1              Poslovni broj: 1 UsI-1116/2019-32

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
      Erazma Barčića 5                                                                 Poslovni broj: 1 UsI-1116/2019-32

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice M. Š. iz Ć., ..., koju zastupaju kao opunomoćenici unuk G. Š. iz K., ... i T. S., odvjetnica u R., ..., protiv tuženika Jedinstvenog upravnog odjela Grada Malog Lošinja, Mali Lošinj, Riva lošinjskih kapetana 7, uz sudjelovanje zainteresirane osobe S. Z. iz Ć., ..., koju zastupaju opunomoćenici u Povezanom odvjetničkom uredu I. P. i T. P., u R., ..., radi korištenja grobnog mjesta, 2. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje tuženika Jedinstvenog upravnog odjela Malog Lošinja, KLASA: UP/I-564-02/13-01/01, URBROJ: 2213/01-01-19-20 od 25. ožujka 2019. i prvostupanjsko rješenje Komunalnih usluga Cres Lošinj d.o.o. za pružanje komunalnih usluga, Uprave groblja, KLASA: UP/I-564-02/17-01/21, URBROJ: 2213-40-17-1 od 5. listopada 2017.

 

              II.              Utvrđuje se da je neispravan upis pok. A. D. kao korisnice grobnog mjesta - grobnice na planu groblja u Malom Lošinju označene pod brojem ....

 

              III.              Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog upravnog spora u iznosu od 7.500,00 kn (sedamtisućaipetstokuna) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

 

              IV.              Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova ovog spora.

 

Obrazloženje

 

1.               Prvostupanjskim rješenjem Komunalnih usluga Cres Lošinj d.o.o. za pružanje komunalnih usluga, KLASA: UP/I-564-02/17-01/21, URBROJ: 2213-40-17-1 od 5. listopada 2017. utvrđeno je da je pok. D. A. korisnik grobnog mjesta - grobnice koja je na planu groblja u Malom Lošinju označena pod brojem ....

 

2.               Navedeno rješenje doneseno je u povodu presude ovog Suda poslovni broj 1 UsI-828/14 od 21. veljače 2017.

 

3.               Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-564-02/13-01/01, URBROJ: 2213/01-01-19-20 od 25. ožujka 2019. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja.

 

4.               Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi, zatim u naknadno predanim podnescima i na raspravi održanoj u ovom sporu iznosi opsežne navode, kojima u bitnome tvrdi kako je netočan upis njezine sestre pok. D. A. kao jedine korisnice navedenog grobnog mjesta te tvrdi da je jedini valjani upis kao korisnika tog grobnog mjesta upis njihovog zajedničkog pretka, odnosno njihovog djeda, pok. P. J. (G.) koji je i sagradio tu grobnicu 1911., a koji upis je ujedno i prvi upis u grobni očevidnik za to grobno mjesto. Navodi da je on sagradio tu grobnicu za svoju obitelj i da i danas na grobnici piše „za sebe i svoju obitelj“ i da je iz ranijih grobnih očevidnika vidljivo da je isti bio uredno evidentiran kao vlasnik/korisnik predmetne grobnice sve do 1985. Navodi da je od 1985. otvorena nova knjiga grobnog očevidnika pisana pisaćim strojem u koju je preneseno ime ranijeg vlasnika pok. J. P., a ručno je navedeno ime platioca D. A. Smatra da je zbog te činjenice (upisa D. A. kao platioca 1985.) neosnovano utvrđeno da je ona ujedno i jedina korisnica predmetnog grobnog mjesta. Pojašnjava da je to dokaz o plaćanju grobne naknade, ali nikako ne i dokaz o pravu korištenja predmetnog grobnog mjesta. Navodi da je u toj obiteljskoj grobnici pokopan njezin djed pok. J. P., te njezini roditelji A. i M. P., a što je razvidno iz nadgrobne ploče. Ističe da je i ona jedna od zakonskih nasljednika iza pok. P. J., te da joj po toj osnovi također pripada pravo korištenja predmetnog grobnog mjesta. Pojašnjava da pok. D. A. nije jedina zakonska, a niti oporučna nasljednica iza pok. J. P., posljednjeg valjanog i istinitog upisa, te da joj stoga ne pripada isključivo pravo na korištenje predmetnog grobnog mjesta, pa da iz tog razloga u evidenciji uprave groblja i ne postoji odgovarajuće rješenje o nasljeđivanju ili ugovor o ustupu prava korištenja tog grobnog mjesta na temelju koje isprave bi upis  pok. D. A. kao jedine korisnice tog grobnog mjesta bio valjan. Navodi da se tuženik i prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku nisu pridržavali upute Suda iz navedene presude poslovni broj UsI-828/14, odnosno u ponovnom postupku nije utvrđeno na temelju kojeg pravnog osnova (tj. koje isprave) je izvršen upis pok. D. A. kao jedine korisnice predmetnog grobnog mjesta. Smatra da uprava groblja ne posjeduje dokument (rješenje o nasljeđivanju ili ugovor o ustupanju prava korištenja grobnog mjesta) kojim bi opravdala upis pok. D. A. kao korisnice predmetnog grobnog mjesta. Zaključno tužiteljica smatra da je u ovom sporu nužno da Sud sam meritorno odluči o pravu na korištenje navedenog grobnog mjesta s obzirom da su se kod ovog Suda vezano za rješavanje ove upravne stvari već vodili sporovi, da je Sud u svakom od tih sporova dao određena pravna shvaćanja i primjedbe koje obvezuju tuženika, ali da se tuženik u ponovnim postupcima ne pridržava tih pravnih shvaćanja i primjedbi. Stoga tužiteljica u tužbenom zahtjevu traži da Sud poništi navedena upravna rješenja i da se utvrdi da je neispravan upis D. A. kao jedine korisnice navedenog grobnog mjesta te da se utvrdi da je posljednji ispravan upis kao korisnika navedenog grobnog mjesta upis pok. P. J., i da se utvrdi da je isti korisnik tog grobnog mjesta.  

