Broj: Pr-220/2021-12.

 

 

 

R. H.

O. sud u B.

S. služba u G.

G., V. N. 22

 

 

U. I. M. E. R. E. P. U. B. L. I. K. E. H. R. V. A. T. S. K. E.

 

P. R. E. S. U. D. A.

 

I

 

R. J. E. Š. E. N. J. E.

 

 

              O. sud u B., S. služba u G., po sucu toga suda J. K.-S. kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice J. V. iz D. R., B. J. J. 26, (ranije pod prezimenom J. D. iz K., R. B. 70), O.: 18690151788, zastupana po punomoćnici M. Š., odvjetnici u G.,  protiv tuženika C. za socijalnu skrb G., V. N. 13, G., OIB.: 97204528596, zastupan  po punomoćnici M. L., odvjetnici u D., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 18. svibnja 2021. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. Š., odvjetnice u G. te zamjenika punomoćnika tuženika M. T., odvjetnice iz G., a sukladno odredbi članka 335. Z. o parničnom postupku, dana 2. srpnja  2021. godine

 

p r e s u d i o    j e

 

             

              I.  N. se tuženiku C. za socijalnu skrb G., G., V. N. 13, O.: 97204528596, da tužiteljici J. V. iz D. R., B. J. J. 26, (ranije pod prezimenom J. D. iz K., R. B. 70), OIB.: 18690151788, isplati iznos od 6.685,79 kn bruto,  zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (izuzev kamate koja se odnosi na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu)  tekućom: 

- na iznos od 475,24 kn od dana 20. siječnja 2016. do isplate;

- na iznos od 475,24 kn od dana 20. veljače 2016. do isplate;

- na iznos od 475,24 kn od 20. ožujka 2016. do isplate;

- na iznos od  475,24 kn od 20. travnja 2016. do isplate;

- na iznos od 477,53  kn od 20. svibnja 2016. do isplate;

- na iznos od  477,53  kn od 20. lipnja  2016. do isplate;

- na iznos od  477,53  kn od 20. srpnja 2016. do isplate;

- na iznos od  477,53  kn od 20. kolovoza 2016.  do isplate;

- na iznos od  477,53  kn od 20. rujna 2016. do isplate;

- na iznos od  477,53  kn od 20. listopada 2016. do isplate;

- na iznos od  477,53  kn od 20. studeni 2016.  do isplate;

- na iznos od  477,53  kn od 20. prosinca 2016. do isplate;

- na iznos od  477,53  od 20. siječnja 2017. do isplate;

- na iznos od 487,08 kn od 20. veljače 2017. do isplate,

u visini  stope  određene  čl. 29. Z. o obveznim  odnosima  koja  se  za  svako polugodište  određuje  uvećanjem  prosječne kamatne  stope  na  stanja kredita  odobrenih  za  razdoblje  dulje od  godine  dana  nefinancijskim trgovačkim  društvima  izračunate  za  referentno  razdoblje  koje prethodi  tekućem polugodištu,  za  tri   postotna poena, koja kamata se ne računa na iznos poreza i doprinosa, sve  u  roku  8  dana, te se  nalaže  tuženiku  da  tužitelju  naknadi  parnični  trošak u iznosu od 2.812,50 kn uvećan  za  zakonsku  zateznu kamatu  tekuću   od  dana  donošenja presude  do isplate  u visini  stope   određene  čl. 29 Z. o obveznim  odnosima  koja se  za  svako polugodište  određuje  uvećanjem  prosječne kamate  na  stanja kredita  odobrenih  na  razdoblje  dulje od  godine  dana  nefinancijskim  trgovačkim  društvima   izračunate  za  referentno  razdoblje  koje prethodi tekućem polugodištu  za  tri postotna poena,  sve  u  roku 8  dana.

 

r i j e š i o   j e

 

              U. se da je tužba tužiteljice  J. V. iz D. R., B. J. J. 26, (ranije pod prezimenom J. D. iz K., R. B. 70), O.: 18690151788,  protiv tuženika C. za socijalnu skrb G., djelomično povučena u odnosu na zatraženu zakonsku zateznu kamatu na iznose poreza i doprinosa obračunate na iznos bruto plaće.

 

 

O.

 

             

1. T. je protiv tuženika podnio  tužbu radi isplate.

 

              2. U. tužbi navodi kako je tužitelj zaposlen kod  tuženika  temeljem  U. o  radu  na neodređeno  vrijeme,  te  je u  utuženom periodu  primio  bruto  plaću   u iznosu   manjem  od iznosa  koji je trebao primiti.

              R. tog   iznosa  zahtjeva  temeljem odredbi  čl.  I. I. i  dopuna  D. sporazuma o  osnovici  za plaće  u  javnim  službama  sklopljenog  dana  26. listopada 2011. godine  i  arbitražne  odluke  od  prosinca  2011. godine.

              P. U. o radu   tuženik kao poslodavac  dužan je isplatiti  tužitelju  kao  svom  radniku  plaću  za  prethodni  mjesec  najkasnije  do  20. u  mjesecu.

              P. izračunu  tužitelja  tuženik je  dužan  tužitelju  isplatiti  razliku   bruto plaće  kao što je to navedeno u izreci ove presude.

              S. obzirom  da  tuženik  nije  tužitelju  isplatio navedene  mjesečne  razlike  novčanih  iznosa  bruto plaće  dužan je  na  svaki pojedinačni  mjesečni  novčani iznos  platiti i zakonsku  zateznu  kamatu  prema  čl. 29 Z. o obveznim  odnosima  počevši od  dospijeća  svakog pojedinog  mjesečnog iznosa  pa  do isplate.

              T. obrazlaže  pravnu  osnovu  i  visinu  svog  tužbenog  zahtjeva  kako  slijedi.

T. kao poslodavac predstavlja  javnu  službu u  smislu  odredbe  čl. 2 Z. o  plaćama  u javnim  službama.

D. 23. studenog  2006. godine  između  V. R. H. i  S. javnih  službi  sklopljen je  S. o osnovici  za plaće  u  javnim  službama. S. je  ugovoreno  povećanje  osnovice  za  izračun plaća  u  javnim  službama  za  6% u  2007.godine, 2008. godini i  2009. godini.

Z. nastupa  recesije  dana  12.  svibnja  2009. godine  V. R. i  S. javnih  službi  sklopili  su  D. sporazumu  o  osnovici plaće  u javnim  službama.

D. S. osnovica  je  privremeno  zamrznuta  na  razinu  2008. godine  na  iznos  5.108,84 kn, dok  je povećanje  osnovice  za preostalih  6  % iz  2009. godine  na  iznos  od   5.415,37 kn  sporazumno  odgođeno  sukladno   uvjetima   iz  čl. 3 D. sporazuma.

D. 26. listopada  2011. godine  između  V. R. i S. javnih  službi  sklopljene  su  I. i  dopune   D. sporazumu   o  osnovici  za  plaće  u javnim  službama  koji predstavlja  osnovu  ove  tužbe.

I. D. sporazumu  usvojene  su  i  u  obliku  A. odluke  od dana  07. prosinca  2011. godine.

S. čl. X. st. 4 I. D. sporazumu  ugovoreno  trajanje  istoga  je 5 godina.

Z. pravila  o produženoj primjeni  K. ugovora   iz  čl.  199 st. 1 Z. o  radu  (N. 93/14 ) primjena  I. D. sporazumu  istekla je dana  26. siječnja  2017. godine.

I. D. sporazumu  predstavlja  K. ugovor  sklopljen  sukladno odredbama  čl. 2 Z. o  osnovici plaće  u javnim  službama  ( N./09, 124/09 ) temeljem koje  se   osnovica  za  plaće  u javnim  službama  utvrđuje  K. ugovorom  između  V. R. i  S. javnih  službi,  te  odredbe  čl. 51 st. 4 T. kolektivnog  ugovora  za  službenike i  namještenike  u  javnim  službama ( N./10 ) kojom je  bila utvrđena primjena  D. sporazumu, te  svih njegovih  izmjena i  dopuna,  na  visine plaće  u  javnim  službama,  kao  i  odredbe  čl. 51 st. 4 T. kolektivnog  ugovora  za  službenike   i namještenike  u  javnim  službama ( N. 141/12 ) kojom  je utvrđena  primjena  D. sporazumu, te  svih njegovih  izmjena i  dopuna  na  pitanje   visine plaće u javnim  službama.

V. R. i  S. javnih  službi  su  dana  28. prosinca  2012. godine  usvojili  V. tumačenje  I. D. sporazuma  radi  pojašnjenja  primjene  čl. I. st. 5 u  vezi čl. V. st. 1 I. D. sporazumu.

U. za  povećanje  osnovice  temeljem odredbe  čl. I. I. D. sporazumu  ispunjeni  su  krajem  2015. s  početkom primjene  od siječnja  2016., međutim  tuženik kao poslodavac i pravna osoba  koja predstavlja javnu  službu  propustio  je   isplatiti plaću  u  skladu  s  povećanom  osnovicom,  zbog  čega  tužitelj  ovom  tužbom  zahtjeva  sudsku  zaštitu.

