Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr 47/2021-5
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. K. zbog kaznenog djela iz čl. 179. a Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 27. studenog 2020. broj K-612/20 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 2. veljače 2021. broj Kž-27/2021-3, u sjednici održanoj 14. travnja 2021. i 30. lipnja 2021.
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine u uvodu citirane presude, os. D. K. su zbog počinjenja dva kaznena djela nasilja u obitelji iz čl. 179. a KZ/11 utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, a zbog počinjenja jednog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11 mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je os. D. K. na temelju čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. kolovoza 2020.
2. Protiv obje uvodno citirane presude osuđenik je putem branitelja M. P.1, odvjetnika iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „povrede kaznenog zakona u slučajevima predviđenim Zakonom o kaznenom postupku i zbog pravomoćne osude u postupku na način koji predstavljaju kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom“, s prijedlogom da se pobijana pravomoćna presuda prihvaćanjem njegovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude preinači „u korist osuđenika“, ili ukinu obje pobijane presude te da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08), prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik u zahtjevu neosnovano tvrdi da je u odnosu na kaznena djela nasilja u obitelji iz čl. 179. a KZ/11 i kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11 u pravomoćnoj presudi počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. ZKP/08 jer da u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude u odnosu na kazneno djelo iz čl. 179. a KZ/11 nije opisano o kojem se obliku krivnje radi, niti se to bitno obilježje djela obrazlaže u razlozima obje presude, dok se u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11 ne radi o tom kaznenom djelu jer inkriminirane radnje i riječi nisu po svom karakteru ozbiljne da bi kod oštećenika mogle izazvati osjećaj ustrašenosti i uznemirenosti, niti su o tim odlučnim okolnostima u presudi izneseni razlozi.
6.1. Međutim, protivno navedenim tvrdnjama osuđenika, u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude su u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz čl. 179. a KZ/11 pravilno opisana sva obilježja tog kaznenog djela jer su pravilno opisane radnje koje je poduzimao (agresivno tražeći od majke da mu svakodnevno kupuje cigarete i daje maslinovo ulje, okretanje prema ocu u namjeri da ga fizički napade te bacanje na njega bocu koja ga nije pogodila) i koje je uvredljive i pogrdne izraze roditeljima pod utjecajem alkohola učestalo upućivao (da je on njihova žrtva, majci je govorio da je kurva i da kurvala po selu sa svakim, a ocu da mu nije otac, da mu nije ništa, majci prebacivao „Ti si kriva za ovo, ti si kriva za ono", ocu i majci prigovarao da se nisu brinuli o njemu i bratu) iako je bio svjestan da time kod njih izaziva osjećaj straha i poniženja što kod njih može ugroziti njihovo zdravlje. Iz ovakvog opisa nedvojbeno proizlazi da je osuđenik postupao s izravnom namjerom (drugi oblik krivnje iz ovih okolnosti ne može niti proizlaziti) jer je bio svjestan da time kod roditelja izaziva osjećaj straha, nesigurnosti i ugroženosti, a što je izvjesno i želio postići.
6.2. Prema tome, iz činjeničnog opisa, a i obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude jasno proizlazi da se radi o kaznenom djelu koje je osuđenik počinio s izravnom namjerom, tako da nije osnovan prigovor osuđenika da iz činjeničnog opisa ne proizlaze obilježja kaznenog djela iz čl. 179. a KZ/11 jer da nije opisan oblik krivnje.
7. Nadalje, u pogledu kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11, u kontekstu svih ostalih opisanih inkriminiranih radnji kojima je osuđenik kod oba roditelja izazvao strah za njihovu sigurnost i kojima ih je doveo u ponižavajući položaj, utvrđenja koja se odnose na bacanje boce prema ocu koja ga nije pogodila, upućivanje ocu riječi da mu jebe mrtvu majku i da će ga ranije satrati u grob, izvan bilo kakve dvojbe su riječi koje se mogu jedino protumačiti da se radi o ozbiljnoj prijetnji usmrćenjem koja je objektivno prikladna da kod oštećenika, odnosno svake druge prosječne osobe, izazove osjećaj ugroženosti, straha i nespokojstva.
