Broj: Kž 586/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog T. P., zbog kaznenog djela iz članka 192. stavka 2. točke b Krivičnog zakona Kraljevine Norveške, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 12. lipnja 2018. broj Kv I-2/2018-3, u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. U povodu žalbe osuđenog T. P., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba osuđenog T. P. je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, u točki I. izreke utvrđeno je da je osuđeni T. P., rođen ...., državljanin R. H., s prijavljenim prebivalištem u H. T., sada na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u N. u Kraljevini Norveškoj, presudom Osnovnog suda u Oslu od 28. listopada 2016., potvrđenom presudom Višeg suda u Borgartingu broj 16-082915AST-GORG/03 od 20. prosinca 2016., koja je presuda konačna 2. veljače 2017., proglašen krivim da je:

 

„U nedjelju dana 23. studenog 2014. u 11,50 sati H. P. Hotelu R. u O., kao maser zaposlen u spa-odjelu masirao N. T. S., bez prethodnog dogovora zavukao joj je jedan ili dva prsta u gaće i potom u vaginu dok je ona ležala na trbuhu, a on joj je masirao butine. Na taj način je zlouporabio povjerenje koje mu je ona ukazala kao maseru,

 

čime je počinio kazneno djelo nedozvoljenog seksualnog kontakta s osobom koja nije bila u stanju da se toj radnji usprotivi, iz članka 192. stavak 2 točka b Krivičnog zakona (1902) Kraljevine Norveške, na temelju kojeg je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca.“

 

U točki II. izreke pobijanog rješenja utvrđeno je da je kazneno djelo nedozvoljenog seksualnog kontakta s osobom koja nije bila u stanju da se toj radnji usprotivi iz članka 192. stavka 2. točke b Krivičnog zakona (1902) Kraljevine Norveške, s propisanom kaznom zatvora ne duljom od deset godina, kako je opisano u točki I., kažnjivo i prema Kaznenom zakonu („Narodne  novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak – dalje: KZ/11.) i to kao kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavka 1. tog Zakona za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

 

Nadalje je u točki III., na temelju članka 71. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04. – dalje: ZOMP) i članka 10. Konvencije o transferu osuđenih osoba Vijeća Europe (dalje: Konvencija) u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., za osuđenog T. P. određen nastavak izvršenja kazne od tri godine i tri mjeseca. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora osuđeniku je uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 27. travnja 2017. pa nadalje.

 

Protiv tog je rješenja žalbu podnio osuđenik bez izričitog navođenja, kako žalbenih razloga, tako i žalbenog prijedloga. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se osuđenik protivi transferu te da želi ostatak kazne izdržavati u Kraljevini Norveškoj.

 

Sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje sukladno članku 81. ZOMP-a, spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je bespredmetna.

 

Ispitujući pobijano rješenje u povodu osuđenikove žalbe u smislu članka 494. stavka 4. ZKP/08., utvrđeno je da je u istom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti jer je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva, proturječna sama sebi, a u potpunosti su nejasni i razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega se to rješenje ne može ispitati.

 

Naime, prvostupanjski je sud pobijano rješenje donio pozivajući se na članak 71. stavak 1. ZOMP-a. Navedenom je odredbom propisano da će domaći sud u izreku presude iz članka 70. stavka 1. tog Zakona unijeti potpunu izreku i naziv iz presude stranog suda i da će izreći sankciju. Budući da je prvostupanjski sud u konkretnoj situaciji donio rješenje kojim je odredio nastavak izvršenja kazne od tri godine i tri mjeseca na koju je osuđenik osuđen presudom Višeg suda u Borgartingu broj 16-082915AST-GORG/03 od 20. prosinca 2016., koja je presuda konačna 2. veljače 2017., to je takva izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi jer se poziva na odredbu prema kojoj je u konkretnoj situaciji trebalo donijeti presudu i izreći sankciju, a doneseno je rješenje kojim se određuje nastavak izvršenja kazne i pritom se u izrečenu kaznu (iako prvostupanjski sud kaznu nije izrekao) uračunava vrijeme provedeno na izdržavanju kazne.

 

Nadalje, u obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud navodi da je država moliteljica zatražila preuzimanje izvršenja kazne u skladu s odredbom članka 9. stavka 1. točke c (pravilno bi bilo točke a, jer navedeni članak niti nema točku c) i članka 10. Konvencije, dakle, nastavak izdržavanja kazne, a ne egzekvaturni postupak sukladno članku 11. Konvencije, iz kojih razloga da je odlučeno da će biti nastavljeno izdržavanje kazne iz pravomoćne presude suda države moliteljice. Pritom prvostupanjski sud zanemaruje da je Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potvrđivanju Konvencije o transferu osuđenih osoba Vijeća Europe („Narodne  novine“ broj 5/01.) Republika Hrvatska na temelju članka 3. stavka 3. Konvencije izjavila da će „u izvršenju inozemnih sankcija na svom teritoriju provoditi postupak sukladno odredbama članka 9. stavka 1.b i članka 11. Konvencije. Međutim, nije isključena primjena postupka utvrđenog u članku 9. stavku 1.a odnosno članku 10. stavku 1. ili članku 10. stavku 2. Konvencije, u slučajevima kada druga ugovorna stranka nije voljna primijeniti postupak utvrđen u članku 9. stavku 1.b i članku 11. Konvencije i kada interesi transfera to zahtijevaju. U tom slučaju bit će neophodno preuzeti sankciju putem sudske odluke sukladno odredbi članka 10. stavka 1. ili članka 10. stavka 2. Konvencije, ovisno o uvjetima transfera, i nastaviti s izvršenjem kazne izrečene u državi presuđenja“.

 

S obzirom na to da iz zamolbe Kraljevine Norveške nije vidljivo da ta država nije voljna primijeniti tzv. egzekvaturni postupak niti se u pobijanom rješenju navode razlozi zbog kojih se smatra da bi interesi transfera zahtijevali da se u konkretnoj situaciji primijeni upravo postupak utvrđen u članku 9. stavku 1.a, odnosno članku 10. stavku 1. ili članku 10. stavku 2. Konvencije, u pobijanom rješenju nedostaju razlozi zbog kojih prvostupanjski sud nije donio odluku sukladno odredbama članaka 70. i 71. ZOMP-a, odnosno proveo tzv. egzekvaturni postupak sukladno odredbama članka 9. stavka 1.b i članka 11. Konvencije za koji se je Republika Hrvatska opredijelila.

 

Stoga je u pobijanom rješenju počinjeno više oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., zbog čega je, u povodu žalbe osuđenika, a po službenoj dužnosti, trebalo to rješenje ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Uslijed toga, osuđenikova žalba je postala bespredmetna.

 

Prilikom ponovnog odlučivanja, prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem, nakon čega će donijeti novu, zakonitu odluku koju će valjano obrazložiti u svim njezinim dijelovima, pazeći pritom da je kod preuzimanja izvršenja kazne nužno utvrditi sukladno članku 74. ZOMP-a je li po hrvatskom pravu nastupila zastara izvršenja kazne, a ne zastara kaznenog progona za koju je u pobijanom rješenju utvrđeno da nije nastupila.

 

Slijedom navedenog je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. i članka 4. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 30. listopada 2018.