 

              5.               Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              6.              Zainteresirana osoba, kao oporučna nasljednica pok. D. A., je u svom odgovoru na tužbu navela u bitnome da je tuženik pravilno utvrdio i obrazložio da se ovdje radi samo o potvrdi i o usklađenju postojećeg upisa korisnika predmetnog grobnog mjesta te da prilikom takvog upisa nije došlo ni do kakve promjene dotadašnjeg stanja upisa u grobnom očevidniku. Također smatra da tužiteljica nema pravo tražiti da se utvrdi da je posljednji ispravan upis kao korisnika predmetnog grobnog mjesta upis pok. P. J., iz razloga što smatra da se time prelazi granica upravnih rješenja koja su predmetom ocjene zakonitosti u ovom sporu i da se time zadire u ranije stanje upisa u grobnom očevidniku koje je postojalo prije donošenja osporavanih rješenja. Navodi da je nejasno na temelju čega bi Sud trebao utvrditi da je njegov upis valjan kada i u odnosu na njega nije navedena pravna osnova na temelju koje je isti stekao pravo korištenja predmetnog grobnog mjesta. Dodaje još i kako prvostupanjsko rješenje nema karakter upravnog akta jer da njime nije odlučeno o kakvom pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke već da je samo utvrđeno da je pok. D. A. korisnica predmetnog grobnog mjesta. Stoga smatra da se radi o potvrdi o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija iz čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine,“ broj 47/09, dalje: ZUP), a prema toj službenoj evidenciji - knjizi grobnog očevidnika, pok. D. A. je korisnica predmetnog grobnog mjesta od 1985. Pojašnjava da prvostupanjskim rješenjem nije provedena promjena upisa nego je utvrđena činjenica već upisanog podatka iz knjige grobnog očevidnika. Tvrdi da je prvostupanjsko tijelo uvidom u službenu evidenciju izdalo ispravu kojom potvrđuje aktivno upisano stanje i da se stoga radi o deklaratornoj, a ne o konstitutivnoj odluci. Stoga smatra da tužiteljica pogrešno nastoji kroz pobijanje isprave koja samo deklarira upisano stanje pobiti navodno pogrešno upisano stanje te navodi da ukoliko tužiteljica drži da upisano stanje nije točno da je tada ovlaštena pokrenuti postupak promjene upisa u knjizi grobnog očevidnika, a o kojem prijedlogu će onda odlučivati prvostupanjsko tijelo uvažavajući iznesene prigovore, a ne Sud. Stoga zaključno ističe da je prvostupanjsko tijelo donijelo ispravu kojom je samo potvrdilo već upisano stanje te nije ulazilo u izmjenu upisanog stanja. Smatra da stoga treba odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice i uputiti ju da pokrene postupak sukladno čl. 159. st. 6. ZUP. Pored toga zainteresirana osoba je u daljnjem tijeku ovog spora navela još da ukoliko se i radi o upravnoj stvari, a ne radi se, da bi se tada na ovu upravnu stvar trebale primijeniti odredbe Zakona o grobljima („Narodne novine,“ broj 26/1960, 46/1961 i 15/1965, dalje: ZG iz 1960.) te Odluka o grobljima Općine Cres-Lošinj („Službene novine,“ broj 5/77, dalje: Odluka o grobljima iz 1977.) te navodi da su tadašnji propisi propisivali kako se grobno mjesto za koje nije plaćena grobna naknada deset godina smatra napuštenim i da se može ponovo dodijeliti na korištenje pa stoga s obzirom da pok. P. J. nije plaćao grobnu naknadu već je to činila D. A. to da se stoga ima smatrati da je on napustio to grobno mjesto i da je po osnovi tih propisa D. A. upisana kao korisnica predmetnog grobnog mjesta. Zainteresirana osoba je na kraju spora dodala da ukoliko bi Sud utvrdio da su osporavana rješenja nezakonita jer ne postoji pravni osnov upisa D. A. da tada osporava i upis pok. P. J. jer ne postoji pravni osnov niti njegovog upisa. Zainteresirana osoba je ujedno zatražila i naknadu troška ovog spora.

