- 1 -              Rev 1986/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1986/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, doc. dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. u likvidaciji iz Republike Slovenije, A., kojeg zastupa punomoćnik V. Č., odvjetnik u S., protiv tuženika R. d.d. u stečaju (OIB ... ) iz M., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u D. uz sudjelovanje umješača na strani tuženika J. d.o.o. (OIB ... ) iz M., S. b.b., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., radi utvrđenja osporene tražbine i hipotekarne tužbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6816/2017-4 od 17. travnja 2018. kojom je potvrđena i preinačena presuda i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-206/12 od 15. rujna 2017., u sjednici održanoj 30. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o j e:

 

Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6816/2017-4 od 17. travnja 2018. kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Odbacuje se revizija tužitelja podnesena protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6816/2017-4 od 17. travnja 2018. kao nedopuštena.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tuženika i umješača za naknadom troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je postojanje tražbine tužitelja kao stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 4.044.205,92 kune (točka I. izreke). Odbijen je dio zahtjeva za utvrđenjem takve tražbine u iznosu od 18.444.161,75 kuna (točka II. izreke). Utvrđeno je postojanje tražbine tužitelja kao razlučnog vjerovnika u iznosu od 4.044.205,32 kune te je tuženiku naloženo trpjeti namirenje takve tražbine sudskom prodajom nekretnina pobliže opisanih u izreci (točka III. izreke). Odbijen je dio zahtjeva za utvrđenjem postojanja takve tražbine u iznosu od 38.308.409,46 kuna te zahtjev za trpljenje namirenja sudskom prodajom nekretnina pobliže opisanih u izreci (točka IV. izreke). Odbijen je dio zahtjeva za trpljenjem sudskom prodajom namirenja u iznosu od 42.352.615,38 kuna na nekretninama pobliže opisanim u izreci (točka V. izreke). Rješenjima suda prvoga stupnja prihvaćeno je sudjelovanje umješača (raspravno rješenje od 2. travnja 2014.), nije dopuštena preinaka tužbe te je odlučeno o troškovima postupka (točke I. i II. izreke).

 

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijene su žalbe tuženika i umješača i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 122.000,00 kuna. Odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama II., IV. i V. izreke. Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 3.922.205,32 kune i za taj je dio zahtjev odbijen. Rješenjem suda drugoga stupnja potvrđena su rješenja suda prvoga stupnja o nedopustivosti preinake tužbe i o sudjelovanju umješača, dok je preinačeno rješenje o troškovima postupka.

 

3. Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda. Traži naknadu troškova za sastav revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

5. U odgovoru na reviziju umješač se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

6. Revizija protiv presude nije osnovana, dok je protiv rješenja nedopuštena.

 

7. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Tužitelj navodi da pobija presudu, između ostaloga, iz razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP-a. Te odredbe reguliraju mogućnost podnošenja revizije zbog određenih bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP-a) i zbog povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koje su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom (čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a). Međutim, u sadržaju revizije tužitelj se poziva i razlaže samo bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Stoga uopćeno pozivanje tužitelja na ostale bitne povrede iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP-a nije razmatrano u ovoj odluci (čl. 392.a st. 1. ZPP-a). U tom smislu ovdje valja naznačiti i uopćeno pozivanje tužitelja na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka u svezi s utvrđenjem nižestupanjskih sudova glede nekretnina koje podliježu sudskoj prodaji (str. 10 revizije). Međutim, osim paušalnog isticanja bitnih povreda ne navodi određeno o kojoj bi se bitnoj povredi radilo pa se takav navod ukazuje neosnovanim.

 

