REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Pn 562/17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja
L. H., O.: …, iz S., zastupanog
po pun. M. M., odvj. iz S. protiv tuženika J. O.
d.d. Z., O.: zastupanog po pun. iz OD
GiP. u S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave
zaključene dana 19. svibnja 2021. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 5.
srpnja 2021. g.,
p r e s u d i o j e
I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade
neimovinske štete iznos od 6.250,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom
koja teče od 26. travnja 2017. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 29.260,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev iz ovog osnova odbija kao neosnovan.
II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime tuđe njege i pomoći
iznos od 56,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 5. srpnja
2021. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 1.944,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev iz ovog osnova odbija kao neosnovan.
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 3.560,00 kn.
Obrazloženje
Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 22. studenog 2017. g. u kojoj je
naveo da je dana 3. rujna 2015. g., kao vozač motocikla Y. teško ozlijeđen u
prometnoj nesreći na način da ga je, dok je vozio glavnom cestom iz pravca S.
prema S. kod broja 40 oborio osobni automobil marke
R. C., registarske oznake … kojim je upravljala M. E. koja da se
nepropisno uključivala u promet na navedenu ulicu vršeći preko pune crte na kolniku
radnju skretanja ulijevo prema S. iako se na tom križanju može skrenuti samo desno
i to isključivo kad se propuste sva vozila koja se kreću glavnom cestom, a u odnosu na
izlazni parking kod zgrade I. d.d. u S.. Vozilo kojim je upravljala M. E. da je
u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika policom broj …, pa da je
tuženik odgovoran za nezgodu. Tužitelj da je dana 26. travnja 2017. g. podnio tuženiku
pisani zahtjev te ga pozvao na ispunjenje obveze, a tuženik je dana 24. svibnja 2017. g.
donio odluku broj 1780 1050 0654 u kojoj je zahtjev tužitelja ocijenjen djelomično
osnovanim te mu je ponuđena naknada u iznosu od 7.490,00 kn. Dostavljen Sporazum o
izvansudskoj nagodbi tužitelj da nije prihvatio. Dana 27. lipnja 2016. g. tuženik da je
tužitelju isplatio iznos od 7.490,00 kn na ime djelomično osnovanog dijela neimovinske
štete. Tužitelj da je u nezgodi zadobio duboke opekotine desne noge te prijelom palca
desne noge te razne psihičke smetnje i fobije povezane s navedenim događajem te i
dalje trpi posljedice radi otežanog sagibanja noge. Predloženo je donošenje presude
kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 35.510,00 kn na ime naknade
neimovinske štete te iznosa od 2.000,00 kn na ime tuđe njege i pomoći, sve s
pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik je priznao pasivnu legitimaciju i osnov odgovornosti
za štetu te istakao prigovor suodgovornosti tužitelja koji da je kritične prigode upravljao
vozilom bez valjane vozačke dozvole te tako postupio suprotno odredbama čl. 43. i 196.
Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Prije podnošenja tužbe tužitelju da je na ime
naknade štete isplaćen ukupan iznos od 7.490,00 kn od čega za neimovinsku štetu
7.350,00 kn te za imovinsku štetu s naslova tuđe njege i pomoći iznos od 140,00 kn.
Okolnosti slučaja i težina povrede prava osobnosti da ne opravdavaju dosuđenje
naknade iznad isplaćenog iznosa. Osporen je i zatraženi tijek zateznih kamata.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom medicinske dokumentacije i
zdravstvenog kartona tužitelja, zapisnika o očevidu broj … od 9.
studenog 2015. g., zahtjeva tužitelja od 24. travnja 2017. g. s potvrdom o primitku,
odgovora tuženika od 24. svibnja 2017. g. s prijedlogom Sporazuma o izvansudskoj
nagodbi, fotografija dostavljenih uz tužbu, nalaza i mišljenja cenzora tuženika od 15.
svibnja 2017. g., dopisa DZS od 4. travnja 2013. g. i potvrde o
plaći U. za zdravstvenu njegu i rehabilitaciju V.. Sud je u dokazne svrhe
saslušao svjedoke K. T., J. L. i M. E. i tužitelja u svojstvu
parnične stranke te je izveden dokaz vješačenjem po vještacima medicinske struke: dr.
