Broj: Kž 507/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. S., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne Novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama oštećenog kao tužitelja trgovačkog društva T. d.d. V. i optuženog D. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 29. lipnja 2018. broj K-9/2016-57, u sjednici održanoj 15. studenog 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe oštećenog kao tužitelja trgovačkog društva T. d.d. V. i optuženog D. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, optuženi D. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja u trajanju od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne Novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08.) oštećenik kao tužitelj T. d.d. V. s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 513.901,04 kune upućen je u parnicu.

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi D. S. dužan je u državni proračun naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. u iznosu od 17.412,60 kuna te s naslova paušala iznos od 1.000,00 kuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, te je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08. oštećeniku kao tužitelju T. d.d. s naslova nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika kao tužitelja, o čemu će biti doneseno posebno rješenje, u roku od 15 dana po pravomoćnosti rješenja.

Protiv te presude žalbu je podnio oštećeni kao tužitelj po opunomoćenicima H. P. i A. P., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. i dr. d.o.o., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku podredno da se preinači prvostupanjska presuda na način da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju M. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. i 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe ili podredno da se ta presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik u žalbi upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. ZKP/08., odnosno zbog povrede propisa kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja. U prilog tome ističe da oštećenik u ovom kaznenom postupku nije ovlašteni tužitelj jer se u rješenju Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 29. studenog 2013. broj K-DO-26/13, IS-DO-16/13, kojim je odbačena kaznena prijava tog oštećenika, ne navode radnje koje su sada predmet optužbe, a niti se spominju fiktivni putni nalozi zbog kojih je optuženik nepravomoćno osuđen.

Nije u pravu optuženik kada ističe da su u ovom kaznenom postupku povrijeđeni propisi u pitanju o tome postoji li optužba ovlaštenog tužitelja. Naime, oštećenik T. d.d. V. podnio je kaznenu prijavu protiv više osumnjičenika, pa tako i protiv D. S. zbog kaznenih djela pravno označenih kao djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne Novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. i 71/06., - dalje: KZ/97.), o kojima je nadležno državno odvjetništvo odlučivalo rješenjem od 29. studenog 2013. Tim rješenjem odbačena je kaznena prijava, između ostalog, i protiv D. S., sada optuženika, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. jer nema osnova sumnje da bi bila počinjena kaznena djela činjenično opisana u kaznenoj prijavi, s uputom oštećeniku da u roku od osam dana od primitka tog rješenja, na temelju članka 55. ZKP/08., poduzme kazneni progon podnošenjem sucu istrage nadležnog suda prijedloga za provođenje dokazne radnje. To je oštećenik u navedenom zakonskom roku upravo i učinio te na taj način postao ovlašteni tužitelj u ovom kaznenom postupku. O tome je odlučivalo i izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Bjelovaru kada je rješenjem od 11. rujna 2014. broj Kv-44/14. preinačilo rješenje suca istrage te naložilo provođenje dokazne radnje ispitivanja, tada osumnjičenog, D. S., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97., koje je sada i predmet optužbe u ovom kaznenom postupku u kojem je on proglašen krivim. Stoga se ne može raditi o povredi članka 468. stavka 1. točke 5. ZKP/08., a kako to tvrdi u žalbi optuženik, s time da je i prvostupanjski sud dao o tome valjane razloge. Osim toga, činjenica da je oštećenik kao tužitelj u činjeničnom opisu optužnice od 2. ožujka 2016. potvrđene rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru od 5. travnja 2016. broj Kov-14/2014-33 tada stavio optuženiku na teret fiktivne putne naloge, od čega je odustao izmijenivši optužnicu tijekom kaznenog postupka 12. lipnja 2018. na način da je optuženiku stavio na teret isplatu putnih naloga čiji troškovi nisu nastali za potrebe poslovanja oštećenika kao tužitelja, a niti u njegovom redovnom poslovanju, ne čini oštećenika kao tužitelja neovlaštenom osobom za poduzimanje kaznenog progona. Naime, oštećenik kao tužitelj ima sva prava kao i državni odvjetnik, osim ona koja mu pripadaju kao državnom tijelu, pa tako ima pravo i izmijeniti optužnicu u okviru događaja koji je bio predmetom odbacivanja kaznene prijave.

Optuženik, nadalje, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nalazi u nerazumljivosti izreke prvostupanjske presude jer ne sadrži konkretne putne naloge sa datumom i brojem na temelju kojih su optuženiku izvršene isplate na njegov tekući račun, pa je zbog toga činjenični opis terećenog mu kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju paušalan i neprecizan.

Točno je da činjenični opis kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. ne sadrži konkretne putne naloge s datumom, brojem i pojedinačnim iznosom koji je stavljen na teret optuženiku. Međutim, prvostupanjski je sud utvrdio da je optuženik predavao odjednom veći broj putnih naloga, neažurno, nakon čega se na njegov tekući račun vršila zbirna isplata tih troškova u svega par navrata, zbog čega se radilo o jedinstvenoj protupravnoj radnji, koja se temelji na prostornoj i vremenskoj povezanosti te jedinstvenoj namjeri i volji optuženika da si takvim isplatama ostvari protupravnu imovinsku korist. Osim toga, treba napomenuti da izreka sadrži opis troškova isplaćenih na ime putnih naloga, a oni se odnose na troškove cestarina, dnevnica, parkinga, korištenja vlastitog automobila u službene svrhe, kao i noćenja. Prema tome, izreka pobijane presude je potpuno u skladu s činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, a to znači da su isplate bile učinjene skupno, odnosno zbirno pa se samo zbog nenavođenja preciznijih podataka tih putnih naloga ne može zaključiti da je izreka nerazumljiva u takvoj mjeri da se ne bi mogla ispitati, a kako se to tvrdi u optuženikovoj žalbi.

Nije u pravu optuženik ni kada ističe da je počinjena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., budući da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbe članaka 55. i 57. ZKP/08. koje se tiču pravodobnosti podizanja optužnice od 18. kolovoza 2015., a u odnosu na koju optužno vijeće Županijskog suda u Bjelovaru nije donijelo nikakvu odluku, a trebalo je jer se radilo o povučenoj optužnici. Prije svega treba istaknuti da je rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Bjelovaru od 3. ožujka 2015. optužnica vraćena oštećeniku kao tužitelju radi boljeg razjašnjenja stanja stvari kako bi se provela dokazna radnja ispitivanja okrivljenika po sucu istrage, kao i financijsko knjigovodstveno vještačenje. Sudac istrage je, nakon pravovremeno podnesenog prijedloga oštećenika kao tužitelja, dao nalog za provođenje tog vještačenja, što je i obavljeno, nakon čega je sudac istrage pogrešno zaključivši da se ne treba provesti dokazna radnja ispitivanja okrivljenika po sucu istrage, dao uputu oštećeniku kao tužitelju da podigne optužnicu. Oštećenik kao tužitelj je podigao optužnicu od 18. kolovoza 2015., iako nije bila provedena dokazna radnja ispitivanja okrivljenika po sucu istrage. S razlogom je stoga optužno vijeće Županijskog suda u Bjelovaru vratilo cjelokupni spis sucu istrage tog suda kako bi se obavila dokazna radnja koja nije provedena, čime je oštećenik kao tužitelj došao u situaciju da ponovno podigne istu optužnicu, što je i učinio 2. ožujka 2016. jer su se tek tada ispunili zakonski uvjeti za odlučivanje upravo o toj optužnici (a ne onoj od 18. kolovoza 2015.) koja je potom i potvrđena rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Bjelovaru od 5. travnja 2016. Prema tome, optužnica od 18. kolovoza 2015. nije bila niti povučena, a niti je o njoj trebalo odlučivati, dok je sve te razloge cijenilo i optužno vijeće Županijskog suda u Bjelovaru kada je svojim rješenjem potvrdilo optužnicu od 2. ožujka 2016.

Oštećenik kao tužitelj u uvodnom dijelu ističe povredu kaznenog zakona, koju ne obrazlaže, dok optuženik ostvarenje povrede kaznenog zakona nalazi u tome što je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, čime upire na povredu iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

Naime, oštećenik kao tužitelj podnio je optužnicu od 2. ožujka 2016. zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97., a tu je optužnicu izmijenio u podnesku od 12. lipnja 2018. na način da je izmijenjen činjenični opis, pravni opis te pravni naziv kaznenog djela stavljenog na teret optuženiku. Činjenični opis tako izmijenjene optužnice doista sadrži ukupni iznos terećene protupravne imovinske koristi optuženiku, što je prvostupanjski sud obrazložio činjenicom da je optuženik predavao putne naloge onda kada bi se sakupio veći broj, a isplate su uslijedile zbirno, i to onda kada je na žiro računu trgovačkog društva M. d.d. bilo financijskih sredstava, o čemu su iskazivali optuženik te svjedokinje A. R. i A. G. zaposlene u računovodstvu tog društva. Zbog toga se ne radi niti o nizu odvojenih pravnih radnji, u odnosu na koje bi nastupila zastara, već o jednoj jedinstvenoj protupravnoj radnji povezanoj vremenski i prostorno utemeljenoj na jedinstvenoj namjeri počinjenja tog kaznenog djela. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. označio kao jedno kazneno djelo, a ne kao produljeno, a niti bi bilo pravilno da je primijenio zakon koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, odnosno KZ/97., kako to tvrdi optuženik, jer je KZ/11. u konkretnom slučaju za njega blaži, što prvostupanjski sud pravilno obrazlaže u svojoj presudi.

Ovaj drugostupanjski sud je sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. po službenoj dužnosti ispitao prvostupanjsku presudu i u odnosu na ovu žalbenu osnovu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon niti u jednom od pitanja navedenih u odredbi članka 469. točke 1., 2., 3., 5. i 6. ZKP/08.

Osporavajući pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik navodi da se iz priloženih dokaza ne može zaključiti da nije obavio službena putovanja, a da isplate na ime putnih naloga, kao i troškovi plaćeni dobavljačima, koji su po poreznoj upravi utvrđeni kao dohodak od nesamostalnog rada ne predstavljaju primanja koja bi sama po sebi predstavljala kriminalnu djelatnost. Ističe da je kao član uprave trgovačkog društva M. d.d. često putovao i da on osobno nikada nije dao nalog da mu se isplate putni troškovi, niti je sam ispunjavao putne naloge, već su to obavljale nadležne službe. Napominje da i sama činjenica što je oštećenik kao tužitelj izmijenio optužnicu na način da ga se više ne tereti da je predao fiktivne putne naloge upućuje da su putovanja koja je on obavio bila za potrebe i poslovanje trgovačkog društva čiji je bio član uprave.

Oštećenik kao tužitelj u žalbi upire na to da je optuženiku kao odgovornoj osobi u više trgovačkih društava moralo biti poznato na koji način se obračunavaju putni nalozi, a da njihov obračun podliježe poreznom nadzoru. Osim toga, nelogično je da je bio u trgovačkom društvu čije je član uprave, da je radio kao komercijalni direktor zaposlen samo na jedan sat dnevno te da je nelogično da mu nisu bili obračunavani prekovremeni sati. Upravo zbog toga što niti jedan putni nalog ne sadrži izvješće o obavljenom putovanju niti svrhu zbog koje je putovanje obavljeno, a navedena putovanja se odnose pri tome na neradne dane, državne blagdane i godišnje odmore trebalo je optuženika teretiti za cjelokupni iznos koji mu je bio isplaćen na ime putnih naloga na njegov tekući račun. Nadalje, prvostupanjski je sud pogrešno zaključio da optuženik nije imao namjeru isplatom iznosa na ime putnih naloga oštetiti trgovačko društvo M. d.d. terećenjem za obračunate poreze i doprinose koje je to društvo potom isplatilo u postupku poreznog nadzora.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik doista naložio da mu se na ime putnih naloga za obračunate troškove dnevnica, cestarina, parkinga i troška uporabe vlastitog automobila u službene svrhe isplati iznos od 26.451,00 kuna, iako je znao da ta putovanja nisu bila za potrebe društva M. d.d., a niti su nastali u redovnom poslovanju tog društva, kao i na ime ulaznih troškova plaćenih dobavljačima u iznosu od 37.321,01 kunu, čime si je u ukupnom iznosu od 63.772,01 kuna ostvario protupravnu imovinsku korist, a za isti iznos oštetio društvo M. d.d.