8. Iz navedenih razloga, nije osnovan prigovor osuđenika da je u pobijanoj presudi u odnosu na navedena kaznena djela počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. KZ/11.
9. Osuđenik u daljnjem dijelu zahtjeva tvrdi da mu je na raspravi povrijeđeno pravo na obranu, a pod taj prigovor on podvodi (str. 4., 6. odlomak obrazloženja zahtjeva) povredu prava na jednakost oružja, povredu konfrontacijskog prava i kontradiktornosti. Obrazlažući ove povrede osuđenik navodi da je sud odbio njegov dokazni prijedlog da se kao očevidac događaja ispita kao svjedokinja njegova mldb. kći A. K., zatim što je sud prvog stupnja, unatoč protivljenju obrane, na raspravi pročitao iskaz njegovog brata R. K. koji je na raspravi prihvatio blagodat nesvjedočenja, iako je taj iskaz u istrazi dat bez nazočnosti okrivljenika i branitelja, kao što je pročitan i nekonfrontiran iskaz ošt. M. K.2 iz istrage od 14. rujna 2020. Nadalje, navodi da je kao odugovlačeći odbijen dokazni prijedlog obrane da se ispita svjedok I. K.1, iako se radi o svjedoku koji bi kao i svjedok I. K.2 potvrdio optuženikovu obranu da se ovdje radi o smišljenoj konstrukciji roditelja kako bi se osuđenika po svaku cijenu poslalo u komunu, odnosno na liječenje.
10. U kontekstu navedenih tvrdnji i uz prigovor da je sud u pravomoćnoj presudi na selektivan način ocjenjivao iskaze svjedoka na temelju kojih je donesena osuđujuća presuda, iako su svjedoci u tijeku postupka iznosili različite iskaze, te daljnji prigovor da je povrijeđeno i načelo neposrednosti (str. 8., 9. odlomak) osuđenik navodi da postupak u cjelini gledajući nije bio pravičan jer da je "povrijeđen čl. 6. Konvencije".
10.1. Međutim, svi ti prigovori osuđenika nisu osnovani jer sud u donošenju pobijane presude nije počinio povrede koje on ističe u zahtjevu.
10.2. U odnosu na prigovor osuđenika da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer nije prihvaćen njegov prijedlog da se ispita njegova kći mldb. A. K., a radilo bi se povredi prava koje je sastavnica prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 2. toč. 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) i čl. 6. st. 3. toč. d) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine, Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) treba istaknuti da je, imajući u vidu dob djeteta od 12 godina, činjenicu da je optužen njen otac, a oštećenici su joj baka i djed, što je nedvojbeno traumatizirajuće za dijete te imajući u vidu da dokazanost navoda optužbe u dovoljnoj mjeri proizlazi iz ostalih izvedenih dokaza, pravilno je sud odbio izvesti taj dokaz i time nije počinio navedene povrede ustavnih i konvencijskih prava osuđenika.
10.3. U biti se kroz ovaj prigovor nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja jer se sugerira da su iskazi ošt. M. K.2 i I. K.3 nevjerodostojni i da bi optuženikova kći kao očevidac spornih događanja potvrdila obranu osuđenika da se on nije prema roditeljima odnosio na inkriminirajući način. Međutim, kako se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe čl. 517. ZKP/08 ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo iz osnova propisanih st. 1. citiranog propisa, to je u ovom dijelu zahtjev neosnovan.
11. Nije osnovan prigovor osuđenika o povredi prava na konfrontaciju u odnosu na ispitivanje svjedoka R. K., čiji je iskaz iz istrage sud, unatoč protivljenju obrane, na raspravi kada je ovaj svjedok prihvatio blagodat nesvjedočenja pročitao, jer se pravomoćna presuda ne temelji isključivo niti u odlučujućoj mjeri na iskazu tog svjedoka.
