- 1 -              Rev 4854/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4854/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., Filijala za osiguranje prijevoza i kredita Z., M. 22, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. M. iz Z., P. Š. 6, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H. N., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-886/2017-3 od 19. lipnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-137/2012-34 od 29. rujna 2016., u sjednici održanoj 6. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija se odbija, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

              „I/ Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. G. iz Z., poslovni broj Ovrv-889/2011 od 09.12.2011. godine.

 

              II/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

 

              III/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.562,50 kn, u roku od 15 dana.".

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

              „I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-137/12-34 od 29. rujna 2016. u dijelu pod točkom I izreke u kojem je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. G. iz Z., poslovni broj Ovrv-889/2011 od 09. prosinca 2011. u dijelu naloga pod točkom 1. za isplatu glavnice od 771,62 kn s zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2010., te u dijelu naloga pod točkom 3. za isplatu troškova postupka za iznos od 381,44 kn.

 

              II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke presude, u kojem je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. G. iz Z., poslovni broj Ovrv-889/2011 od 09. prosinca 2011. u dijelu naloga pod točkom 1. za iznos od 29.439,18 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2010. do isplate, u dijelu naloga pod točkom 3. za iznos od 2.031,96 kn., te u dijelu pod točkom II. i III. izreke presude, i sudi:

 

              "Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. G. iz Z., poslovni broj Ovrv-889/2011 od 09. prosinca 2011. u dijelu naloga pod točkom 1. kojim je naložena isplata glavnice u iznosu od 29.439,18 kn s zateznim kamatama tekućim od 5.veljače 2010. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određivala uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

              Održava se na snazi navedeni platni nalog u dijelu pod točkom 3. kojim je naložena isplata troškova postupka za iznos od 2.031,96 kn, u roku od 8 dana.

 

              Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.875,00 kn, u roku od 8 dana."

 

              III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka nastale u povodu žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 8 dana.“.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, njezinog dijela kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev je, u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuju temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), reviziju podnio tuženik, iz razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti, podredno ukinuti pobijanu odluku i zahtjeva trošak revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Protivno revizijskim navodima, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, ima jasne i neproturječne razloge i o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

8. Sud je dao jasne razloge zbog čega je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u pogledu dijela koji se odnosi na ocjenu je li ugovor o kreditu sklopljen između R. b. A. d.d. i tuženika bilo obuhvaćen ugovorom o osiguranju tražbine sklopljenog između tužitelja kao osiguratelja i te banke, te u tom smislu nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja isprava, nego se radi o (tuženiku neprihvatljivom) tumačenju ugovornih odredbi ugovora o osiguranju potraživanja, o čemu će svoje pravno shvaćanje ovaj sud dati u nastavku.

 

9. Drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti kada je zaključio da iz ugovora o kreditu „ne proizlazi da je dokaz o uručenju otkaza ugovora bitan uvjet za otkaz ugovora o kreditu“, jer iz sadržaja ugovora ne proizlazi da bi dokaz o uručenju uistinu bio potreban da bi se ugovor o kreditu raskinuo, a o tako izraženom pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda dalje će biti riječi kada će ovaj sud dati svoje pravno shvaćanje o materijalnopravnom pristupu suda u pogledu utvrđenja činjenice raskida ugovora o kreditu.

 

10. Nadalje, protivno revizijskim navodima, o svojoj ocjeni o postojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovopredmetnog spora sud je u pobijanoj odluci dao jasne, dostatne i neproturječne razloge.

 

11. Predmet spora je zahtjev za isplatu 29.439,18 kuna sa zateznim kamatama temeljem činjenice da je tuženik (kao korisnik kredita) sa R. b. A. d.d. (kao kreditorom) 22. studenog 2006. sklopio ugovor o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila na iznos 18.859,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti (dalje: Ugovor o kreditu), koji ugovor je zbog neplaćanja ugovorenih anuiteta, kako navodi tužitelj, banka raskinula, a ta je banka osigurala to potraživanje kod tužitelja kao osiguratelja Ugovorom o osiguranju potraživanja br. … (dalje: Ugovor o osiguranju potraživanja) i cesijom ga prenijela na tužitelja, slijedom čega su, subrogacijom, na tužitelja prešla prava na isplatu po osnovi toga kredita, te je drugostupanjski sud, u pretežitom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev (primjenom čl. 373.a ZPP-a) uz, za ovaj revizijski stupanj postupka bitna utvrđenja:

              - da „Iz ugovora o osiguranju potraživanja od 15. lipnja 2001. vidljivo je da je čl. 1. određen predmet osiguranja (nenaplaćeni iznosi kredita odobrenih za kupnju rabljenih motornih vozila), a čl. 2. ugovorena visina obveze osiguratelja, slijedom čega je potpuno neodlučna okolnost što je kredit ugovoren u drugačijoj valuti u odnosu na onu kojom je određena visina obveze osiguratelja po ugovoru o osiguranju potraživanja, jer je do osiguranog slučaja nesporno došlo (…), jer je pravni osnov isplate predmetni ugovor o osiguranju potraživanja na temelju kojeg su na tužitelja prešla prava koja kreditor iz ugovora o kreditu ima prema tuženiku u vezi njegove obveze vraćanja iskorištenog iznosa kredita s pripadajućim kamatama na temelju čl. 90. st. 2. i čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO),