8.1. Kao razloge počinjenja bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, za koju smatra da je počinjena pred oba nižestupanjska suda, tužitelj navodi suprotnost utvrđenja nižestupanjskih sudova o datumu raskida ugovora sa ispravom (podneskom tužitelja od 29. prosinca 1994.) koja se nalazi u spisu. Podneskom od 29. prosinca 1994. (list 25-32 spisa) tužitelj je preinačio tužbu. Međutim, pogrešno tužitelj smatra da bi taj podnesak predstavljao ispravu. Naime, određenje isprava koje ZPP ima u vidu kada kao jednu od bitnih povreda propisuje proturječnost onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava (dio čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a) dano je u čl. 230. ZPP-a. U toj se odredbi navode isprave na koje se odnosi i navedeni dio čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Međutim, podnesak tužitelja nije isprava u tom smislu već predstavlja parničnu radnju stranke. Dakle, bitna se povreda na koju ukazuje tužitelj ne može ostvariti time što bi određeno utvrđenje suda bilo protivno parničnoj radnji stranke. Stoga je takvo pozivanje tužitelja na počinjenje bitne povrede omeđeno razlozima koje je sam naznačio posve neosnovano. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u svezi nekretnina za koje je odbijen zahtjev na trpljenje namirenja tužitelj dostavlja novu činjenicu. Međutim, ta se činjenica ne odnosi na bitnu povredu jer ova nije počinjena, kako je to ranije obrazloženo (točka 8. obrazloženja), već se odnosi na utvrđeno činjenično stanje pa se kao takva ne može prihvatiti.

 

9. U ovoj, inače složenoj pravnoj stvari, nižestupanjski su sudovi raspravljali i odlučivali o nekoliko zahtjeva. Prvi se odnosio na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja kao stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda. Drugi se odnosio na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja kao razlučnog vjerovnika, dok se treći odnosio na zahtjev za trpljenje tuženika na namirenje tražbine tužitelja kao razlučnog vjerovnika, troškova ovoga postupka i cjelokupnog troška namirenja putem sudske javne prodaje nekretnina. U nastavku obrazloženja osvrnut će se i odgovoriti na razloge revizije u odnosu na presudu o svakom pojedinom zahtjevu.

 

9.1. Nižestupanjski sudovi utvrđuju postojanje tražbine tužitelja kao stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 4.044,205,92 kune, dok odbijaju zahtjev za postojanje tražbine u iznosu od 18.444.161,75 kuna. Takvo svoje utvrđenje u bitnome temelje na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije i računovodstvo M. V. Isto tako utvrđuju da je ugovor o kreditu raskinut 29. prosinca 1994. Pri tome polaze od odredbe čl. 132. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, dalje: ZOO/91) koja regulira učinak raskida ugovora, pa utvrđuju, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, i iznos koji je potrebno vratiti i iznos naknade štete u vidu izmakle koristi po osnovi očekivanih kamata (čl. 189. ZOO-a). Takav ukupan iznos utvrđuju tražbinom tužitelja kao stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda.

 

9.1.1. U odnosu na odluku o tom dijelu zahtjeva tužitelj u reviziji prvenstveno navodi da prvostupanjski sud nije ispravno utvrdio činjenično stanje (a koje je sud drugoga stupnja prihvatio na temelju odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a) jer da je pogrešno utvrdio datum raskida ugovora. U odnosu na ovaj navod tužitelju valja ukazati da pogrešno utvrđeno činjenično stanje nije zakonom predviđeni razlog za podnošenje revizije (arg. iz čl. 385. ZPP-a). Stoga ovaj sud takav navod nije mogao cijeniti. Nadalje, tužitelj smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 399. i čl. 141. ZOO-a kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. Točno jest da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivno i stručno te obrazloženo budući je vještak tijekom postupka odgovarao na primjedbe tužitelja. Međutim, prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka sud ne primjenjuje materijalno pravo već utvrđuje činjenice budući je nalaz i mišljenje vještaka jedno od dokaznih sredstava za utvrđenje činjenica. U reviziji tužitelj zapravo ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka i njime utvrđeno činjenice što nije zakonom predviđeni razlog za podnošenje revizije. Odluka suda o prihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka može se pobijati eventualno kroz tzv. relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja je učinjena pred drugostupanjskim sudom (čl. 385. st. 1. toč. 2 ZPP-a) što tužitelj u razlozima revizije određeno ne navodi niti spominje (čl. 392.a st. 1. ZPP-a). Isto vrijedi i za ostale navode revizije koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka (str. 5. pod „treće“ i str. 6. pod „četvrto“ revizije). Stoga se u tom dijelu navodi revizije ukazuju neosnovanim.