D. T., spec. ortopedije, i dr. S. B., spec. psihijatrije.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava
osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te naknade imovinske štete koju je tužitelj
pretrpio radi toga što je ozlijeđen u nezgodi od 3. rujna 2015. g. U nezgodi je tužitelj
sudjelovao kao vozač motocikla marke Y. registarske oznake …, dok je
osobni automobil koji je sudjelovao u nezgodi marke R. C., registarske oznake
…, kojim je upravljala M. E., bilo osigurano kod tuženika.
Prema odredbi čl. 1072. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NNbroj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) koji u ovoj pravnoj stvari treba
primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, kada je šteta prouzročena
pogonom dvaju ili više vozila svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni
događaj, a ako postoji obostrana krivnja svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu
štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.
Među strankama nije bila sporna pasivna legitimacija tuženika, ali je tuženik
istakao prigovor suodgovornosti tužitelja navodeći da je tužitelj upravljao vozilom bez
valjane vozačke dozvole te tako postupio suprotno odredbama čl. 43. i 196. Zakona o
sigurnosti prometa na cestama.
Nakon provođenja dokaza saslušanjem svjedoka i tužitelja sud je na ročištu od 5.
prosinca 2018. g., dakle nakon što je na ročištu od 6. lipnja 2018. g. zaključen prethodni
postupak, postavio pitanje pun. tuženika ustraje li u prigovoru podijeljene odgovornosti i
iz kojih razloga pa je pun. tuženika odgovorio potvrdno i to iz razloga ''što je tužitelj
pretjecao kolonu vozila'', potvrdio je da takav prigovor zaista nije pobliže formulirao u
odgovoru na tužbu ali da se pozvao na relevantnu odredbu Zakona (čl. 43.). Nadalje, na
inzistiranja suda, a iz razloga što se taj prigovor nije na jasan način formulirao u
odgovoru na tužbu, predlažu li, i nakon zaključenja prethodnog postupka, provođenje
dokaza kojim bi se razjasnila dinamika nastanka prometne nezgode, brzine kretnja
sudionika, položaji vozila na kolniku neposredno prije i u trenutku sudara, pun. stranaka
izjasnili su se kako ne predlažu niti jedan dokaz osim onih predloženih do trenutka
zaključenja prethodnog postupka.
Stoga je sud, radi ocjene osnovanosti prigovora podijeljene odgovornosti koji je
istaknuo tuženik, mogao samo protumačiti dokaze koji su predloženi i koje je sud izveo:
iskaze sudionika prometne nezgode: tužitelja i vozačice osobnog automobila R.
C. M. E., očevidaca nezgode K. T. i J. L. i zapisnika o očevidu
broj … od 9. studenog 2015. g.
Odredbe na koje se pozvao tuženik u odgovoru na tužbu uz navod da ih je
tužitelj prekršio i time postao suodgovoran za nastanak prometne nezgode su:
-odredba čl. 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN broj
67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, dalje ZSPC), koji se primjenjuje u
konkretnoj pravnoj stvari jer je bio na snazi u vrijeme nastanka prometne nezgode,
prema kojoj vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku
radnju vozilom (uključiti se u promet, prestrojiti, odnosno mijenjati prometnu traku,
pretjecati, obilaziti, zaustavljati se, skretati udesno ili ulijevo, okretati se polukružno,
voziti unatrag i sl.) ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge
sudionike u prometu ili imovinu. Prema st. 2. ove odredbe prije započinjanja radnji iz st.