              - da je „tužitelj umjesto tuženika, tuženikovom vjerovniku iz ugovora o kreditu, dana 4. veljače 2010. isplatio za tuženika iznos dugovane tražbine, odnosno naknade iz osiguranja, pa su tog dana do visine isplaćenog na tužitelja prešla sva prava koja je tužiteljev osiguranik imao prema tuženiku po ugovoru o kreditu.“,

              - da je ugovor o kreditu banka raskinula jer da iz ugovora o kreditu „ne proizlazi da je dokaz o uručenju otkaza ugovora o kreditu bitan uvjet za otkaz kredita“ (…) „dok se u odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dostavio dokaz da mu je uručen otkaz ugovora o kreditu preporučenim pismom s povratnicom u smislu čl. 10. ugovora, ističe da predmetna okolnost nije odlučna, jer je nedvojbeno tuženik bio upoznat s otkazom ugovora i isti nije osporavao, barem time što je u smislu čl. 8. ugovora o kreditu realizirano ugovoreno pravo zaloga kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita, budući da je nesporno tuženik predao svoj dotadašnji posjed vozila tužitelju radi prodaje istog, jer je za procijenjenu vrijednost prodanog vozila umanjen dug tuženika po predmetnom kreditu.“,

              - da je neosnovan prigovor zastare jer da „u ovom postupku riječ je o tražbini (regresu) koji se temelji na ugovoru o osiguranju od 15. lipnja 2001. za koju nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina zastaruje u općem zastarnom roku za pet godina (čl. 225. ZOO). Imajući u vidu da je tužitelj svom osiguraniku isplatio nenaplaćeni dug po kreditu dana 4. veljače 2010., prvog slijedećeg dana (5. veljače 2010.) počeo je teći petogodišnji zastarni rok, slijedom čega je vidljivo da je tužba od 2. prosinca 2011. podnesena unutar, a ne izvan, navedenog petogodišnjeg zastarnog roka.“,

              - da je neosnovan „prigovor tuženika ne postojanja pravnog interesa za vođenje ovoga postupka. Naime, u smislu odredbe čl. 29.st. 1. OZ i načelo strogo formalnog legaliteta za dokazivanje prijenosa tražbine (jer tužitelj u ugovoru o kreditu kao ovršnoj ispravi nije označen kao vjerovnik), nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje prijedloga za ovrhu na temelju ovršne isprave, budući da ugovor o osiguranju od 15. lipnja 2001. (kao jedan od dokaza prijenosa tražbine s kreditora na tužitelja) ne predstavlja ovjerovljenu privatnu ispravu, jer istinitost potpisa na ugovoru nije ovjerovljena kod javnog bilježnika.“.

 

12. Protivno revizijskim navodima, uz utvrđenu činjenicu da je „nedvojbeno tuženik bio upoznat s otkazom ugovora i isti nije osporavao, barem time što je u smislu čl. 8. ugovora o kreditu realizirano ugovoreno pravo zaloga kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita, budući da je nesporno tuženik predao svoj dotadašnji posjed vozila tužitelju radi prodaje istog, jer je za procijenjenu vrijednost prodanog vozila umanjen dug tuženika po predmetnom kreditu“, ne može se više govoriti da je između stranaka i poslije toga, neraskinut ostao trajati ugovorni odnos, nego je jedino održivo pravno shvaćanje da je on prestao na način da je taj ugovor raskinut.

 

12.1. Odredbom čl. 10 Ugovora o kreditu je uistinu određen način na koji Kreditor može raskinuti taj ugovor i iz te odredbe proizlazi da je za jednostrani raskid potrebno izjavu o raskidu uputiti (dakle ne dostaviti nego poštanski uputiti) korisniku kredita.

 

12.2. Međutim, to ne znači da stranke ne mogu na neki drugi način raskinuti taj ugovor, a postupanje tuženika u okviru činjeničnih okolnosti gore opisanih upućuje na njegovu svijest i pristanak na činjenicu da je došlo do raskida ugovora, kako to obrazlaže sud u pobijanoj odluci.

 

12.3. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja U-III/3569/2021 od 29. travnja 2015., na koju se revident poziva, je donesena u okviru drugačijeg činjeničnog okvira, jer se u toj odluci nije razmatrao (niti je činjenično utvrđeno) utjecaj naknadnih radnji korisnika kredita na raskid ugovora o kreditu.

 

12.4. Dakle, ovaj sud prihvaća pravnu ocjenu suda u pobijanoj odluci o nastupu činjenice raskida ugovora o kreditu.

 

13. Tuženik u reviziji navodi da tužitelj nije dostavio nikakav ugovor o cesiji iz kojeg bi bilo jasno vidljivo da je točno određena tražbina prema tuženiku prenesena sada tužitelju (iako je u spis dostavljena Izjava o ustupu prava po ispravi br: OU-538/2006 a kojom se navodi da je tražbina prema tuženika prešla temeljem cesija na tužitelja).

