Poslovni broj: I Kž-85/2021-10

Poslovni broj: I Kž-85/2021-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. I., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. I. , podnesenim  protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. veljače 2021. broj: K-51/2020., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2021. u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice optuženika i branitelja optuženika  J. B., odvjetnika u Z.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. I. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi M. I.,  proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela protiv života i tijela - ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34.KZ/11 za koje kazneno djelo je temeljem članka 110. u vezi s člankom 34. i člankom 48. stavak 1. i 2. i člankom 49. stavak 1. točka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. U tu kaznu mu je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od 14. svibnja 2020. nadalje.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećena I. Š. upućena je imovinskopravni zahtjev ostvarivati  u parnici.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08. optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka te je utvrđeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava.

 

1.3. Na temelju članka 69. KZ/11 optuženom M. I. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora a najdulje 3 (tri) godine.

 

2. Protiv presude žali se državni odvjetnik i optuženik.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači  na način da optuženiku izrekne strožu kaznu.

 

2.2. Optuženi M. I. žali se po branitelju J. B. odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženik oslobodi od optužbe ili u cijelosti ukine pobijana presuda i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sudskim vijećem, odnosno prvostupanjsku presudu preinači u dijelu u kojem se određuje vrsta i  mjera kazne.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Postupajući po zahtjevu optuženika i njegovog branitelja, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici su izvješteni optuženik i njegov branitelj  kao i nadležni državni odvjetnik.

 

6. Sjednica je održana u prisutnosti optuženika i to temeljem članka 475. stavak 8. ZKP/08 putem zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu i njegovog branitelja, u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08. a u odsutnosti državnog odvjetnika u skladu s odredbom članka 475. stavak 4. ZKP/08.  

 

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. I. nisu osnovane.

 

8. U obrazloženju ove presude Visoki kazneni sud Republike Hrvatske će prvo obrazlagati odluku o žalbi optuženika s obzirom na žalbene razloge bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Optuženik u završnim konstatacijama žalbe navodi da je prvostupanjski sud povrijedio „integritet“ optužnice izostavljajući dijelove činjeničnog opisa radnji kaznenog djela koje je tužitelj optužnim aktom stavio na teret optuženiku, čime sugerira, iako izričito ne navodi, da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08.

 

9.1. Nesporno je da je prvostupanjski sud djelomično izmijenio činjenični opis. Međutim u obrazloženju presude ( strana 23., 2.odlomak) detaljno i precizno obrazlaže koji dijelovi činjeničnog opisa su izostavljeni i to sukladno rezultatima dokaznog postupka,  te zaključuje da time nije povrijeđen identitet optužbe. To obrazloženje nema potrebe ovdje ponavljati pa ga tako, kao i zaključak  u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.  Ovdje treba naglasiti da se ispuštanjem pojedinih navoda optužbe ne mijenja identitet djela, niti se time dodaje kriminalna količina postupanja optuženika.

 

10. Optuženik u žalbi navodi da se žali i zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Međutim, iz argumentacije optuženika je vidljivo da on ustvari upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa će sud nastavno obrazlagati taj žalbeni razlog.

 

10.1. Optuženik u žalbi korektno ali  segmentarno citira nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka dr. P. Š. te ističe da su po mišljenju vještaka, dvije ozljede nastale povlačenjem oštrice sredstva uz uporabu nekog minimalnog, izrazito slabog , pritiska oštrice na površinu tijela te rezne rane na prednjoj strani prstiju desne šake, po svojoj lokaciji i karakteristikama odgovaraju tzv. aktivnim obrambenim ranama te u pravilu nastaju hvatanjem oštrice sredstva od strane oštećenika.  Nadalje ukazuje da po mišljenju vještaka, s pretpostavljenim sredstvom a radi se o nožu dužine oštrice 12 cm, i minimalnim pritiskom nije moguće na navedenim lokacijama nanijeti, a niti na eventualnim drugim dijelovima tijela ozljedu koja bi bila opasna po život.  Prethodno opisani nož je sredstvo s kojim je moguće nanošenje ozljeda vitalnih struktura ( većih krvnih žila vrata) ali samo u slučaju zadavanja ubodnih rana.

