REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 5718/18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja S. B., M., , O.:
…, zastupanog po pun. N. K., odvjetnici u Z., protiv
tuženika O. B. H. d.d. S., O.:
…, zastupanog po odvjetnicima iz OD A. & A.
d.o.o. S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave,
zaključene dana 15. travnja 2021. godine u nazočnosti zamj. pun. stranaka, dana 1.
srpnja 2021. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu broj …. od 25. 01. 2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u
kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:
"IZNOS KREDITA

Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od
CHF 28.150,00 (slovima: dvadesetosamtisućastopedesetšvicarskih
franaka).

Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem
na dan korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.338,88 kn sa
zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 30. studenog
2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena; dok se zahtjev odbija za više zatraženi iznos od
10.754,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog
pojedinog iznosa koji tvori tu glavnicu do isplate; kao i na više
zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 14.338,88
kn od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji tvore tu glavnicu pa do
podnošenja tužbe.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba 10. Ugovora o kreditu broj 95819/05
od 15. 02. 2008. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja
glasi:

2 P. 5718/18

"10 KAMATE

1. Redovna (nominalna) kamata je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom

o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora."

IV. Nalaže se tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 9.432,24 kn sa
zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 30. studenog
2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena; dok se zahtjev odbija za više zatražene zakonske
zatezne kamate koje tvore ovu glavnicu od dospijeća svakog pojedinog
iznosa do podnošenja tužbe.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužitelju parnični trošak od 8.900,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Pred ovim sudom dana 30. studenog 2018. godine zaprimljena je tužba u kojoj
se navodi da su dana 25. studenog 2005. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o
kreditu broj 95819/05 koji je solemniziran kod javnog bilježnika, temeljem kojeg je
tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 28.150,00 CHF u kunskoj
protuvrijednosti po deviznom tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita.
Predmetnim ugovorom u čl. 4. da je određena kamatna stopa u visini od 5,40 %
godišnje, promjenljiva, a člankom 10. da je određena promjenjivost kamate, Odlukom
o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora. Predmetnim ugovorom o kreditu da
su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio
nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na
ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te ugovornu odredbu
kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, tužitelj smatra
kako cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i
trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Navodi da je
nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF te da je na taj
način tužitelj bez osnove stekao iznos od 25.093,21 kn. Ujedno navodi da je ništetna
odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je s obzirom na to, kamatna
stopa tužitelju povećavana nekoliko puta, sa početne 5,40 % pa sve do 8,90 % i to u
vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim
porastom rate kredita. Tužitelj da je osnovom nezakonito povećavane kamatne stope
pretplatio iznos od 9.432,24 kn. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese
presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu u dijelu u
kojem je iskazana u valuti švicarski franak te traži da mu tuženik isplati iznos od

25.093,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno traži utvrđenje da je

3 P. 5718/18

ništetna odredba 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka vezano za
promjenljivu kamatnu stopu te potražuje od tuženika iznos od 9.432,24 kn sa
zakonskim zateznim kamatama. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška sa
zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom
zahtjevu, osporava osnov i visinu potraživanja, ističe prigovor zastare navodeći da
mu je tužitelj u obvezi naknaditi parnični trošak jer zahtjev nije osnovan u cijelosti.
Ističe kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer je
obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući je kredit u cijelosti
otplaćen 24. prosinca 2012. godine. Ugovorena valutna klauzula u švicarskim
francima da je pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o
nevaljanosti pravnih poslova iz Zakona o obveznim odnosima, tako i s aspekta
odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Sa tužiteljem da se pregovaralo o spornoj
ugovornoj odredbi, tužitelj da je samostalno i isključivo kao valutu obveze izabrao
švicarski franak te da ga je tuženik izrijekom upozorio na rizike vezane za ugovorenu
valutnu klauzulu. Tuženik poriče navode tužitelja kako predmetnim pravnim poslom
kamata nije određena, da je ista neodrediva i da bi ove ugovorne odredbe bile
ništetne u smislu članaka 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Ugovor o kreditu
da sadrži klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i
ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika time da je o svakoj
izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao
korisnika kredita, što je tuženik i učinio. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o
načinu promjene kamatne stope da ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je
kamatna stopa promjenjiva. Promjene kamatne stope da su u skladu sa tuženikovom
Odlukom o kamatama u spornom razdoblju i ne podliježu obvezno pravnoj kontroli
suda, pa da tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa
sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva koji je zaključen između
stranaka dana 25. studenog 2005. godine i koji je solemniziran kod javnog bilježnika

25. studenog 2005. godine; dokumentacije tuženika u pogledu predmetnog pravnog
posla; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oecc. M. T., sa
dopunama njenom pisanom vještvu.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj traži isplatu temeljem utvrđenja ništetnosti dijela predmetnog ugovora
o kreditu koji je zaključen između stranaka dana 25. studenog 2005. godine, vezano
za eventualno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i više plaćenoj kamati
(promjenljiva kamatna stopa). Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen 24. prosinca

2012. godine, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u
kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 28.150,00 po prodajnom tečaju tuženika
važećem na dan korištenja kredita. Početna kamatna stopa iznosila je 5,40 %, a rok
otplate ugovore je na 84 mjeseca.

4 P. 5718/18

Među strankama je sporno je li odredba predmetnog ugovora o promjenljivoj
kamatnoj stopi nepoštena odredba, što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i
osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu preplate kredita koja se očituje u razlici
između početno ugovorene kamatne stope i promjenljive kamatne stope tijekom
otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Sporno je i pitanje
naplate kredita po valutnoj klauzuli CHF radi primjene valutne klauzule u CHF,
odnosno ništetnosti i ove klauzule. Istaknut je i prigovor zastare.