 

              7.              U tijeku spora održana je rasprava na ročištima dana 16. ožujka 2021. i 25. lipnja 2021. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je tužiteljica i njezini opunomoćenici (unuk tužiteljice i odvjetnica) te opunomoćenik zainteresirane osobe, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

 

8.              U sporu nije sporno da je pok. J. (G.) P. imao sina pok. A. P. i kćer pok. N. M., te da su pok. A. P. i njegova supruga pok. M. P. imali petero djece i to tužiteljicu i pok. D. A., zatim pok. A. G. P., te M. P. i A. R.

 

              9.              Nadalje, nije sporno da je u knjigu grobnog očevidnika za predmetno grobno mjesto kao prvi korisnik od 1972. bio upisan pok. J. (G.) P. te da je potom od 1985. kao korisnica tog grobnog mjesta upisana D. A., jer to slijedi iz dokumentacije u spisu, a stranke te činjenice ne spore.

 

              10.              Nadalje, nije sporno da u arhivi prvostupanjskoga tijela ne postoji oporuka ili rješenje o nasljeđivanju ili ugovor o ustupanju korištenja predmetnog grobnog mjesta, a iz koje dokumentacije bi proizlazilo da D. A. ima pravo korištenja tog grobnog mjesta, jer to slijedi iz više očitovanja prvostupanjskoga tijela priloženih u prvostupanjskom upravnom postupku ali i iz zadnjeg očitovanja prvostupanjskoga tijela od 31. ožujka 2021. koje je dostavljeno na traženje Suda u ovom sporu, a stranke tu činjenicu nisu osporile u tijeku ovog spora.

 

              11.              Međutim, u sporu je sporno je li valjano 1985. upisana D. A. kao korisnica predmetnog grobnog mjesta.     

 

              12.              Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu, te je Sud na prijedlog tužiteljice izvršio uvid u upravne sporove pod poslovnim brojevima UsI-827/14, UsI-828/14, UsI-2077/13, UsI-1716/18 i Usi-10/19 koji su se vodili kod ovog Suda vezano za rješavanje ove upravne stvari, te je Sud proveo dokaz saslušanjem G. Š., unuka tužiteljice.

