Poslovni broj: 81 Pž-4896/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-4896/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K A

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, OIB ..., Z., protiv tuženika E. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., radi isplate iznosa od 18.869,38 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-942/2019 od 19. listopada 2020., 29. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-942/2019 od 19. listopada 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 18.869,38 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje
odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina svojem osiguraniku A. R., za razdoblje od 1. studenog 2016. do 31. listopada 2018. u iznosu od 18.869,38 kn. Tužiteljev osiguranik je ozlijeđen u prometnoj nezgodi 22. veljače 2006. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz priloženih dokaza proizlazi osnova i visina tužiteljeva potraživanja, pa je na temelju odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 151/14; dalje: ZOMO) prihvatio tužbeni zahtjev.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene
materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Istaknuo je da je za konkretan slučaj mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, odnosno čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Nadalje, prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio tuženikov prigovor zastare budući da se

početak tijeka zastarnog roka treba računati od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je platio svojem osiguraniku utuženi iznos. Naime, dostavljena dokumentacija ne predstavlja javnu ispravu. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj
presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po
službenoj dužnosti. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje u kojem je sud izložio
koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio.

7. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznose
invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svojem osiguraniku u razdoblju od 1. studenog 2016. do 31. listopada 2018., a koji je ozlijeđen u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao tuženikov osiguranik.

9. Tuženikova odgovornost se temelji na odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO-a prema kojoj Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

10. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s
korištenjem tog prava.

11. Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZOMO-a, Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, kao i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 164. st. 1. ZOMO-a).

12. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja i
zaključka koje prihvaća i ovaj sud, da s obzirom na citirane zakonske odredbe, postoji odgovornost tuženika za štetu tužitelju.

13. Neosnovano se u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05; dalje: ZOOP).

14. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (čl. 27. st. 2. ZOOP-a). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl. 27. st. 3. ZOOP-a).

15. Nadalje, kada bi se pošlo od odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a vodeći računa pritom o mjerodavnim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju za izračun mirovine, utvrđena invalidska mirovina može iznositi manje ili jednako u odnosu na invalidsku mirovinu koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pa tako ni u kojem slučaju ne bi postajala ta razlika koju bi društvo osiguranja bilo u obvezi podmiriti Zavodu. Osim toga, i odredbama čl. 27. st. 1. i 2. ZOOP-a je propisana obveza društava za osiguranje da naknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja.

16. Uz navedeno, Zakon o mirovinskom osiguranju u konkretnom slučaju predstavlja poseban zakon koji ima prednost u primjeni u odnosu na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (pravno shvaćanje prihvaćeno na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016.).

17. Osim toga, žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan, budući da je svrha i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu naknada pretrpljene štete, a u čl. 27. tog Zakona je istaknuto da se Zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju, a ti propisi određuju pravo na novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

18. Nadalje, odredbom čl. 165. st. 1. ZOMO-a propisano je da potraživanja naknade štete prema odredbama tog Zakona zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Rok zastare potraživanja naknade štete određen je u čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a, a iznosi tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Početak tijeka rokova zastare određen je u čl. 165. st. 2. ZOMO-a i prema toj odredbi rokovi zastare počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Međutim, tužitelj donošenjem rješenja kojim je svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu nije prema tuženiku stekao bilo kakvo potraživanje.
Tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine (tada mu je imovina umanjena) i tim trenutkom (trenutkom isplate) nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. Budući da je tužba podnesena 7. svibnja 2019., zastarni rok nije istekao za sve iznose plaćene nakon 7. svibnja 2016. Tužitelj traži isplatu iznosa koji je platio u razdoblju od 1. studenog 2016. do 31. listopada 2018. Stoga, tužiteljevo potraživanje nije u zastari, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

19. Također neosnovan je zaključak tuženika da obračun tužitelja ne predstavlja javnu ispravu. Potvrda (obračun) Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o mirovinama isplaćenima svom osiguraniku ima značenje javne isprave uz koju se veže presumpcija istinitosti. Tužitelj je javna ustanova koja prema odredbi čl. 145. st. 1. ZOMO-a ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, pa ovjerena dokumentacija tužitelja o isplatama mirovine osiguraniku predstavlja javnu ispravu koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZPP-a. No ako bi se i prihvatila tvrdnja tuženika da nije riječ o javnoj ispravi, to ne bi značilo da se i tada na temelju te dokumentacije ne bi mogla uzeti dokazanom navedena činjenica, budući da te isprave predstavljaju valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza.

20. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba čl. 161. i 164. ZOMO-a prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

21. Slijedom navedenog, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 29. lipnja 2021.

Sudac

Lidija Tomljenović