O. čl. I. I. D. sporazumu  ugovoreno  je  da: «osnovica  za  obračun  plaće  u javnim  službama  iznosi  5.415,37 kn bruto  za mjesec  u kojem  službeni pokazatelji  D. zavoda  za  statistiku  R. ukažu  da  je poboljšanje  stanja, odnosno  rast  međugodišnjeg  realnog  tromjesečnog  B.- a za  dva  tromjesečja  uzastopno (  u odnosu  na isto  razdoblje prethodne  godine ), prosječno  2 ili  više posto (  mjereno  aritmetičkom  sredinom  2  stope   realnog rasta  međugodišnjeg  tromjesečnog  B.-a  dva  uzastopna  tromjesečja  )  i  primjenjivat  će  se  iza  toga  do  prve  slijedeće  promjene  prema  ovim  I. i  dopunama».

D. 28. kolovoza  2015. godine  D. zavod  za  statistiku  objavio  je  prvu  procjenu  tromjesečnog   B.-a  za  drugo  tromjesečje  2015. godine  u  kojoj se navodi  kako  je  B. realno veći  za  1,2 % u  drugom  tromjesečju  2015. godine  u  odnosu  na  isto  tromjesečje  2014. godine. I. statistički pokazatelji   potvrđeni  su   i procjenom  D.-a  od  04.  rujna  2015. godine.

D. 27. studenog  2015. godine  D. je  objavio  prvu procjenu  tromjesečnog B.-a  za treće  tromjesečje  2015. godine  u kojoj  se  navodi  kako je  B. realno  veći  za  2,8 % u  trećem   tromjesečju  2015. godine  u  odnosu  na  isto   tromjesečje  2014. godine. I. statistički   pokazatelji  potvrđeni  su   i procjenom  D. od  dana   04. prosinca  2015.

S. obzirom  da  aritmetička   sredina  gore  navedene   dvije  stope  realnog  rasta  B.-a   iznosi    upravo 2 %, krajem  studenog  2015. godine  ispunjen je  uvjet  iz  čl. I. I. D. sporazumu,  jer  su  u  tom mjesecu   objavljeni  relevantni  podaci  D.-a.

B. je  odredbom  čl. V.. st. 3. I. D. sporazumu  ugovoreno  da  ako  se nešto isplaćuje  ili povećava  « za mjesec « , da  se  u  prvom slijedećem  vrši  ta primjena,  isplata  odnosno povišica,  onda  se  osnovica za  rad  u  prosincu  2015. godine povećava  na iznos  5.415,37 kn.

B. je  i  dalje  nastavio  rasti,  pa je tako  dana  06. ožujka  2016. godine  D. objavio  procjenu  tromjesečnog  B.-a  za  4 tromjesečje  2015. godine  u kojoj  se  navodi  kako  je  B. realno  veći  za  1,9 % u  odnosu  na  isto  tromjesečje  2014. godine.

D. je  dana  20. listopada  2016. godine  objavio P. za javnost  u povodu  objave  usklađenih  tromjesečnih  podataka  B. od  prvog  tromjesečja  2014. do  drugog tromjesečja  2016. godine  prema   B. za  2014. godinu. 

I. revidiranih  podataka  proizlazi  da  bi, bez  zaokruživanja,  kvartalna  stopa  rasta  B. za  drugi  kvartal  2015.godine iznosila  1,24561 %,  dok  bi  za  treći  kvartal  iznosila  2,78247%.

S.,  revidirani podaci  D.-a  jasno pokazuju  da  su  uvjeti  za  povećanje  osnovice  iz čl. I. I. dodataka  sporazumu  ispunjeni  krajem  studenog  2015.

              B. da  je  tuženik  od  prosinca  2015. i  nadalje  tužitelju  obračunavao plaću  po  osnovici  5.108,84  kn  umjesto  5.415,37 kn  ukupan  dug  tuženika  prema  tužitelju  s  osnova  razlike bruto  plaće  iznosi  po mjesecima kao u izreci ove presude sve  uvećano za  zakonsku  zateznu  kamatu  za  svaki  mjesečni  dospjeli  iznos pa  do isplate.

U. svezi  osnova da  u periodu  od prosinca  2015.  do  zaključno  siječnjem  2017. se  na  tužiteljevu plaća obračunava   osnovica  5.415,37 kn  bruto,  te  primjenjuje  odredba  čl. I. I. i  dopuna  D. sporazuma o osnovici za plaće  u javnim  službama  sklopljenog  dana  26. listopada  2011. i  arbitražne   odluke  od  prosinca  2011. a  sve  sukladno naprijed  izloženom  postoji  odluka  V. suda                R. H. broj R. -1111/2020.-2  od  01. prosinca  2020. na koju  odluku  tužitelj  se  poziva  u  ovom predmetu. T. predlaže da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 6.685,79 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

 

              3. U. odgovoru na tužbu tuženik  navodi da je među strankama nesporno da je tužitelj u tuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu. U. odnosu na ostale navode iz tužbe, tuženik se očituje da osporava da bi bio u obvezi isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznose naznačene u tužbi, pa posljedično navedenom i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

              N., a kako je razvidno i iz samih naziva - D. S. o osnovici za plaće u javnim službama i I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama – isti predstavljaju dodatak, odnosno izmjene i dopune, u odnosu na S. o osnovici plaće u javnim službama sklopljen dana 23. studenoga 2006. godine.

              N., u vezi s navodima iz tužbe, tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obveznost, a potom i sadržaj navedenog.

              U. pogledu sklapanja I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama sklopljenih dana 26. listopada 2011. godine odmah valja utvrditi kako je isti potpisan od sedam potpisnika, dok su prethodeći S. o osnovici plaće u javnim službama i D. S. o osnovici plaće u javnim službama potpisani od osam potpisnika. D., I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine jest parafirao, ali nije i potpisao, dakle nije sklopio (sic!) jedan potpisnik S. o osnovici plaće u javnim službama i D. S. o osnovici plaće u javnim službama – S. sindikat zdravstva i socijalne skrbi H..

              S. toga, razvidno jest kako je I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine potpisalo manje potpisnika od prethodnih S. o osnovici plaće u javnim službama i D. S. o osnovici plaće u javnim službama, dakle nisu svih potpisnici S. o osnovici plaće u javnim službama i D. S. o osnovici plaće u javnim službama prihvatili, sudjelovali u izmjenama i dopunama, te sklopili I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine.

              S. gornjim u svezi notorno jest kako se sve izmjene i dopune, a da bi bile pravno valjane, imaju uvijek sačiniti i sklopiti od svih stranaka ugovornog odnosa, na obje ugovorne strane istog. O. je temeljno načelo obveznog prava. Č., ovdje je razvidno kako na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet stranaka, dakle nisu sve stranke prethodnih S. o osnovici plaće u javnim službama i D. S. o osnovici plaće u javnim službama koje su stajale na ugovornoj strani sindikata prihvatile, sudjelovale u izmjenama i dopunama, te sklopile I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. N., I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine čini pravno nevaljanim.

              N., za slučaj kada se radi o kolektivnom ugovoru pravna situacija je ista – da bi izmjene kolektivnog ugovora, bez obzir na njihov naziv, bile pravno valjane potrebno je da ih sklope svi sindikati koji su sklopili i sam izvorni kolektivni ugovor, odnosno stav da je izmjena kolektivnog ugovora “pravno nevaljana zato što u njegovom sklapanju nisu sudjelovali svi oni sindikati koji su sklopili [K]olektivni ugovor (…)” te da je takva izmjena nevaljana, dakle nezakonita, a da su takva i sva kasnija postupanja potpisnika nezakonitih kolektivnih ugovora, iznio je V. sud R. H. o svojoj odluci broj G.-5/05 od dana 27. travnja 2005. godine, a isto i u odluci V. suda R. H. broj R.-409/09 od dana 17. ožujka 2010. godine.

              S. iznesenog pravno su nevaljane, dakle ništetne i nepostojeće I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine te ne postoji utuživa obveza pa niti ona uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama sklopljena dana 26. listopada 2011. godine.

              U. odnosu na pravnu narav, a podredno i pravnu valjanost, S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine tuženik ističe da isti nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor, ovo jer sklapanju kolektivnog ugovora (i svih njegovih potonjih dodataka te izmjena i dopuna) nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Z. o radu, ovo stoga što poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata - nego samo sa predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa - te da ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom G.-socijalnog vijeća, a što je izravno protivno pravnom uređenju O. sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi članka 186. Z. o radu (N. novine 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95 – ispravak, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 – ispravak i 68/05 – odluka U. suda R. H.), odnosno odredbi članka 254. Z. o radu (N. novine 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). D. se radi o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava, odnosno je kao potonji ništetan!

              U. odnosu na ove činjenice i ovaj stav u smislu potvrde iznosimo i stav iznesen u O. Ž. suda u Z. broj G.-425/13 od dana 16. travnja 2013. godine koji glasi:

K. j. o. č. 2. s. 1. Z. k. j. o. d. p. o. s. k. u. m. p. (. s. p. o. s. o. z. s. u. o. n. t. o. p. k. n. p. p. p. j. z. p. s. d. t. u. p. p. s. s. z. s. K. n. p. n. o. Z. o. f. p. o. s. i. d. u. i. s. s. n. G. -. s. v. k. j. u. u. s. č. 2. s. 3. Z. n. o. o. b. i. s. p. o. s. č. p. s. p. j. u. d. j. n. K. z. p. p. p. i. k. t. n. t. s. t. ž. i. m. p. i. č. 2. s. 1. 2. i. 3. Z. u. v. s. o. č. 3. Z. p. p. k. j. z. t. n. u. n. t. u. k. o. p.

              I. gore navedenog slijedi kako je moguće prigovoriti svojstvu odnosno pravnoj naravi i valjanosti S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine kao kolektivnog ugovora, obzirom za njih nikad, prema proceduri iz Z. o radu, nije sporazumno uspostavljen ili ustanovljen (ugovoren) O. sindikata za kolektivne pregovore, odnosno on nije imenovan po G.-socijalnom vijeću.

              N., u tu se svrhu navodi i kako T. kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine, u člancima 51. stavak 4. navode kako ”U. strane zajednički utvrđuju da su D. S. o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. godine te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te S. o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.”, a što je različito u odnosu na odredbu članka 49. stavka 4. T. kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007. godine prema kojem S. o. o. z. p. u. j. s. z. i. s. j. s. i. V. R. H. 2. s. 2. g. i. s. s. k. i. n. p. s. p. s. d. o. k. u.

              D., kako se i zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po O. sindikata za kolektivne pregovore, što sporazume kao kolektivni ugovor čini ništetnim, a i prema pravnom statusu i kvalifikaciji iz T. kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine ne bi moglo raditi o kolektivnim ugovorima, to tada ne bi postojala subjektivno utuživa obveza uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz navedenog razloga.

 

              D. riječima, činjenica da se u pogledu ovih pravnih izvora ne bi radilo o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, dovodila bi i do toga da ne postoje odredbe s normativnim učinkom – pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve zaposlene, tako i tužitelja – pa se niti tužitelj, kao radnik zaposlen kod tuženika kao javne ustanove koja obavlja djelatnost javne službe, ne bi mogao pojaviti kao aktivno legitimiran potraživati prava iz S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine, ovo niti u sudskom postupku.

              K., opreza radi ističe se kako se niti u pogledu sadržaja S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine ne može se govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno, samo pozivom na iste, mogla primijeniti.               U. odnosu na navod tužitelja o tome kako u članku 3. I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine stoji: O. z. o. p. u. j. s. i. ć. 5. k. b. z. m. u. k. s. p. D. z. z. s. R. u. n. p. s. o. r. m. r. t. B. z. d. t. u. (. o. n. i. r. p. g. p. d. i. v. p. (. a. s. d. s. r. r. m. t. B. d. u. t. i. p. ć. s. i. t. d. p. s. p. p. o. I. i. d., a na čemu ona osniva svoj stav kako osnovica za obračun plaća u javnim službama u utuženom razdoblju iznosi H. 5.415,37 bruto, a ne H. 5.108,84 bruto, temeljem čega i postavlja svoj tužbeni zahtjev, tuženik isto osporava u cijelosti.

              P. se u javnim službama uređuju, prije svega, Z. o plaćama u javnim službama (N. novine 27/01 i 39/09) i Z. o osnovici plaće u javnim službama (N. novine 39/09 i 124/09).

              P. odredbi članka 4. Z. o plaćama u javnim službama plaću službenika i namještenika u javnim službama čini umnožak: (a) koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen; i (b) osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. P. odredbi članka 5. Z. o plaćama u javnim službama polazište za utvrđivanje osnovice za izračun plaće su: (a) prijedlog proračuna za sljedeću godinu; (b) sporazum o politici plaća; i (c) prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u R. H. u prethodnoj godini, koju utvrđuje D. zavod za statistiku i objavljuje u N. n..

              Z. o osnovici plaće u javnim službama, odredbom članka 2., uređeno je kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje: (a) kolektivnim ugovorom zaključenim između V. R. H. i sindikata javnih službi; a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna R. H. za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje (b) V. R. H. posebnom odlukom. T., prema prijelaznim i završnim odredbama Z. o izmjenama Z. o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Z. o osnovici plaće u javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena D. sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između V. R. H. i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine.

              N. uređenje plaće i osnovice plaće u javnim službama uređuju Z. o plaćama u javnim službama i Z. o osnovici plaće u javnim službama predstavljaju strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć.

              N. jest kako je na sjednici održanoj dana 29. prosinca 2016. godine V. R. H. donijela O. o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini od H. 5.211,02 kuna bruto te se primjenjuje od dana 1. siječnja 2017. godine, počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine. P. nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između V. R. H. i sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama, odnosno podredno drugačije odluke vlade te se primjenjivala osnovica plaće u javnim službama utvrđena D. sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između V. R. H. i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine.

G., naglašavamo, jest strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. S. eventualni automatizam usklađivanja ove osnovice koji bi, eventualno, bi interpretiran da proizlazi iz I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine kako pogrešno čini tužitelj, bio bi u izravnoj suprotnosti sa odredbom članka 2. Z. o osnovici plaće u javnim službama - apsolutno inderogabilnog zakonskog uređenja, ius cogens!

S. navedenoga, sve do donošenja O. o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016. godine, s primjenom od dana 1. siječnja 2017. godine, počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine, u primjeni je bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini H. 5.108,84 bruto, prema D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine.

              T., pozivanje i temeljenje tužbenog zahtjeva na članku 3. I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine u kojem stoji: O. z. o. p. u. j. s. i. ć. 5. k. b. z. m. u. k. s. p. D. z. z. s. R. u. n. p. s. o. r. m. r. t. B. z. d. t. u. (. o. n. i. r. p. g. p. d. i. v. p. (. a. s. d. s. r. r. m. t. B. d. u. t. i. p. ć. s. i. t. d. p. s. p. p. o. I. i. d., pogrešno je i nepotpuno.

              N., tužitelj pogrešno cijeni da bi nastupile pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaća u javnim službama u iznosu H. 5.415,37 bruto iz odredbe članka 3. I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine.

              T., previđa da u članku 7. I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine stoje navedeni uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. T. se u točci 1. I. članka navodi kako: A. r. m. t. B. z. n. r. u. n. o. r. o. u. č. I. d. V. I. i. d. u. s. o. z. o. t. k. j. p. r. t. B. (. o. n. i. r. p. g. t. O. o. s. p. o. d. s. n. s. o. I. i. d. C. nesporno uređuje odgodu “uskladbe” za onaj broj razdoblja “pada realnog tromjesečnog B.-a” (tzv. negativni rast) u odnosu na trenutak utvrđen člankom 3. I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine kao trenutak primjene – “poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog B.-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog B.-a dva uzastopna tromjesečja)”.

              K. je, nakon sklapanja I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine, prema dostupnim podacima D. zavoda za statistiku, B. R. H. promatran na tromjesečnoj razini - “realni tromjesečni B.” - u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine, to iz gore-navedenog, imajući u vidu podatke D. zavoda za statistiku o “padu realnog tromjesečnog B.-a” (tzv. negativnom rastu) nesporno proizlazi da se uskladba prema člancima I.. do V. I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016. godine nadalje.

T., dalje, znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužitelj nisu nastupile. P., a kako I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je isteklo dana 25. listopada 2016. godine, to implicira kako do “uskladbe“ osnovice plaće u javnim službama temeljem I. i dopuna D. S. o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine ne bi došlo u razdoblju važenja i primjene istih.

              U. prilog iznesenog u svom odgovoru na tužbu tuženik se poziva na presude O. radnog suda u Z., posl. broj: P.-2826/16-57 od 21. prosinca 2017. godine i P.-584/17-31 od 21. prosinca 2017. godine te O. suda u O., posl. broj: P.-154/2017-17 od 30. listopada 2017. godine. S. navedene presude donesene su u sporovima jednake činjenične i pravne osnove, te je istima odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

              T. dostavlja i dokument „zaključci sa sastanka od 8. prosinca 2016. godine“, u kojem je izražen stav profesora pravnih fakulteta u R. H. s katedre radnog prava o tematici koja je predmet spora tužitelja i tuženika.

              S. svega navedenog, tuženik ističe da se u konkretnom predmetu radi o čisto pravnom sporu primjene prava i pravnih propisa , u kojem smislu smatra da nije potrebno provoditi posebne dokaze u vidu saslušanja stranaka , time da tuženik ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva , odnosno matematički izračun razlike plaće tužitelja , ali se protivi osnovanosti istoga , iz naprijed navedenih razloga, te predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, sve uz naknadu troškova tuženiku.

 

              4. T. postupka tužitelj je po punomoćniku na ročištu održanom dana 18. svibnja 2021. godine izvijestio sud da sukladno postojećoj sudskoj praksi tužbeni zahtijev treba glasiti na iznos bruto plaće ali se kamata ne računa iznose poreza i doprinosa pa uređuje tužbeni zahtijev tako da u 22. redu tužbenog zahtijeva iza riječi: "3% poena dodaje tekst" "koja kamata se ne računa iznos poreza i doprinosa". T. je po punomoćniku na istom ročištu naveo da se ne protivi smanjenju tužbenog zahtijeva, a ako se isto smatra povlačenjem tužbenog zahtijeva pristaje na povlačenje tog dijela tužbenog zahtijeva, to je sud isto primio na znanje i riješio kao u izreci.