 

10.2. Takav zaključak vještaka je, po stavu optuženika, sukladan obrani u dijelu kada optuženik iskazuje da oštećenici, a niti bilo kome drugome, nikada ne bi naudio, a pogotovo lišio života.

 

11. Međutim, prvostupanjski sud osnovano ukazuje na nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka po kojemu je prethodno opisani nož podesno sredstvo za nanošenje ozljeda vitalnih struktura vrata uz uvjet jačeg pritiska tijekom zadavanja reznih rana. Rezna rana prednjeg lijevog dijela ramena se nalazi u neposrednoj blizini, svega desetak centimetara od vitalnog dijela vrata, rezna rana glave lijevo zatiljno je dvadesetak centimetara udaljena od bočne strane gdje se nalaze velike krvne žile. Prvostupanjski sud temeljem iskaza svjedoka  (iskazi svjedoka bit će naknadno  analizirani s obzirom da su dio žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja)  zaključuje, obrazlažući subjektivno i objektivno obilježje terećenog kaznenog djela, da je optuženik više puta zamahivao prema vratu i prsima i zadao rezne rane sredstvom podobnim za lišenje života druge osobe. Lokacija ozljeda je u  neposrednoj blizini velikih krvnih žila, vitalnog dijela tijela, a obrambene rane ukazuju da je žrtva nastavno  blokirala udarac, izvukla se iz optuženikovog  zahvata izvlačenjem gornjeg dijela svog tijela iz majce pa zahvaljujući takvoj reakciji i spletu sretnih okolnosti nije došlo do lišenja života u odnosu na što je optuženik postupao s izravnom namjerom. Prvostupanjski sud također ukazuje na stanje akutne intoksikacije alkoholom i drugim psihoaktivnim tvarima, stanje ovisničke krize zbog čega optuženik nije mogao svjesno dozirati jačinu udaraca nožem pa tako ni dubinu reznih rana niti mikrolokaciju ozljeđivanja a  respekitruajući da žrtva nije stajala nepomično kao i na njegovu retoriku prije napada nožem. Te zaključke u potpunosti podržava i ovaj drugostupanjski sud .

 

11.1. U nastavku žalbe u okviru žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe da je nejasno zbog čega je sud poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka, danima na raspravi i to oštećene I. Š., M. O., T. A., V. K. i R. G. s obzirom da se radi o društvu ovisnika o drogama i raznim opijatima koji su i poznanici i prijatelji oštećenice te se iz navedenog razloga učestalo sastaju na mjestu događaja. Smatra da su njihove izjave o opisu događaja neposredno prije činjenične radnje u bitnome različite. Posebno ukazuje na iskaz oštećene I. Š. koja je prešutjela i lažno svjedočila o razlozima konflikta kojega je imala s optuženikom , a koji razlog sukoba, prodaju metadonske terapije, su potvrdili svjedoci R. G., V. K., kao i R. R., dok je svjedok T. A. navedeno svjesno prešutio, odnosno promijenio ranije dani iskaz pred Županijskim državnim odvjetnikom u Zagrebu. Po stavu optuženika izjave svjedoka u samom događaju se također u bitnim činjenicama razlikuju i nisu proturječne.

