Broj: Kr 62/2018-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. N. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o zahtjevima osuđenog A. N. i osuđenog S. Đ. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 26. svibnja 2017. godine broj K-293/2015-42 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 24. svibnja 2018. godine broj Kž-218/2017-9, u sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2018. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđenog A. N. i osuđenog S. Đ. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 26. svibnja 2017. godine broj K-293/2015-42 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 24. svibnja 2018. godine broj Kž-218/2017-9 A. N. i S. Đ. osuđeni su zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 4. u svezi st. 4. KZ/97. na kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci svaki. Osuđenom A. N. je u kaznu zatvora na koju je osuđen, na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. travnja 2017. godine do 21. travnja 2017. godine.

Protiv te pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni A. N. po braniteljici S. V., odvjetnici iz B., i to zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. toč. 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08., povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08. i povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ovaj izvanredni pravni lijek usvoji i ukine pravomoćnu presudu koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 26. svibnja 2017. godine broj K-293/2015-42 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 24. svibnja 2018. godine broj Kž-218/2017-9 te predmet uputi na ponovno suđenje i odluku. Također je stavljen prijedlog za odgodu odnosno prekid izvršenja pravomoćne presude sukladno čl. 518. st. 5. ZKP/08.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude protiv te pravomoćne presude podnio je i osuđeni S. Đ. po branitelju D. V., odvjetniku iz B., zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08., povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08., povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08. i povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Predloženo je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ovaj izvanredni pravni lijek usvoji i ukine pravomoćnu presudu koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 26. svibnja 2017. godine broj K-293/2015-42 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 24. svibnja 2018. godine broj Kž-218/2017-9 te predmet uputi na ponovno suđenje i odluku. Također je stavljen prijedlog za odgodu odnosno prekid izvršenja pravomoćne presude sukladno čl. 518. st. 5. ZKP/08.

Zahtjevi obojice osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude sa spisom predmeta su, u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08., dostavljeni Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji je u odgovoru na zahtjeve od 21. kolovoza 2018. godine broj KR-I-DO-120/2108. izrazio mišljenje da nije došlo do povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika niti do povrede odredaba zakona o kaznenom postupku na način kako se to iznosi u zahtjevima za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a taj odgovor dostavljen je na znanje osuđenicima i njihovim braniteljima.

Zahtjevi nisu osnovani.

Obojica osuđenika u svojim zahtjevima ističu da su im prvom, ranije ukinutom, prvostupanjskom presudom, kazne zatvora na koje su osuđeni bile zamijenjene radom za opće dobro. Drugostupanjski sud je odlučivao povodom žalbi koje su podnijeli svi optuženici, ali i državni odvjetnik zbog odluke o kazni. Ta je presuda prihvaćanjem žalbe tada optuženog S. Đ., a povodom podnesenih žalbi i po službenoj dužnosti, ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika utvrđena bespredmetnom. Prvostupanjskom presudom donesenom u ponovljenom postupku podnositelji zahtjeva osuđeni su na bezuvjetne kazne zatvora koje im nisu zamijenjene radom za opće dobro, a protiv te presude žalbe su sada izjavili samo optuženici. Budući da su i drugostupanjskom presudom, iako su im kazne bile smanjene, osuđeni na bezuvjetne kazne zatvora, podnositelji zahtjeva smatraju da su i prvostupanjski sud i drugostupanjski sud prekoračili ovlast koju sud ima po zakonu i time povrijedili kazneni zakon na štetu osuđenika (čl. 469. toč. 5. ZKP/08.). Također smatraju da je opisanim postupanjem ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08. jer je presudom povrijeđena odredba čl. 13. ZKP/08.

