1              Poslovni broj: Gž R-578/2021-6

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-578/2021-6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Denis PancirovParcen predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I. iz S., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S. protiv prvotuženika Grada S., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnica J. V., dipl. pravnica, radnica ovoga tuženika i drugotuženika V. d.d. Z., OIB: ... , radi naknade štete, odlučujući o žalbi prvotuženika Grada S., protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-20/2017 od 11. siječnja 2018., u sjednici održanoj 29. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Uvažava se žalba prvotuženika Grada S. i preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-20/2017 od 11. siječnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I.I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na način da se odbija kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Dužan je prvotuženik Grad S., u roku od osam dana na ime izgubljene zarade, solidarno s drugotuženikom V. d.d. isplatiti tužitelju iznos od 492.191,61 kuna, zajedno sa zateznim kamatama obračunatim za razdoblje od 1. ožujka 1993. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 53/91), odnosno Zakonom o zateznim kamatama („Narodne novine“, broj 28/96) i važećom Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje kamate teku

- na dio od 71,115 kn od 1.03.1993.g.,
- na dio od 231,12 kn od 1.04.1993.g.,
- na dio od 203,285 kn od 1.05.1993.g.,
- na dio od 194,92 kn od 1.06.1993.g.,
- na dio od 156,19 kn od 1.07.1993.g.,
- na dio od 129,275kn od 1.08.1993.g.,
- na dio od 80,07 kn od 1.09.1993.g.,
- na dio od 71,235 kn od 1.10.1993.g.,
- na dio od 21,135 kn od 1.11.1993.g.,
- na dio od 2,185 kn od 1.12.1993.g.,
- na dio od 8,39 kn od 1.01.1994.g.,
- na dio od 516,25 kn od 1.02.1994.g.,
- na dio od 496,82 kn od 1.03.1994.g.,
- na dio od 531,24 kn od 1.04.1994.g.,
- na dio od 516,25 kn od 1.05.1994.g.,
- na dio od 553,85 kn od 1.06.1994.g.,
- na dio od 551,495 kn od 1.07.1994.g.,
- na dio od 560,66 kn od 1.08.1994.g.,
- na dio od 572,67 kn od 1.09.1994.g.,
- na dio od 607,865 kn od 1.10.1994.g.,
- na dio od 565,90 kn od 1.11.1994.g.,
- na dio od 719,255 kn od 1.12.1994.g.,
- na dio od 850,90 kn od 1.01.1995.g.,
- na dio od 921,015 kn od 1.02.1995.g.,
- na dio od 834,335 kn od 1.03.1995.g.,
- na dio od 871,985 kn od 1.04.1995.g.,
- na dio od 871,985 kn od 1.05.1995.g.,
- na dio od 871,985 kn od 1.06.1995.g.,
- na dio od 836,195kn od 1.07.1995.g.,
- na dio od 834,755 kn od 1.08.1995.g.,
- na dio od 834,755 kn od 1.09.1995.g.,
- na dio od 834,755 kn od 1.10.1995.g.,
- na dio od 798,525 kn od 1.11.1995.g.,
- na dio od 806,647 kn od 1.12.1995.g.,
- na dio od 834,755 kn od 1.01.1996.g.,
- na dio od 826,805 kn od 1.02.1996.g.,
- na dio od 826,805 kn od 1.03.1996.g.,
- na dio od 648,155 kn od 1.04.1996.g.,
- na dio od 918,34 kn od 1.05.1996.g.,
- na dio od 837,645 kn od 1.06.1996.g.,
- na dio od 793,60 kn od 1.07.1996.g.,
- na dio od 887,63 kn od 1.08.1996.g.,
- na dio od 849,99 kn od 1.09.1996.g.,
- na dio od 819,075 kn od 1.10.1996.g.,
- na dio od 828,325 kn od 1.11.1996.g.,
- na dio od 852,25 kn od 1.12.1996.g.,
- na dio od 959,105 kn od 1.01.1997.g.,
- na dio od 973,815 kn od 1.02.1997.g.,