 

11.2. Međutim prvostupanjski sud je u obrazloženju presude detaljno i precizno naveo kojim svjedocima iz kojih razloga poklanja vjeru u pogledu same dinamike događaja. Prvostupanjski sud pojašnjava iskaz oštećene I. Š. kao i razlog njenog prešućivanja prethodne komunikacije s optuženikom vezano uz prodaju terapije heptanona ( kako to doista na raspravi iskazuje svjedokinja M. Č. O.) te osnovano navodi da to nije okolnost koja bi utjecala na vjerodostojnost njenog iskaza u cjelini, jer je o bitnim okolnostima događaja iskazivala dosljedno i suglasno iskazima svjedoka koji su bili na mjestu događaja i koji su u bitnome potvrdili njen iskaz, kako u odnosu na dinamiku događaja tako i u odnosu na optuženikovu retoriku  kojom isti jasno iskazuje namjeru da oštećenicu liši života ako mu ne da terapiju heptanona. Određene terminološke razlike, koje se pojavljuju u iskazima svjedoka i I. Š., u odnosu na stvarnu situaciju, npr. da li je  optuženik nanio rezne rane ili je „piknuo“ nožem oštećenicu doista nisu od značaja za procjenu vjerodostojnosti iskaza, jer nije za očekivati od svjedoka da koriste sudskomedicinske termine. Također za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka I. Š. nije relevantno je li ona određene okolnosti navodila u slobodnom iskazivanju ili tek odgovarajući na pitanja ŽDO-a.

 

11.3. U odnosu na svjedoka R. R., prvostupanjski sud iznosi valjane i logične razloge zbog kojih  njegov iskaz cijeni nevjerodostojnim te navodi da  je suprotan iskazima svih ostalih ispitanih svjedoka, pa i obrani optuženika, zbog čega smatra da je nelogičan, neuvjerljiv, nejasan i konfuzan. I u odnosu na iskaz svjedoka R. G. prvostupanjski sud iznosi dostatne i prihvatljive razloge zbog kojih ne prihvaća njegov iskaz na raspravi pri čemu opisuje njegovo ponašanje na raspravi i dovodi ga u vezu s iskazom iz istrage, pa taj iskaz ocjenjuje kao detaljan, logičan i suglasan iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Činjenica na koju ukazuje optuženik da  prethodno navedeni svjedoci čine „društvo ovisnika“ samo po sebi ne može biti razlog za njihovu diskvalifikaciju kao svjedoka, kao niti eventualna mogućnosti dogovaranja svjedoka, s obzirom da su, nakon intervencije policije i privođenja optuženika, bili zajedno s oštećenicom i mogli uskladiti iskaze.

 

11.4. U odnosu na navode žalbe da obavljenim biološkim i DKT vještačenjem na dršci i oštrici noža nisu pronađeni nikakvi tragovi biološkog porijekla što dovodi u pitanje da li je oštećenica  rezne rane zadobila tim sredstvom valja ukazati da je prvostupanjski sud osnovano utvrdio da je ove ozljede oštećenica zadobila upravo nožem navedenim u činjeničnom opisu presude koji je držao optuženik. To proizlazi iz obrana optuženika, koju citira prvostupanjski sud i to u dijelu u kojem optuženik navodi da je imao preklopni nož kada je došao u neposredni tjelesni kontakt s  oštećenicom, a  takav nož opisuju svi saslušani svjedoci osim R. R. (prethodno je detaljno obrazloženo zbog čega prvostupanjski sud ne vjeruje tom svjedoku), nakon čega svjedoci  uočavaju ozljede na optuženici. Preklopni nož koji je pronađen na mjestu događaja od strane policije prilikom očevida je nesporno bio predmet sudskomedicinskog , biološkog  i DKT vještačenja. Iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještačenja proizlazi da se radi o sredstvu podobnom za nanošenje ozljeda koje su konstatirane kod oštećenice a s obzirom na sve prethodno navedeno doista nije značajno što na oštrici i dršci noža nisu pronađeni biološki i DKT tragovi.

 

12. Stoga valja zaključiti da je prvostupanjski sud, nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o svim bitnim činjenicama i to ispravno obrazložio u presudi.