 

5. R. utvrđenja relevantnih činjenica S. je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u   izračun (list br. 7), u obračunske isprave za isplatu plaće (list br. 8-22), u preslik izvatka iz matice vjenčanih (list br. 23-24), u preslik osobne iskaznice (list br. 25), u preslik U. o radu zaključenog između C. za socijalnu skrb G. i tužiteljice 01. ožujka 2016. (list br. 26-28), u preslik U. o radu zaključenog između tužiteljice i C. za socijalnu skrb G. 12. 01. 2009. godine (list br. 29-31), u preslik zaključka sa sastanka 8. 12. 2016. godine (list broj 45-46), u preslik simulacije obračuna plaće za razdoblje od 12-tog mjeseca 2015. do prvog mjeseca 2017. (list br. 55) te u cjelokupan spis.

 

6. K. će činjenice uzeti kao dokazane S. je u smislu odredbi članka 8. Z. o parničnom postupku odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

7. T. zahtjev je osnovan.

 

8. T. u ovome postupku potražuje od tuženika isplatu razlike plaće za utuženi period.

 

9. I. stranaka nije sporno da je tužitelj kod tuženika u utuženom periodu bio u radnom odnosu.

 

10. N. je da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Z. o plaćama u javnim službama (N. 27/01, 39/09).

 

11. N., nije sporno da je tuženik tužitelju u utuženom periodu plaću isplaćivao temeljem osnovice od 5.108,84 kn, dok je bilo sporno je li mu tuženik za taj period plaću treba isplaćivati po osnovici u visini 5.415,37 kn.

 

12. U. postupku je nedvojbeno utvrđeno:

- da su V. R. i S. javnih službi i to S. hrvatskih učitelja, N. sindikat zaposlenih u srednjim školama H., N. sindikat znanosti i visokog obrazovanja, S. zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi H., S. sindikat zdravstva i socijalne skrbi H., H. liječnički sindikat, H. strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te H. sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenog 2006. S. o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim S. su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,

- da su V. R. i isti S. javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. D. S. o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg D. su se suglasili na zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. I.. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji D. zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog B.-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. I.. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa V.-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u R. H.,

- da su V. R., te S. javnih službi zaključili 26. listopada 2011. I. i dopune D. S. o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po S. sindikatu zdravstva i socijalne skrbi H., iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. I.. D., te čl. I.. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. V.. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi D., te I. i dopuna i to na način da se, ako realni međugodišnji tromjesečni B. zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanima u čl. I.. do V. ovih I. i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog B.-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,

- da je 7. prosinca 2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem S. o arbitraži donijela A. O. kojom je utvrdila sadržaj I. i dopuna D. S. o osnovici za plaće, a kako je i to prethodno opisano,

- da su V. R., te S. javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute I. od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. i V. tumačenje I. i dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na čl. I.. u vezi s čl. V.. D. S.,

- da je negativni rast B.-a prema službenim podacima D. zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast B.-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast B.-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0% time da je posljednji podatak za rast B.-a u trećem tromjesečju od strane D.-a objavljen dana 4. prosinca 2015.,

- da je V. R. 29. prosinca 2016. donijela O. o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u mjesecu veljači 2017.

 

13. N. su prigovori tužene vezani za ništetnost i nevaljanost I. i D. D. S. od 26. listopada 2011., A. odluke od 7. prosinca 2011. i V. tumačenja od 28. prosinca 2012. T. je da navedene I. nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao S. o osnovici plaće iz 2006., pa i D. tom S. iz 2009. (S. sindikat zdravstva i socijalne skrbi H.). M., da bi ovo utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih I., navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene I., a tužena u ovom postupku nije dokazala da bi taj sindikati bio isključen iz pregovaranja, pa je neodlučno što isti nije potpisnik I. i dopuna. S. toga sud smatra da su I. i dopune D. S. o osnovici plaće u javnim službama zakonite, pravno valjane i proizvode određene pravne učinke. O. pravno stajalište proizlazi iz O. V. suda R. (R. 408/12-2 od 3.4.2013., zatim R. 847/2010-2 od 7.12.2011., R. 1797/2009-2 od 7.2.2012. i G.-13/02), te O. U. suda R. br. U-I./3535/2013 od 5.3.2015.

T., navedene I. i dopune su unesene i u T. kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012.-članak 51. stavak 4. (N. 141/12, dalje: T./12), koji kolektivni ugovor je potpisan između ostalih, i po navedenom S. sindikatu zdravstva i socijalne skrbi H., što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene izmjene i dopune. S. su po mišljenju ovog suda navedene I. i dopune D. S. o osnovici plaće u svakom slučaju postale i dio toga kolektivnog ugovora te su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

P. zaposlenih u javnim službama regulirane su Z. o plaćama u javnim službama (N. 27/01, 39/09).

 

14. P. odredbi članka 192. Z. o radu (N. 93/14, dalje: Z.) K. ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se dakle upravo u članku 51. T./12 i uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama. D., nema dvojbe da su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene dodatke, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih sa V. R., koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. N. I. i dopune su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. X.. navedenih I., što znači da bi važile do 26. listopada 2016. P. odredbi iz članka 199. stavak 1. Z. na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor. P. tome rok važenja navedenih I. i dopuna bio je do 26. siječnja 2017.

             

15. S. ocjenjuje pravno valjanim I. i dopune D. S. o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. O. iz razloga jer je V. R. H. kao potpisnik D. S., kao i I. i dopuna D. S., izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost A. odlukom od 7. prosinca 2011., T. kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te V. tumačenjem I. i dopuna D. S. o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012. N., niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti je eventualno u sudskom postupku zatraženo utvrđenje njihove ništetnosti. Č. što I. i dopune nije potpisao S. sindikat zdravstvene i socijalne skrbi H., kojeg tužitelj nije niti član, nije od utjecaja za osnovanost tužbe.

 

16. S. navedenom, I. i dopune D. S. o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženu u čije ih je ime i za čiji račun V. R. H. sa sindikatima javnih službi sklopila.

 

17. O. tužitelj tijekom postupka ističe da je bez značaja pozivanje tuženika na S. o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti koji je sindikat tužitelja sklopio s V. R. 25. studenoga 2006. jer se tim sporazumom utvrđuju dodaci na plaću i isti nisu predmet ovoga postupka ni potraživanja u ovoj parnici. S. navedenim u tužbi od 23. studenoga 2006. utvrđuje se visina osnovice za izračun plaće u javnim službama, a koji S. upravo i predstavlja osnovu isplate u ovoj parnici.

              D., što se tiče odgode primjene članka I.. I. i dopuna, ovaj sud ocjenjuje da se odredbe članka V.. I. i dopuna na njega ne odnose, budući da iz teksta i smisla odredbe čl. V.., kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. tako i iz A. odluke od 7. prosinca 2011. te V. tumačenje od 28. prosinca 2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na "uskladbu", odnosno N. u. p. određen člankom I.. dok je čl. I.. naveden samo u kontekstu određivanja vremenskog razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta B.-a.

 

18. T. svoj tužbeni zahtjev temelji na I. i dopunama D. S. od 26. listopada 2011. i to na čl. I.. istih koje su zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Z. o radu bile u primjeni do 26. siječnja 2017. D. ispunjenja uvjeta iz čl. I.. I. i dopuna D. S. od 26. listopada 2011. došlo je krajem studenoga 2015. kada su iste nesumnjivo bile na snazi. P. da je B. rastao 2 tromjesečja uzastopno što je i potvrđeno službenim procjenama D. zavoda za statistiku te je krajem studenoga 2015. ispunjen uvjet iz čl. I.. tih I. i dopuna D. S. jer su tada objavljeni relevantni podaci D. zavoda za statistiku. D., već je za prosinac 2015. tužitelju plaća trebala biti isplaćena po osnovici od 5.415,37 kn i po toj osnovici je plaća trebala biti isplaćivana do isteka važenja I. i dopuna D. S., dakle do 26. siječnja 2017. godine. T. da tužena bez osnova ističe kako je B. zabilježio 12 konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od 4. tromjesečja 2011. a zaključno s 3. tromjesečjem 2014., te da pogrešno interpretira čl. V.. I. i dopuna D. S. od 26. listopada 2011. N., sukladno javno objavljenim i općepoznatim podacima D.-a od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta B., već samo pozitivni rast, pa u tom smislu nije ispunjen uvjet za primjenu čl. V.. st. 1. I. i dopuna D. S. koji glasi: A. r. m. t. B. z. n. r. u. n. o. r. o. u. č. I. u. s. o. z. o. t. k. j. p. r. t. B. u. o. n. i. r. p. g. t. B. da B. nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. I.. I. i dopuna D. S. a niti naknadno, onda se odgoda iz čl. V.. st. 1. ne može primijeniti. O. toga, odredba čl. V.. st. 1. i ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. I.., već isključivo na uskladbu osnovice iz čl. I.. i V. I. i dopuna D. S.. S. navedenom, nije došlo od odgode primjene članka I.. I. i dopuna D. S. od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice. U. vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, iz službenih pokazatelja D. zavoda za statistiku R. (na koje se članak I.. poziva), vidljivo je da je tromjesečni B. u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a da je tromjesečni B. u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014. I. navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog B.-a prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog B.-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga 2015.ispunjeni uvjeti iz članka I.. I. i D. D. S. za primjenu osnovce za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kuna bruto. P. tome treba ukazati i da su se prema članku 6. stavak 1. T. kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost D. S. o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj U. u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi U. izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti ovaj U., nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

 

19. U. odnosu na način primjene osnovice, a obzirom da se plaće u javnim službama isplaćuju iz D. proračuna te da ih tuženik sam ne obračunava nego se to čini preko C. obračuna plaća, do primjene navedene osnovice plaća nije moglo doći "automatizmom", no propust V. R. H. da donese odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, ne može ići na štetu tužitelja. N., V. R. H. sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i I. i dopune D. S. o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011. godine u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, te je trebala osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik mogu ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad se za to ostvare uvjeti. P. tome treba ukazati da su se prema čl. 6. st. 1. T. kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012. (kojim je potvrđena valjanost D. S. o osnovici za plaće u javnim službama od 13.5.2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj U. u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi U. izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezala se da neće jednostrano prekršiti ovaj U., nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu. S. se ukazuje na odredbu čl. 4. Z. o obveznim odnosima (N. n. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18 dalje Z.) prema kojoj su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. P. odredbi čl. 9. Z.-a sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. Z. vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti obvezu. T. čl. 342. st. 1. Z.-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u ovom slučaju. M., slijedom naprijed navedenog V. R. H. u ovom slučaju evidentno nije postupila po navedenim odredbama, koje kao opće odredbe obveznog prava valja primijeniti u ovom radnom sporu na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Z. o radu iz 2014. K., V. sud R. H. je u svojoj odluci broj R.-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u istovrsnoj pravnoj stvari odbio reviziju umješača R. H. radi isplate razlike plaće na temelju čl. I.. I. i dopuna D. S. o osnovici plaće za javnim službama u kojoj je odgovorio na pitanje umješača i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:

D. p. p. u. o. i. č. I. u. j. s. n. o. p. I. i. d. D. S. o. o. p. u. j. s. o. 2. l. 2. P. t. z. j. o. s. d. o. č. V. I. i. d. D. S. o. o. p. u. j. s. z. 2. l. 2. n. o. p. o. č. I. o. povratu" osnovice, jer se odredba čl. V.. odnosi na način "usklađivanja pariteta" (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi."

 

20. Z. svega toga, S. utvrđuje  da tužitelju pripada pravo da mu se u utuženom razdoblju obračuna i isplati plaća po osnovici od 5.415,37 kuna bruto. P. tom nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva tj. obračun tužitelja glede potraživanja zatražene isplate, ne samo zato što se radi o jednostavnom izračunu nego je i tuženik prihvatio navedenu visinu potraživanja. U. tom smislu nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje, jer isto pitanje nije bilo sporno te su ostvarene pretpostavke za povećanje osnovice, što je pravno pitanje, budući službeni podaci D. zavoda za statistiku o bruto domaćem proizvodu svjedoče u prilog tome.

             

21. T. je tijekom postupka izričito naveo da nije sporna visina tužbenog zahtjeva koja bi tužitelju pripadala za slučaj da mu se kao osnovica za obračun plaće u utuženom periodu uzme iznos od 5.415,37 kn, te da su to upravo oni iznosi koje tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, pa stoga nije potrebno pribavljati izračun razlike plaće niti provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

 

22. K. je među strankama nesporno da je tuženik u spornom periodu obračunavao plaću prema osnovici od 5.108,84 kn, a S. utvrđuje da je trebala primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn, to je nastala razlika neisplaćene plaće prema osnovici od 5.415,37 kn za navedeni period, u utuženom iznosu i to po pojedinim mjesecima pobliže označenima u toč. I. izreke ove presude.

 

23. P. odredbi čl. 433.a st. 1. Z.-a kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik je dužan utužiti u tom iznosu. A. je utužio novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, slijedom čega je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

 

24. N. dosuđeni bruto iznos plaća, tužitelju je dosuđena i zatezna kamata temeljem odredbe članka 29. stavak 1. i 2. Z. o obveznim odnosima (N. 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15 - dalje: Z.) tekuća od prvog sljedećeg dana nakon dospijeća plaće tj. od 16. u mjesecu za razliku plaće za prethodni mjesec jer je i plaća tužitelja dospijevala do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, u skladu s čl. 92. st. 3. Z., što između stranaka nije sporno.

 

25. T. ne pripada pravo na isplatu kamate na iznose poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći. N., u skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Z. o porezu na dohodak (N. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: Z.) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Z. ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. S. čl. 45. st. 4. i 5. Z. i čl. 16. st. 1. i 9. P. o porezu na dohodak (N. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: P.) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Z. i čl. 11., 12. i 15. toga P.. O. predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. S. porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju, (tako i u presudi Ž. suda u S. broj G. R.-45/2017 od 9. srpnja 2018., Ž. suda u Z. broj G. R.-909/18-2 od 5. srpnja 2018., Ž. suda u O. broj G. R.-160/2018-2 od 25. rujna 2018. i Ž. suda u R. broj G. R.-10/2018-2 od 26. rujna 2018.). 

 

26. O. o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Z. o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka.

 

27. T. tužitelja prema tuženoj sastoje od troška zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe, sastava jednog obrazloženog podneska i zastupanja na jednom ročištu u iznosu 937,50 kn po svakoj radnji, odnosno ukupno 2.812,50 kn. S. je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu 2.812,50  kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate. S. parnični troškovi koji su odmjereni tužitelju bili su u smislu čl. 155. st. 1. Z. potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u skladu s odredbama T. o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u granicama postavljenog određenog zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, a u skladu sa vrijednošću predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje. S. nije dosudio tužitelju zatraženi trošak za sastav podneska od  26. ožujka 2021. godine budući da sastav navedenog podneska nije bio potreban i tužiteljica je dužna sama snositi trošak sastava navedenog podneska.

 

28. I. navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

 

U. G., 2. srpnja 2021. godine.

 

S.

J. K.-S.

 

 

 

 

 

U. O. P. L.: P. ove presude dopuštena je žalba nadležnom

županijskom sudu. Ž. se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka pisanim putem u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje ove presude.

Ž. se može podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.1., 2., 4., 5., 6., 8.-11. Z. o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl.467. st.1. Z.).

 

 

 

D.:

-tužitelju Ž. S. po pun. M. Š., odvjetnici u G.

-tuženiku C. za socijalnu skrb G., po pun. M. L., odvjetnici

 

5

Broj: Pr-220/2021-12.

Sporazum o osnovici plaće u javnim službama sklopljen dana 23. studenoga 2006. godine.

Nadalje, u vezi s navodima iz tužbe, tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obveznost, a potom i sadržaj navedenog.

U pogledu sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u
javnim službama sklopljenih dana 26. listopada 2011. godine odmah valja utvrditi kako
je isti potpisan od sedam potpisnika, dok su prethodeći Sporazum o osnovici plaće u
javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani
od osam potpisnika. Dakle, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u
javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine jest parafirao, ali nije i potpisao,
dakle nije sklopio (sic!) jedan potpisnik Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama
i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – Samostalni sindikat
zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske.

Slijedom toga, razvidno jest kako je Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o
osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine potpisalo manje
potpisnika od prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka
Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, dakle nisu svih potpisnici Sporazuma
o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim
službama prihvatili, sudjelovali u izmjenama i dopunama, te sklopili Izmjene i dopune
Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011.
godine.

S gornjim u svezi notorno jest kako se sve izmjene i dopune, a da bi bile pravno
valjane, imaju uvijek sačiniti i sklopiti od svih stranaka ugovornog odnosa, na obje
ugovorne strane istog. Ovo je temeljno načelo obveznog prava. Činjenično, ovdje je
razvidno kako na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet stranaka, dakle nisu
sve stranke prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka
Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koje su stajale na ugovornoj strani
sindikata prihvatile, sudjelovale u izmjenama i dopunama, te sklopile Izmjene i dopune
Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011.
godine. Navedeno, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim
službama od dana 26. listopada 2011. godine čini pravno nevaljanim.

Nastavno, za slučaj kada se radi o kolektivnom ugovoru pravna situacija je ista
– da bi izmjene kolektivnog ugovora, bez obzir na njihov naziv, bile pravno valjane
potrebno je da ih sklope svi sindikati koji su sklopili i sam izvorni kolektivni ugovor,
odnosno stav da je izmjena kolektivnog ugovora “pravno nevaljana zato što u
njegovom sklapanju nisu sudjelovali svi oni sindikati koji su sklopili [K]olektivni ugovor
(…)” te da je takva izmjena nevaljana, dakle nezakonita, a da su takva i sva kasnija
postupanja potpisnika nezakonitih kolektivnih ugovora, iznio je Vrhovni sud Republike
Hrvatske o svojoj odluci broj Gž-5/05 od dana 27. travnja 2005. godine, a isto i u odluci
Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-409/09 od dana 17. ožujka 2010. godine.
Slijedom iznesenog pravno su nevaljane, dakle ništetne i nepostojeće Izmjene
i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.
listopada 2011. godine te ne postoji utuživa obveza pa niti ona uvećanja/podizanja
iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz
Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljena
dana 26. listopada 2011. godine.