1., vozač je dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u
prometu ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja,
-odredba čl.196. ZSPC-a prema kojoj motornim vozilom i tramvajem u prometu
na cesti može samostalno upravljati samo osoba koja ima važeću vozačku dozvolu
izdanu u R. H., inozemnu vozačku dozvolu ili međunarodnu vozačku
dozvolu, za onu kategoriju vozila kojom upravlja u prometu na cesti.
Prema navodima tužitelja iz njegovog iskaza konkretne prilike vozila su se kretala
u koloni iz pravca trgovačkog centra M. kroz cijeli S. i to toliko malom brzinom
da je izgledalo kao da se ni ne kreću. Kad se približio mjestu parkinga zgrade I. da
nije uočio da je jedno vozilo propustilo vozilo kojim je upravljala M. E., osigurano
kod tuženika, jer se to nije moglo vidjeti kad se kolona sporo kreće. U tom trenutku da je
taman prošao vozilo za koje se tvrdi da je propustio vozilo M. E. jer da se na
takav način kretao trakom prema K., bez da prelazi u suprotni kolnički trak i jako
malom brzinom. U tom trenutku da je s parkinga s njegove desne strane velikom
brzinom izletjelo vozilo R. C. kojim je upravljala M. E., a budući da je uočila
prolaz za skretanje u lijevo. Objektivno da se nije radilo o velikoj brzini nego se radilo o
tome da vozilo iz mirovanja naglo krene dodavanjem gasa da bi se ta dionica što brže
savladala tako da je ga je automobil R. C. pogodio prednjim dijelom po sredini
motora pa je pao. Motor da nije klizio po kolniku nego da je pao na mjestu udarca jer se
kretao zaista malom brzinom. U odnosu na upravljanje motociklom bez valjane vozačke
dozvole naveo je da mu je vozačka dozvola za upravljanje motociklom istekla dok je bio
na brodu i da je za taj prekršaj dobio poprilično veliku kaznu, s tim da je u trenutku
nezgode imao položen ispit za upravljanje motociklom i to još od kad je bio mlad
odnosno još od 2002. g.
Svjedokinja M. E., koja je upravljala vozilom osiguranim kod tuženika,
kazala je u svom iskazu kako je svjesna da je prekršila zabranu skretanja ulijevo, da se
uključivala u promet s parkirališta ispred zgrade I. i da ju je jedno vozilo koje se
kretalo iz S. prema K. propustilo i da se u tom trenutku, kad je već poduzela
radnju skretanja ulijevo prema S., stvorio motor i došlo je do sudara. Nije se mogla
izjasniti s koje se strane vozila koje ju je propustilo nalazio motocikl, ali se nalazio u istoj
traci kao i vozilo koje je propustilo njeno vozilo. Potvrdila je da se iza vozila koje ju je
propustilo nalazio velik broj vozila jer je bila velika gužva i kolona.
Svjedokinja J. L. navela je da je vidjela prometnu nezgodu kao
pješakinja, da se sudar dogodio pored zgrade I. na velikoj cesti S.-K., da se
vozačica E. uključivala u promet i namjeravala s parkinga ispred zgrade I. skrenuti
prema S., da je tog dana promet bio jako gust u oba smjera i da je netko iz kolone
vozila koja se kretala iz S. prema K. toj vozačici stao i propustio je, što da je
dobro vidjela. Motocikl kojim je upravljao tužitelj da nije vidjela, ali da može navesti da
se to vozilo isto kretalo smjerom iz S. prema K. i nalazio se u traci gdje je bilo
vozilo koje je propustilo vozilo kojim je upravljala vozačica E..
Svjedokinja K. T., iako se prema zapisniku o očevidu sama prijavila kao
očevidac, sudu nije znala o spornom događaju bilo što navesti.