- na dio od 973,815 kn od 1.03.1997.g.,
- na dio od 973,815 kn od 1.04.1997.g.,
- na dio od 1.174,38 kn od 1.05.1997.g.,
- na dio od 1.545,805 kn od 1.06.1997.g.,
- na dio od 2.021,75 kn od 1.07.1997.g.,
- na dio od 1.699,725 kn od 1.08.1997.g.,
- na dio od 1.509,86 kn od 1.09.1997.g.,
- na dio od 1.825,03 kn od 1.10.1997.g.,
- na dio od 1.525,425 kn od 1.11.1997.g.,
- na dio od 1.247,78 kn od 1.12.1997.g.,
- na dio od 1.317,43 kn od 1.01.1998.g.,
- na dio od 1.427,47 kn od 1.02.1998.g.,
- na dio od 1.425,085 kn od 1.03.1998.g.,
- na dio od 1.532,49 kn od 1.04.1998.g.,
- na dio od 1.439,92 kn od 1.05.1998.g.,
- na dio od 1.358,885 kn od 1.06.1998.g.,
- na dio od 1.493,06 kn od 1.07.1998.g.,
- na dio od 1.796,465 kn od 1.08.1998.g.,
- na dio od 2.019,155 kn od 1.09.1998.g.,
- na dio od 1.960,275 kn od 1.10.1998.g.,
- na dio od 2.061,35 kn od 1.11.1998.g.,
- na dio od 2.112,585 kn od 1.12.1998.g.,
- na dio od 2.272,115 kn od 1.01.1999.g.,
- na dio od 2.375,27 kn od 1.02.1999.g.,
- na dio od 1.880,175 kn od 1.03.1999.g.,
- na dio od 1.859,025 kn od 1.04.1999.g.,
- na dio od 2.114,76 kn od 1.05.1999.g.,
- na dio od 2.149,715 kn od 1.06.1999.g.,
- na dio od 2.285,205 kn od 1.07.1999.g.,
- na dio od 2.314,925 kn od 1.08.1999.g.,
- na dio od 2.591,31 kn od 1.09.1999.g.,
- na dio od 2.195,335 kn od 1.10.1999.g.,
- na dio od 2.003,69 kn od 1.11.1999.g.,
- na dio od 2.436,63 kn od 1.12.1999.g.,
- na dio od 2.364,155 kn od 1.01.2000.g.,
- na dio od 2.733,31 kn od 1.02. 2000.g.,
- na dio od 2.285,01 kn od 1.03. 2000.g.,
- na dio od 2.132,12 kn od 1.04. 2000.g.,
- na dio od 2.567,51 kn od 1.05. 2000.g.,
- na dio od 2.107,095 kn od 1.06. 2000.g.,
- na dio od 2.736,615 kn od 1.07. 2000.g.,
- na dio od 2.491,085 kn od 1.08. 2000.g.,
- na dio od 2.944,815 kn od 1.09. 2000.g.,
- na dio od 3.107,25 kn od 1.10. 2000.g.,
- na dio od 2.530,05 kn od 1.11. 2000.g.,
- na dio od 2.560,995 kn od 1.12. 2000.g.,
- na dio od 2.837,145 kn od 1.01. 2001.g.,
- na dio od 2.458,13 kn od 1.02. 2001.g.,
- na dio od 1.127,82 kn od 1.03. 2001.g.,
- na dio od 1.941,675 kn od 1.04. 2001.g.,