 

9.2. Prvostupanjski sud utvrđuje potraživanje tražbine tužitelja kao razlučnog vjerovnika u iznosu od 4.044.205,32 kuna, dok ga odbija sa dijelom zahtjeva u iznosu od 38.308.409,46 kuna te sa 21% kamata godišnje. Utvrđenje postojanja takvog potraživanja temelji na nalazu i mišljenju vještaka. Zaključuje da je taj iznos osiguran založnim pravom, odnosno hipotekom upisanom na nekretninama. Stoga i nalaže tuženiku trpjeti namirenje ovoga iznosa na nekretninama za koje utvrđuje da su u vlasništvu tuženika kao hipotekarnog dužnika, dok za preostali dio nekretnina odbija zahtjev za trpljenje namirenja zbog toga što utvrđuje da te nekretnine nisu u vlasništvu tuženika. Sud drugoga stupnja preinačuje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je utvrđeno postojanje tražbine tužitelja kao razlučnog vjerovnika u iznosu od 4.044.205,32 kuna i odbija dio zahtjeva za utvrđenjem takve tražbine u iznosu od 3.922.205,32 kune, dok potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu utvrđenja takve tražbine u iznosu od 122.000,00 kuna. Sukladno tome za iznos od 3.922.205,32 kune odbija i dio zahtjeva za trpljenje sudskom prodajom u izreci navedenih nekretnina te odbija dio zahtjeva za trpljenjem namirenja troškova ovog parničnog postupka i cjelokupnog troška namirenja. Pri donošenju takve odluke sud drugoga stupnja polazi od utvrđenja da je u zemljišnoj knjizi uknjiženo pravo zaloga u korist tužitelja na temelju predmetnih ugovora radi osiguranja naplate odobrenog kredita u visini od 122.000.000,00 dinara glavnog duga s pripadajućom kamatom. Nadalje polazi od primjene odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) koja s obzirom na vrijeme stjecanja založnog prava upućuje na primjenu odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje: ZOVO) i bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930 godine (dalje: ZZK/30). Tako zaključuje da se u skladu s odredbom čl. 63. ZOVO-a prodaja hipotekom opterećenih nekretnina mogla dozvoliti samo radi namirenja upisane tražbine a ne i sporednih potraživanja. Temeljem toga i odbija zahtjev za trpljenje namirenja troškova postupka i cjelokupnih troškova namirenja. Nadalje zaključuje da je paragrafom 14. ZZK/30 bilo propisano da se založno pravo može upisati samo u pogledu novčane svote, brojno određene, dok će se pri tražbini na koju se imaju platiti kamate upisati i visina kamata. Stoga sud drugoga stupnja smatra da izračunate kamate ne mogu biti obuhvaćene iznosom tražbine razlučnog vjerovnika i biti predmetom namirenja, već da to može biti samo iznos od upisanih 122.000.000,00 tadašnjih dinara. Konačno, drugostupanjski sud primjenom odredaba Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske od 25. prosinca 1991. ("Narodne novine", broj 71/91) i Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Narodne novine", broj 37/94) zaključuje da ukupno potraživanje tužitelja kao razlučnog vjerovnika iznosi 122.000,00 kuna i da je samo za taj iznos tuženik dužan trpjeti namirenje sudskom prodajom.

 