 

13.1. Međutim takvo osporavanje postojanja ugovora o cesiji tuženik do ovog, revizijskog dijela postupka nije sporio, pa pravnu zaštitu u tom smislu ne može zahtijevati tek u ovom, izvanrednom dijelu postupka. Napominje se, na raspravi održanoj 6. rujna 2016. tuženik nije tražio dostavu takvih ugovora nego je sporio postojanje cesije, jer da, prema njegovom shvaćanju inicijalni ugovor o kreditu nije bio raskinut, pa da slijedno tome nije moglo doći do cesije. Dakle, tuženik nije do sada sporio postojanje samoga ugovora kao isprave koja bi se trebala dostaviti u spis, već pretpostavki za njegovo sklapanje.

 

13.2. Stoga – u svjetlu navedenog i u okolnostima ovoga, konkretnog slučaja, dostavljena izjava o cesiji, uz tuženikovo nepredlaganje daljnjih dokaza u smislu dostave samoga ugovora kao isprave – pravilno je sud u pobijanoj odluci zaključio o postojanju takvog pravnog odnosa, tj. da je tražbina sa banke – cedenta prešla na osiguratelja tj. cesionara – tužitelja.

 

14. Ovaj sud ocjenjuje pravilnom i pravnu ocjenu suda u pobijanoj odluci koja se, u bitnom, svodi na to da su Ugovorom o osiguranju potraživanja bili obuhvaćeni po banci korisniku odobreni „krediti za kupnju motornih vozila“ neovisno o valuti obveze ili plaćanja tih kredita, a da se daljnjim odredbama (čl. 2. Ugovora o osiguranju potraživanja pa tako i čl. Anexa 1. i 3. tome ugovoru) odredila najviša vrijednost tj. visina isplaćenog iznosa po tim ugovorima o kreditu, koji ugovori o kreditu će (obzirom na tu vrijednost isplate) biti obuhvaćeni ugovorom o osiguranju potraživanja.

 

14.1. Pritom, činjenica da je Ugovor o kreditu ugovoren u drugačijoj valuti (CHF) od one koja se spominje u Ugovoru o osiguranju tražbine (DEM tj. EUR), se odnosi samo na određivanje visine isplaćenog iznosa tih namjenskih ugovora o kreditu (koji će, obzirom na tu vrijednost isplate, biti obuhvaćeni Ugovorom o osiguranju potraživanja) a koja vrijednost je uvijek (i u Ugovoru o kreditu i u Ugovoru o osiguranju potraživanja) ugovorena „u kunskoj protuvrijednosti“, iz čega je jasno da volja stranaka Ugovora o osiguranju potraživanja nije bila osiguranje namjenskih kredita u pogledu isključivo određene valute obveze (ili plaćanja).

 

14.2. Konačno (iako je, s obzirom na prethodno navedeno, nebitno), uz činjenicu (neuspjelo osporenu) da je između tužitelja i navedene banke došlo i do cesije (koja bi se mogla ugovoriti i bez postojanja Ugovora o osiguranju), čak se i činjenica je li Ugovor o kreditu obuhvaćen Ugovorom o osiguranju tražbine ukazuje neodlučnom za odluku u sporu.

 

15. S obzirom na činjenicu da je došlo do raskida ugovora i prigovor zastare je neosnovan jer je tražbina utužena unutar općeg petogodišnjeg zastarnog roka od raskida ugovora, a usput je za navesti (iako je nebitno) da čak niti između pojedinih dospjelih zakašnjelih anuiteta i utuženja nije prošao toliki rok.

 

16. Revident dalje navodi da činjenica da „tužitelj raspolaže ovršnom ispravom, ugovorom o kreditu (…) dovoljna okolnost da se izgubi pravni interes za vođenjem ovoga parničnog postupka“, što, međutim nije osnovan revizijski navod, jer taj ugovor ne bi bilo dovoljan tužitelju da izravno pokrene ovršni postupak, jer se u Ugovoru o kreditu kao stranke ne spominje tužitelj nego treća osoba, R. b. A. d.d.

 

16.1. Pritom, paušalni su i neobrazloženi revizijski navodi da su „“nejasni i bez značaja navod drugostupanjskog suda da Ugovor o osiguranju potraživanja (…) ne predstavlja ovjerovljenu privatnu ispravu koja bi omogućila prijenos tražbine na tužitelja“, pa ih ovaj sud nije niti cijenio (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

17. Slijedom svega navedenog proizlazi da se navodi o povredi ustavnih prava na pošteno suđenje „u dijelu u kojem je neuredno provedeni postupak otkazivanja ugovora o kreditu procjenjivao kao neodlučnu okolnosti“ ukazuju neosnovanim, uzimajući u obzir pravne ocjene revizijskog suda, gore iskazane.

 

18. Na osnovu svega obrazloženog valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 6. srpnja 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.