Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
Poslovni broj: P-3689/2020-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, u pravnoj stvari
tužitelja M. I. iz V., …, OIB: …,
zastupanog po punomoćnici M. K., odvjetnici u S., protiv tuženika
A. osiguranje d.d. Z., OIB: …, zastupanog po
OD G. & partneri, radi naknade štete, nakon održane
javne glavne rasprave, zaključene dana 21.svibnja 2021. u nazočnosti
punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu dana
5.srpnja 2021.,
p r e s u d i o j e:
I - Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„1.Dužan je tuženik, u roku od 15 dana, i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju
iznos od 4.262,50 kuna sa zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom
čl.29.st.2.ZOO-a, koja na taj iznos teče od 21.05.2015.godine pa do isplate.
2.Dužan je tuženik, u roku od 15 dana, i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi
tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom
čl.29.st.2.ZOO-a, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa
do isplate.“
II – Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u
iznosu od 7.683,75 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 5.srpnja 2021.
do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj je dana 30.12.2016. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi
naknade imovinske štete u iznosu od 4.262,50 kuna. Tužba se činjenično
temelji na tome da je dana 21.5.2015. vozač vozila osiguranog kod tuženika
prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je oštećeno tužiteljevo vozilo, a cijena
popravka iznosi koliko i utuženi iznos.
2.U odgovoru na tužbu tuženik se istoj u cijelosti usprotivio prigovarajući kako
osnovi tužbenog zahtjeva, tako i dijelu visine zatražene štete (preko 3.410,00
kuna) te tijeku zateznih kamata.
3.Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz pregledom europskog izvješća,
dopisa tuženika od 2.10.2015., ponude od 28.12.2016., fotografija,
saslušanjem tužitelja i svjedoka P. T., J. P., M.
B. te vještačenjem po vještaku N. K..
Svjedok M. B. je saslušan iako je predložen nakon zaključenja
prethodnog postupka budući da se tek iz iskaza J. P. doznalo da bi
ova osoba mogla biti svjedok pa stoga tuženik bez svoje krivnje nije mogao
predložiti ovog svjedoka do zaključenja prethodnog postupka.
3.1.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
4.Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete te je riječ o sporu
male vrijednosti u skladu s čl.458.st.1.Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
123/08, 57/11, 25/13, 70/19, dalje: ZPP).
4.1.Među strankama nije sporno:
-da je tuženikov osiguranik kao vozač automobila sudjelovao u prometnoj
nezgodi u kojoj je oštećeno tužiteljevo vozilo;
-da je tužitelju u svakom slučaju nastala šteta u iznosu od najmanje 3.410,00 kuna;
-da tuženik nije ništa isplatio tužitelju jer drži da njegov osiguranik nije kriv.
4.2.Među strankama je sporno: je li tuženikov osiguranik kriv za nastanak
prometne nezgode i štete, a podredno je djelomično bio sporan i dio visine
štete.
4.3.U ovom postupku su mjerodavne niže citirane odredbe Zakona o
obveznim odnosima ("NN" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,
dalje: ZOO) i Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine"
67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, dalje: ZSPC).
5.U postupku je utvrđeno sljedeće:
U E. izvješću je, popunjavanjem obrasca na prvoj stranici, navedeno:
da je vozilo tužitelja dolazilo s desne strane, a vozilo osiguranika tuženika
skretalo ulijevo; da su na tužiteljevom vozilu oštećenja prednja i zadnja lijeva
vrata, zadnji blatobran i zadnji branika, a na vozilu tuženikovog osiguranika
prednji desni branik i guma; na skici je nacrtano da je vozilo O. u trenu
sudara bilo po sredini kolnika (u svakoj traci popola), a vozilo F. je prolazilo
s desne strane.
5.1.Tužitelj je u iskazu naveo: da je upravljao svojim automobilom F.