- na dio od 2.520,03 kn od 1.05. 2001.g.,
- na dio od 2.419,80 kn od 1.06. 2001.g.,
- na dio od 2.295,945 kn od 1.07. 2001.g.,
- na dio od 2.457,365 kn od 1.08. 2001.g.,
- na dio od 2.880,235 kn od 1.09. 2001.g.,
- na dio od 2.530,11 kn od 1.10. 2001.g.,
- na dio od 2.167,77 kn od 1.11. 2001.g.,
- na dio od 2.384,005 kn od 1.12. 2001.g.,
- na dio od 2.641,57 kn od 1.01. 2002.g.,
- na dio od 1.987,17 kn od 1.02. 2002.g.,
- na dio od 2.272,505 kn od 1.03. 2002.g.,
- na dio od 2.549,57 kn od 1.04. 2002.g.,
- na dio od 2.147,055 kn od 1.05. 2002.g.,
- na dio od 2.329,46 kn od 1.06. 2002.g.,
- na dio od 3.111,665 kn od 1.07. 2002.g.,
- na dio od 2.220,915 kn od 1.08. 2002.g.,
- na dio od 2.406,665 kn od 1.09. 2002.g.,
- na dio od 2.228,985 kn od 1.10. 2002.g.,
- na dio od 2.362,025 kn od 1.11. 2002.g.,
- na dio od 2.193,35 kn od 1.12. 2002.g.,
- na dio od 2.338,475 kn od 1.01. 2003.g.,
- na dio od 2.415,565 kn od 1.02. 2003.g.,
- na dio od 2.345,63 kn od 1.03. 2003.g.,
- na dio od 3.303,26 kn od 1.04. 2003.g.,
- na dio od 1.628,365 kn od 1.05. 2003.g.,
- na dio od 3.015,215 kn od 1.06. 2003.g.,
- na dio od 2.396,235 kn od 1.07. 2003.g.,
- na dio od 2.382,245 kn od 1.08. 2003.g.,
- na dio od 4.151,37 kn od 1.09. 2003.g.,
- na dio od 2.130,31 kn od 1.10. 2003.g.,
- na dio od 2.233,795 kn od 1.11. 2003.g.,
- na dio od 2.451,415 kn od 1.12. 2003.g.,
- na dio od 2.335,465 kn od 1.01. 2004.g.,
- na dio od 2.450,005 kn od 1.02. 2004.g.,
- na dio od 2.470,785 kn od 1.03. 2004.g.,
- na dio od 2.274,775 kn od 1.04. 2004.g.,
- na dio od 3.045,15 kn od 1.05. 2004.g.,
- na dio od 2.686,225 kn od 1.06. 2004.g.,
- na dio od 2.834,935 kn od 1.07. 2004.g.,
- na dio od 2.864,395 kn od 1.08. 2004.g.,
- na dio od 2.412,845 kn od 1.09. 2004.g.,
- na dio od 2.426,325 kn od 1.10. 2004.g.,
- na dio od 2.658,79 kn od 1.11. 2004.g.,
- na dio od 2.810,06 kn od 1.12. 2004.g.,
- na dio od 2.442,585 kn od 1.01. 2005.g.,
- na dio od 2.536,56 kn od 1.02. 2005.g.,
- na dio od 2.453,755 kn od 1.03. 2005.g.,
- na dio od 2.517,105 kn od 1.04. 2005.g.,
- na dio od 2.616,67 kn od 1.05. 2005.g.,
- na dio od 2.703,765 kn od 1.06. 2005.g.,