Točno je da su prvodonesenom prvostupanjskom presudom u ovom postupku (presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 4. prosinca 2014. godine broj K-287/2013) kazne zatvora na koje su osuđeni podnositelji zahtjeva A. N. i S. Đ. bile zamijenjene radom za opće dobro. Međutim, žalbu protiv te presude je, osim optuženika, kako je već navedeno podnio i državni odvjetnik, i to upravo zbog odluke o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro u odnosu na sve optuženike. Prema tome, okolnost što je uslijed ukidanja te presude prihvaćanjem žalbe tada optuženog S. Đ., a povodom podnesenih žalbi i po službenoj dužnosti, žalba državnog odvjetnika postala bespredmetna, nije bila zaprekom da se u ponovljenom postupku optuženici osude na bezuvjetne kazne zatvora. Naime, odredba čl. 13. ZKP/08., na koju se pozivaju podnositelji zahtjeva, propisuje da se presuda ne može izmijeniti na štetu okrivljenika povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u njegovu korist, a to ovdje, kao što proizlazi iz prethodno navedenog, nije bio slučaj. Istaknuta povreda nije učinjena niti u drugostupanjskom postupku obzirom da je u tom odlučivanju kazna na koju su optuženici bili osuđeni prvostupanjskom presudom smanjena.

Prema tome, nema govora o ostvarenoj povredi kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. toč. 5. u svezi s čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08., kao ni o povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. u svezi s čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

Podnositelji zahtjeva nadalje ističu da postoji i povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08. Ovo stoga što je rasprava održana bez oštećenika odnosno njegovog sljednika koji je, s obzirom na činjenicu da se moguće radilo o kaznenom djelu iz čl. 117. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), jedini mogao preuzeti kazneni progon. Umjesto toga, na raspravi je bio prisutan neovlašteni punomoćnik pokojnog oštećenika B. P., odnosno bila je prisutna odvjetnička vježbenica iz odvjetničkog ureda punomoćnika oštećenika čija je punomoć prestala postojati danom smrti B. P. i koja za slučaj odustanka državnog odvjetnika od kaznenog progona nije mogla preuzeti progon jer je na raspravi bila prisutna temeljem nevažeće punomoći.

Međutim, ni ovi navodi zahtjeva nisu osnovani. Naime, o bitnoj postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08. riječ je ako je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog žrtve ili druge osobe iz čl. 197. st. 1. ZKP/08., odnosno odobrenje nadležnog tijela. Budući da se u konkretnom slučaju kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva od početka vodio zbog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti (čl. 99. st. 1. i 4. KZ/97.) te da je državni odvjetnik kao jedini ovlašteni tužitelj, koji je, dakle, zastupao optužbu, bio prisutan i na raspravi na kojoj je donesena pobijana prvostupanjska presuda, nema govora o tome da bi bili povrijeđeni propisi kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja.

Tvrdnjom da je rasprava održana bez oštećenika odnosno njegovog sljednika koji je, s obzirom na činjenicu da se moguće radilo o kaznenom djelu iz čl. 117. st. 1. KZ/11., jedini mogao preuzeti kazneni progon, podnositelji zahtjeva očito upiru na bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08. Međutim, osim što se ovdje radi samo o pretpostavci podnositelja zahtjeva, ovaj izvanredni pravni lijek se iz tog razloga ni ne može podnijeti.

Konačno, obojica podnositelja zahtjeva smatraju da je ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. zbog toga što se presuda temelji na nezakonitom dokazu (čl. 10. ZKP/08.) te što je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. – dalje u tekstu: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje u tekstu: Konvencija). Ovo stoga što se pobijana presuda temelji na iskazu svjedoka - oštećenika B. P. danom pred državnim odvjetnikom, bez nazočnosti branitelja i optuženika, dakle izvan kontradiktornog postupka i protivno načelu konfrontacije.

Prije svega treba navesti da je ovdje riječ o razlogu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koji se, sukladno odredbi čl. 517. st. 2. ZKP/08., može isticati samo ako je bio istaknut u žalbi protiv prvostupanjske presude ili se radi o povredi počinjenoj u drugostupanjskom postupku. Budući da u odnosu na osuđenog A. N. ovu povredu on nije isticao u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude, njegov zahtjev u ovom dijelu uopće nije dopušten.

