- 1 -              Revt 193/2013-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 193/2013-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. - S. d.o.o., B., protiv prvotuženice Ž. S. iz V., koju zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., i drugotuženika A. Z. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 760.987,20 kn, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj  Pž-2229/12-5 od 5. veljače 2013., kojma su odbijene žalbe tuženika i potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-625/08-99 od 1. srpnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e :

             

              I. Revizije prvo i drugotuženika se prihvaćaju, ukidaju se presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj  Pž-2229/12-5 od 5. veljače 2013., te presuda i rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-625/08-99 od 1. srpnja 2011. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

              II. Odluka o parničnom  trošku nastalim u povodu sastava revizije i odgovora na reviziju bit će donesena u odluci o konačnoj stvari.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja naloženo je prvotuženoj da tužitelju isplati iznos od 22.256,90 kn sa zateznim kamatama, kao i da prvotuženica i drugotuženik solidarno isplate tužitelju iznos od 620.472,89 kn sa zateznim kamatama, te je naloženo prvo i drugotuženiku da solidarno tužitelju isplate parnični trošak u iznosu od 9.638,64 kn u roku od 15 dana.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba  tuženika i potvrđena točka II. izreke rješenja suda prvog stupnja.

 

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju su podnijeli prvotuženica i drugotuženik.

 

Prvotuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači pobijane odluke na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade parničnog troška, podredno da iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Drugotuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači pobijanu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

 

4. U odgovoru na tužbu tužitelj predlaže da se revizije tuženika odbiju kao neosnovane uz obvezu da iste naknade tužitelju parnični trošak nastao u povodu sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizije su osnovane.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Osnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP istaknut u revizijama prvo i drugotuženika.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu prvotuženica Ž. S. i drugotuženik A. Z. naknade štetu zbog skrivljene povrede dužnosti prvotuženice kao stečajne upraviteljice zbog neispunjenja obveza stečajne mase preuzete pravnom radnjom prvotuženice. Navodi kako je prvotuženica kao stečajna upraviteljica bila osigurana od odgovornosti kod drugotuženika za slučaj skrivljenog postupanja stečajne upraviteljice. Budući je skrivljeno postupanje imalo za posljedicu nastanak štete na strani tužitelja, tužitelj smatra da je drugotuženik solidarno odgovoran s prvotuženicom za štetu koja je nastala tužitelju u vremenskom razdoblju od 23. svibnja 2001. do 22. kolovoza 2003.

 

9. Sudovi prvog i drugog stupnja smatraju da postoji odgovornost prvo i drugotuženika i pri tome se pozivaju na odredbu čl. 28. st. 1. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06 – dalje: SZ), koji propisuje odgovornost stečajnog upravitelja za naknadu štete svim sudionicima stečajnog postupka ako je skrivljeno povrijedio koju od svojih dužnosti, dok u st. 4. istog članka i vjerovnik stečajne mase koji je pretrpio zbog ispunjenja obveze stečajne mase preuzete njegovom pravnom radnjom, osim ako stečajni upravitelj u vrijeme preuzimanja obveze nije mogao predvidjeti da stečajna masa neće biti dostatna za njezino ispunjenje.

 

10. Drugostupanjski sud je potvrdio odluku prvostupanjskog suda u kojoj je navedeno kako je prvotuženica kao stečajna upraviteljica odgovorna za štetu nastalu tužitelju, jer da istom nije isplaćivala iznose prema ispostavljenim računima usluge čuvanja objekta stečajnog dužnika, iako je na dužnikovom računu bilo sredstava, odnosno da je podmirila te račune u daleko manjem postotku nego što je podmirivala druge obveze stečajne mase u isto vrijeme.

 

11. Pasivnu legitimaciju drugotuženika prvostupanjski i drugostupanjski sud utemeljio je na polici osiguranja koju je društvo u stečaju sklopilo s drugotuženikom, te odredbi čl. 941. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koja propisuje da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela u događaju za koji je odgovoran osiguranik, a najviše do iznosa osigurane obveze. Pri tome se pozivaju na odredbu čl. 1004. ZOO, koja uređuje odnose vjerovnika i jamca.

 

12. Nadalje, drugostupanjski sud potvrđujući odluku suda prvog stupnja navodi kako ne postoji doprinos tužitelja nastanku štete jer tužitelj nije mogao smanjiti štetu, budući je imao obećanje prvotuženice da će mu se isplatiti sva dugovanja. No, kako je prvotuženica kao stečajna upraviteljica morala predvidjeti i mogućnost da neće biti dovoljno sredstava za podmirenje svih obveza stečajne mase, zbog čega se niti osiguratelja ne može ekskulpirati od odgovornosti u smislu čl. 3. toč. 2. Uvjeta za osiguranje  odgovornosti stečajnog upravitelja (list 106 spisa).

