Broj: Kž-410/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv osuđenika S. H., zbog kaznenog djela iz čl. 179. a Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: 30 Kv-190/18-6 od 24. kolovoza 2018., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu za opoziv uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom osuđeniku S. H., a koja uvjetna osuda mu je izrečena presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-391/17-13 od 22. studenoga 2017.

Protiv tog rješenja je Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu (dalje: ODO)  pravovremeno podnijelo žalbu zbog povrede kaznenog zakona i predložilo da drugostupanjski sud pobijano rješenje „preinači ili ukine i prema potrebi predmet uputi na ponovno odlučivanje“.

U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku  („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje: ZKP/08) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje nakon čega je državni odvjetnik uz podnesak broj: KŽ-DO-448/18 od 10. listopada 2018. isti vratio ovom drugostupanjskom sudu.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud donio je pobijano rješenje jer je utvrdio da nema zakonskih pretpostavki za opoziv uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom i to stoga što  u pravomoćnoj presudi kojom je osuđeniku izrečena naprijed navedena kaznenopravna sankcija nije navedeno da se uvjetna osuda može opozvati i ako osuđenik teško ili uporno krši ili ustrajno izbjegava provođenje zaštitnog nadzora iz čl. 64. KZ/11.

ODO smatra da je naprijed navedenim stavom prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 5. ZKP/08 jer da je pobijanom odlukom prekoračio ovlast koju sud ima po zakonu. Državni odvjetnik se pri tome poziva na odredbu čl. 58. st. 5. KZ/11 prema kojoj sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne osuđeniku, između ostaloga, i ako ovaj bez opravdanog razloga ustrajno izbjegava provođenje zaštitnog nadzora iz čl. 64. KZ/11, te na odredbu čl. 56. st. 1. KZ/11 koja izrijekom ne spominje institut zaštitnog nadzora, već samo posebne obveze iz čl. 62. KZ/11.

Odredba čl. 56. st. 1. KZ/11 glasi: „Uvjetnom osudom određuje se da se kazna na koju je počinitelj osuđen neće izvršiti ako počinitelj u vremenu provjeravanja ne počini novo kazneno djelo i ispuni određene mu obveze.“ Iz tako formuliranog materijalnog propisa proizlazi da u izreci presude osuđeniku mora biti jasno dano do znanja pod kojim okolnostima mu je izrečena uvjetna osuda, a samim time i pod kojim uvjetima može doći do njenog opoziva u smislu čl. 58. KZ/11. Pri tome valja ukazati žalitelju da se sintagma „i ispuni određene obveze“ iz citiranoga zakonskog propisa ne odnosi samo na posebne obveze iz čl. 62. KZ/11, kako ODO pogrešno ističe u žalbi, već da obuhvaća sve one dodatne mjere koje se počinitelju kaznenoga djela mogu izreći u sklopu uvjetne osude, uključujući, dakle, i sigurnosne mjere izrečene uz uvjetnu osudu, ali i zaštitni nadzor iz čl. 64. KZ/11 koji je primijenjen uz uvjetnu osudu, a to onda znači da i u slučaju izricanja uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom osuđeniku mora u izreci presude biti jasno, određeno i nedvosmisleno dano do znanja da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako bez opravdanog razloga ustrajno izbjegava provođenje zaštitnog nadzora iz čl. 64. KZ/11. Osuđenik u svakom slučaju mora biti upoznat s pravnim posljedicama u slučaju nepridržavanja izrečenih mu kaznenopravnih mjera koje su neposredno vezane uz izrečenu uvjetnu osudu. Budući pak da je to u konkretnom slučaju izostalo, jer u pravomoćnoj presudi kojom mu je izrečena uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom osuđenik S. H. nije izričito opomenut da sud može opozvati uvjetnu osudu u slučaju ustrajnog izbjegavanja provođenja zaštitnog nadzora, sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da u predmetnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke za opoziv uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom.

Što pak se tiče sudskih odluka koje je ODO priložilo uz žalbu, a iz kojih proizlazi da je u kaznenom predmetu Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: K-833/12 došlo do opoziva uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom iako u pravomoćnoj presudi nije decidirano navedeno da se uvjetna osuda može opozvati i ako će okrivljenici teško kršiti ili uporno kršiti ili ustrajno izbjegavati provođenje zaštitnog nadzora, valja primijetiti da protiv presude o opozivu uvjetne osude nije bilo žalbi pa ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije ni došao u priliku da u tom predmetu izrazi svoje pravno stajalište po spornom pitanju.

Slijedom iznijetih razloga žalba ODO nije prihvaćena.

Kako, dakle, žalbeni razlozi u ovom slučaju nisu ostvareni, a preispitivanjem pobijanog rješenja u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP/08 nisu uočene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP/08 donijeti odluku kao u izreci ovoga rješenja.

U Varaždinu 30. listopada 2018.