Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 78 Gž R-1625/2019-7
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagreb, sud drugoga stupnja, po sucu toga suda Jadranki
Matić, sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. iz Z., OIB:…, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. b. c. Z., Z.., OIB:…, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3400/18-22 od 19. srpnja 2019., dana 5. srpnja 2021.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-
3400/18-22 od 19. srpnja 2019. i predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno
suđenje te se ostavlja da se o troškovima nastalim strankama u žalbenoj fazi
postupka odluči konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 3.906,00 kn sa
zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine od ukupno navedenog iznosa
glavnice teku na način određen izrekom te presude, osim zatezne kamate na iznos
poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom iznosu
glavnice (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u
iznosu od 6.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja
2019. do isplate (točka II. izreke).
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz
čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 112/99.,
117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje:
ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije
Poslovni broj: 78 Gž R-1625/2019-7
tužbeni zahtjev u cijelosti i da shodno tome preinači odluku o troškovima postupka ili
da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga
stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem
žalbe.
3. Odgovorom na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbe tuženika i predlaže da
drugostupanjski sud potvrdi prvostupanjsku presudu te zahtjeva naknadu troška
nastalog joj podnošenjem žalbe.
4. Žalba je osnovana.
5. Tuženik u žalbi ističe da je tijekom postupka počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u
vezi s čl. 190. ZPP-a te u vezi s tim povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. toga Zakona
jer da sud nije obrazložio zbog čega je preinaka izvršena nakon zaključenja
prethodnog postupka dopuštena.
6. U vezi s tim valja reći da je tužiteljica podnijela tužbu iz čl. 186.b st. 3. ZPP-a time
da je činjenično obrazložila za što traži isplatu (pogrešan obračun plaće za smjenski i
prekovremeni rad na način da u strukturi cijene sata nisu uračunata uvećanja
osnovne plaće koja predstavljaju osnovicu za obračun, nije pravilno obračunat, a
time ni plaćen broj prekovremenih sati, neispravno izračunana plaća dovela je do
nepotpuno plaćene naknade za godišnji odmor).
7. Prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen je na ročištu održanom 12.
srpnja 2018. (listovi 81 i 82 spisa), a prije zaključenja prethodnog postupka tužiteljica
je predala podnesak od 11. rujna 2018. (odlomak prvi zapisnika) kojim je dopunila
činjenične navode tužbe navođenjem po kojim još osnovama potražuje isplatu u
ovom postupku (što je kasnije tijekom postupka ponovno mijenjala, ali sto nije
obuhvaćeno navodima žalbe te stoga nije niti ispitivano).
8. Točno je da je iznošenjem novih činjenica tužiteljica preinačila svoju tužbu.
Međutim, kako je to napravila prije zaključenja prethodnog postupka, a tuženik se
tome nije protivio, već se upustio u raspravljanje, to se ima uzeti da je dao suglasnost
na preinaku u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a, zbog čega nisu počinjene niti povrede na
koje ukazuje navodima žalbe. Stoga je u ovom okolnostima neosnovano i pozivanje
na zaključak sa sastanaka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s
predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 15. lipnja 2018.
9. Što se tiče žalbenog razloga iz čl. 354. st. 1. točka 2. u vezi s čl. 8. ZPP-a žalitelju
valja odgovoriti da se radi o sporu male vrijednosti u kojem nije dozvoljeno pobijanje
prvostupanjske presude zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. točka 2. toga Zakona
(čl. 467. st. 1. ZPP-a). Stoga ovaj sud nije ni ulazio u ocjenu osnovanosti istog.
10. Nadalje, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvoga stupnja pošao je od slijedećih činjenice:
- da je tužiteljica u utuženom periodu kod tuženika radila na radnom mjestu
m. s. – t.,
Poslovni broj: 78 Gž R-1625/2019-7
- da joj tuženik nije pravilno obračunao i isplatio plaću za prekovremene sate i
sate određene u dane koji su odrađeni državnim praznikom ili blagdanom, a koji dani
su padali radne dane u tjednu te
- da joj s obzirom na navedeno nije pravilno obračunao ni iznos naknade za
godišnji odmor zbog čega je pozivom na odredbe sadržane u čl. 47. i čl. 51.
Kolektivnog ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov.
broj: 143/13., 96/15., dalje KU/13), čl. 51. Temeljnog kolektivnog ugovora za
službenike i namještenike u javnim službama (Nar. nov. broj: 141/12., dalje TKU/12),
čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj
(Nar. nov. broj 143/13., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i
130/11. – dalje: Zakon o blagdanima) te čl. 86. Zakona o radu (Nar. nov. 149/09.,
61/11., 82/12. i 73/13., dalje: ZR/09, odnosno čl. 94. ZR Nar. nov. 93/14., 127/17.,
dalje: ZR/14), kao i pozivom na izračun sačinjen po financijskom vještaku sud prvoga
stupnja sudio kao u izreci pobijane presude.
11. Odredbom čl. 51. st. 9. KU/13 je propisano da se prekovremenim radom smatra
svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i
svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.
12. Sukladno odredbi čl. 51. st. 10. KU/13 redovni mjesečni fond radnih sati su sati
koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna.
Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.