., taman je bio prošao semafor u M. i vozio prema D.;
da je ispred njega bilo vozilo O. imotskih registracija, vozio je normalno i
dao je žmigavac za skrenuti lijevo; da se prometna nezgoda dogodila na
pravcu, na izlazu iz M. te se na desnoj strani nalazi gostionica, a na
lijevoj strani uz cestu se nalazi slobodnih mjesta za parkiranje; da je vozač
„O.“ dao žmigavac za skrenuti lijevo, pa je tužitelj usporio te je dotični
doista i skrenuo lijevo, bio je u drugoj traci, i njemu je oslobodio prolaz za
ravno; da se osiguranik tuženika iznenada ponovno vratio na desnu traku i
skrenuo kao da će ići na parkiralište; da je njegov prednji branik udario u
tužiteljeva prednja lijeva vrata i kako je vozio došlo je do struganja po cijeloj
strani; da ga je vozač „O.“ molio da ne zovu policiju jer je pio i zato su
sastavili europsko izvješće gdje on tužitelju priznaje krivnju; da se nezgoda
dogodila u 9,10 sati, ujutro, a bilo je vedro vrijeme te je vozio brzinom od oko
40-ak km na sat; da je iza P. vozio nekih 100 do 200 metara tj. od
semafora do sraza; da u trenu kada je tuženikov osiguranik počeo skretati na
lijevu traku tužitelj je od njega bio udaljen 2 do 4 metra, on je u vožnji
skretao, nije bilo zaustavljanja i naglo se vratio bez davanja žmigavca; da je
njihova udaljenost prije tog skretanja bila negdje 10-15 metara, a kako je on
usporio tako je i tužitelj usporio svoju vožnju; da je tuženikov osiguranik
cijelim svojim vozilom prešao na lijevu traku i tužitelj je njega prošao; da su
izvješće ispunili zajedno; vezano za to što skica nije kompatibilna tužiteljevom
iskazu, obzirom da je vozilo nacrtano da je pola na lijevoj, pola na desnoj
traci, tužitelj je rekao da je trebalo nacrtati 2-3 skice da se vidi slijed kako je
on skretao, a kako on nije sporio nacrtao je onako kako mu je u tom trenu
palo na pamet.
5.2.Svjedok P. T. je u iskazu naveo: da je vozio iza tužitelja i iza
semafora automobil ispred tužitelja je dao žmigavac za lijevo i već je bio na
lijevoj strani i onda se vratio ponovno u desno i udario u tužiteljev auto; da je
prednji desni dio automobila koji je prethodno skretao ulijevo je udario u
lijevu stranu automobila tužitelja, negdje oko stražnjih vrata; da se sraz
dogodio na ravnom dijelu ceste; da se ne može sjetiti je li tužitelj kočio prije
sraza; da se ne može izjasniti koliki je bio razmak između tužitelja i
automobila ispred prije sraza niti koliko dugo je vozilo bilo u lijevoj traci; da je
vidio vozilo ispred tužitelja s uključenim žmigavcem na lijevoj strani.
5.3.Svjedok J. P. (tuženikov osiguranik) je izjavio: da se prometna
nezgoda dogodila 150 m od semafora; da je imao namjeru skrenuti lijevo na
parking i dao je žmigavac, ali kako je parking bio pun istovremeno je dao
desni žmigavac, jer je imao namjeru skrenuti put kafića odnosno parkirati se
ispred terase kafića; da je postojala samo jedan traka za njegov smjer
kretanja; da nije gledao u desni retrovizor jer nije očekivao da će ga netko
pretjecati s desne strane i tužitelj je udario svojim autom povrh njegovog
desnog kotača i zaustavio se tek nakon 15 metara; da nije konzumirao alkohol
i mislio je zvati policiju, ali tužitelj nije htio zvati policiju pa su razmijenili
europsko izvješće i u tom izvješću je napravljena skica koju je tužitelj
napravio, a on je samo potpisao; da njegov automobil nije stajao na mjestu
kako je na skici prikazano jer je 100% bio u svojoj traci; da je E.
izvješće sam potpisao pod pritiskom tužitelja te skicu nije ni pogledao; da tu
traka nije široka da bi mogla proći dva automobila jer je riječ o običnoj traci i
misli da ima malo prostora izvan trake, između zida i kafića; da od ruba trake
do zida od kafića C. mogu proći dvije osobe paralelno, jedna uz drugu.