Osuđeni S. Đ., naprotiv, ima pravo isticati ovaj razlog u svome zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude budući da ga je (premda to nije tako pravno označio, ali je suštinski obrazložio) isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude.

U odnosu na istaknuto prije svega treba navesti sljedeće. Svjedok B. P. je prvi put u tijeku ovog kaznenog postupka ispitan u okviru tzv. državnoodvjetničke istrage, 15. travnja 2013. godine u Općinskom državnom odvjetništvu u B. bez nazočnosti okrivljenika i branitelja. Pri tome je u svemu postupljeno sukladno odredbama ZKP/08. o ispitivanju svjedoka, dok okolnost što tada okrivljeni S. Đ. i njegov branitelj nisu bili obaviješteni o provođenju te dokazne radnje te što joj nisu bili nazočni ne predstavlja povredu konfrontacijskog prava obrane zajamčenog čl. 29. st. 2. Ustava i čl. 6. st. 3. toč. d) Konvencije budući da nijednom odredbom ZKP/08 nije propisana obveza državnog odvjetnika da u okviru tzv. državnoodvjetničke istrage obavještava okrivljenika i njegovog branitelja o ročištu na kojem se ispituju svjedoci, pa čak ni onda kada to obrana zatraži. Naime, prema (i tada i sada) važećoj kaznenoprocesnoj regulativi načelo tzv. „ravnopravnosti oružja“ između stranaka sagledava se u postupku kao cjelini te, ako i nije postojalo u fazi istrage, ono se mora poštivati u stadiju rasprave, kada okrivljenik ima pravo ispitivati svjedoke optužbe te zahtijevati nazočnost ispitivanju svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, a to je u konkretnom slučaju u odnosu na ovog optuženika ispoštovano. Ovo stoga što je svjedok B. P. potom ispitan i na raspravi pred prvostupanjskim sudom 4. prosinca 2014. godine na kojoj su bili prisutni i tada optuženi S. Đ. i njegov branitelj, odvjetnik D. V. Međutim, kako je imenovani svjedok u međuvremenu preminuo, u ponovljenom postupku provedenom nakon ukidanja prvodonesene prvostupanjske presude prvostupanjski sud je, na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08., pročitao iskaz svjedoka B. P., koji uključuje iskaz ovog svjedoka dan u stadiju tzv. državnoodvjetničke istrage i iskaz dan na raspravi pred prvostupanjskim sudom kada je optuženi S. Đ. bio nazočan samom ispitivanju svjedoka P. i imao mu mogućnost postavljati pitanja.

Nadalje, pravomoćna presuda se, osim na iskazu svjedoka B. P., temelji i na drugim dokazima. Prije svega, na iskazu svjedokinje K. P. koja je vidjela cijeli inkriminirani događaj i detaljno opisala što se zbivalo tempore criminis. Zatim, na nalazu i mišljenju sudskomedicinske vještakinje, dr. med. J. B. u odnosu na ozljede koje je kritične zgode zadobio oštećenik B. P. te na medicinskoj i drugoj materijalnoj dokumentaciji.

Kako se, dakle, pravomoćna presuda ne temelji ni isključivo ni u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka B. P. (koji uključuje i iskaz tog svjedoka dan u stadiju tzv. državnoodvjetničke istrage), nije ostvarena ni povreda iz čl. 468. st. 2. u svezi s čl. 10. ZKP/08. niti je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije, na što ukazuje u svome zahtjevu osuđeni S. Đ.

Slijedom svega izloženoga, zahtjeve osuđenog A. N. i osuđenog S. Đ. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo je odbiti kao neosnovane te presuditi kao u izreci, na temelju čl. 512. u vezi čl. 519. ZKP/08.

Uslijed takve odluke nije osnovan ni zahtjev osuđenog A. N. za odgodu izvršenja pravomoćne presude, a ni zahtjev osuđenog S. Đ. za prekid izvršenja pravomoćne presude, koji zahtjevi se temelje na odredbi čl. 518. st. 5. ZKP/08.

Zagreb, 13. studenog 2018. godine