Iz zapisnika o očevidu broj 511-12-36-03-977/15 od 9. studenog 2015. g. sud je utvrdio:
-da se nezgoda dogodila 3. rujna 2015. g. oko 20.15 sati odnosno noću na
osvijetljenom kolniku na mjestu gdje se s istočne strane kolnika
nalazi izlaz s parkirališta ispred zgrade I.-e gdje je ograničenje brzine regulirano
prometnim znakom i iznosi 50 km/h te da se uz zapadni rub na izlasku s parkirališta
nalazi i znak ''zabrane skretanja ulijevo'',
-da je vozačica M. E., po vlastitim riječima, koristila sigurnosni pojas, a tužitelj zaštitnu kacigu,
-da su prilikom pregleda vozila R. C. uočena oštećenja prednjeg branika
lijevo, a pregledom motocikla Y. oštećenja prednjeg oklopa desno, donjeg desnog
oklopa, ispušnog lonca, prednjeg lijevog oklopa, zadnjeg lijevog oklopa, parkirne nogare
i lijeve štipalice,
-da su, osim oštećenja na vozilima, pregledom mjesta događaja zatečeni i tragovi
kočenja motocikla Y. na kolniku te tragovi struganja metalnih dijelova motocikla
na kolniku,
-da su mjesto događaja kao i tragovi fiksirani situacijskim planom mjesta
događaja u mjerilu 1:200 te fotografijom,
-da se na mjestu događaja kao očevidac javila K. T., s kojom je obavljen obavijesni razgovor,
-da je izvršeno alkotestiranje sudionika prometne nezgode alkometrom drager te
da je za vozačicu E. nalaz bio negativan, a za tužitelja 0,13 g/kg, te da je tužitelju
uzeta i krv i mokraća te je pokazano da je bio trijezan,
-da je protiv vozačice E. napisan prekršajni nalog radi počinjenih prekršaja iz
odredbe čl. 45. i 12. ZSPC-a, a protiv vozača H. radi počinjenih prekršaja iz
odredbe čl. 43., 12. i 196. ZSPC-a.
Osim što nisu predložiti provođenje dokaza prometno-tehničkim vještačenjem
nitko od stranaka nije smatrao potrebnim ni predložiti pribavljanje i pregled skice lica
mjesta koju su sačinili radnici policije niti fotografije/a, a niti pribavljanje i pregled
eventualno pokrenutih prekršajnih postupaka protiv sudionika nezgode.
Odmah treba primijetiti da se podaci iz zapisnika o očevidu o uočenim tragovima
kočenja motocikla i tragovima struganja metalnih dijelova motocikla na kolniku ne slažu
s iskazom tužitelja prema čijoj priči je motocikl u sudaru bio samo oboren na kolnik na
mjestu sudara bez da je došlo do klizanja po kolniku.
Time je dovedena u sumnju tvrdnja tužitelja da se kretao zaista malom brzinom
jer pri takvim brzinama (naveo je da je kolona praktički stajala) ne bi uopće došlo do
kočenja niti bi na kolniku bili uočeni tragovi struganja metalnim dijelovima motocikla.
Dakle, materijalni tragovi na kolniku obaraju vjerodostojnost iskaza tužitelja u ovom
dijelu. Nije višak napomenuti da je i svjedokinja E. kazala da se motor, u trenutku
kad je već poduzela, nesporno nedopuštenu radnju skretanja ulijevo prema S.,
stvorio i da je došlo do sudara.
Stoga je, iako tuženik, koji je istakao prigovor podijeljene odgovornosti tužitelja
za nastanak štetnog događaja, nije predložio izvođenje dokaza kojim bi se na precizan
način mogla utvrditi dinamika nastanka prometne nezgode i položaj i kretanje vozila
pred sudar, ovaj sud ocijenio da se tužitelj motociklom pred sudar kretao brzinom
većom nego što je to naveo u svom iskazu o čemu svjedoče tragovi kočenja i struganja
na kolniku, da se kretao kolničkom trakom u smjeru S.-K. paralelno s kolonom vozila
većom brzinom nego što je to bila brzina kretanja vozila u koloni.