Naime, financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno je da 145 putnih naloga stavljenih na teret optuženiku, a čije su isplate nedvojbeno izvršene na račun optuženika u iznosu 192.615,00 kuna (kako je bilo i optuženo) ne predstavljaju vjerodostojne isprave jer sadrže formalne nedostatke. No, dopunom tog vještačenja (listovi 877. – 881.) utvrđeno je da od ukupno 145 putnih naloga koji imaju te formalne nedostatke, postoji 20 putnih naloga (a oni su precizno opisani i navedeni u tablici tog vještačenja) koji ne samo da ne sadrže svrhu putovanja, izvješća što je obavljeno na tom putovanju ili ne sadrže imena poslovnih partnera zbog kojih je put obavljen, oni nisu ni logični jer se radi o isplatama novčanih iznosa na tekući račun optuženika koje se preklapaju u danima putovanja (optuženik se nalazio u isto vrijeme na dva različita mjesta), računi glase na više soba u istom hotelu ili mjesta putovanja iz putnih naloga ne odgovaraju računu mjesta noćenja, odnosno putni nalog ne pokriva dane boravka na nekom putovanju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio to vještačenje kao logično i vjerodostojno, smanjivši iznos ukupno ostvarene isplate na ime putnih naloga sa 192.615,00 kuna (kako je bilo u izmijenjenoj optužnici) na iznos od 26.451,00 kn, pridodavši tome i iznos ulaznih računa plaćenih dobavljačima u iznosu od 37.321,01 kuna, kao visine ukupno protupravno ostvarene imovinske koristi optuženiku. Pri tome je vodio računa da su neka od tih putovanja bila obavljena u neradne dane i da je optuženik formalno bio u tom društvu zaposlen samo na jedan sat dnevno, pri čemu u službenim evidencijama radnog vremena navedena putovanja nisu bila evidentirana. Upravo zato što je prvostupanjski sud vodio računa da je neka od putovanja optuženik obavio upravo za potrebe trgovačkog društva, M. d.d., odnosno da su neka od njih bila u vezi s redovnim poslovanjem tog društva pravilno je izmijenio činjenični opis u dijelu koji se odnosi na ukupno ostvarenu protupravnu imovinsku korist optuženiku, a time i  znatne štete nastale tom društvu.

Okolnost što je oštećenik kao tužitelj izmijenio optužnicu na način da optuženika nije više teretio za fiktivne putne naloge, već samo za isplatu ostvarenu na ime putnih naloga za putovanja koji nisu obavljena za potrebe društva ili u vezi s redovitim poslovanjem, sama po sebi, ne govori u prilog zaključku da su sve isplate na ime tih putnih naloga bile poduzete s ciljem ostvarenja protupravne imovinske koristi samom optuženiku. Prvostupanjski je sud ta utvrđenja uskladio s rezultatima dopunjenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja te pravilno utvrdio da je samo 20 putnih naloga na temelju kojih su izvršene isplate optuženiku na njegov tekući račun, zajedno sa preklapajućim ulaznim računima dobavljača, predstavljaju isplate poduzete u cilju ostvarene protupravne imovinske koristi. S tim u vezi nije osnovan ni žalbeni navod optuženika da on sam sebi nije vršio isplatu putnih naloga, budući da je u postupku utvrđeno da je sam optuženik nakon što je skupio veći broj putnih naloga dao tajnicama, svjedokinjama L. Z. i N. K. da ih ispune, a on je sam odobravao i potpisivao te putne naloge, a o tome je optuženik i sam iskazivao.