- na dio od 2.589,945 kn od 1.07. 2005.g.,
- na dio od 3.042,39 kn od 1.08. 2005.g.,
- na dio od 2.551,21 kn od 1.09. 2005.g.,
- na dio od 2.602,90 kn od 1.10. 2005.g.,
- na dio od 2.719,545 kn od 1.11. 2005.g.,
- na dio od 2.690,00 kn od 1.12. 2005.g.,
- na dio od 3.096,24 kn od 1.01. 2006.g.,
- na dio od 2.866,455 kn od 1.02. 2006.g.,
- na dio od 2.433,93 kn od 1.03. 2006.g.,
- na dio od 1.500,93 kn od 1.04. 2006.g.,
- na dio od 2.789,605 kn od 1.05. 2006.g.,
- na dio od 2.309,91 kn od 1.06. 2006.g.,
- na dio od 2.381,585 kn od 1.07. 2006.g.,
- na dio od 2.975,02 kn od 1.08. 2006.g.,
- na dio od 2.753,41 kn od 1.09. 2006.g.,
- na dio od 3.141,705 kn od 1.10. 2006.g.,
- na dio od 2.499,235 kn od 1.11. 2006.g.,
- na dio od 2.784,47 kn od 1.12. 2006.g.,
- na dio od 2.935,175 kn od 1.01. 2007.g.,
- na dio od 2.349,66 kn od 1.02. 2007.g.,
- na dio od 2.375,87 kn od 1.03. 2007.g.,
- na dio od 2.398,415 kn od 1.04. 2007.g.,
- na dio od 2.773,96 kn od 1.05. 2007.g.,
- na dio od 2.338,285 kn od 1.06. 2007.g.,
- na dio od 3.384,92 kn od 1.07. 2007.g.,
- na dio od 3.019,93 kn od 1.08. 2007.g.,
- na dio od 2.743,345 kn od 1.09. 2007.g.,
- na dio od 3.116,715 kn od 1.10. 2007.g.,
- na dio od 2.788,52 kn od 1.11. 2007.g.,
- na dio od 2.918,23 kn od 1.12. 2007.g.,
- na dio od 2.516,03 kn od 1.01. 2008.g.,
- na dio od 3.893,215 kn od 1.02. 2008.g.,
- na dio od 3.261,485 kn od 1.03. 2008.g.,
- na dio od 3.442,825 kn od 1.04. 2008.g.,
- na dio od 3.302,66 kn od 1.05. 2008.g.,
- na dio od 3.047,785 kn od 1.06. 2008.g.,
- na dio od 4.273,11 kn od 1.07. 2008.g.,
- na dio od 3.269,80 kn od 1.08. 2008.g.,
- na dio od 3.507,985 kn od 1.09. 2008.g.,
- na dio od 3.163,66 kn od 1.10. 2008.g.,
- na dio od 2.873,335 kn od 1.11. 2008.g.,
- na dio od 3.535,855 kn od 1.12. 2008.g.,
- na dio od 3.101,56 kn od 1.01. 2009.g.,
- na dio od 3.815,07 kn od 1.02. 2009.g.,
- na dio od 2.922,17 kn od 1.03. 2009.g.,
- na dio od 2.786,965 kn od 1.04. 2009.g.,
- na dio od 4.065,295 kn od 1.05. 2009.g.,
- na dio od 3.681,805 kn od 1.06. 2009.g.,
- na dio od 3.110,82 kn od 1.07. 2009.g.,
- na dio od 3.238,575 kn od 1.08. 2009.g.,

- na dio od 3.462,06 kn od 1.09. 2009.g.,
- na dio od 3.075,535 kn od 1.10. 2009.g.,
- na dio od 3.112,385 kn od 1.11. 2009.g.,
- na dio od 4.558,17 kn od 1.12. 2009.g.,
- na dio od 3.205,765 kn od 1.01. 2010.g.,
- na dio od 3.241,35 kn od 1.02. 2010.g.,
- na dio od 2.843,815 kn od 1.03. 2010.g.,
- na dio od 2.938,415 kn od 1.04. 2010.g.,
- na dio od 3.142,585 kn od 1.05. 2010.g.,
- na dio od 3.174,485 kn od 1.06. 2010.g.,
- na dio od 3.325,665 kn od 1.07. 2010.g.,
- na dio od 4.818,44 kn od 1.08. 2010.g.,
- na dio od 3.464,18 kn od 1.09. 2010.g.,
- na dio od 3.186,735 kn od 1.10. 2010.g.,
- na dio od 3.392,26 kn od 1.11. 2010.g.,
- na dio od 3.348,785 kn od 1.12. 2010.g.,
- na dio od 3.291,885 kn od 1.01. 2011.g.,
- na dio od 3.284,10 kn od 1.02. 2011.g.,
- na dio od 2.995,965 kn od 1.03. 2011.g.,
- na dio od 3.248,715 kn od 1.04. 2011.g.,
- na dio od 3.202,765 kn od 1.05. 2011.g.,
- na dio od 3.098,295 kn od 1.06. 2011.g.,
- na dio od 3.535,08 kn od 1.07. 2011.g.,
- na dio od 3.241,24 kn od 1.08. 2011.g.,
- na dio od 3.447,02 kn od 1.09. 2011.g.,
- na dio od 2.784,41 kn od 1.10. 2011.g.,
- na dio od 3.421,93 kn od 1.11. 2011.g., pa sve do isplate.