S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od

4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da su tuženici, tako i ovaj tuženik, u razdoblju od

10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedili kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom
dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom
broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao
neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i
89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom
postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude
povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti
potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i
56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune
otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje
ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u
odnosu na tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003.
g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom
postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu
pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

5 P. 5718/18

utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa
je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona
o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje
ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1.
tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz
postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim
sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili
valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku
radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih
banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak
formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim
parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da
ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time
niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti
se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni
bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu,
korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i
značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali
razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN
broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

6 P. 5718/18

Stoga sud smatra sa se sa tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika,
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom
postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju
dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije
nepoštena pa time i ništetna. Na ovu okolnost nije trebalo izvoditi nikakve daljnje
dokaze, saslušanjem tužitelja ili bilo koga drugog, jer je ova okolnost općepoznata i
utvrđena temeljem izvedenih dokaza.

Dakle, to znači da je odredba sadržana u spornom Ugovoru o kreditu vezano
za promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika (a prvotno ugovoreno od
5,40 % tuženik je jednostrano mijenjao na do 8,90%) ništetna jer je odredba o
ugovornoj kamati nepoštena, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu
odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te
ugovorne odredbe ništetne. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke
odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako
on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni
odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni
tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bila ova odredba ocjena je suda da
ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena
kamatna stopa u visini od 5,40%.

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj
kamatnoj stopi, ništetan to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom
Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan
vratiti tužitelju sve što je od njega primio na ime razlike u povećanju kamate iznad
početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika
naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je ništetan, a to je
prethodno pitanje za zahtjev za isplatu.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na
način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe
o valutnoj klauzulu u CHF, za navesti je da je i ta odredba Ugovora ništetna prema
stavu ovog suda, ista je nepoštene, a to vezano i za stav i presuđenje u presudi
Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine i odluku
Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013.godine. Kod
ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik se također nije
pridržavao načela savjesnosti i poštenja, tuženik pri tom nije vodio računa o
interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o
rizicima ugovaranja za tužitelja valute klauzule upravo u CHF, to je zaista uzrokovalo
znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja. Tuženik kao financijska
ustanova je mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem
ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju
tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u

7 P. 5718/18

gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u
budućem razdoblju. Tuženik je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i
sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i
ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o
kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam
njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora. Tužitelj za
ovo nije mogao znati, kao fizička osoba i nije znao, a tuženik je to znao i mogao je
znati, te je prilikom ugovaranja Ugovora to zatajio tužitelju, odnosno nije mu to
priopćio i stavio u izgled. I temeljem ove ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli
u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka,
kao i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tužitelj ima i
stekao je pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio
tuženiku temeljem tih ništetnih odredaba.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu preplaćenog
provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i
financije M. T. na okolnost utvrđenja preplate po kamati te posebno po valuti
po mjesecima i u ukupnom zbroju, uspoređujući kredit sa početnom kamatom stopom
i početnim tečajem u kunama, sa stvarno plaćenim iznosom. Sudski vještak M.
T. dala je pisani nalaz i mišljenje, napravila je i dopune svog vještva, sud je
cjelokupno vještvo prihvatio kao stručno, logično i uvjerljivo, dakle, prema nalazu i
mišljenju sudskog vještaka tužitelj je na ime više plaćenog po pitanju promjene
kamatne stope platio tuženiku iznos od 10.067,06 kn, a na ime razlike zbog primjene
valutne klauzule u valuti švicarski franak više je platio tuženiku iznos od 14.338,88 kn
i ove iznose je prema stavu ovog suda tuženik u obvezi isplatiti tužitelju, odnosno,
kako je na ime razlike zbog promjene kamatne stope tužitelj zatražio iznos od

9.432,24 kn, to je tuženika obvezao sud da tužitelju isplati ovaj iznos, a ne iznos od

10.067,06 koliko je procijenio sudski vještak, sve sa zakonskim zateznim kamatama
od podnošenja tužbe do isplate isplate, za više zatražene kamate na svaki pojedini
iznos koji tvori ovu glavnicu do podnošenja tužbe zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao
neosnovan. I za više zatraženi iznos na ime razlike zbog valutne klauzule od

10.754,33 kn sa kamatama zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan, jer
tužitelju s ovog osnova ne pripada iznos od 25.003,21 kn nego dosuđeni iznos od

14.338,88 kn, kako je procijenio sudski vještak.

Prema stavu ovog suda sudski vještak T. odgovorila je na sva bitna
pitanja, otklonila prigovore na vještvo obrazloženo i logično, činjenično stanje u
potpunosti je utvrđeno i nije bilo mjesta izvođenju daljnjih dokaza.

Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od
plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više
isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju
stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada
od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 30.studenog

2018.godine do isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste,

8 P. 5718/18

istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno
do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost
odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u
CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti
tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više
zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih
kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH
održane 5.ožujka 2004.godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o
zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju
zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je
trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana
kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda,
a s obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH donesena 14. lipnja 2014. g.,
od tada je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenog, jer je tom odlukom u
kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a tužitelj stekao pravo, nakon utvrđenja
ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu
izvršenu temeljem takvih odredbi. Stoga je prigovor zastare neosnovan jer od
donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja
tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225.
ZOO-a.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl.155. Zakona
o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a
budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu
nastali posebni troškovi, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi čitav parnični
trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Obistinjeni trošak
tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 3
ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.000,00 kn; sudske
pristojbe tužbe u iznosu od 700,00 kn; sudske pristojbe presude u iznosu od 700,00
kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od

8.900,00 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti
tužitelju. Prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12,
25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) tužitelju zakonska zatezna kamata na dosuđeni trošak
pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno.

U S., 1. srpnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

9 P. 5718/18

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika