Broj: Kž 434/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja, predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog A. P. i optužene K. Š. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 24. listopada 2018. broj Kvm-5/2018-6 o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2018.,

r i j e š i o   j e

Žalbe optuženog A. P. i optužene K. Š. odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv A. P. i K. Š., zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11. i drugih, produljen je istražni zatvor protiv oboje optuženika po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08.) te je dalje određeno da istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi A. P. po branitelju, odvjetniku Ž. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (navedena je i žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no, nije obrazložena) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i optuženika pusti da se brani sa slobode.

Žalbu je osobno podnijela i optužena K. Š. bez navođenja žalbene osnove, a iz sadržaja proizlazi da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i da se predlaže ukidanje istražnog zatvora. Žalbu je podnijela i po braniteljici, odvjetnici H. H., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine. U toj žalbi je spomenuta i žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, no, svi argumenti navedeni u žalbi se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Budući da se žalbeni navodi međusobno nadopunjuju i djelomice podudaraju bit će razmatrane kao jedna žalba.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženi A. P. ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka smatrajući da je nedostatno obrazloženje u dijelu gdje se navodi da se mjera istražnog zatvora ne može zamijeniti drugom blažom mjerom s obzirom na težinu kaznenih djela, način postupanja i upornost u protupravnom ponašanju. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, dao doduše sažete, ali jasne, dostatne i valjane razloge za svoju odluku, a to se odnosi i na neprikladnost primjene blažih mjera kao zamjene za istražni zatvor.

Stoga nije u pravu optuženi A. P. kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti su razmatranjem pobijanog rješenja nađene druge povrede na koje drugostupanjski sud, u smislu članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

Optužena K. Š. osporava postojanje osnovane sumnje navodeći da smatra, iskreno zna i duboko vjeruje da nije počinila inkriminirana djela. Protivno ovom žalbenom navodu, optuženica je osnovano sumnjiva da je pod točkom 4. optužnice počinila teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavcima 1. i 5. KZ/11., pod točkom 5. optužnice teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 1. točaka 1. i 2. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., pod točkama 6. i 7. optužnice tri kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavaka 1. i 2. KZ/11. i pod točkom 7. optužnice dva kaznena djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz članka 173. stavka 1. KZ/11, a optuženi A. P. da je počinio pod točkom 1. optužnice kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11., pod točkom 2. optužnice teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 1. točaka 1. i 2. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., pod točkom 3. optužnice kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavaka 2. i 6. KZ/11., pod točkom 7. optužnice dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavaka 1. i 2. KZ/11. te dva kaznena djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz članka 173. stavka 1. KZ/11. Osnovana sumnja proizlazi iz iskaza oštećene mlt. M. Š. te oštećene djece J. i G. Š., kao i iz iskaza brojnih drugih ispitanih svjedoka te opsežne dokumentacije izdane od strane više ustanova koje se bave zaštitom djece. Navedeni dokazi u svojoj povezanosti i ukupnosti upućuju na dovoljan stupanj vjerojatnosti da su počinjena sva inkriminirana djela. Time je ispunjena opća zakonska pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. koja nije uspješno dovedena u pitanje citiranim navodima u žalbi optuženice.

Okolnosti inkriminiranih ponašanja: broj kaznenih djela koja su gore navedena, broj žrtava, i to mlt. kćer optuženice, koja je osoba s intelektualnim poteškoćama te dvoje zajedničke djece, zatim dugotrajno ukupno inkriminirano razdoblje te višekratno počinjenje nekih od radnji kaznenih djela u međusobnoj logičnoj povezanosti predstavljaju one osobite okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. koje upućuju na opasnost da će optuženici ponoviti kaznena djela, što je sve sud detaljno obrazložio na trećoj stranici u četvrtom i petom odjeljku pobijane oduke, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