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu prvotuženik Grad S. u roku od osam dana solidarno s drugotuženikom V. d.d. naknaditi parnični trošak u iznosu od 146.873,44 kuna.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da tužitelju po osnovi materijalne štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od veljače 1993. do listopada 2011. solidarno isplate iznos od 984.389,19 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to određeno u izreci presude (točka I. izreke).

 

2. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženicima da solidarno naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 255.147, 25 kuna, dok je za više zatraženi iznos od 77.251,38 kuna zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

 

3. Protiv te presude žali se prvotuženik Grad S. pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se u tom dijelu predmetna presuda preinači na način da se odbije tuženi zahtjev tužitelja, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba je osnovana.

 

6. Predmet ovoga spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete s osnova izgubljene zarade kao posljedice ozljeđivanja koje je tužitelj zadobio 7. listopada 1981., kao profesionalni vatrogasac kod tadašnje Vatrogasne brigade Općine S., prilikom izvođenja vježbe skakanja na uskočni zračni jastuk na poligonu za vježbanje u krugu vatrogasne brigade Općine S., s vatrogasnog tornja s visine 4. kata, uslijed pada, a kako to proizlazi i iz prijave ozljede na radu.

 

7. U ovoj fazi postupka između stranaka nije bilo sporno da je drugotuženik V. d.d, odnosno njegov prednik bio organizator i demonstrator zračnog jastuka, a što je razvidno iz podneska V. B. od 28. svibnja 1990., priloženog u spisu II P-462/91, a što je Javna vatrogasna postrojba i potvrdila dopisom od 3. ožujka 2010. te da je u postupku ranije označeni tuženik, tadašnja RO K. bila proizvođač predmetnog zračnog jastuka.

 

8. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod poslovnim brojem Rev x-438/2014 od 19. studenog 2014. djelomično odbio kao neosnovanu reviziju prvotuženika u dijelu kojim je pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gžx-1193/2012 od 30. siječnja 2014., ispravljenom rješenjem od 4. travnja 2014., potvrđena prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem 2P-245/94 od 16. travnja 2012. u dosuđujućem dijelu zahtjeva tužitelja s osnova naknade pretrpljene nematerijalne štete kao posljedica ozljeđivanja u predmetnoj nezgodi, u postupku je nedvojbeno utvrđena odgovornost tuženika za posljedice štetnog događaja koje tužitelj trpi.

 

9. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja iz odredbe članka 208. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" broj 53/76.) te odredbi članka 1. stavak 2. članka 8., članka 31., članka 33., članka 84. u vezi s člankom 83. Zakona o zaštiti od požara ("Narodne novine", broj 11/91 .– pročišćeni tekst, koji u sebi obuhvaća Zakon o zaštiti od požara objavljen u "Narodnim novinama" broj 50/77., 47/89. i 59/90.) iz kojeg proizlazi da su vatrogasne brigade Općine S. u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja bile organizirane i financirane od Općine S., kao društveno-političke zajednice te da je prvotuženi Grad S. ujedno pravni slijednik Općine S., odnosno, osnivač Vatrogasne postrojbe, koji odgovara tužitelju na temelju odredbe članka 208. ZUR-a uz solidarnu odgovornost drugotuženika, kao imatelja opasne stvari i organizatora demonstracije skakanja na odskočni zračni jastuk, u smislu odredbe članka 173. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s odredbom članka 174. i 176. ZOO-a, koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), jer je u konkretnom slučaju došlo do štete nastale u svezi s opasnom stvari.

