1

                            Poslovni broj: 6 UsI-410/2021-6

 

 

 

 

 

 

 

   Poslovni broj: 6 UsI-410/2021-6

 

 

  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja E.-S. d.o.o., V., kojega zastupa opunomoćenik M. C., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojega zastupa službena osoba N. B., dipl. iur., radi poreznoga nadzora, 1. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/19-01/292, URBROJ: 513-04-21-2 od 19. veljače 2021. i poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda V. KLASA: UP/I-471-02/19-01/64, URBROJ: 513-07-16-02-01/11-19-01 od 3. svibnja 2019.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/19-01/292, URBROJ: 513-04-21-2 od 19. veljače 2021. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda V. KLASA: UP/I-471-02/19-01/64, URBROJ: 513-07-16-02-01/11-19-01 od 3. svibnja 2019., kojim je tužitelju, za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2017. do 31. kolovoza 2018., utvrđena obveza  PDV-a u iznosu od 241.159,29 kn s pripadajućom kamatom te kojim je tužitelju naložena uplata iznosa od 241.159,29 kn s pripadajućom kamatom u korist računa Državnoga proračuna Republike Hrvatske, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, koja se odnose na povećanje porezne osnovice, nakon izvršenih uplata.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako prvostupanjsko porezno tijelo u označenom poreznom rješenju od 3. svibnja 2019. nije razmotrilo sve navode tužitelja iz prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru, čime je postupilo protivno odredbi članka 126. stavka 5. Općega poreznog zakona. Ističe kako se većina utvrđenja poreznoga tijela temelji na propustima dobavljača – poslovnih partnera tužitelja, a ne na propustima samoga tužitelja, dok tužitelj ne može utjecati na to da njegovi dobavljači uredno vode poslovnu dokumentaciju. Smatra kako je porezno tijelo dužno odluke donositi u skladu s materijalnim stanjem stvari, a ne na temelju formalnih nedostataka određenih dokumenata. Ukazuje kako ne može imati uvid u knjigovodstva poslovnih partnera niti može utjecati na njihovo poslovanje i način na koji oni vode poslovne knjige, slijedom čega je porezno tijelo postupilo protivno odredbi članka 6. stavka 2. i 121. stavka 2. Općega poreznog zakona te članka 8. Zakona o općem upravnom postupku, kao i protivno relevantnoj praksi Ustavnoga suda Republike Hrvatske, dok porezno tijelo nije dokazalo činjenice koje tužitelju utemeljuju poreznu obvezu u smislu članka 88. Općega poreznog zakona. Napominje kako je porezno tijelo postupilo protivno načelu neutralnosti PDV-a, koje zahtijeva da se odbitak pretporeza odobri ako su zadovoljeni materijalni uvjeti, čak i ako porezni obveznik nije udovoljio određenim formalnim uvjetima, koji pravni stav je izražen u presudama Suda Europske unije br. C-516/14 Barlis, C-518/14 Senatex, C-590/13 Idexx Laboratories Italia i C-664/16 Vadan. Iznosi kako iz prakse Suda Europske unije proizlazi da je u slučaju odbitka pretporeza potrebno sagledati suštinu, a ne formu te zaključuje kako porezno tijelo nije dalo argumentirano obrazloženje razloga zbog kojih bi tužitelj u konkretnom slučaju trebao biti odgovoran za propuste u dokumentaciji i vođenju poslovnih knjiga njegovih dobavljača. S obzirom na navedeno predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev te poništi rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/292, URBROJ: 513-04-21-2 od 19. veljače 2021. i porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda V. KLASA: UP/I-471-02/19-01/64, URBROJ: 513-07-16-02-01/11-19-01 od 3. svibnja 2019., uz naknadu troška upravnoga spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja. S obzirom na navedeno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Dana 24. lipnja 2021. pred ovim sudom je održana rasprava na koju nisu pristupile uredno pozvane stranke te je ista održana bez njihove prisutnosti sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.).

5. Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. 1. U skladu s odredbom članka 6. Općega poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16.) porezno tijelo dužno je zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa (stavak 1.). Porezno tijelo dužno je utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu, određuje porezno tijelo (stavak 2.).

7.2. Prema odredbi članka 88. Općega poreznog zakona u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

7.3. Sukladno odredbi članka 121. stavka 2. Općega poreznog zakona porezni nadzor treba obavljati jednakom pozornošću u pogledu svih bitnih činjenica, kako onih koje idu na štetu poreznog obveznika tako i onih u njegovu korist.

7.4. Člankom 126. Općega poreznog zakona propisano je da je porezno tijelo dužno razmotriti prigovor na zapisnik, te ako prigovor ne usvoji, razloge neusvajanja treba navesti u obrazloženju poreznog rješenja (stavak 4.). Ako su prigovorom iznesene nove činjenice i materijalni dokazi zbog kojih bi trebalo promijeniti činjenično stanje utvrđeno u zapisniku ili izmijeniti prijašnje pravne ocjene, porezno tijelo će o takvim činjenicama i materijalnim dokazima ili novim pravnim ocjenama sastaviti dopunski zapisnik. Na dopunski zapisnik ne može se podnijeti prigovor (stavak 5.).

7.5. Odredbom članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09.) propisano je da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

7.6. Iz odredbe članka 57. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/13., 148/13., 143/14. i 115/16.) proizlazi kako pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti (stavak 1.). Porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona (stavak 2.).

7.7. U skladu s odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

7.8. Prema odredbi članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen (stavak 1.). Ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez (stavak 2.).

8. Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured V. 13. ožujka 2019. sastavio zapisnik KLASA: 471-02/18-01/345, URBROJ: 513-07-16-02-01/11-19-10, o obavljenom nadzoru primjene odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost kod tužitelja, a da je predmet poreznoga nadzora bio PDV za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. kolovoza 2018.

9. Iz označenoga zapisnika od 13. ožujka 2019. proizlazi kako su tužitelj i poljoprivredno-trgovački i uslužni obrt M. Z. povezane osobe kroz fizičku osobu imena D. K., odnosno riječ je o odgovornoj osobi tužitelja i vlasniku navedenoga obrta te je na temelju podataka iz zahtjeva za poticaj, podataka o otkupljenim količinama iz otkupnih blokova, podataka o prosječnim prinosima Državnoga zavoda za statistiku za razdoblje od 2013. do 2017. godine i količinama iskazanim na izlaznim računima porezno tijelo utvrdilo da dobavljač tužitelja obrt M. Z. nije dokazao stvarni promet dobara u odnosu na račune po kojima je tužitelj priznao pretporez te je osporen pretporez na temelju članka 127. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u iznosu od 241.159,29 kn.

10. Porezno tijelo je utvrdilo predmetnu obvezu PDV-a na temelju osporavanja pretporeza po ulaznim računima dobavljača obrta M. Z., iz razloga što isti nije dokazao posjedovanje nad dobrima u vidu poljoprivrednih kultura ječma, pšenice i suncokreta u količinama koje su navedene na izlaznim računima prema tužitelju.

11. Činjenica da dobavljač obrt M. Z. nije dokazao posjedovanje nad dobrima u količinama koje su navedene na izlaznim računima temelji se na obračunu količina robe iz podataka iz zahtjeva za poticaj, podataka o otkupljenim količinama iz otkupnih blokova i podataka o prosječnim prinosima Državnoga zavoda za statistiku za razdoblje od 2013. do 2017. godine.

12. Porezno tijelo svoj stav da sporne isporuke nisu obavljene u količinama navedenim u računima dokazuje izvršenom procjenom, koja se temelji na podacima o prosječnim prinosima odnosno tvrdi kako tužitelj nije mogao primiti stvarne količine robe koja je iskazana na računima, a prema kojima je tužitelj priznao pravo na odbitak pretporeza.

13. Stoga je porezno tijelo utvrdilo kako računi po kojima je tužitelj priznao pravo na odbitak pretporeza ne predstavljaju vjerodostojne dokumente te stoga proizlazi kako je riječ o prijevarnim radnjama, gdje su izdavatelj računa obrt M. Z. i tužitelj povezane osobe u vidu fizičke osobe D. K., koji je odgovorna osoba  društvu tužitelja te je istovremeno i vlasnik obrta M. Z..

14. Prema tome, porezno tijelo je utvrdilo kako je riječ o situaciji u kojoj tužitelj priznaje pretporez po ulaznim računima, a ne plaća iste račune, tako da povezana osoba obrt M. Z. ne iskazuje obvezu i ne plaća obvezu PDV-a.