5.4.Svjedok M. B. (suvozač u vozilu J. P.) je izjavio: da su se
vozili iz smjera M. prema Ž. te su imali smo namjeru popiti
kavu; da se s lijeve strane nalazi parking gdje su se znali parkirati kamioni, a
s desne strane se nalazi kafić, koji također ima parking; da je J. dao
žmigavac za skrenuti lijevo, on je stao, ali nije ušao u drugu traku i kad su
shvatili da nema mjesta za parkiranje na tom lijevom parkingu, dao je desni
žmigavac, vozio metar-dva i odjednom je vidio automobil koji ih je htio zaobići
s desne strane; da je taj automobil udario u njih u desni blatobran ili felgu; da
misli kako ne postoji trotoar između kolnika kojim su se vozili i parkinga s
desne strane; da je u trenu udarca pola automobila bilo u desnoj traci, a pola
je bilo na tom parkingu, možda i nije pola, ali su već bili skrenuli.
5.5.Vještak N. K. je, nakon analize iskaza sudionika nezgode i
svjedoka, u pogledu dinamike nastanka nezgode i tehničke održivosti iskaza,
u pisanom nalazu i mišljenju naveo: da točno mjesto naleta nije moguće
egzaktno odrediti jer policijski očevid nije obavljen i tragovi na kolniku nisu
zabilježeni; da je primarni kontakt na prednjim lijevim vratima vozila F. i
oštećenja upućuju na ulazak vozila O. u bočnu lijevu stranu vozila F.; da
kinematiku kretanja prije, tijekom i nakon sraza nije moguće izračunati zbog
nedostatka materijalnih dokaza; ako je vozilo O. prešlo u suprotnu traku
radi skretanja i potom se vraćalo u raniju traku trebalo je propustiti vozilo F.
kojemu se traka oslobodila; ako vozilo O. nije napustilo traku radi skretanja
lijevo i potom je započelo skretanje desno, tad je vozilo F. koje je radilo
obilaženje s desne strane trebalo propustiti vozilo O. da skrene desno; da
je spisu priložena ponuda u skladu s opsegom i karakterom oštećenja.
5.6.Očitujući se na prigovore tužitelja vještak je na glavnoj raspravi naveo: da
analizom oštećenja na vozilima nije sporan nalet prednjeg desnog dijela
osobnog vozila O. na bočni lijevi dio osobnog vozila F. pri čemu je vozač
osobnog vozila F. radio izmak otklonom volana u desno; da policija nije
radila očevid, tragovi na kolničkoj površini nisu zabilježeni pa nije moguće
egzaktno odrediti mjesto sudara, brzine kretanja sudionika neposredno prije
sudara niti kinematičku međuovisnost oba sudionika u ovoj prometnoj
nezgodi; da su u pisanom nalazu i mišljenju dane dvije moguće varijante
nastanka ove prometne nezgode, a koja je od njih točna zbog već navedenih
razloga o tome se ne može egzaktno očitovati; da E. izvješće nije
dokument preko kojeg se može analizirati kinematika nastanka nezgode, a u
ovom slučaju je skica E. izvješća nacrtana tako da je osobno vozilo
O. u trenutku skretanja nacrtano na sredini središnje kolničke crte.
6.E. izvješće, prema nalaženju ovog suda, nije dovoljan dokaz
odgovornosti za nastanak prometne nezgode budući da opisni dio na drugoj
stranici te isprave (točke 4. do 6.) ispunjava podnositelj prijave-zahtjeva tj. u
konkretnom slučaju tužitelj pa to predstavlja samo njegovu izjavu, dok
osiguranik tuženika potpisuje samo podatke na prvoj stranici izvješća koji
podaci ne sadrže nikakve izjave o odgovornosti za nezgodu već jedino opće
podatke o sudionicima, opis položaja vozila i oštećenja.