 

10. Kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske citiranom odlukom prihvatio revizije stranaka te ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gžx-1193/2012 od 30. siječnja 2014. i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu izgubljene zarade, valjalo je kao sporno, a sukladno pravnom shvaćanju VSRH prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tužitelja po osnovi izgubljene zarade, raspraviti i utvrditi postoji li ili ne uzročna veza između ozljeda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju i tužiteljeve nesposobnosti za rad, pa s tim u svezi i nastale štete koju tužitelj trpi u vidu izgubljene zarade.

 

11. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, koju je ovaj žalbeni sud odlučujući o žalbi prvotuženika Grada S. presudom pod poslovnim brojem Gž R-527/2018-2 od 30. kolovoza 2018. djelomično potvrdio, i to u dijelu kojim je obvezan prvotuženik s drugotuženikom solidarno naknaditi tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 492.197,58 kuna skupa s pripadajućim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeća do isplate za razdoblje od 1. ožujka 1993. do 31. prosinca 2007., kako je pobliže označeno pod točkom I. I. izreke te drugostupanjske presude, dok je za više dosuđeni iznos od 492.1919,61 kuna skupa sa zatraženim kamatama zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Odlukom o troškovima postupka obvezan je prvotuženik s drugotuženikom solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 131.992,56 kuna, dok je za više dosuđeni trošak od 123.154,69 kuna zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukama pod poslovnim brojem Rev 112/2019-2 od 10. ožujka 2021., odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji prvotuženika podnesenih protiv prethodno navedene presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-527/2018-2 od 30. kolovoza 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-20/17 od 11. siječnja 2018., i to presudom odbio je kao neosnovanu reviziju prvotuženika podnesenu protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-527/2018-2 od 30. kolovoza 2018. u dosuđujućem dijelu pod točkom I.I. izreke, dok je rješenjem prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo tu drugostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I.I. izreke kojim je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 492.191,61 kunu, kao što je ukinuo i odluku o troškovima postupka u dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja da mu prvotuženik s drugotuženikom solidarno naknadi parnični trošak u iznosu 123.154,69 kuna i predmet je u tom dijelu vratio drugom vijeću ovom drugostupanjskom suda na ponovno suđenje.

 

13. U odnosu na predmet spora Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenom rješenju izjasnio se da tužitelj u reviziji podnesenoj protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom I.I. izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda i kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev, osnovano navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva postoji proturječnost između izreke presude i obrazloženja, odnosno izreke presude i odlučnih činjenica utvrđenih tijekom postupka, odnosno sadržaja isprava na koje se presuda poziva i interpretacije tih isprava, posebno u pogledu činjenica utvrđenih provedenim medicinskim vještačenjem, zbog čega da nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost te presude u dijelu kojim je kao neosnovan odbijen dio tužbenog zahtjeva, a samim time niti odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je odbijen dio zahtjeva za naknadu parničnog troška.

 

14. Odredbom članka 195. stavkom 1. ZOO-a određeno je da tko drugom nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, da mu je dužan naknaditi troškove oko liječenja ili druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je stavkom 2. istog članka određeno da ukoliko povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe povećane ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom novčanu rentu kao naknadu za tu štetu.