Prema tumačenju iz odredbe čl. 2. st. 1. t. 74. ZOSP-a takva radnja odnosno
prolaženje vozilom pokraj drugog vozila koje se kreće u istom smjeru naziva se
pretjecanje dok je obilaženje prolaženje vozilom pokraj zaustavljenog ili parkiranog
vozila ili drugog objekta koji se nalazi na prometnoj traci kojom se vozilo kreće (isti čl. t.
75.). Nadalje, prema odredbi čl. 70. st. 1. t. 1. ZOSP-a vozač ne smije vozilom početi
pretjecati ili obilaziti kolonu vozila.
Stoga proizlazi da je opisana radnja koju je poduzeo tužitelj zabranjena citiranom
odredbom čl. 70. ZOSP-a. Osim toga, sve da se i nije radilo o radnji pretjecanja vozila u
koloni, tužitelj je postupio protivno odredbi čl. 43. ZSPC-a jer je, obavljajući opisanu
radnju, doveo u opasnost druge sudionike u prometu jer se nije na dovoljan način
uvjerio da opisanu radnju može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili
imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila, a posebno vozila u koloni, te o smjeru i
brzini kretanja. Drugim riječima, tužitelj je ovakvu radnju morao obavljati s povećanom
pažnjom jer je prometna situacija i to točnije njegovo kretanje brže od brzine vozila u
koloni, to zahtijevala, a tužitelj takvu pažnju nije uložio. Tužitelj, po vlastitom priznanju,
nije ni primijetio da je vozilo koje se kretalo istom trakom paralelno s njegovim
motociklom upravo propustilo vozilo R. C. koje je izlazilo s parkirališta, a da je
upotrijebio povećanu pažnju to mu ne bi promaklo.
Stoga je takvom vožnjom koju sud prvenstveno ocjenjuje nedopuštenom radnjom
pretjecanja kolone vozila, po ocjeni ovog suda, tužitelj doprinio nastanku štetnog
događaja u visini od 20%. Za preostalih 80% sud odgovornom smatra vozačicu vozila
osiguranog kod tuženika koja je prekršila zabranu skretanja ulijevo prilikom izlaska s
parkirališta propisanu postavljenim prometnim znakom te time ugrozila sigurnost ostalih
sudionika u prometu.
Što se tiče prigovora tuženika da je tužitelj upravljao motociklom bez
odgovarajuće vozačke dozvole treba navesti da je tužitelj ovu nezgodu doživio u dobi
od 36 godina te da je, po vlastitim riječima, imao položen odgovarajući vozački ispit za
upravljanje motociklom koji je položio u mladosti. Stoga sud smatra da činjenica da
tužitelj u vrijeme nezgode nije imao važeću vozačku dozvolu za upravljanjem
motociklom nije od utjecaja na nastanak prometne nezgode, jer se nezgoda ne može
dovesti u vezu s neiskustvom ili neznanjem tužitelja kojeg je sud ocijenio iskusnim
vozačem.
-u odnosu na naknadu neimovinske štete
Što se tiče koncepcije neimovinske štete, potrebno je primijeniti odredbe novog
ZOO-a koji je uveo objektivnu koncepciju štete, navodeći u odredbi čl. 1046. da je šteta
povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta
nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se
očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na
visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.
Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2.
ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast,
dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
Prema riječima vještakinje spec. ortopedije dr. D. T. tužitelj je nakon
nezgode zaprimljen na H. kirurški prijem K. S. gdje su mu utvrđene opekline na
području desne noge i to na dva mjesta u stražnjem dijelu potkoljenice i stražnjem dijelu
natkoljenice, oba mjesta veličine dlana koje su tretirane na uobičajeni način, tužitelj je
cijepljen protiv tetanusa i upućen na kontrolu u ambulanti plastične kirurgije, gdje je i
vršio kontrole. Dva dana nakon ozljede tužitelj se javio i traumatologu i to zbog bolova u
predjelu palca desnog stopala te je nakon RTG pretrage utvrđen prijelom gornjeg
članka na palcu i napravljena imobilizacija flasterom. Vršio je i redovite kontrole kod
traumatologa koji je 14. rujna 2015. g. preporučio nošenje imobilizacije još jedan tjedan i
kontrolu po potrebi. Vještakinja je nakon pregleda zdravstvenog kartona tužitelja navela
kako nije pronašla sličnih ozljeda. Opekotine koje je zadobio tužitelj (i koje su
zabilježene na fotografijama koje je pregledala) da su bile kvalificirane kao duboke
opekline pa da je za pretpostaviti da je došlo do zategnutosti kože i potkožnog tkiva na
tom mjestu, što da može u budućnosti stvarati neke manje probleme u vidu zatezanja
kod jačih napora. Prijelom članka palca isto da može stvarati manje probleme kod
dužeg hodanja i svih težih napora. Ipak, da se radi o lakšim tjelesnim ozljedama radi
kojih da je došlo do umanjenja životnih aktivnosti od 2% u kojem iznosu će tužitelj
morati ulagati dodatne napore u svakodnevnom životu pri obavljanju poslova i radnji
koje je precizirala vještakinja.
Nadalje, radi opisanih ozljeda tužitelj da je morao trpjeti bolove jakog intenziteta
koji su trajali pola dana, zatim srednjeg intenziteta daljnjih pet dana, te slabog
intenziteta još dva tjedna. Ovakvoj je procjeni prigovorio tužitelj i to na ročištu od 2.
rujna 2020. g. smatrajući da je vještakinja pogriješila prilikom procjene duljine trajanja
jakih bolova, a budući da tužitelj nakon nezgode nije mogao danima spavati radi bolova
koje je trpio.
Na ročištu od 7. prosinca 2020. g. sud je dopunski saslušao vještakinju koja je
pozvana odgovoriti na prigovore tužitelja, a temeljem odredbe čl. 261. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP),
koja je navela kako je spremna korigirati procjenu trajanja jakih bolova na jedan i pol
dan, jer je uzela u obzir da opekotine drugog stupnja mogu boliti u jakom intenzitetu
pogotovo kada se ne tretiraju sa analgeticima kao i navod tužitelja da nije spavao noću
zbog bolova.
Vještakinja je procijenila i da je kod tužitelja ostala i naruženost lakšeg stupnja
zbog ožiljka desne noge koji je vidljiv u ljetnom periodu kada tužitelj nosi kratke hlače i
za vrijeme kupanja. I na ovu je procjenu tužitelj imao primjedbi uz navod da se radilo o
dubokim opekotinama koje se kasnije nikako ne mogu ocijeniti ozljedama lakog stupnja.
U dopunskom saslušanju vještakinja je ponovila da se iz dostavljenih fotografija vidi
promjena pigmentacije na opečenom mjestu koja da s vremenom nestaje odnosno
samo se nadzire i s vremenom postaje manje uočljiva radi čega je i dalje ostala pri
procjeni da se radi o lakšoj naruženosti.
U dopunskom saslušanju vještakinja je dopunila svoju procjenu vezano za
potrebu tuđe njege i pomoć koja je u prvom nalazu i mišljenju ostala očitom omaškom
nedovršena te je navela da je tužitelju ta pomoć i njega bila potrebna prvi tjedan nakon
nezgode u trajanju od jedan sat dnevno. Radilo se o pomoći pri obavljanju higijene dok
mu je noga s opekotinama bila zavijena i dok je trpio bolove te o pomoći kod odlaženja
na previjanje i kontrole.