 

              13.              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

 

14.              Odredbom čl. 15. st. 3. Zakona o grobljima („Narodne novine,“ broj 19/98., 50/12. i 89/17 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3700/2007 od 11. srpnja 2017., dalje: ZG iz 1998.) propisano je da nakon smrti korisnika grobnog mjesta korištenje grobnog mjesta stječu njegovi nasljednici. U st. 4. istog članka je propisano da korisnik može korištenje grobnog mjesta ugovorom ustupiti trećim osobama i da se ugovor o ustupanju tog korištenja mora dostaviti upravi groblja radi upisa novog korisnika u grobni očevidnik.

 

15.              Odredbom čl. 16. st. 1. ZG iz 1998. propisano je da je uprava groblja dužna voditi grobni očevidnik o ukopu svih umrlih osoba na području jedinice lokalne samouprave koji sadrži, između ostaloga, podatke o svim promjenama.

 

16.              Čl. 12. spomenutog ranije važećeg ZG iz 1960. bilo je propisano da se pravo na korištenje groba može ustupiti samo besplatno i u pismenom obliku.

 

17.              Odredbom čl. 41. Odluke o grobljima iz 1977. propisano je da se pravo na korištenje groba može odstupiti samo besplatno na osnovi pismenog ugovora koji se mora evidentirati kod upravljača groblja.

 

18.              Čl. 159. st. 1. ZUP propisano je da javnopravna tijela izdaju potvrde. Potvrdama se smatraju i uvjerenja, izvadci i druge javne isprave o činjenicama o kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju. U st. 2. istog članka propisano je da se potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju u skladu s podacima iz službene evidencije. Takve su potvrde javne isprave. U st. 3 istog članka propisano je da se službenom evidencijom smatra evidencija koja je ustanovljena na temelju propisa, odnosno općeg akta pravne osobe koja ima javne ovlasti. U st. 4. istog članka propisano je da se potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju stranci na njezin zahtjev, u pravilu istoga dana kad je stranka zatražila izdavanje potvrde, a najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva za izdavanje, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drukčije propisano. Potvrda se može izdati i u elektroničkom obliku. U st. 5. istog članka propisano je da ako javnopravno tijelo odbije zahtjev za izdavanje potvrde, dužno je o tome donijeti rješenje. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izda potvrdu ili ne donese i dostavi stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, stranka može izjaviti žalbu. U st. 6. istog članka propisano je da ako stranka, na temelju dokaza kojim raspolaže, smatra da potvrda nije izdana sukladno podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu potvrde. Kad javnopravno tijelo ne izda izmijenjenu potvrdu, dužno je donijeti rješenje o odbijanju zahtjeva stranke za izmjenu potvrde u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva. Ako se u propisanom roku ne izda izmijenjena potvrda ili ne donese rješenje o odbijanju zahtjeva stranke, stranka može izjaviti žalbu.

 

19.              Uvidom u presudu ovog Suda poslovni broj 1 UsI- 828/14 utvrđeno je da je u toj presudi obrazloženo da je u tom upravnom postupku sporan način upisa pok. D. A. kao korisnice predmetnog grobnog mjesta i da je u toj presudi obrazloženo da je uprava groblja dužna sukladno citiranom čl. 16. st. 1. ZG iz 1998. u grobnom očevidniku voditi podatke o svim promjenama s time da svaka promjena mora biti potkrijepljena dokumentacijom, jer se jedino na temelju rješenja o nasljeđivanju ili ugovora o ustupanju prava korištenja grobnog mjesta može izvršiti promjena korisnika grobnog mjesta sukladno citiranom čl. 15. st. 3. i 4. ZG iz 1998. Dakle, uprava groblja nije mogla upisati pok. D. A. kao jedinu korisnicu predmetnog grobnog mjesta, ako taj upis nije potkrijepljen navedenom dokumentacijom.   

 

20.              Uvidom u prvostupanjsko rješenje utvrđeno je da se u istome navodi da je u ponovnom postupku utvrđeno da je: pok. D. A. bila korisnik navedene grobnice po podacima od 1985., a kada je izvršen prijepis u nove knjige grobnog očevidnika ista je dana 28. listopada 1999. upisana kao korisnik navedene grobnice; da je posljednji i ispravni upis korisnika grobnice na ime pok. D. A.; da se u sustavu AOP -a D. A. vodi kao korisnik predmetne grobnice, a što je vidljivo iz računa koji se redovito plaćaju, a što potvrđuje da su istiniti podaci u izvorniku očevidnika. 