 

15. U postupku je nedvojbeno utvrđeno da je rješenjem RF MIORH-a broj IN 52831 od 3. ožujka 1993. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti i to zbog ozljede na radu u omjeru od 50% te zbog bolesti u omjeru od 50%. U slučaju kada je prema rješenju MIORH-a o umirovljenju tužiteljev gubitak radne sposobnosti uvjetovan dijelom bolešću, a dijelom ozljedom na radu, poslodavac odgovara radniku za štetu zbog gubitka primanja uzrokovanih odlaskom u invalidsku mirovinu u dijelu u kojem je razlog umirovljenja upravo ozljeda na radu (odluka VSRH broj Rev-x 438/14-2 od 19. studenoga 2014.).

 

16. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojeg u cijelosti akceptira i ovaj sud izražen u odluci pod poslovnim brojem Revr-1047/12 od 21. rujna 2016. u slučajevima kada je uzrok nesposobnosti za rad dijelom profesionalna bolest, a dijelom bolest samog radnika, potrebno je utvrditi prevladavajući uzrok koji je doveo do radne nesposobnosti te u tom smislu proizlazi vezanost sudova u smislu članka 12. stavak 1. ZPP-a za pravomoćno i konačno rješenje nadležnog upravnog tijela.

 

17. Dakle, poslodavac odgovara radniku za štetu zbog gubitka primanja uzrokovanih odlaskom u invalidsku mirovinu u dijelu u kojem je razlog umirovljenja ozljeda na radu samo u slučaju ako je bila prevladavajuća i time pravno relevantni uzrok umirovljenja.

 

18. Prvostupanjski je sud upravo na ove okolnosti u postupku izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada dr. E. E., koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju i dopuni istog nedvojbeno utvrdila kako je prevladavajući uzrok koji je doveo do tužiteljeva odlaska u invalidsku mirovinu upravo zadobivena ozljeda u predmetnoj radnoj nezgodi, kao i posljedice proizašle iz iste u smislu psihoneuroze i promjena na kompletnoj kralježnici, s time što je kod tužitelja utvrđena i dijagnoza ulceroznog kolitisa – upalne bolesti crijeva iz 1992., koja nije u svezi s predmetnom radnom nezgodom i ne predstavlja pravno relevantni uzrok umirovljenja tužitelja.

 

19. Međutim, kako dalje iz nalaza i mišljenja istoga vještaka proizlazi da je tužitelj redovito uzimao terapiju za upalnu bolest crijeva od 1992. pa nadalje, i kako iz tužiteljevog zdravstvenog kartona prema nalazu i mišljenju istoga vještaka proizlazi da se tužitelj bio na bolovanju u slijedećim razdobljima

zbog ozljede na radu od 7. listopada 1981. do 31. listopada 1983.;

zbog grčeva u stomaku od 1. kolovoza 1987. do 28. listopada 1987. nije u vezi sa ozljedom na radu;

zbog psihoneuroze od 4. travnja 1988. do 24. lipnja 1988. u svezi s ozljedom na radu;

zbog radikulopatije vratne kralježnice od 1. listopada do 12. listopada 1988. u vezi sa ozljedom na radu;

- zbog bolova u kostima od 15. veljače do 28. veljače 1989. u svezi sa ozljedom na radu; zbog prehlade od 19. srpnja do 31. srpnja 1989. nije u svezi sa ozljedom na radu; zbog viroze od 9. listopada do 20. listopada 1989. nije u vezi s ozljedom na radu;

zbog psihoneuroze od 1. veljače do 22. veljače 1990. u vezi sa ozljedom na radu;

zbog viroze od 16. travnja do 27. travnja 1990. nije u vezi sa ozljedom na radu;

zbog grčeva u stomaku od 3. kolovoza do 30. rujna 1990. nije u vezi sa ozljedom na radu; zbog proljeva od 30. do 31. listopada 1990. nije u vezi sa ozljedom na radu;

zbog stanja nakon prijeloma vratnog kralješka prije devet godina od 21. listopada 1991. do 31. prosinca 1992. u vezi sa ozljedom na radu i od 3. veljače do 27. travnja 1993. u vezi sa ozljedom na radu, odnosno do ostvarenog prava na invalidsku mirovinu 1993. to je očito da je nadležno upravno tijelo prilikom donošenja citiranog rješenja od 3. ožujka 1993. kojim je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, i to zbog ozljede na radu u omjeru od 50% te

zbog bolesti u omjeru od 50%, cijenilo i tužiteljeve bolesti.