U odnosu na pravnu narav, a podredno i pravnu valjanost, Sporazuma o
osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, Dodatka
Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i
Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana

6

Broj: Pr-220/2021-12.

26. listopada 2011. godine tuženik ističe da isti nisu bili na zakonit način sklopljeni
kolektivni ugovor, ovo jer sklapanju kolektivnog ugovora (i svih njegovih potonjih
dodataka te izmjena i dopuna) nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu
Zakona o radu, ovo stoga što poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije
pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata - nego
samo sa predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje
se kolektivni ugovor sklapa - te da ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim
sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća,
a što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore
iz odredbi članka 186. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95
– ispravak, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 – ispravak i 68/05 – odluka Ustavnog suda
Republike Hrvatske), odnosno odredbi članka 254. Zakona o radu (Narodne novine
149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). Dakle se radi o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi
predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao
ugovor radnog prava, odnosno je kao potonji ništetan!

U odnosu na ove činjenice i ovaj stav u smislu potvrde iznosimo i stav iznesen
u Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-425/13 od dana 16. travnja 2013.
godine koji glasi:

“Kako je odredba čl. 254. st. 1. ZR, kojom je određeno da poslodavac o sklapanju
kolektivnog ugovora može pregovarati (samo) s pregovaračkim odborom sastavljenim
od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca, kogentna norma,
prisilni propis pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u postupku
pregovaranja sa sindikatima za sklapanje KU/11 nije poštivala navedenu odredbu ZR
o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, i da u izostanku sporazuma sindikata niti
Gospodarsko - socijalno vijeće koje je utemeljeno, u smislu čl. 254. st. 3. ZR, nije
odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, slijedom čega prvostupanjski sud
pravilno je utvrdio da je navedeni KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu i kao
takav ništetan te suprotno tvrdnji žalitelja i materijalno pravo iz čl. 254. st. 1., 2. i 3. ZR
u vezi s odredbom čl. 322. ZOO pravilno primijenio kada je zahtjev tužitelja na
utvrđenje ništetnosti tog ugovora kao osnovan prihvatio.”

Iz gore navedenog slijedi kako je moguće prigovoriti svojstvu odnosno pravnoj
naravi i valjanosti Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23.
studenoga 2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od
dana 13. svibnja 2009. godine i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće
u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine kao kolektivnog ugovora,
obzirom za njih nikad, prema proceduri iz Zakona o radu, nije sporazumno
uspostavljen ili ustanovljen (ugovoren) Odbor sindikata za kolektivne pregovore,
odnosno on nije imenovan po Gospodarsko-socijalnom vijeću.

Nastavno, u tu se svrhu navodi i kako Temeljni kolektivni ugovori za službenike
i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine, u člancima 51. stavak 4.
navode kako ”Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o
osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. godine te sve njegove
izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te
Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006.
godine važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim
samim dokumentima.”, a što je različito u odnosu na odredbu članka 49. stavka 4.
Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz

2007. godine prema kojem “Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama,
zaključen između sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske 23. studenoga

7

Broj: Pr-220/2021-12.

2006. godine i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni
dio ovog kolektivnog ugovora.”

Dakle, kako se i zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru
sindikata za kolektivne pregovore, što sporazume kao kolektivni ugovor čini ništetnim,
a i prema pravnom statusu i kvalifikaciji iz Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike
i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine ne bi moglo raditi o
kolektivnim ugovorima, to tada ne bi postojala subjektivno utuživa obveza
uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih
usklađivanja plaća iz navedenog razloga.

Drugim riječima, činjenica da se u pogledu ovih pravnih izvora ne bi radilo o
kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, dovodila bi i do toga da ne postoje
odredbe s normativnim učinkom – pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj
i prestanak radnih odnosa koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve
zaposlene, tako i tužitelja – pa se niti tužitelj, kao radnik zaposlen kod tuženika kao
javne ustanove koja obavlja djelatnost javne službe, ne bi mogao pojaviti kao aktivno
legitimiran potraživati prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana

23. studenoga 2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama
od dana 13. svibnja 2009. godine i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici
plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine, ovo niti u sudskom
postupku.

Konačno, opreza radi ističe se kako se niti u pogledu sadržaja Sporazuma o
osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006. godine, Dodatka
Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine i
Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana

26. listopada 2011. godine ne može se govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti
sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno,
samo pozivom na iste, mogla primijeniti. U odnosu na navod tužitelja o tome
kako u članku 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim
službama od dana 26. listopada 2011. godine stoji: “Osnovica za obračun plaća u
javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji
Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast
međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu
na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom
sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva
uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema
ovim Izmjenama i dopunama.”, a na čemu ona osniva svoj stav kako osnovica za
obračun plaća u javnim službama u utuženom razdoblju iznosi HRK 5.415,37 bruto, a
ne HRK 5.108,84 bruto, temeljem čega i postavlja svoj tužbeni zahtjev, tuženik isto
osporava u cijelosti.

Plaće se u javnim službama uređuju, prije svega, Zakonom o plaćama u javnim
službama (Narodne novine 27/01 i 39/09) i Zakonom o osnovici plaće u javnim
službama (Narodne novine 39/09 i 124/09).

Prema odredbi članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću službenika
i namještenika u javnim službama čini umnožak: (a) koeficijenta složenosti poslova
radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen; i (b) osnovice za izračun
plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema odredbi članka

5. Zakona o plaćama u javnim službama polazište za utvrđivanje osnovice za izračun
plaće su: (a) prijedlog proračuna za sljedeću godinu; (b) sporazum o politici plaća; i (c)
prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u Republici Hrvatskoj u

8

Broj: Pr-220/2021-12.

prethodnoj godini, koju utvrđuje Državni zavod za statistiku i objavljuje u “Narodnim
novinama”.

Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, odredbom članka 2., uređeno je
kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje: (a) kolektivnim ugovorom
zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi; a ako kolektivni
ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za
narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje (b) Vlada Republike
Hrvatske posebnom odlukom. Također, prema prijelaznim i završnim odredbama
Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove
osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u
javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom
sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade
Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine.
Navedeno uređenje plaće i osnovice plaće u javnim službama uređuju Zakonom
o plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama
predstavljaju strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg
otklon voljom stranaka nije moguć.

Notorno jest kako je na sjednici održanoj dana 29. prosinca 2016. godine Vlada
Republike Hrvatske donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim
službama kojom je ista utvrđena u visini od HRK 5.211,02 kuna bruto te se primjenjuje
od dana 1. siječnja 2017. godine, počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine
koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine. Prethodno nije bilo drugačijeg
kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih
službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama, odnosno podredno
drugačije odluke vlade te se primjenjivala osnovica plaće u javnim službama utvrđena
Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između
Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine.
Gornje, naglašavamo, jest strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje,
ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Svaki eventualni automatizam
usklađivanja ove osnovice koji bi, eventualno, bi interpretiran da proizlazi iz Izmjena i
dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada

2011. godine kako pogrešno čini tužitelj, bio bi u izravnoj suprotnosti sa odredbom
članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama - apsolutno inderogabilnog
zakonskog uređenja, ius cogens!

Slijedom navedenoga, sve do donošenja Odluku o visini osnovice za obračun
plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016. godine, s primjenom od dana 1.
siječnja 2017. godine, počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je
isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine, u primjeni je bila osnovica za obračun plaće
u javnim službama u visini HRK 5.108,84 bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici
plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine.

Također, pozivanje i temeljenje tužbenog zahtjeva na članku 3. Izmjena i
dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada

2011. godine u kojem stoji: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će

5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za
statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog
tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje
prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije
stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)
i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i
dopunama.”, pogrešno je i nepotpuno.

9

Broj: Pr-220/2021-12.

Naime, tužitelj pogrešno cijeni da bi nastupile pretpostavke za primjenu
osnovice za obračun plaća u javnim službama u iznosu HRK 5.415,37 bruto iz odredbe
članka 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama
od dana 26. listopada 2011. godine.

Tužitelj, previđa da u članku 7. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici
plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine stoje navedeni uvjeti
nužni za ostvarivanje odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće
u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. Tako se u točci 1. Istoga članka
navodi kako: “Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u
nekom od razdoblja opisanih u člancima III. do V. Izmjena i dopuna, uskladba se
odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu
na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana
stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna.” Citirano nesporno uređuje odgodu
“uskladbe” za onaj broj razdoblja “pada realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativni
rast) u odnosu na trenutak utvrđen člankom 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu
o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine kao trenutak
primjene – “poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog
BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine)
prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta
međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)”.