Pozivanje tužitelja na odluku br. Rev-2326/2013 u pogledu dokazne snage
E. izvješća nije osnovano zbog sljedećih razloga. Navedena isprava
se u toj odluci spominje samo na jednom mjestu i to prilikom citiranja
čl.176.ZSPC te se nigdje ne spominje da je ona dokaz krivnje određenog
sudionika nezgode. Nadalje, u tom predmetu se spor odnosio na isplatu po
polici kasko osiguranja te je bilo sporno je li oštećenik trebao, da ne bi izgubio
prava iz police, u skladu s odredbama uvjeta kasko osiguranja obavijestiti
policiju o nezgodi.
Mišljenje je ovog suda da neobavještavanje policije ne dovodi do gubitka
prava, ali dokazi koje utvrdi policija mogu pomoći oštećenome u lakšem
dokazivanju tijekom odštetnog postupka.
6.1.Smisao odredbe čl.176.ZSPC je razmjena podataka o vozilima i
sudionicima, a ne utvrđivanje krivnje za nezgodu. Navedeno proizlazi iz
dikcije citirane odredbe koja govori koje su obveze sudionika (ukloniti vozila
te popuniti izvješće ili na drugi način razmijeniti podatke).
Prema shvaćanju ovog suda teret dokazivanja pozivanjem policije da obavi
očevid i fiksira tragove nastale nakon sudara je na onome tko smatra da nije
kriv za nezgodu, tj. onome tko smatra da je oštećen.
6.2.U konkretnom slučaju, zbog izostanka policijskog očevida i nepostojanja
materijalnih tragova (npr. fotografije položaja vozila nakon sudara, položaja
eventualno otpalih dijelova, tragova kočenja ako ih ima itd.) vještak nije
mogao dati decidiran odgovor na postavljeno pitanje dinamike nastanka
nezgode.
Vještak je dao dvije moguće varijante nastanka sudara te zapravo odabir
varijante i ishod ovog spora ovisi o ocjeni vjerodostojnosti iskaza saslušanih
osoba. Mišljenju vještaka K. se poklanja vjera jer je logično i uvjerljivo te,
prema ocjeni ovog suda, sačinjeno prema pravilima struke.
6.3.Varijantu sudara po kojoj bi tuženikov osiguranik bio kriv iskazima potvrđuju tužitelj i svjedok P. T..
Međutim, iskazu tužitelja se ne može pokloniti vjera jer je on stranka u
postupku i zainteresiran je za ishod spora te nikakvim materijalnim dokazima
njegov iskaz nije potkrijepljen.
Iskaz svjedoka T. se ne može ocijeniti kao vjerodostojan dokaz jer je
u suprotnosti s drugim dokazima (fotografijama oštećenja) budući da je
svjedok kazao da se udar u tužiteljevo vozilo dogodio negdje oko stražnjih
vrata.
6.4.Još dva detalja upućuju na neistinitost iskaza tužitelja i svjedoka
T.. Vještak K. je naveo da su uzdužne osi vozila u trenutku naleta
zatvarale kut od oko 30 stupnjeva. Taj kut se događa kod bočnih udara i
okrznuća. Budući da se o kutovima uči tijekom osnovnoškolskog i
srednjoškolskog obrazovanja, koje obrazovanje su morali proći i suci i
odvjetnici, to iznošenje mišljenja o tome ne predstavlja sudačko zadiranje u
sferu vještačenja. Iskustveno gledano, uzimajući u obzir svakodnevno
korištenje vozila, da je osiguranik tuženika kojim slučajem u cijelosti prešao u
suprotnu traku i da se potom išao vraćati u raniju desnu traku (kako tvrde
tužitelj i svjedok T.), a za to vrijeme je tužitelj nastavio voziti ravno,
onda bi se sudar vozila vjerojatno dogodio pod kutom od oko 90 stupnjeva tj.
skoro pod pravim kutom bi udario u vozilo tužitelja.