Na takvo stajalište nisu od utjecaja žalbeni navodi oboje optuženika da navedena opasnost ne postoji budući da su njihova zajednička djeca udaljena iz obiteljskog kućanstva jer su povjerena na skrb u crkvenu ustanovu, a da kćer optuženice živi sa svojim djedom i bakom, odnosno sa svojim ocem. Naime, oboje optuženika su od 2015. do otkrivanja kaznenih djela koja su predmet ovog postupka bili pod mjerom nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi od strane Centra za socijalnu skrb D. S. (podaci na listu 84. do 158. spisa), no, unatoč tome se u ovom postupku javljaju kao osnovano sumnjivi da su počinili brojna i teška kaznena djela na štetu svoje djece. To upućuje da ih niti nadzor centra za socijalnu skrb nije odvratio od inkriminiranog postupanja pa navedene okolnosti ukazuju na takvu njihovu ustrajnost u namjeri da naude svojoj djeci da se blaže mjere koji oni predlažu u svojim žalbama za sada ne ukazuju kao dostatne u pravcu specijalne prevencije.

Pored toga, optuženi A. P. je ranije osuđivan (izvadak iz kaznene evidencije na listu 404. spisa) u tri navrata, mahom zbog kaznenih djela verbalnog i fizičkog nasilja, odnosno zbog prijetnji iz članka 129. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - dalje: KZ/97.), kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 98. KZ/97. te zbog kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta i maloljetne osobe iz članka 213. stavka 1. KZ/97. Prema podacima u spisu kaznena djela iz članka 98. KZ/97. i članka 213. stavka 1. KZ/97. je počinio na štetu svoje kćeri koja se pojavljuje kao žrtva i u ovom kaznenom postupku. Kod takvog stanja stvari, opasnost od ponavljanja djela nije samo teoretske naravi kako to navodi optuženik u svojoj žalbi, a niti predložene mjere opreza mogu nadomjestiti istražni zatvor.

Niti žalbeni prijedlog optuženice da joj se izreknu mjere opreza kao zamjena za istražni zatvor nije prihvatljiv, budući da ona u žalbi također iznosi svoju namjeru da nakon izlaska iz istražnog zatvora ponovno zajednički živi sa svojom djecom, oštećenima G. i J. S obzirom na takve planove optuženice, a u kontekstu svega ovdje navedenog, očito je da se predloženim mjerama opreza zabrane uspostavljanja i održavanja veze s djecom, zabrane posjećivanja određenog područja ili obvezom javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu ne bi postigla ista svrha koja se za sada postiže istražnim zatvorom.

Nisu u pravu optuženici kada tvrde da je povrijeđeno načelo razmjernosti i da se istražni zatvor pretvorio u izdržavanja kazne, upirući pritom na vrijeme koje su do sada proveli u istražnom zatvoru (prema podacima na listovima 4. do 6. i na listovima 208. do 210. spisa oboje optuženika su uhićeni 7. veljače 2018.). Naime, prilikom ocjene o eventualnoj povredi tog načela, u skladu s člankom 122. stavkom 2. ZKP/08., treba uzeti u obzir razmjer između težine kaznenih djela te kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Za kazneno djelo iz članka 166. stavka 1. KZ/11. za koje se optuženik tereti u točki 1. optužnice zaprijećena je kazna zatvora od tri do petnaest godina, a za kazneno djelo iz članka 166. stavka 2. KZ/11. za koje se optuženica tereti u točki 4. optužnice zaprijećena je kazna zatvora najmanje pet godina. Uzevši u obzir sve navedeno, načelo razmjernosti nije ugroženo niti se zadržavanje optuženika u istražnom zatvoru pretvorilo u izdržavanje kazne. Zato su neprihvatljivi žalbeni navodi koji se pozivaju na načelo razmjernosti (članak 122. stavak 2. ZKP/08.), kao i zaključak žalbi da se daljnje zadržavanje optuženika u istražnom zatvoru pretvara u izdržavanje kazne.

Budući da žalbenim navodima optuženog A. P. i K. Š. nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 14. studenog 2018.