 

20. Budući da se u ovom slučaju radi o naknadi štete zbog gubitka zarade, kada je tužitelja kao oštećenik zbog nesposobnosti za rad upućen u invalidsku mirovinu, a koja se određuje u visini razlike između onoga što bi ostvario kao zaradu iz radnog odnosa i primljene invalidske mirovine te primljene naknade za tjelesno oštećenje u utuženom razdoblju, to je prema mišljenju ovoga suda pogrešno postupio prvostupanjski sud kada je tužitelju dosudio cjelokupni iznos tražene naknade iz razloga što iz stanja spisa, kao i iz pobijane odluke proizlazi da je kod tužitelja nastao gubitak sposobnosti za rad i da je razlog invalidskog umirovljenja tužitelja u omjeru od 50% bolest i 50% povreda na radu.

 

21. Imajući na umu to utvrđenje prvostupanjskog suda da je razlog umirovljenja tužitelja ozljeda na radu od 50% i bolesti 50%, kao i da je gubitak sposobnosti za rad kod tužitelja prvenstveno posljedica ozljeđivanja u predmetnoj radnoj nezgodi i da je to neposredni razlog tužiteljeva odlaska u invalidsku mirovinu, ovaj sud smatra da kada se odlučuje o visini naknade štete koju su prvotuženik i drugotuženik dužni naknaditi tužitelju po osnovi izgubljene zarade, da je prema dosadašnjoj sudskoj praksi sud vezan donesenim pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela, a što je u ovom slučaju ex RF MIORH-a od 3. ožujka 1993., jer je istim kao prethodno pravno pitanje u smislu odredbe članka 12. ZPP-a, riješen omjer odgovornosti tuženika za štetu koju trpi tužitelj. Stoga, proizlazi da nije pravilno prvostupanjski sud zaključio da postoji uzročna veza između gubitka sposobnosti za rad tužitelja uzrokovana nezgodom na radu s njegovim umirovljenjem u omjeru od 100% omjeru i da je prvotuženik s drugotuženikom u tom omjeru obvezan naknadi štetu koju tužitelju trpi.

 

22. Dakle, prema mišljenju ovoga suda tužitelju pripada pravo na naknadu štetu u omjeru od 50% po traženoj osnovi jer je kod tužitelja prema rješenju ex RF MIORH-a od 3. ožujka 1993. o umirovljenju tužitelja gubitak radne sposobnosti uvjetovan dijelom bolešću, a dijelom zbog ozljede na radu, pa tuženici odgovaraju tužitelju za štetu zbog gubitka u primanjima uzrokovanih odlaskom u invalidsku mirovinu u dijelu u kojem je razlog umirovljenja ozljeda na radu, a koja mu je šteta po ovoj osnovi pravomoćno i konačno u tom omjeru dosuđena temeljem prethodno navedenim citiranim sudskim odlukama, dok mu više zatraženi iznos koji je predmet ovog žalbenog postupka po stajalištu ovog suda iz svih iznesenih razloga ne pripada, zbog čega je predmetni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

23. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka, pa je imajući na umu da tužitelj nije uspio s dijelom zahtjeva koji je predmet ovoga žalbenog postupka (pravomoćno mu je dosuđen trošak u odnosu na dio zahtjeva koji je pravomoćno okončan), to je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a, valjalo odbiti i preostali zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka (kojim je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadom troškova u povodu izjavljene revizije).

 

24. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbi članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 29. lipnja 2021.