 

13. Prvostupanjsku presudu, u odnosu na odluku o kazni pobijaju i državni odvjetnik i optuženik.

 

13.1. Državni odvjetnik u žalbi smatra da je sud precijenio značaj postojećih olakotnih okolnosti te uzeo olakotnima one koje to nisu te posljedično iste pogrešno označio osobito olakotnim, temeljem kojih je ublažio kaznu optuženiku, a istovremeno nije u dovoljnoj mjeri cijenio postojeće otegotne okolnosti. Ukazuje da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela optuženik imao …. godina, što je dob koja uobičajeno donosi zrelost i odgovorno ponašanje te poštivanje zakonskih normi pa se nikako ne može smatrati mlađom životnom dobi kojeg bi se trebala cijeniti olakotnim. Dodaje da optuženik nije priznao počinjenje kaznenog djela, pa kajanje, koje je  paušalno naveo u svojoj obrani, u konkretnom slučaju nije olakotna okolnost. Nadalje ukazuje da sud nije provjeravao navode optuženika da je otac malodobnog djeteta, niti je provjeravao uzdržava li optuženik to dijete i brine li se o njemu, posebno u svjetlu činjenice da je optuženik prekršajno 3 puta kažnjavan zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Navodi da su to što je djelo ostalo u pokušaju i što je žrtva zadobila samo tjelesne ozljede obilježja kaznenog djela pa se ti podaci ne mogu cijeniti  kao olakotna okolnost. Zaključuje da je jedina prava olakotna  okolnost u konkretnom slučaju optuženikova smanjena ubrojivost, a što nasuprot optuženikovoj ranijoj višestrukoj osuđivanosti, te veće količine iskazane kriminalne volje nikako nije razlog za primjenu instituta ublažavanja kazne zbog postojanja osobito olakotnih okolnosti.

 

13.2. Optuženik u žalbi smatra da sud nije cijenio olakotne okolnosti, pa tako   optuženikovo držanje pred sudom, s obzirom da je optuženik tijekom cijelog kaznenog postupka surađivao s tijelima kaznenog postupka, pri čemu je zbog ekonomičnosti postupka odustao od već predloženih dokaza saslušanjem svjedoka, koji su imali neposredna saznanja o tijeku događaja, a koji nisu pripadali grupi koja se družila s oštećenicom. Optuženik ukazuje da sud također nije uzeo u obzir ispriku koju je uputio oštećenici, ukoliko je svojim ponašanjem učinio bilo kakvu štetu, te prilikom postupanja nije vrijeđao sud niti druge sudionike u postupku, nego se prema istim odnosio se poštovanjem. U odnosu na otegotnu okolnost koji je utvrdio prvostupanjski sud i to da je kazneno djelo počinjeno na javnom gradskom trgu uz nazočnost više osoba iz čega proizlazi postojanje veće kriminalne volje u izvršenju kaznenog djela, optuženik ukazuje da se događaj dogodio na prostoru izdvojenog parka koji nije toliko izložen pogledu prolaznika, a bili su prisutni prijatelji oštećenice koji su i sami sudjelovali u događaju.

 

13.3. Međutim prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio  utvrđene otegotne i olakotne okolnosti. Kao otegotnu okolnost je cijenio dosadašnju osuđivanost, između ostalog  za kazneno djelo prijetnje i razbojničke krađe, dakle kaznena djela s elementima nasilja, iz čega po zaključku prvostupanjskog suda proizlazi da kriminalno ponašanje progredira. Kao otegotnu okolnost prvostupanjski sud je cijenio i da je kazneno djelo počinio na javnom gradskom trgu iz čega proizlazi  veća količina kriminalne volje u izvršenju kaznenog djela. Kao olakotnu okolnost sud je  cijenio optuženikove osobne i obiteljske prilike i to da je osoba mlađe životne dobi te da je otac jednog malodobnog djeteta kojeg je dužan uzdržavati, optuženikovo izraženo žaljenje i kajanje zbog događaja u kojem je ozlijedio žrtvu te ponašanje žrtve koja ga je izigrala obećavši mu kupiti terapiju heptanona, prethodno uzevši novac od njega, kao i smanjenu ubrojivost tempore criminis te okolnost da nije bio u mogućnosti regulirati terapiju heptanona kod liječnice u Zagrebu u inkriminirano vrijeme. Nadalje kao olakotne okolnosti sud je cijenio to što je kazneno djelo ostalo u pokušaju kao okolnost da je žrtva ne trpi zdravstvene posljedice kaznenog djela, jer je u događaju zadobila samo tjelesne ozljede.