U odnosu na prigovor tužitelja vezano za procijenjeno umanjenje životnih
aktivnosti navela je da ostaje pri procijenjenih 2%, a u odnosu na nemogućnost
sagibanja, što je istakao tužitelj kao svoju glavnu primjedbu, navela je da se radi o
nemogućnosti fleksije ekstremiteta što se s vremenom kod opečenosti ekstremiteta
također trebalo popraviti. Naime, koža da s vremenom postaje elastična.
Proveden je i dokaz vještačenjem po vještakinji spec. psihijatrije dr. S. B.
koja je, nakon pregleda zdravstvenog kartona tužitelja, izjavila kako tužitelj prije štetnog
događaja nije imao problema psihijatrijske naravi. Procijenila je da je tužitelj tijekom
odvijanja nezgode trpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 1 min, da je nakon
toga uslijedio sekundarni strah u trajanju od pet do šest dana. Tužitelj da je trpio strah
srednjeg intenziteta u trajanju od deset dana, a taj strah da je i uzrok što se tužitelj javio
psihijatru na pregled. Nakon toga da se nastavio strah s blažim intenzitetom u različitim
intervalima u trajanju od tri do četiri tjedna bez da su zaostale trajne posljedice
pretrpljenog straha. Potvrda duševnog integriteta tužitelja da se očituje u bolovima,
potištenosti, napetosti i strahu kao i patnji radi preostale naruženosti lakšeg stupnja.
Prema odredbi čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako
nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu
naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o
visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom
izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da
se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom
svrhom.
Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade koja pripada tužitelju sud
je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha,
jer su to upravo osnovne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina novčane
satisfakcije.
Tako je sud vodio računa o duljini i intenzitetu fizičkih bolova kojima je bio izložen
tužitelj, o tome da je doživio pad s motora i duboke opekotine koje su ostavile i
naruženost i umanjenje životnih aktivnosti u ukupnom postotku od 2%, dakle, u manjem
stupnju, što obuhvaća i posljedice radi pretrpljenog prijeloma palca desnog stopala radi
koje ozljede će tužitelj uvijek osjećati napore kod dužeg hodanja i svih težih napora te
da je radi nezgode morao trpjeti i strah koji je procijenila vještakinja B..
Radi svega navedenog tužitelju je trebalo priznati iznos od 17.000,00 kn kao
iznos novčane satisfakcije radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje,
a uzimajući u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za
utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29.
studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama
(kn) povećavaju za 50%. Ovaj iznos trebalo je, nadalje, umanjiti za utvrđeni doprinos
tužitelja nastanku štetnog događaja od 10% i ocijeniti da se radi o iznosu od 13.600,00
kn koji je trebalo priznati tužitelju.
Kako je tužitelj već u tužbi naveo da mu je tuženik prije podnošenja tužbe isplatio
iznos od 7.490,00 kn od čega 7.350,00 kn na ime naknade neimovinske štete, kako je
to specificirao tuženik u odgovoru na tužbu i što među strankama nije bilo sporno,
proizlazi da je tužitelju trebalo dosuditi daljnjih 6.250,00 kn na ime naknade štete radi
povrede prava osobnosti, a u preostalom dijelu, za zatraženih 29.260,00 kn iz ovog
osnova tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
Tužitelj je na zatraženi iznos naknade neimovinske štete zatražio isplatu zatezne
kamate koja teče od 26. travnja 2017. g., a kao dana podnošenja zahtjeva tuženiku prije
podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je uz tužbu priložio potvrdu o predaji
zahtjeva za mirno rješenje spora tuženiku preporučenom pošiljkom pošti dana 26.
travnja 2017. g.
Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.
Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je tužitelju došlo do nastanka štete nakon podnošenja zahtjeva tuženiku, trebalo je prihvatiti zahtjev za isplatu zatezne
kamate na dosuđeni iznos glavnice na ime naknade neimovinske štete radi povrede
prava osobnosti na fizičko i duševno zdravlje koju je pretrpio tužitelj koja teče od
podnošenja pisanog zahtjeva pa do isplate.