 

              21.              Uvidom u osporavano rješenje tuženika utvrđeno je da se u istome navodi da je navedeno prvostupanjsko rješenje doneseno radi usklađivanja podataka iz knjige grobnog očevidnika i da se tim rješenjem samo potvrđuje postojeće stanje upisa i do sada izdavane potvrde o korištenju spornog grobnog mjesta te navodi da je prvostupanjsko tijelo točno utvrdilo navedene činjenice na temelju dokaza - grobnog očevidnika i uvida u plaćene račune. Tuženik je nadalje u obrazloženju svog rješenja pojasnio kako se prvostupanjskim rješenjem ne mijenja postojeći upis u knjizi grobnog očevidnika već da se samo otklanjanju nejasni upisi u knjizi grobnog očevidnika. Tuženik također navodi da se ne smije dopustiti promjena korisnika grobnog mjesta bez valjanog pravnog dokumenta i da to nije učinjeno.

 

              22.              Dakle, iz navedenih upravnih rješenja slijedi da u ponovnom postupku nije utvrđeno postojanje dokumentacije koja potkrepljuje upis D. A. kao korisnice predmetnog grobnog mjesta, ali da to nije relevantno jer da se prvostupanjskim rješenjem samo potvrđuje taj njezin već postojeći upis.

 

23.              Međutim, prema citiranim zakonskim odredbama ZG iz 1998. (koje su sada na snazi) nakon smrti korisnika grobnog mjesta korištenje grobnog mjesta stječu njegovi nasljednici, a ukoliko bi se korištenje grobnog mjesta ustupilo trećim osobama tada mora postojati ugovor o ustupanju. Istovrsno je bilo propisano i ranije važećim ZG iz 1960. i Odlukom o grobljima iz 1977. koja je bila donesena na temelju tog Zakona, odnosno da o prijenosu prava korištenja grobnog mjesta mora biti pismeni ugovor.

 

24.              Stoga kako je prvi upis korištenja predmetnog grobnog mjesta bio na ime pok. J. P. te kako je on imao sina pok. A. P. i kćer pok. N. M., a pok. A. P. i njegova supruga pok. M. P. su imali petero djece i to tužiteljicu, zatim pok. D. A., te pok. A. G. P., zatim M. P. i A. R., to nije jasno kako je 1985. upisana samo D. A. kao korisnica predmetnog grobnog mjesta, a ne i ostali nasljednici.

 

25.              Također u spisu se ne nalazi niti jedan pisani dokument (oporuka ili ugovor ili rješenje o nasljeđivanju koje glasi samo na D. A.) iz kojeg bi slijedilo da je samo D. A. korisnica predmetnog grobnog mjesta.

 

26.              Zaključno se navodi da je u konkretnom slučaju D. A. očito bila platioc grobne naknade za korištenje predmetnog grobnog mjesta kako je to u svom iskazu pojasnio unuk tužiteljice radi čega je prilikom naknadnih upisa/prijepisa grobnog očevidnika došlo do omaške kada je ista upisana kao jedina korisnica predmetnog grobnog mjesta. Međutim, kako u evidenciji uprave groblja ne postoji pisani dokument iz 1985. ili od ranijih godina kojim bi bio potkrijepljen taj njezin upis kao jedine korisnice predmetnog grobnog mjesta, to ista nije mogla biti upisana kao korisnica. Pri tome se ističe da Sud nije dalje u sporu utvrđivao tko je točno sve plaćao naknadu za korištenje predmetnog grobnog mjesta (da li samo D. A. ili i druge osobe) jer iz citiranih zakonskih odredba slijedi da nakon smrti korisnika grobnog mjesta korištenje grobnog mjesta stječu njegovi nasljednici (prema pravilima o nasljeđivanju), a ne osobe koji su platioci grobne naknade. Isto tako u slučaju raspolaganja pravom korištenja grobnog mjesta za života trećim osoba morao je postojati pisani trag, pa stoga da je platioc grobne naknade eventualno stekao pravo korištenja grobnog mjesta na ovaj način, o tome bi morao postojati pismeni trag.