 

13. U tijeku postupka pred sudom prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće činjenice:

 

-          da su tužitelj i prvotuženica kao stečajna upraviteljica V. d.d. u stečaju iz V. 5. veljače 2001. sklopili ugovor broj 267/2001 o preventivno tjelesno tehničkoj zaštiti osobne imovine V. d.d. u stečaju, a koja se nalazi u V.;

-          da se navedenim ugovorom tužitelj obvezao i pružio usluge, a da prvotuženica kao stečajna upraviteljica V. d.d. u stečaju nije vršila plaćanje za dogovorene i izvršene usluge na temelju uspostavljenih faktura tužitelja, u skladu sa sklopljenim ugovorom;

-          da je u navedenom ugovoru točno ugovorena cijena usluge, vrsta usluge, način plaćanja usluge i rok plaćanja;

-          da je prvotuženica u pisanoj korespondenciji obećavala ispuniti predmet ugovorne obveze iz ugovora broj 267/01 tužitelju, no da to nije učinila;

-          da je drugotuženik s V. d.d. u stečaju sklopio policu osiguranja imovine za vremensko razdoblje od 7. svibnja 2001. do 7. svibnja 2004., u kojima je preuzeta i odgovornost za naknadu štete stečajnog upravitelja.

 

14. Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi prvog i drugog stupnja su zaključili da su se ispunili svi uvjeti kako iz odredaba Stečajnog zakona, tako i Zakona o obveznim odnosima za odgovornost i isplatu naknade štete od strane prvo i drugotuženika.

 

15. S takvim shvaćanjem suda prvog i drugog stupnja za sada se ne može složiti ovaj sud.

 

16. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude nije vidljivo koju je konkretnu radnju i propust tuženica učinila na temelju koje je nastala šteta tužitelju kao vjerovniku stečajne mase.

 

17. Iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude, kao i drugostupanjske presude koja ju potvrđuje, proizlazi da je sud prihvatio tumačenje tužitelja kako ga je prvotuženica držala u zabludi da će njegovo potraživanje biti ispunjeno iz ovršnih parničnih postupaka koji su do sada bili u tijeku. Pritom se sudovi pozivaju na dopis tužiteljice kao stečajne upraviteljice V. d.d., iz čijeg sadržaja proizlazi da je ona postupala po uputi i nalogu Stečajnog vijeća, a ne kao fizička osoba koja bi preuzela bilo kakvu odgovornost za štetu koju tužitelj smatra da mu je nastala.

 

18. Prvotuženica je tijekom postupka tvrdila da je postupala po navodima Stečajnog vijeća, dakle da je postupala sukladno odredbama čl. 17.  i 26. Stečajnog zakona. Taj prigovor prvotuženice sudovi ne uzimaju u obzir, niti o njemu navode bilo kakav razlog.

 

19. Nadalje, nesporno je da je prvotuženica odstupila s mjesta stečajne upraviteljice, te da je novi stečajni upravitelj B. V. preuzeo obveze u pogledu vođenja stečajnog postupka. S obzirom da ista nije sudjelovala u zaključenju stečajnog postupka, postoji vjerojatnost da prvotuženica nije ni imala utjecaj na odluku o krajnjem unovčenju imovine stečajnog dužnika i namirenje stečajnog vjerovnika.

 

20. Nadalje, sud nije proveo dokaze saslušanjem članova Stečajnog vijeća na okolnosti izdavanja naloga za nastavak poslovanja stečajnog dužnika te izdavanja odobrenja Stečajnog vijeća za sporna plaćanja, bez da je obrazložio zašto je odbio taj dokazni prijedlog.

 

21. Osnovan je i prigovor drugotuženika da je ugovor o osiguranju između drugotuženika i V. d.d. sklopljen 7. svibnja 2001., a ugovor između tužitelja i V. d.d. je sklopljen 7. veljače 2001., dakle ugovor o osiguranju je sklopljen tri mjeseca nakon sklapanja ugovora s tužiteljem, pa se osnovano postavlja pitanje primjene odredbe čl. 898. st. 2. ZOO, kojom je propisano da se događaj s obzirom na koji se sklapa ugovor mora biti budući, neizvjestan i nezavisan o isključivoj volji osiguratelja, jer se u protivnom radi o ništavom ugovoru o osiguranju.

 

22. Budući se prvotuženici stavlja na teret da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem imala saznanja da nema dovoljno sredstava za podmirenje obveze iz ugovora o djelu, to se postavlja pitanje je li valjan i ugovor o osiguranju, a sve u skladu s naprijed navedenom odredbom ZOO, kao i Uvjetima za osiguranje o odgovornosti stečajnog upravitelja (132-0398) gdje se u odredbi čl. 3. st. 2. određuje da osiguranjem nisu obuhvaćene štete od odgovornosti za propust ili pogreške koje su bile poznate u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju, ili nisu mogla ostati nepoznate.

 

23. S obzirom na naprijed navedeno, sudovi prvog i drugog stupnja nisu dali jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, kao i odluku o troškovima parničnog postupka, te na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP riješiti kao u izreci.

 

24. Odluka o troškovima parničnog postupka nastalim u povodu revizije i odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 6. srpnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.