Tužitelju je zatezna kamata priznata temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a.
Radi navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.
-u odnosu na naknadu imovinske štete
Tužitelj je naknadu imovinske štete zatražio radi toga što mu je bila potrebna
tuđa njega i pomoć, o čemu se izjasnila vještakinja spec. ortopedije.
Kako je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć opisanog trajanja od ukupno 7
sati neposredno nakon nezgode trebalo mu je dosuditi naknadu štete iz ovog osnova.
Prema stajalištu sudske prakse cijenu nemedicinske kućne pomoći potrebno je utvrditi
pribavljanjem podataka od osoba koje pružaju takvu vrstu pomoći trećima, primjerice od
ustanova koje pružaju nemedicinsku skrb osobama kojima je takva pomoć potrebna i to
ponajprije na području na kojem oštećenik živi.
Prema podacima D. za starije i nemoćne osobe L. cijena pružanja tuđe njege i pomoći nemedicinskog karaktera u kući u spornom razdoblju iznosila je 35,00 kn.
Dakle, tužitelju je trebala tuđa njega i pomoć u trajanju od ukupno 7 sati, što uz
cijenu sata od 35,00 kn iznosi 245,00 kn. Ovaj je iznos trebalo umanjiti za utvrđeni
doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja od 20% i ocijeniti da se radi o iznosu od
196,00 kn koji je trebalo priznati tužitelju. Kako je tuženik iz ovog osnova u mirnom
postupku isplatio tužitelju iznos od 140,00 kn proizlazi da je tužitelju trebalo dosuditi
daljnji iznos od 56,00 kn iz ovog osnova, a u a u preostalom dijelu, za zatraženih
1.944,00 kn iz ovog osnova tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
Na ovaj iznos tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja
do isplate, što tužitelju u svakom slučaju pripada jer je radi potrebe tuđe njege i pomoći
imao troškove kojima je bio izložen još 2015. g. od kada mu je pripadalo pravo na
zateznu kamatu, a po shvaćanju ovog suda.
Stopu zatezne kamate tužitelj je zatražio prema stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je
u cijelosti u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je
uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično
uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela,
zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one
stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos
ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za
svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih
troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka
u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema
konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u
pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka u ovoj parnici vezano za osnov i
visinu zahtjeva sud je ocijenio da je tužitelj uspio u dijelu od 58%, a tuženik u dijelu od
42%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužitelju je od troška postupka koji će sud
utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela
troškova koji odgovara postotku od 16%.
Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 23.
listopada i 5. prosinca 2018. g. i 5. veljače, 2. rujna i 7. prosinca 2020. g. po 100 bodova
(ukupno 600 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 6. lipnja 2018. g., 26. veljače i
23. listopada 2019. g. i 19. svibnja 2021. g. po 25 bodova (ukupno 100 bodova).
Ukupan broj bodova od 700 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50.
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12,
103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se tim postupkom dobije (7.000,00 kn) trebalo je
uvećati za zatraženu pristojbu tužbe i presude od ukupno 1.000,00 kn koliko je tužitelj
zatražio i tako dobiti iznos od 9.750,00 kn. Taj je iznos trebalo umanjiti te ocijeniti da
tužitelju, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada 16% ovog iznosa odnosno
1.560,00 kn, koji je bilo potrebno uvećati za zatraženi trošak plaćen od strane tužitelja
za vještačenje (2.000,00 kn) te tako dobiti iznos od 3.560,00 kn što predstavlja trošak
koji je trebalo priznati tužitelju i koji je dužan podmiriti tuženik, zbog čega je odlučeno
kao u točki III. izreke presude.
U S., 5. srpnja 2021. g.
S U D A C :
SANDI PETRIČIĆ v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi
nadležnom žpanijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja
je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl.
335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