 

27.              U odnosu na osporavanje upisa pok. J. P. navodi se da je iz preslike knjige plaćanja za razdoblje od 1972. do 1975. i spiska groblja do 1985. razvidno da se radi o prvom upisu od kada postoje evidencije za to grobno mjesto i da je pok. J. P. upisan kao prvi vlasnik tog grobnog mjesta, a pored toga iz fotografije nadgrobne ploče predmetnog grobnog mjesta je razvidno da je njegovo ime napisano i na nadgrobnoj ploči tog grobnog mjesta čime je potkrijepljen ovaj njegov upis u evidencijama grobnih mjesta. Također iz te fotografije razvidno je da se na nadgrobnoj ploči nalazi natpis: „J. P. pok. D. za sebe i svoju obitelj,“ te je nadalje razvidno da su na toj nadgrobnoj ploči još upisana imena pok. A. i M. P., roditelja tužiteljice i pok. D. A., pa stoga Sud utvrđuje da predmetno grobno mjesto predstavlja obiteljsku grobnicu pok. J. P., kako je to i navela tužiteljica u tužbi, i da je upravo stoga njegov prvi upis kao vlasnika tog grobnog mjesta istinit. Pored toga nelogično je da zainteresirana osoba osporava upis pok. J. P. kao prvog korisnika predmetnog grobnog mjesta, kada se radi i o pravnom predniku D. A., iza kojeg tvrdi da upravo D. A. ima pravo korištenja tog grobnog mjesta.

 

              28.              U odnosu na tvrdnju zainteresirane osobe da se je radilo o napuštenom grobnom mjestu zbog neplaćanja grobne naknade, navodi se da u takvoj situaciji sukladno čl. 40. Odluke o grobljima iz 1977. grobnim mjestom raspolaže upravljač groblja. Iz toga slijedi da nije nužno da bi u toj situaciji predmetno grobno mjesto pripalo D. A., a osim toga i u toj situaciji mora postojati pisani trag o tome da se radi o napuštenom grobnom mjestu i kome se dodjeljuje.

 

29.              U odnosu na navode zainteresirane osobe da se ovdje radi o potvrdi o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija iz čl. 159. ZUP, a ne o upravom rješenju jer da njime nije odlučeno o kakvom pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke već da je samo utvrđeno da je pok. D. A. korisnica predmetnog mjesta, navodi se da je cijeli ovaj postupak pokrenut tako da je prvostupanjsko tijelo povodom zahtjeva zainteresirane osobe radi usklađivanja podataka u grobni očevidnik donijelo rješenje KLASA: UP/I-564-02/12-01/21, URBROJ: 2213-40-12-2 od 30. listopada 2012. kojim je u točki I. izreke utvrdilo da je pok. A. D. korisnik predmetnog grobnog mjesta, dok je u točki II. izreke konstatiralo da je pogrešno izvršen upis u grobni očevidnik pod brojem 2. na ime G. i M. P., da je tužiteljica potom dana 10. travnja 2013. podnijela prvostupanjskom tijelu prijedlog za povrat u prijašnje stanje jer joj navedeno rješenje od 30. listopada 2012. nije bilo dostavljeno i da je stoga predložila da se odobri povrat u prijašnje stanje odnosno da se pokrene ponovni postupak u kojem bi se utvrdilo činjenično stanje uz sudjelovanje svih stranaka, da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje KLASA: UP/I-564-02/13-01/13, URBROJ: 2213/40-13-2  od 26. travnja 2013. kojim je odbilo navedeni prijedlog za povrat u prijašnje stanje, da je protiv tog rješenja tužiteljica izjavila žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/I-564-02/13-01/01, URBROJ: 2213/01-03-13-2 od 31. listopada 2013. usvojio i poništio navedeno rješenje od 26. travnja 2013. te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, da je ovosudnom presudom poslovni broj 4 UsI-2077/13 od 19. listopada 2015. (potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. siječnja 2016., poslovni broj Usž-79/16) odbijen tužbeni zahtjev zainteresirane osobe radi poništenja navedenog rješenja tuženika od 31. listopada 2013., da je u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje KLASA: UP/I-564-02/12-01/21, URBROJ: 2213-40-13-3 od 10. prosinca 2013. kojim je u točki I. izreke prekinut postupak utvrđivanja točnosti i ispravnosti upisa u knjigu grobnog očevidnika za predmetno grobno mjesto iz razloga što je  utvrđeno da postoji pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu o tome tko će biti korisnik tog grobnog mjesta, o čemu će odluku donijeti nadležni Općinski sud u Malom Lošinju ili Županijski sud u Rijeci u predmetu poslovni broj O-154/11, a u točki II. izreke utvrđeno je da navedeno rješenje istog tijela od 30. listopada 2012. ne proizvodi pravne učinke, da je rješenjem tuženika KLASA: UP/I-564-02/13-01/01, URBROJ: 2213/01-03-13-10 od 10. ožujka 2014. odbijena žalba zainteresirane osobe izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog  rješenja kao neosnovana, te da je spomenutom presudom ovog Suda poslovni broj 1 UsI-828/14 usvojena tužba zainteresirane osobe i poništena su navedena rješenja od 10. prosinca 2013. i 10. ožujka 2014. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