Kako je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici
plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine, prema dostupnim
podacima Državnog zavoda za statistiku, BDP Republike Hrvatske promatran na
tromjesečnoj razini - “realni tromjesečni BDP” - u odnosu prema istom tromjesečju
prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih
stopa rasta, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim
tromjesečjem 2014. godine, to iz gore-navedenog, imajući u vidu podatke Državnog
zavoda za statistiku o “padu realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativnom rastu)
nesporno proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene i dopune Dodatka
Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine
treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016. godine
nadalje.

To, dalje, znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama
u iznosu i na način kako to navodi tužitelj nisu nastupile. Pritom, a kako Izmjene i
dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada

2011. godine imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je isteklo
dana 25. listopada 2016. godine, to implicira kako do “uskladbe“ osnovice plaće u
javnim službama temeljem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u
javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine ne bi došlo u razdoblju važenja i
primjene istih.

U prilog iznesenog u svom odgovoru na tužbu tuženik se poziva na presude
Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. broj: Pr-2826/16-57 od 21. prosinca 2017.
godine i Pr-584/17-31 od 21. prosinca 2017. godine te Općinskog suda u Osijeku, posl.
broj: Pr-154/2017-17 od 30. listopada 2017. godine. Sve navedene presude donesene
su u sporovima jednake činjenične i pravne osnove, te je istima odbijen tužbeni zahtjev
tužitelja.

Tuženik dostavlja i dokument „zaključci sa sastanka od 8. prosinca 2016.
godine“, u kojem je izražen stav profesora pravnih fakulteta u Republici Hrvatskoj s
katedre radnog prava o tematici koja je predmet spora tužitelja i tuženika.

10

Broj: Pr-220/2021-12.

Slijedom svega navedenog, tuženik ističe da se u konkretnom predmetu radi o
čisto pravnom sporu primjene prava i pravnih propisa , u kojem smislu smatra da nije
potrebno provoditi posebne dokaze u vidu saslušanja stranaka , time da tuženik ne
osporava samu visinu tužbenog zahtjeva , odnosno matematički izračun razlike plaće
tužitelja , ali se protivi osnovanosti istoga , iz naprijed navedenih razloga, te predlaže
sudu da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, sve uz naknadu troškova tuženiku.

4. Tijekom postupka tužitelj je po punomoćniku na ročištu održanom dana 18.
svibnja 2021. godine izvijestio sud da sukladno postojećoj sudskoj praksi tužbeni
zahtijev treba glasiti na iznos bruto plaće ali se kamata ne računa iznose poreza i
doprinosa pa uređuje tužbeni zahtijev tako da u 22. redu tužbenog zahtijeva iza riječi:
"3% poena dodaje tekst" "koja kamata se ne računa iznos poreza i doprinosa". Tuženi
je po punomoćniku na istom ročištu naveo da se ne protivi smanjenju tužbenog
zahtijeva, a ako se isto smatra povlačenjem tužbenog zahtijeva pristaje na povlačenje
tog dijela tužbenog zahtijeva, to je sud isto primio na znanje i riješio kao u izreci.

5. Radi utvrđenja relevantnih činjenica Sud je tijekom postupka izveo dokaz
uvidom u izračun (list br. 7), u obračunske isprave za isplatu plaće (list br. 8-22), u
preslik izvatka iz matice vjenčanih (list br. 23-24), u preslik osobne iskaznice (list br.
25), u preslik Ugovora o radu zaključenog između Centra za socijalnu skrb Garešnica
i tužiteljice 01. ožujka 2016. (list br. 26-28), u preslik Ugovora o radu zaključenog
između tužiteljice i Centra za socijalnu skrb Garešnica 12. 01. 2009. godine (list br. 29-
31), u preslik zaključka sa sastanka 8. 12. 2016. godine (list broj 45-46), u preslik
simulacije obračuna plaće za razdoblje od 12-tog mjeseca 2015. do prvog mjeseca

2017. (list br. 55) te u cjelokupan spis.

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane Sud je u smislu odredbi članka 8.
Zakona o parničnom postupku odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i
brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata
cjelokupnog postupka.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Tužitelj u ovome postupku potražuje od tuženika isplatu razlike plaće za
utuženi period.

9. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kod tuženika u utuženom periodu bio u radnom odnosu.

10. Nesporno je da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu
čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09).

11. Nadalje, nije sporno da je tuženik tužitelju u utuženom periodu plaću
isplaćivao temeljem osnovice od 5.108,84 kn, dok je bilo sporno je li mu tuženik za taj
period plaću treba isplaćivati po osnovici u visini 5.415,37 kn.

12. U postupku je nedvojbeno utvrđeno:

- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni
sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog
obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni

11

Broj: Pr-220/2021-12.

sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski
strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat
djelatnika u kulturi zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim
službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim
službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene
obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,

- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak
Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se
suglasili na zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn
bruto time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica
za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što
službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja,
odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja
uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne
godine te u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne
bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na
prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

- da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i
dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene
nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su
po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III.
Dodatka, te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja
pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za
ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena i dopuna i to na način da se, ako realni
međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima
opisanima u čl. III. do V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko
tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje
prethodne godine) trajao,

- da je 7. prosinca 2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži
donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka
Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je i to prethodno opisano,

- da su Vlada RH, te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene
od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i
dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII.
Dodatka Sporazumu,

- da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku
trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja

2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem
tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0% time da je
posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana

4. prosinca 2015.,

- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće
u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj.
počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u mjesecu veljači

2017.

13. Neosnovani su prigovori tužene vezani za ništetnost i nevaljanost Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., Arbitražne odluke od 7. prosinca

12

Broj: Pr-220/2021-12.

2011. i Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012. Točno je da navedene
Izmjene nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao Sporazum o
osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat
zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske). Međutim, da bi ovo utjecalo na ništetnost i
nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog
pregovaranja za navedene Izmjene, a tužena u ovom postupku nije dokazala da bi taj
sindikati bio isključen iz pregovaranja, pa je neodlučno što isti nije potpisnik Izmjena i
dopuna. Slijedom toga sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o
osnovici plaće u javnim službama zakonite, pravno valjane i proizvode određene
pravne učinke. Ovo pravno stajalište proizlazi iz Odluka Vrhovnog suda RH (Revr
408/12-2 od 3.4.2013., zatim Revr 847/2010-2 od 7.12.2011., Revr 1797/2009-2 od

7.2.2012. i Gž-13/02), te Odluke Ustavnog suda RH br. U-III/3535/2013 od 5.3.2015.
Također, navedene Izmjene i dopune su unesene i u Temeljni kolektivni ugovor za
službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012.-članak 51. stavak 4. (NN
141/12, dalje: TKU/12), koji kolektivni ugovor je potpisan između ostalih, i po
navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da
je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene izmjene i dopune. Stoga su po mišljenju
ovog suda navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u svakom
slučaju postale i dio toga kolektivnog ugovora te su sadržaj u cijelosti prihvatili svi
sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.
Plaće zaposlenih u javnim službama regulirane su Zakonom o plaćama u javnim
službama (NN 27/01, 39/09).

14. Prema odredbi članka 192. Zakona o radu (NN 93/14, dalje: ZR) Kolektivnim
ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može
sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog
odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim
odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se dakle upravo u članku

51. TKU/12 i uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama. Dakle, nema
dvojbe da su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene dodatke, odnosno
izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih sa
Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i
o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Navedene Izmjene
i dopune su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih
Izmjena, što znači da bi važile do 26. listopada 2016. Prema odredbi iz članka 199.
stavak 1. ZR na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora,
u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor.
Prema tome rok važenja navedenih Izmjena i dopuna bio je do 26. siječnja 2017.

15. Sud ocjenjuje pravno valjanim Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o
osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Ovo iz razloga jer je Vlada
Republike Hrvatske kao potpisnik Dodatka Sporazumu, kao i Izmjena i dopuna
Dodatka Sporazumu, izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom
odlukom od 7. prosinca 2011., Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i
namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem
Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28.
prosinca 2012. Nadalje, niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače
nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti je eventualno u sudskom
postupku zatraženo utvrđenje njihove ništetnosti. Činjenica što Izmjene i dopune nije

13

Broj: Pr-220/2021-12.

potpisao Samostalni sindikat zdravstvene i socijalne skrbi Hrvatske, kojeg tužitelj nije
niti član, nije od utjecaja za osnovanost tužbe.

16. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za
plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženu u čije ih je ime i za
čiji račun Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi sklopila.

17. Osnovano tužitelj tijekom postupka ističe da je bez značaja pozivanje
tuženika na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti koji je sindikat
tužitelja sklopio s Vladom RH 25. studenoga 2006. jer se tim sporazumom utvrđuju
dodaci na plaću i isti nisu predmet ovoga postupka ni potraživanja u ovoj parnici.
Sporazumom navedenim u tužbi od 23. studenoga 2006. utvrđuje se visina osnovice
za izračun plaće u javnim službama, a koji Sporazum upravo i predstavlja osnovu
isplate u ovoj parnici.