15. Porezno tijelo je zaključilo da je nesporno, uzimajući u obzir da je riječ o povezanim osobama u vidu fizičke osobe, a koja je kao takva odgovorna osoba i kod primatelja i kod izdavatelja računa, kako je tužitelj imao saznanja da PDV neće biti plaćen te da su stoga ispunjeni uvjeti iz članka 127. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, koji propisuje kako može doći do osporavanja pretporeza ako se utvrdi odgovornost poreznoga obveznika.

16. Na označeni zapisnik od 13. ožujka 2019. tužitelj je izjavio prigovor, kojega prvostupanjsko porezno tijelo nije uvažilo te je potom donijelo označeno porezno rješenje od 3. svibnja 2019., na koje se tužitelj žalio, povodom koje žalbe je tuženik donio pobijano rješenje od 19. veljače 2021., u čijem obrazloženju je iznio činjenično stanje utvrđeno tijekom nadzora, kao i mjerodavne pravne propise koji su primijenjeni te je ukazao na presudu Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-2353/2010-5 od 25. listopada 2012., prema kojoj je zauzet stav da u situaciji kada u postupku poreznoga nadzora nije bilo moguće utvrditi dobavljača, podrijetlo odnosno legalnu nabavu i zatim isporuke robe kupcu koji je istu dalje zaračunao poduzetniku,  poduzetnik nema pravo odbitka pretporeza iz razloga jer su PDV i pretporez usko uzročno povezani.

17. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako su pobijano rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/292, URBROJ: 513-04-21-2 od 19. veljače 2021. i porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda V. KLASA: UP/I-471-02/19-01/64, URBROJ: 513-07-16-02-01/11-19-01 od 3. svibnja 2019. zakonita.

18. Prvenstveno, nisu osnovani navodi tužitelja kako prvostupanjsko porezno tijelo nije razmotrilo navode tužitelja iz prigovora protiv označenoga zapisnika od 13. ožujka 2019., kada iz obrazloženja poreznoga rješenja od 3. svibnja 2019. proizlazi da je porezno tijelo te navode razmotrilo i da je navelo razloge njihovoga neusvajanja, sve kako je to opisano na str. 2 - 4 poreznoga rješenja od 3. svibnja 2019., čime je porezno tijelo postupilo sukladno članku 126. stavku 4. Općega poreznog zakona.

19. Nadalje, navodi tužitelja iz tužbe svode se na tvrdnju kako se suštinski ne radi o propustima tužitelja, već o propustima njegovih dobavljača te se zbog određenih formalnih nedostataka ne može sankcionirati tužitelj, koji ne može kontrolirati valjanost knjigovodstva svojih poslovnih partnera, a zaključivši suprotno porezno tijelo je postupilo protivno načelu neutralnosti PDV-a, izraženom u praksi Suda Europske unije i Ustavnoga suda Republike Hrvatske, slijedom čega nisu argumentirano izneseni razlozi za utemeljenje predmetne porezne obveze tužitelju.

20. Protivno takvim navodima  tužitelja, tijekom rješavanja ove upravne stvari sud je utvrdio kako dobavljač tužitelja obrt M. Z., čiji je vlasnik D. K., koji je i odgovorna osoba tužitelja, u predmetnom razdoblju nije dokazao stvarni promet dobara u odnosu na račune po kojima je tužitelj priznao pretporez te je tužitelju pretporez valjano osporen.

21. Naime, u konkretnom slučaju radi se o situaciji u kojoj tužitelj priznaje pretporez po ulaznim računima koje ne plaća te na taj način povezana osoba obrt M. Z. ne iskazuje obvezu i ne plaća PDV pa kako je riječ o povezanim osobama (D. K. je vlasnik obrta M. Z. i odgovorna osoba tužitelja), porezno tijelo je pravilno zaključilo da je tužitelj imao saznanja kako PDV neće biti plaćen, slijedom čega je utvrđena odgovornost tužitelja i osporeno mu je pravo na pretporez u smislu odredbe članka 127. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

22. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja kako porezno tijelo tužitelju neosnovano i neargumentirano utemeljuje predmetnu poreznu obvezu, kršeći tako načelo neutralnosti PDV-a izraženo u praksi Suda Europske unije i Ustavnoga suda Republike Hrvatske.

23. Slijedom navedenoga, sud je sukladno članku 57. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude po točkom I.

24. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 1. srpnja 2021.

 

                                                                                                               Sutkinja

                                                                                                                                   Blanka Sajter v. r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).