              30.              Dakle, iz navedenih ranije donesenih odluka u ovoj upravnoj stvari, slijedi da se ovdje ne radi samo o potvrdi o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija, već o usklađivanju podataka u grobnom očevidniku, jer je usvajanjem prijedloga tužiteljice za povrat u prijašnje stanje (o kojem je donesena pravomoćna odluka) omogućeno tužiteljici da sudjeluje u tom postupku te se je potom u tom postupku provodio ispitni postupak. Stoga se ovdje radi o postupku iz citiranog čl. 159. st. 6. ZUP, pa prvostupanjsko rješenje koje je predmetom ovog spora ima karakter upravnog akta.

 

31.              Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su nezakonitima, radi čega je Sud iste poništio i na temelju odredbe čl. 58. st. 1. ZUS odlučio kao u točkama I. i II. izreke ove presude čime je ovaj predmet meritorno riješen.

 

              32.              Odluka Suda o troškovima spora iz točke III. i IV. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

 

              33.              Obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove spora, ali i troškove spora koji su nastali tužiteljici.

 

              34.              Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja tužiteljice u ovom sporu putem opunomoćenice, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznosi za sastav tužbe i za pristup na dva ročišta za raspravu održana u ovom sporu, u pojedinačnom iznosu od 2.500,00 kn, što sveukupno iznosi 7.500,00 kn. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS u cijelosti priznao i dosudio taj trošak tužiteljici.

 

              35.              Tužiteljica je zatražila i naknadu troška za sastav obrazloženih podnesaka od 14. studenoga 2019., 2. travnja 2021. i 5. svibnja 2021., međutim taj trošak joj nije priznat iz razloga što je uvidom u te podneske utvrđeno da se ne radi o novim činjeničnim i pravnim razlaganjima, već o ponavljaju navoda iznijetih u tužbi i na ročištima održanima u ovom sporu za koje radnje je tužiteljici već priznat trošak.

 

              36.              Tužiteljica je zatražila i naknadu materijalnog troška za izlistaj i kopiranje, međutim taj trošak nije dokumentirala. Nadalje, tužiteljica je zatražila i naknadu troška za pristup njezine opunomoćenice na ročište za objavu presude, međutim taj trošak joj također nije priznat iz razloga što se ne radi o trošku koji je bio nužan za vođenje ovog spora pa se stoga taj trošak ne može prevaliti na teret tuženika, a osim toga opunomoćenica tužiteljice niti nije pristupila na to ročište za objavu presude. 

 

              37.              Zainteresirana osoba je također zatražila naknadu troška, međutim obzirom da nije uspjela u ovom sporu, to je dužna sama snositi svoje troškove ovog spora.

 

              38.              Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljici nije nastala obveza plaćanja sudskih  pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

 

U Rijeci 2. srpnja 2021.

 

Sutkinja

Vesna Perić, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

                Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).