Dakle, što se tiče odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna, ovaj sud
ocjenjuje da se odredbe članka VII. Izmjena i dopuna na njega ne odnose, budući da
iz teksta i smisla odredbe čl. VII., kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. tako
i iz Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. te Vjerodostojnog tumačenje od 28. prosinca

2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na "uskladbu", odnosno "Način usklađivanja
pariteta" određen člankom IV. dok je čl. III. naveden samo u kontekstu određivanja
vremenskog razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog
međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a.

18. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na Izmjenama i dopunama Dodatka
Sporazumu od 26. listopada 2011. i to na čl. III. istih koje su zbog pravila o produženoj
primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu bile u primjeni do 26.
siječnja 2017. Do ispunjenja uvjeta iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od

26. listopada 2011. došlo je krajem studenoga 2015. kada su iste nesumnjivo bile na
snazi. Ponavlja da je BDP rastao 2 tromjesečja uzastopno što je i potvrđeno službenim
procjenama Državnog zavoda za statistiku te je krajem studenoga 2015. ispunjen uvjet
iz čl. III. tih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu jer su tada objavljeni relevantni
podaci Državnog zavoda za statistiku. Dakle, već je za prosinac 2015. tužitelju plaća
trebala biti isplaćena po osnovici od 5.415,37 kn i po toj osnovici je plaća trebala biti
isplaćivana do isteka važenja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, dakle do 26.
siječnja 2017. godine. Tvrdi da tužena bez osnova ističe kako je BDP zabilježio 12
konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od 4. tromjesečja

2011. a zaključno s 3. tromjesečjem 2014., te da pogrešno interpretira čl. VII. Izmjena
i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. Naime, sukladno javno
objavljenim i općepoznatim podacima DSZ-a od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije
bilo negativnog rasta BDP, već samo pozitivni rast, pa u tom smislu nije ispunjen uvjet
za primjenu čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu koji glasi: "Ako realni
međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih
u člancima III.-V. uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog
tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao." Budući da
BDP nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka
Sporazumu a niti naknadno, onda se odgoda iz čl. VII. st. 1. ne može primijeniti. Osim
toga, odredba čl. VII. st. 1. i ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na
uskladbu osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu. Sukladno
navedenom, nije došlo od odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka
Sporazumu od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice. U vezi

14

Broj: Pr-220/2021-12.

ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za
statistiku RH (na koje se članak III. poziva), vidljivo je da je tromjesečni BDP u drugom
tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a da je
tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto
tromjesečje 2014. Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja
uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta
međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a prosječno dva posto (mjereno
aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a
dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga

2015.ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu za primjenu
osnovce za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kuna bruto. Pri tome treba
ukazati i da su se prema članku 6. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za
službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena
valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja

2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega
nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku

2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u
trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora
izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti
ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

19. U odnosu na način primjene osnovice, a obzirom da se plaće u javnim
službama isplaćuju iz Državnog proračuna te da ih tuženik sam ne obračunava nego
se to čini preko Centralnog obračuna plaća, do primjene navedene osnovice plaća nije
moglo doći "automatizmom", no propust Vlade Republike Hrvatske da donese odluku
o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, ne može ići na štetu tužitelja.
Naime, Vlada Republike Hrvatske sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući
i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od

26.10.2011. godine u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, te je trebala
osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik mogu
ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad se za to ostvare uvjeti. Pri
tome treba ukazati da su se prema čl. 6. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za
službenike i namještenike u javnim službama od 12.12.2012. (kojim je potvrđena
valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.5.2009.
te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju)
stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka,
ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku
zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati
ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezala se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor,
nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu. Stoga se ukazuje na odredbu čl. 4.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i
29/18 dalje ZOO) prema kojoj su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i
ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i
poštenja. Prema odredbi čl. 9. ZOO-a sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti
svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. ZOO
vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u
cijelosti ispuniti obvezu. Također čl. 342. st. 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u
obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik
dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u
ovom slučaju. Međutim, slijedom naprijed navedenog Vlada Republike Hrvatske u

15

Broj: Pr-220/2021-12.

ovom slučaju evidentno nije postupila po navedenim odredbama, koje kao opće
odredbe obveznog prava valja primijeniti u ovom radnom sporu na temelju odredbe čl.

8. st. 4. Zakona o radu iz 2014. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj
odluci broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. u istovrsnoj pravnoj stvari odbio
reviziju umješača Republike Hrvatske radi isplate razlike plaće na temelju čl. III.
Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće za javnim službama u kojoj je
odgovorio na pitanje umješača i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:

"Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III. u javnim službama nije odgođen
primjenom Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama
od 26. listopada 2011. Prema tome zaključak je ovoga suda da odredbom čl. VII.
Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama,
zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III. o "povratu"
osnovice, jer se odredba čl. VII. odnosi na način "usklađivanja pariteta" (jednakosti)
između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi."

20. Zbog svega toga, Sud utvrđuje da tužitelju pripada pravo da mu se u
utuženom razdoblju obračuna i isplati plaća po osnovici od 5.415,37 kuna bruto. Pri
tom nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva tj. obračun tužitelja glede potraživanja
zatražene isplate, ne samo zato što se radi o jednostavnom izračunu nego je i tuženik
prihvatio navedenu visinu potraživanja. U tom smislu nije bilo potrebno provoditi
financijsko vještačenje, jer isto pitanje nije bilo sporno te su ostvarene pretpostavke za
povećanje osnovice, što je pravno pitanje, budući službeni podaci Državnog zavoda
za statistiku o bruto domaćem proizvodu svjedoče u prilog tome.

21. Tuženik je tijekom postupka izričito naveo da nije sporna visina tužbenog
zahtjeva koja bi tužitelju pripadala za slučaj da mu se kao osnovica za obračun plaće
u utuženom periodu uzme iznos od 5.415,37 kn, te da su to upravo oni iznosi koje
tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, pa stoga nije potrebno pribavljati izračun razlike
plaće niti provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

22. Kako je među strankama nesporno da je tuženik u spornom periodu
obračunavao plaću prema osnovici od 5.108,84 kn, a Sud utvrđuje da je trebala
primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn, to je nastala razlika neisplaćene plaće prema
osnovici od 5.415,37 kn za navedeni period, u utuženom iznosu i to po pojedinim
mjesecima pobliže označenima u toč. I. izreke ove presude.

23. Prema odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP-a kad utužuje novčane tražbine po osnovi
radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik je dužan utužiti u tom iznosu.
Ako je utužio novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva
bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, slijedom čega je odlučeno kao u toč. I.
izreke presude.

24. Na dosuđeni bruto iznos plaća, tužitelju je dosuđena i zatezna kamata
temeljem odredbe članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,
41/08, 125/11,78/11, 78/15 - dalje: ZOO) tekuća od prvog sljedećeg dana nakon
dospijeća plaće tj. od 16. u mjesecu za razliku plaće za prethodni mjesec jer je i plaća
tužitelja dospijevala do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, u skladu s čl. 92. st. 3. ZR,
što između stranaka nije sporno.

16

Broj: Pr-220/2021-12.

25. Tužitelju ne pripada pravo na isplatu kamate na iznose poreza na dohodak
i prirez porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći. Naime, u skladu sa odredbom čl.

45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11,
144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) predujam poreza
na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14.
istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji
važe na dan isplate. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu
na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12,
79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od
nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja
isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15.
toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno
sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Stoga porez na
dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće,
dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu
iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne
obračunavaju, (tako i u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž R-45/2017 od 9.
srpnja 2018., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-909/18-2 od 5. srpnja 2018.,
Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-160/2018-2 od 25. rujna 2018. i Županijskog
suda u Rijeci broj Gž R-10/2018-2 od 26. rujna 2018.).

26. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona
o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj
stranci naknaditi troškove postupka.

27. Troškovi tužitelja prema tuženoj sastoje od troška zastupanja po odvjetniku
i to za sastav tužbe, sastava jednog obrazloženog podneska i zastupanja na jednom
ročištu u iznosu 937,50 kn po svakoj radnji, odnosno ukupno 2.812,50 kn. Stoga je
tuženik dužan tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu 2.812,50 kn sa
zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do
isplate. Svi parnični troškovi koji su odmjereni tužitelju bili su u smislu čl. 155. st. 1.
ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u granicama postavljenog određenog
zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, a u skladu sa vrijednošću
predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje. Sud nije
dosudio tužitelju zatraženi trošak za sastav podneska od 26. ožujka 2021. godine
budući da sastav navedenog podneska nije bio potreban i tužiteljica je dužna sama
snositi trošak sastava navedenog podneska.

28. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Garešnici, 2. srpnja 2021. godine.

Sudac

Jarmilka Kučera-Slivar

17

Broj: Pr-220/2021-12.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom
županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka
pisanim putem u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje ove
presude.

Žalba se može podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.

354. st. 2. toč.1., 2., 4., 5., 6., 8.-11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne
primjene materijalnog prava (čl.467. st.1. ZPP).

Dostaviti:

-tužitelju Željku Starčeviću po pun. Mariji Štriterski, odvjetnici u Garešnici
-tuženiku Centar za socijalnu skrb Garešnica, po pun. Marini Lacković, odvjetnici