13. Budući da je čl. 51. st. 9. i 10. KU/13, jasno određeno da se prekovremenim
radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da
mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati
te imajući na umu navedene odredbe KU, kao i članak 1. Zakona o blagdanima koji
je kogentni propis i iz kojeg proizlazi da blagdan nije radni dan, ovaj drugostupanjski
sud zaključuje da mjesečni fond radnih sati kod tuženika predstavlja umnožak radnih
dana (u koje ne ulaze dani blagdana koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem
mjesecu s osam sati. Prema tome, u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni
dan padao na standardni radni dan (od ponedjeljka do petka) radniku pripada
naknada plaće za prekovremeni rad.
14. Prema mišljenju ovog suda ako je zakonom nešto određeno kao neradni dan,
istodobno se ne može tretirati kao radni dan u smislu prikaza redovnog mjesečnog
fonda radnih sati, a kako to predviđa Zaključak broj 153. Radi se o kogentnoj odredbi
Zakona o blagdanima koja se ne može derogirati drugačijom odredbom Kolektivnog
ugovora, odnosno drugačijim tumačenjem Kolektivnog ugovora kojeg je dalo
Zajedničko povjerenstvo. Činjenica je da se zakonom može propisati koja su tijela,
odnosno osobe dužne raditi u dane blagdana u Republici Hrvatskoj, u koju djelatnost
nedvojbeno spada poslodavac tužitelja. Međutim, navedeno ne utječe na kategoriju
radnog, odnosno neradnog dana, nego se radi o tome da su pojedine djelatnosti
dužne raditi i u neradne dane. Činjenica da je tužiteljica dužna raditi u neradni dan ne
znači da taj dan postaje radni, odnosno da ga se ima uvrstiti u redovni mjesečni fond
radnih sati. Naime, i dalje prema odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o blagdanima taj dan
ostaje neradni dan.
15. Također valja reći da je Odredbom čl. 47. KU/13, definirana plaća tužiteljice te je navedeno da istu čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Iz navedene
Poslovni broj: 78 Gž R-1625/2019-7
odredbe dakle ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila
obračunavana na ikoji drugi način izuzev onog koji je propisan im odredbama. To
znači da plaću tužiteljice i za prekovremeni rad čini osnovna plaća i dodaci u odnosu
na osnovnu plaću, kao i kada se obračunava plaća za rad unutar redovnog radnog
vremena, i to uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada.
16. Stoga kada je provedenim vještačenje utvrđeno da je tužiteljica radila
prekovremeno, pri čemu je tuženik pogrešno tumačio što sve predstavlja
prekovremeni rad, zbog čega je tužiteljici za taj rad plaćeno manje nego što joj
pripada to je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da je tuženik dužan tužiteljici platiti
razliku plaće s ovog osnova.
17. Nadalje, prema članku 81. ZR/14 (odnosno članak 60. ZR/09) za vrijeme
korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini
njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva
primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema članku 36.
stavak 1. KU/13 radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se
naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2.
istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi
prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom,
koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini
njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to
za njega povoljnije. Pri tome, s obzirom da je tuženik isplaćivao tužiteljici umanjenu
plaću, a iz razloga što tužiteljici nije obračunao i isplatio dodatke (uvećanja) na sve
efektivno odrađene sate, dakle i na prekovremene sate došlo je i do pogrešnog
obračuna naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora.
18. Međutim, sud prvoga stupnja ne obrazlaže valjanim i jasnim razlozima od kakvog
je utjecaja na osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva činjenica da je tužiteljica
potpisala ispravu naziva Izjava suglasnosti za isplatu razlike naknade za korištenje
godišnjeg odmora od kolovoza 2012. do rujan 2014. kojom je, između ostalog,
pisano izjavila da za navedeni period prema poslodavcu nema drugih potraživanja,
čemu je tuženik prigovorio još u odgovoru na tužbu. Naime, nije razumljivo samo
paušalno obrazloženje da predmetna isprava ne predstavlja izričito odricanje od
prava na potraživanje eventualne razlike naknade za godišnji odmor pri čemu takav
zaključak nije podveden niti pod norme materijalnog prava, čime je sud počinio
povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.
19. Imajući na umu navedeno te činjenicu da sud nije obrazložio koji se dio
dosuđenog iznosa odnosi na plaću za prekovremeni rad, a koji na naknadu plaće za
godišnji odmor, to je unatoč tome što je sud pravilno ocijenio da postoji obveza
tuženika tužiteljici platiti razliku plaće za prekovremene sate rada prvostupanjsku
presudu trebalo ukinuti u cijelosti kako bi se radi otklanjanja povrede na koju je
ukazano u prethodnoj točci moglo ocijeniti i odgovoriti na prigovor tuženika i ovisno
od toga ocijeniti je li s obzirom na taj prigovor tužbeni zahtjev u cijelosti ili djelomično
osnovan (čl. 369. st. 1. ZPP-a).
21. Odluka o troškovima postupka zavisi o konačnoj odluci o glavnoj stvari pa je stoga odluka suda prvoga stupnja ukinuta i u tom dijelu, time da se sudu ukazuje da
Poslovni broj: 78 Gž R-1625/2019-7
je kod donošenja nove odluke o troškovima potrebno uzeti u obzir i prigovore
tuženika iz žalbe (čl. 380. točka 2. ZPP-a).
22. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova koji su nastali u žalbenoj fazi postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP-a.
U Zagrebu 5. srpnja 2021.
Sutkinja:
Jadranka Matić, v.r.