Nadalje, tužitelj je rekao da je on vozio 40-ak km/h i da je od vozila
tuženikovog osiguranika bio udaljen 2 do 4 metra kad je on počeo skretati.
Riječ je dakle o brzini od oko 11 m/s (1 km/h = 0,278 m/s). Budući da za
skretanje vozilom u suprotnu traku i vraćanje u raniju traku treba sigurno
vremensko razdoblje od najmanje 1 sekunde, to znači da je tužitelj za to
vrijeme mogao prema naprijed prijeći put od barem 11 metara što znači da bi
u slučaju takve vožnje tuženikovog osiguranika sudar bio izbjegnut. Dakle,
nelogična je tvrdnja da je tuženikov osiguranik prešao u suprotnu traku te se
potom vraćao u desnu traku u kojoj je ranije bio.
6.5.Ako bi se skicu sa prve stranice E. izvješća uzelo kao točnu, a
trebalo bi ju uzeti kao točnu (jer su tu stranicu oba sudionika potpisali), vozilo
tuženikovog osiguranika nije u potpunosti prešlo u suprotnu traku radi
skretanja ulijevo, to znači da valja prihvatiti drugu varijantu nastanka sudara
iz nalaza i mišljenja vještaka K. prema kojoj je tužitelj trebao propustiti
tuženikovog osiguranika da skrene udesno.
6.6.Stoga, uzimajući u obzir gore navedeno, može se zaključiti da se
predmetna prometna nezgoda dogodila tako da je tužitelj, vidjevši da
tuženikov osiguranik planira skrenuti ulijevo, pokušao obići ga s desne strane.
Međutim, tužitelj svoju vožnju nije prilagodio novoj odluci tuženikovog
osiguranika da skrene udesno te ga nije propustio, a što je trebao učiniti kako
je i vještak naveo.
S druge strane, tužitelj nije nijednim vjerodostojnim dokazom dokazao, a na
njemu je teret dokaza, da se predmetna nezgoda dogodila na način da bi za
nju bio odgovoran tuženikov osiguranik.
6.7.Dakle, nisu ispunjeni uvjeti iz čl.1072. u vezi s čl.964.ZOO za odgovornost tuženika pa je stoga odbijen tužbeni zahtjev.
7.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl. 155.ZPP te
odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
("NN" 142/12, 103/14, 118/14, dalje: OT).
Tuženiku je priznat sljedeći trošak: po 500,00 kuna za sastav odgovora na
tužbu i podneska od 24.2.2020. te ročišta od 26.9.2017., 23.11.2017.,
11.9.2018., 12.10.2018., 12.12.2018., 12.3.2020., 27.10.2020. i 21.5.2021.,
po 250,00 kuna za ročišta od 4.6.2018., 15.9.2020., po 125,00 kuna za ročišta
od 26.1.2018., 22.3.2018., 16.1.2020., što zbrojeno i uvećano za 25% PDV-a
iznosi 7.343,75 kuna. Kad se doda i 340,00 kuna, koje je morao prema odluci
suda platiti svjedoku M. B., dobije se iznos od 7.683,75 kuna.
Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 4.12.2019. jer je riječ o
požurnici i obavijesti o promjeni naziva tuženika koji podnesak nije bitan za
vođenje postupka (čl.155.ZPP).
Zatezne kamate na trošak su dosuđene temeljem čl.30.st.2.Ovršnog zakona
prema traženju tuženika iz popisa troška.
U Splitu, 5.srpnja 2021.
S U D A C
Joso Puljić,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave.
Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka
(čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.