 

13.4. U odnosu na optuženikove žalbene navode valja ukazati da prvostupanjski sud pitanje eventualne isprike koju je  optuženik uputio oštećenici u dovoljnoj mjeri cijenio kroz olakotnu okolnost izraženog žaljenja i kajanja. Okolnost optuženikovog korektnog procesnog ponašanje, a posebno činjenica da je odustao od dokaznih prijedloga sud osnovano nije uzeo kao olakotnu okolnost jer se radi o procjeni i koncepciji obrane s ciljem ostvarivanja najboljeg mogućeg procesnog položaja. To što optuženik nije vrijeđao sudionike u postupku te se odnosio  prema njima s poštovanjem ulazi u sferu temeljne građanske i procesne  pristojnosti koja se pretpostavlja.  Činjenicu da je kazneno djelo počinjeno na javnom gradskom trgu pred većim brojem osoba (  s obzirom na vrijeme počinjenja sigurno ne samo društvu optuženice)  sud je osnovano cijenio kao otegotnu okolnost smatrajući da se radi o većoj kriminalnoj volji. 

 

13.5. U odnosu na žalbene navode državnog odvjetnika valja ukazati da je prvostupanjski sud osnovano kao olakotnu okolnost uzeo u obzir izraženo žaljenje i kajanje zbog događaja u kojem je žrtva ozlijeđena, ocjenjujući takvo postupanje iskrenim i to bez obzira što optuženik nije priznao inkriminirano kazneno djelo. Osnovano je također prvostupanjski sud uzeo kao olakotnu okolnost činjenicu da je optuženik otac malodobnog djeteta kojeg je dužan uzdržavati. Taj podatak o obiteljskim prilikama državni odvjetnik u tijeku kaznenog postupka nije sporio niti je u tom smislu imao dokazne  prijedloge pa je tako isti naveden i u optužnici.

 

13.6. Za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. propisana je kazna zatvora najmanje pet godina. Temeljem članka 49. stavak 1. i 2. KZ/11.  ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazne zatvora u trajanju od pet godina, kazna se može ublažiti do dvije godine. Nema nikakve zapreke da sud kod ublažavanja, kao što je to učinio prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, navede kao osnove ublažavanja i članak 48. stavak 1. i članak 48. stavak 2.  KZ/11., ako utvrdi da su za to ispunjeni zakonski uvjeti, a iz citirane zakonske odredbe vidljivo je da je optuženik osuđen unutar granice ublažavanja kazne. Kazneno djelo je u smislu članka 34. stavak 1. i 2. KZ/11. ostalo u pokušaju pa se počinitelj može blaže kazniti a prvostupanjski sud je osnovano prethodno navedene okolnosti ocijenio u svojoj ukupnosti kao osobito olakotne okolnosti. To se odnosi i na okolnost da žrtva ne trpi zdravstvene posljedice, koju prvostupanjski suda osnovano podvodi pod okolnosti navedene u članku 47. KZ/11.

 

13.7. Zbog prethodno iznesenih razloga je, i po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, ispravno sud prvog stupnja osudio optuženog M. I. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od dvije  godine i šest mjeseci. Ta kazna će po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. i primjerena je osobnim prilikama optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela. Na primjerenost odluke o visini kazne nisu od značaja okolnosti na koje  načelno  ispravno upućuje državni odvjetnik da s obzirom na primjenu članka 48. stavak 1. KZ/11. prvostupanjski sud nije mogao kao olakotnu okolnost uzeti činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju a niti cijeniti kao olakotnu okolnost  optuženikovu dob tempore criminis  kao mlađu životnu dob, s obzirom da starost od …. godina predstavlja tzv. srednju životnu dob.

 

14. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476 stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena neka druga bitna povreda kaznenog postupka, niti neke druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 482.  ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 30. lipnja 2021.