- 1 -              Rev 1530/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1530/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja N. Đ. iz S., OIB ..., II-tužitelja R. Đ. iz L., R. S., III-tužiteljice Z. Č. iz K., R. S. i IV-tužiteljice D. Č. iz S., OIB ..., koje zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja N. Đ. protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-681/15-2 od 2. ožujka 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1206/13-18 od 29. prosinca 2014., u sjednici održanoj 6. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija I-tužitelja N. Đ. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj da svakom od tužitelja isplati iznos od 758.342,25 kn, zajedno sa zateznom kamatom po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude koja teče od 1. ožujka 2014. do isplate (toč. I., II., III. i IV.). Ujedno je tužena obvezana tužiteljima naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 155.128,87 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2014. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. V.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužene i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te su tužitelji obvezani tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 75.290,00 kn.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj N. Đ. je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj N. Đ. predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u odnosu na tog tužitelja na način da se u cijelosti usvoji zahtjev.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tužitelja N. Đ. nije osnovana.

 

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijana dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. 

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su tužitelji upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici nekretnina upisanih u zk. ul. 334 k.o. G. P., ukupne površine 13851 m2, a koje nekretnine u naravi predstavljaju vojni poligon koji koristi Ministarstvo ...,

 

- da tužitelji u ovom predmetu potražuju naknadu u visini cijene zakupa kroz razdoblje od 1. veljače 2008. do 31. siječnja 2013. i to u smislu odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, dalje ZOO),

 

- da nije sporno da su sporne nekretnine oduzete tužiteljima 60-tih godina prošlog stoljeća za potrebe bivše JNA, a radi izgradnje vojnog poligona,

 

- da je neposredno nakon oduzimanja vojni poligon i izgrađen, te da tužiteljima nije isplaćena naknada,

 

- da su vrijeme oduzimanja na snazi bili propisi kojima je bio uređen prijelaz poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu fizičkih osoba u društveno vlasništva, bez naknade,

 

- da je tužiteljima još 1962. oduzet posjed predmetnog zemljišta, da je tada srušena i kuća br. 31 i zgrade, te da od 1962. nisu mogli više pristupiti do svog zemljišta, jer je cijelo vrijeme isto bilo pod upravom vojske,

 

- da tužitelji nisu u roku od 10 godina od oduzimanja predmetnog zemljišta podigli vlasničku tužbu radi zaštite vlasništva ili tužbu radi isplate naknade za korištenje tog zemljišta, a niti su podnijeli tužbu radi povrata.

 

8. Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbio zahtjev tužitelja. Kod toga se drugostupanjski sud poziva na odredbu čl. 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (raniji Službeni list br. 12/67). Prema toj odredbi zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao kroz vrijeme od deset godina, niti je za to zemljište plaćao obveze prema društvenoj zajednici, nego je to zemljište koristila bez ugovora društveno politička zajednica prelazi u društveno vlasništvo, ako vlasnik tog zemljišta za to vrijeme nije podigao tužbu radi priznavanja tog vlasništva ili tužbu za naknadu korištenja tog zemljišta. Drugostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 226. st. 1. Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ br. 53/76, 11/88, dalje ZUR) institut prisilnog prelaska zemljišta u društveno vlasništvo bio proširen, pa ako je nekretnina postala društveno vlasništvo bez pravne osnove njezino vraćanje se može zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Ta se odredba odnosila na sve kategorije (vrste) zemljišta.

 

Kako je tužiteljima posjed spornih nekretnina oduzet još 1962., te kako isti nisu podnosili tužbe radi zaštite svojih vlasničkih prava, te kako su sporne nekretnine prisilno prešle u društveno vlasništvo, to tužitelji više nisu vlasnici spornih nekretnina neovisno o upisu u zemljišnu knjigu.

 

Osim toga drugostupanjski sud navodi da su tužitelji, kao prijašnji vlasnici, svoje imovinske zahtjeve bili ovlašteni ostvarivati prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ br. 92/96, 80/02).

 

9. Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i revizijski sud, a isti je i u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda zauzetog u presudi Rev-782/09-2 od 20. siječnja 2015.

 

10. Suprotno revizijskim navodima sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ista ne može ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga o odlučnim činjenicama i provedenim dokazima.

 

11. Pogrešno revident smatra da sporne nekretnine nisu prešle u društveno vlasništvo, pri čemu ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda. Upravo u skladu s odredbom čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZVDSP) drugostupanjski sud je utvrdio da je obzirom na vrijeme oduzimanja spornih nekretnina od tužitelja valjalo primijeniti odredbu čl. 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, odnosno čl. 226. st. 1. Zakona o udruženom radu. Kako tužitelji nisu koristili pravna sredstva, niti su na bilo koji način štitili svoje pravo vlasništva, to je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da su sporne nekretnine po sili samog zakona prešle u društveno vlasništvo, neovisno od toga što nije došlo do upisa u zemljišnoj knjizi, jer je značaj upisa u takvim slučajevima deklaratoran. Jednako tako pravilno je shvaćanje da kako su sporne nekretnine oduzete tužiteljima da su isti mogli svoja imovinska prava štititi u skladu s odredbama zakona koji regulira povrat oduzete imovine.

 

12. Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju I-tužitelja N. Đ. odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

 

Zagreb, 6. srpnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.