9.2.1. Tužitelj u reviziji ne osporava primjenu odredbe paragrafa 14. ZZK/30. Međutim, osporava zaključak suda drugoga stupnja o tome da kamate ne bi bile upisane sukladno toj odredbi. Tako prvenstveno ističe da su pravna shvaćanja sudova i praksa bila takva da se nije smatralo potrebnim upisati posebno stopu zatezne kamate već da su ove bile dovoljno određene pojmom „pripadajuće kamate“. Ukazuje i na određene odluke ovoga suda koje da potkrepljuju njegovo pravno shvaćanje. Poziva se i na načelo zaštite legitimnih očekivanja. Konačno, postavlja i pitanje dopuštenosti retroaktivne primjene Vjerodostojnog tumačenja Hrvatskog sabora o odredbi čl. 3. Zakona o zateznim kamatama ("Narodne novine", broj 28/96). Pri ocjeni osnovanosti revizijskih navoda valja prvenstveno polaziti od odredbe paragrafa 14. st. 1. ZZK/30. Prema toj odredbi založno se pravo može upisati samo u pogledu novčane svote, brojno određene. Pri tražbini, na koju se imaju platiti kamate, upisat će se i visina kamata. Prema mišljenju ovoga suda navedena odredba sasvim jasno propisuje na koji se način kamate upisuju. Tako je posve jasno da se upisuju u visini, a ne nekim drugim nejasnim izrazima poput „s pripadajućim kamatama“. Naime, upis založnog prava je strogo formalan budući izvire iz zemljišnoknjižnog prava koje upravo traži vidljivost i transparentnost onoga što je upisano u zemljišne knjige. Stoga je i tadašnji zahtjev zakonodavca spram načina i oblika upisa bio posve jasan i kogentan. Kako to nije učinjeno na način koji je propisivala tada važeća odredba, tako je pravilno stajalište drugostupanjskog suda o tome da kamate ne mogu biti predmetom utvrđenja tražbine i namirenja. Tužitelj se u reviziji poziva i na uobičajeno postupanje sudova pri upisu založnog prava. Međutim, takvo postupanje, ako ga je i bilo, ne može predstavljati izvor prava za razrješenje ovoga pravnog odnosa. U odnosu na dostavljenu sudsku praksu tužitelju valja ukazati slijedeće. U odluci ovoga suda broj Rev-x 1019/10-2 od 26. listopada 2011. ova problematika nije raspravljana. U odluci ovoga suda broj Rev-x 833/14-2 od 14. travnja 2015. za razrješenje spora nisu dolazile do primjene odredbe paragrafa ZZK/30. Iz odluke ovoga suda broj Rev-x 9/10-2 od 18. rujna 2013. proizlazi da je u zemljišne knjige bila upisana visina kamata. Dakle, navedena praksa koju dostavlja tužitelj ne odnosi se na ovaj konkretan slučaj. U prilog u ovoj odluci zauzetog pravnog shvaćanja u primjeni odredbe paragrafa 14. st. 1. ZZK/30 govori i odluka ovoga suda broj Rev-1015/00-2 od 25. srpnja 2001. U odnosu na revizijski navod o potrebi primjene načela zaštite legitimnih očekivanja tužitelju valja ukazati slijedeće. Nije dvojbeno da načelo zaštite legitimnih očekivanja predstavlja pravni standard koji je izuzetno bitan u okružju vladavine prava. Međutim, da bi se netko mogao pozivati na legitimna očekivanja potrebno je da je sam postupio pravilno i zakonito, odnosno onako kako su to nalagali zakonski propisi. Tužitelj pri upisu hipoteke nije postupio u skladu s odredbom paragrafa čl. 14. st. 1. ZZK/30 pa se zbog toga na legitimna očekivanja niti ne može pozivati. S obzirom na navedeno nisu od utjecaja ostali revizijski navodi o visini kamata.

 

9.3. Nižestupanjski su sudovi utvrdili na kojim bi se nekretninama trebala provesti sudska prodaja zaključivši da su u vlasništvu tuženika. Za ostale nekretnine su utvrdili da nisu u njegovom vlasništvu pa su tužbeni zahtjev u tom dijelu odbili zbog promašene pasivne legitimacije.

 

9.3.1. Revizijom u odnosu na taj dio pobijane presude tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje što nije zakonom dopušten revizijski razlog.

 

10. Tužitelj navodi i da podnosi reviziju protiv rješenja suda drugoga stupnja. Tim rješenjem, između ostaloga, odbijena je njegova žalba protiv rješenja prvostupanjskog suda o prihvaćanju umješača na strani tuženika i o nedopustivosti preinake tužbe. Međutim, u cijelom sadržaju revizije tužitelj uopće ne naznačuje niti jedan revizijski razlog zbog kojeg pobija takvo rješenje. Osim toga, radi se o rješenjima kojima se postupak pravomoćno ne završava, pa protiv istih revizija nije dopuštena (čl. 400. st. 1. ZPP-a). U odnosu na reviziju protiv odluke o troškovima postupka tužitelju valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015), pa se u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštenom radi čega ju je valjalo odbaciti (čl. 400. st. 1. ZPP-a).

 

11. Zbog navedenoga je u pobijanoj odluci pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe paragrafa 14 ZZK/30 i čl. 63. ZOVO-a pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

 

12. Kako odgovori na reviziju nisu bili potrebni za razrješenje ove pravne stvari, tako je valjalo odbiti zahtjeve tuženika i umješača za naknadom troška odgovora na reviziju (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 30. lipnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.