Treba napomenuti i to da je prvostupanjski sud pravilno ispustio iz činjeničnog opisa dio koji je teretio optuženika da je postupao s ciljem da ošteti trgovačko društvo M. d.d. u iznosu od 283.965,03 kune jer nije dokazano da bi on postupao s takvom namjerom. Naime, točno je da je tijekom poreznog nadzora Porezna uprava naknadno rješenjem od 3. ožujka 2009. utvrdila da putni nalozi i obračuni naknada za upotrebu vlastitog automobila u službene svrhe nisu vjerodostojno dokumentirani pa da se ovi primici smatraju dohotkom od nesamostalnog rada, zbog čega je porezni obveznik M. d.d. bio u obvezi obračunati dužne iznose poreza i doprinosa za tako isplaćeni dohodak, a to rješenje je potvrđeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 16. listopada 2013. broj Us-5967/2010-6. No, tijekom ovog postupka nije dokazano da bi optuženik imao namjeru, svijest i volju o tome da će se na temelju ovako isplaćenih troškova s naslova službenih putovanja u naknadnom postupku poreznog nadzora ove isplaćene naknade tretirati kao dohodak od nesamostalnog rada, kao i da bi njegova namjera bila usmjerena na to da plaćanjem tih poreza i doprinosa od strane društva prouzroči štetu oštećeniku kao tužitelju. Kao što je i prvostupanjski sud pravilno zaključio, a to prihvaća i ovaj sud, porezni je nadzor naknadno obavljen i optuženik u vrijeme počinjenja djela nije mogao s potrebnom izvjesnošću očekivati da će doći do ovakvog nadzora i da će u takvom postupku doista biti utvrđena obveza plaćanja razlike poreza i doprinosa u tom iznosu.

Stoga nisu osnovane žalbe oštećenika kao tužitelja i optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to njegova žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

Osporavajući odluku o kazni oštećenik kao tužitelj ističe da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, zanemarujući pritom da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru od 28. studenog 2012. broj P-269/2011-14 optuženiku naložena isplata nezakonito isplaćenih troškova na ime putnih naloga, razlika plaćenih poreza i doprinosa kao i zatezne kamate, sve na ime štete, a što čini otegotnu okolnost na strani optuženika.

Protivno ovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, okolnost da je u ovom kaznenom postupku utvrđena visina protupravne imovinske koristi u visini donje granice predviđene za to kazneno djelo, kao i činjenicu da su postojali i određeni propusti računovodstvenih službi za obračun putnih naloga, uz izostanak otegotnih okolnosti. Činjenica što je optuženiku u parničnom postupku pravomoćno utvrđena isplata puno većeg iznosa na ime naknade štete nije okolnost koju bi u ovom kaznenom postupku optuženiku trebalo cijeniti otegotnim.

Stoga je određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, pravilno uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te je uzimajući u obzir sve olakotne okolnosti, pravilno odmjerio optuženiku kaznu zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., cijeneći pritom raspon zakonom zaprijećene kazne za to djelo od jedne do deset godina. No, istodobno je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tom optuženiku, uvažavajući sve olakotne okolnosti u počinjenju kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., primjereno i opravdano izreći uvjetnu osudu, koja je blaža vrsta kaznene sankcije, sa rokom provjeravanja u trajanju od tri godine koji je prikladan za postizanje specijalne i generalne prevencije.

Stoga i ovaj sud zaključuje da upravo kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz izricanje uvjetne osude u vremenu provjeravanja od tri godine, može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Stoga je trebalo žalbe oštećenika kao tužitelja i optuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovane.

Slijedom iznesenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 15. studenog 2018.