom, iznosi ukupno 10.587,00 kuna, i isti se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika a odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12 – dalje: Odvjetnička tarifa). Ovom trošku treba pribrojati i trošak određivanja ovrhe po javnom bilježniku u iznosu od 1.998,84 kune, pa ukupan trošak postupka tužitelja iznosi 12.585,84 kune, a 30 % navedenog troška iznosi 3.775,75 kuna, kolikom je tužitelju ovom odlukom i dosuđeno. Tužitelju bi pripadalo i pravo na trošak izjavljivanja žalbe ali on taj trošak nije zatražio u podnesenoj žalbi pa mu isti nije niti dosuđen.

 

 

Bjelovar, 6. srpnja 2021.

 

 

Sudac

 

       Antun Dominko, v.r.