11.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da se ta presuda ne temelji isključivo, niti u odlučujućoj mjeri na zapisniku o iskazu tog svjedoka, jer se u iznošenju razloga (str. 14., 3. odlomak i str. 15., 1. i 2. odlomak) u obrazloženju prvostupanjske presude samo u kratkim crtama iznose dijelovi iskaza svjedoka R. K. koji živi u drugom dijelu kuće i zna na uopćen način za poremećenost odnosa optuženika i oštećenika, ali nije čuo osuđenikove prijetnje ubojstvom upućene ocu, iako je vidio da osuđenik kritične zgode baca nekakav predmet prema ocu koji je trčao prema njemu, te mu je otac kasnije govorio da mu je osuđenik prijetio na inkriminirani način.
11.2. Prema tome, imajući u vidu da bi se osuđujuća presuda donijela na temelju iskaza oštećenika, čije je iskaze sud s pravom prihvatio kao vjerodostojne jer su u odnosu na bitne okolnosti dosljedno iskazivali u tijeku postupka, a radi se o svjedocima koji su neposredni očevidci svih spornih događaja i koji ne terete osuđenika kao potpuno negativnu osobu, već njegovo ponašanje opravdavaju prekomjernim pijenjem, što ukazuje na objektivnost njihovih iskaza, proizlazi da se pravomoćna presuda ne temelji isključivo niti u pretežitom dijelu na iskazu ovog svjedoka, tako da se ne radi o povredi osuđenikovog konfrontacijskog prava, a stoga niti o povredi njegovog prava na pravično suđenje.
12. Osuđenik kroz prigovore o povredi prava na pravično suđenje koje je počinjeno jer da su selektivno cijenjeni iskazi oštećenika, u biti prigovara istinitosti iskaza oštećenika i pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, koji prigovor, kao što je već naprijed navedeno u toč. 10.3. ove presude ne može biti predmetom ocjene u ovom postupku. U tom kontekstu, osuđenik neosnovano tvrdi da je sud u donošenju presude koristio dijelove iskaza ošt. M. K.2 i I. K.3 iz istrage pri čemu ispitivanju tih svjedoka obrana nije sudjelovala i da je na taj način presudu utemeljio na nekonfrontiranim iskazima, zanemarujući da su ovi svjedoci o svim bitnim okolnostima iskazivali na raspravi u nazočnosti osuđenika i branitelja te su u bitnom ponovili ono što su naveli u istrazi, a što je i konstatirano na raspravnim zapisnicima, tako da nije točno da je osuđeniku u tom smislu povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
13. Imajući u vidu stanje stvari prema rezultatu dotadašnjeg postupka dokazivanja, sud prvog stupnja je bio ovlašten na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08 odbiti kao nevažan dokazni prijedlog obrane da se ispita svjedok I. K.1, koji jednako kao i svjedok I. K.2, nije bio predložen da iskazuje na sporne okolnosti, već na okolnost općenitih problematičnih odnosna između optuženika i oštećenika (što i nije sporno i zbog čega iskaz svjedoka K.1 nije bio u značajnijoj mjeri relevantan i stoga ga sud nije, protivno navodima osuđenika, niti trebao posebno obrazlagati). Prema tome, niti u ovom dijelu nije osnovan zahtjev osuđenika jer niti odbijanjem dokaznog prijedloga obrane da se ispita svjedok K.2 nije počinjena povreda prava osuđenika na pravično suđenje.
14. Prema tome, budući da svi navedeni prigovori osuđenika nisu osnovani, a imajući u vidu da je osuđeniku u tijeku ovog kaznenog postupka omogućeno da uz stručnu pomoć svog branitelja osporava tvrdnje optužbe, da iznosi svoje tvrdnje, prigovore i prijedloge, od kojih su neki prihvaćeni (ispitivanje svjedoka I. K.2), da je osuđenik izjavio žalbu na prvostupanjsku presudu u kojoj je na opširan način iznosio svoju argumentaciju zbog čega prvostupanjsku presudu ne smatra zakonitom, na koju mu je u odnosu na bitne sporne okolnosti ogovoreno u drugostupanjskoj presudi, gledajući u cjelini ne može se utvrditi da bi ovaj kazneni postupak bio nepravičan.
15. Iz svih navedenih razloga, kako zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.
Vesna Vrbetić, v.r.