1

Poslovni broj: 5 Gž-987/2021-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

 

 

Poslovni broj 5 Gž-987/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                                   

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Grgić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. T. iz Z., OIB…, zastupane po punomoćniku G. D., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB…, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5921/19-23 od 23. prosinca 2020., dana 5. srpnja 2021., 

 

                

p r e s u d i o  j e

             

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5921/19-23 od 23. prosinca 2020., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

 

               

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.252,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.100,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2020. do isplate (toč. I. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na parnični trošak prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do dana 31.7.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, jer nije na snazi u vrijeme donošenja odluke (toč. II. izreke).

 

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) i predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF temeljem stečenog bez osnove.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ina iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

 

6. Vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 kn, te se u smislu odredbe čl. 458. ZPP radi o sporu male vrijednosti.

 

7. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 to. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega su žalbeni navodi činjenične naravi nedopušteni (čl. 467. st. 1. ZPP).

 

8.Kako se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, žalbeni navodi tuženika kojima sadržajno ukazuje na povredu iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 8. ZPP kao nedopušteni nisu uzeti u razmatranje.

 

9.Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik zbog neprovođenja dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem predloženog svjedoka, jer prvostupanjski sud u okviru ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Osim toga, navedenim prigovorom tuženik sadržajno ukazuje da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojeg razloga se presuda u ovom sporu male vrijednosti ne može pobijati.

 

10. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 21.11.2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 046-91/2007 temeljem kojim je prednik tuženika H.-A.-A.-b. d.d. (sada A. b. d.d.) kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznosa od 17.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 72 mjeseca, da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 8,00 % godišnje, te da je čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

 

11. Sporno je jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa koji je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima stjecanja bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), a sporan je i prigovor zastare.

 

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se tijekom otplate kredita visina ugovorene kamate mijenjala s početnih 8,00 % godišnje do 9,64% godišnje, da se istovremeno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope ugovorne kamate niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa i na primjeni valutne klauzule, kako u odnosu na glavnicu kredita, tako i u odnosu na zateznu kamatu, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužiteljicu nisu bile razumljive iz razloga jer nije obaviještena o pravom značenju švicarskog franka kao „sigurne valute“ za ulaganje banke, a ne korisnika kredita, kao ni o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je formulacija te ugovorne odredbe u Ugovoru takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogla ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 748,52 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.252,78 kn primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan plaćanja.

 

13. Nadalje je utvrđeno da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. odlučeno o kolektivnoj tužbi pokrenutoj od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i prednik tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici (banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništavost navedene ugovorne odredbe.

 

14. Na temelju navedenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Posljedično tome prvostupanjski sud je ocijenio da tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženiku platila na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

 

15. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP).

 

16. Stoga se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika.

 

17. Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

 

18. Nisu stoga od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica pristala na promjenjivu kamatnu stopu, jer navedena činjenica ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o promjenjivoj kamatnoj stopi) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

 

19. Prvostupanjski sud otklonio je kao neosnovan tuženikov prigovor zastare s obrazloženjem da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare koja ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno 13. lipnja 2014., pa da zastarni dok od 5 godina nije protekao do podnošenja tužbe podnesene u ovom sporu 10. lipnja 2019., no da i kada se ne bi primjenjivala odredba čl. 502.c ZPP vezano za kolektivni spor na koji se poziva tužitelj, da potraživanje tužitelja nije zastarjelo imajući u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

20. Kako je dakle nakon donošenja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017. (potvrđene presudom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020.) prema kojoj je mjerodavan opći zastarni rok od 5 godina koji počinje od dana donošenja pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12, u međuvremenu usvojeno pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2021. prema kojemu zastara za restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u svakoj pojedinačnoj građanskoj parnici počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što je u konkretnom slučaju, kada je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pobijanoj presudi utvrđena pozivom na kolektivnu tužbu, koja odluka postaje pravomoćna donošenjem ove drugostupanjske presude, to i zastara počinje teći tek s tim danom.

 

21. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, te obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od 4.252,78 kn, koji je ona platila u anuitetima otplate kredita preko iznosa kamatne stope od 8% godišnje, kako je to početno ugovoreno i jedino poznato tužiteljici. Nadalje je sud pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj i da je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja do isplate.

 

22. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 5. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni.

 

23. Slijedom iznijetog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

 

U Zagrebu 5. srpnja 2021.

 

 

                                                                                                           Sutkinja:

                                                               Ksenija Grgić, v.r.