REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-5188/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, OIB ..., Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 81.397,23 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-382/2019-38 od 2. studenog 2020., 29. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-382/2019-38 od 2. studenog 2020. u točki II. izreke.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-382/2019-38 od 2. studenog 2020. u točki I. izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-382/2019-38 od 2. studenog 2020. u točki III. izreke i sudi:

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.835,51 kn (dvijetisućeosamstotridesetpet kuna i pedesetjedna lipa) u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv točke I. izreke presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-382/2019-38 od 2. studenog 2020.

II. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-382/2019-38 od 2. studenog 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.477,64 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 72.919,59 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.835,51 kn (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina svojem osiguraniku F. K. za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. ožujka 2019. u 1iznosu od 81.397,23 kn. Tužiteljev osiguranik je ozlijeđen u prometnoj nezgodi 30. studenog 2005. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz priloženih dokaza proizlazi djelomična osnovanost tužiteljeva potraživanja, pa je na temelju odredba Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18) i Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18) ocijenio osnovanim tužiteljevo potraživanje iznosa od 8.477,64 kn, dok je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 72.919,59 kn.

3. Protiv ove presude žalbu su podnijele obje stranke.

4. Tužitelj je protiv prvostupanjske odluke podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je naveo da time što je osiguranik navršio godine potrebne za stjecanje prava na starosnu mirovinu, nije ujedno po sili zakona stekao pravo na starosnu mirovinu. Naime, osiguranik tužitelja je stekao pravo na invalidsku mirovnu pri čemu je osnova za isplatu starosne mirovine različita od osnova za isplatu odnosno priznanje prava na invalidsku mirovinu. Zakonom nije propisan gubitak prava na invalidsku mirovinu osiguranika i stjecanje prava na starosnu mirovinu zbog toga što su se ispunili uvjeti za priznavanje prava na starosnu mirovinu.

5. Tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U
bitnom je istaknuo da je pobijanom točkom III. izreke naloženo tuženiku da naknadi troškove tužitelju, iako iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je izrekom presude trebalo suditi suprotno, odnosno tužitelju naložiti plaćanje troškova postupka tuženiku. Nadalje, pravo na naknadu štete prvostupanjski sud je trebao utvrđivati primjenom onih propisa koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. U konkretnom slučaju to je Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Narodne novine“ broj 53/91). Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana, dok je tuženikova žalba djelomično osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznose invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svojem osiguraniku u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. ožujka 2019. u iznosu od 81.397,23 kn, a koji je ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je uzrokovao F. R. upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika. Rješenjem tužitelja broj 27765 od 5. studenog 2002. osiguranici F. K. je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovano ozljedom na radu.

9. Neosnovano tuženik ističe u žalbi da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Narodne novine“ broj 53/91).

10. Naime, ovaj sud, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama
poslovni broj Rev-552/08 od 8. travnja 2010., Rev 550/10 od 9. siječnja 2013. i Rev-x 1262/11 od 22. listopada 2014. smatra da tužitelju šteta nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa svaka tužiteljeva isplata invalidske mirovine njegovu osiguraniku predstavlja novu štetu. Zbog toga su u odnosu na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom invalidskih mirovina u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18; dalje: ZOMO), dok su za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2019. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; dalje: ZOMO/18), a kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke.

11. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu,

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja,

3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

12. Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZOMO-a, Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, kao i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 164. st. 1. ZOMO-a).

13. Slijedom navedenog, tužitelj za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. ima pravo na naknadu štete koja odgovara punom iznosu isplaćene invalidske mirovine. Međutim, tužiteljev osiguranik bi nesporno s navršenih 58 godina života (23. svibnja 2016.) ostvario pravo na starosnu mirovinu, pa slijedom toga opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 58 godina života (i time stekao pravo na punu starosnu mirovinu) predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine. Dakle, tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svojem osiguraniku da nije bilo štetnog događaja, manji od iznosa invalidske mirovine koju isti isplaćuje, tek tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem prihvaćenim na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 15. prosinca 2016. prema kojem Zavod ima pravo na naknadu stvarne štete od društava za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske i starosne mirovine.

14. Nadalje, odredbom čl. 161. st. 1 ZOMO/18 propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu,

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu,

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja,

4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

15. Slijedom navedenog, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/18) koje su stupile na snagu 1. siječnja 2019. izmijenjena je ranija odredba čl. 161. ZOMO-a na način da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete u punom iznosu bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete ostvarivanje prava na starosnu mirovinu.

16. Prvostupanjski sud je na prijedlog tuženika izveo dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja postojanja štete, odnosno eventualne razlike u iznosu koji je tužitelj isplatio osiguraniku na temelju obračuna invalidske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. ožujka 2019. i iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao da nije bilo štetnog događaja. Vještak B. M. je u nalazu i mišljenju navela da za razdoblje od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. pretpostavljena starosna mirovina iznosi 115.842,55 kn, a isplaćena invalidska mirovina 72.847,23 kn, dok za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2019. pretpostavljena mirovina iznosi 13.458,27 kn, a isplaćena invalidska mirovina 8.477,64 kn.

17. Prvostupanjski je sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je objektivan i argumentiran, izrađen od strane ovlaštene osobe po pravilima struke.

18. S obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi pretpostavljena starosna mirovina bila veća od invalidske, to tužitelj nema pravo na naknadu štete u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. prosinca 2018., odnosno tužitelj nema pravo na iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne jer to u ovome predmetu nije slučaj budući da bi pretpostavljena starosna mirovina bila veća od invalidske mirovine.

19. S druge strane, a cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, te ga dovodeći u vezu s relevantnom zakonskom odredbom čl. 161. st. 1 ZOMO/18, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na naknadu štete za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2019. u iznosu od 8.477,64 kn.

20. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka prema kojoj je
naloženo tuženiku da plati tužitelju trošak od 2.835,51 kn ističe se da je njome
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je izreka suprotna razlozima navedenim u obrazloženju. Naime, prvostupanjski sud je pravilno naveo u obrazloženju da je tuženik uspio u ovome parničnom postupku u većem omjeru slijedom čega mu je tužitelj dužan naknaditi parnični trošak. Međutim, odlučujući o troškovima postupka u izreci presude prvostupanjski sud je pogrešno obvezao tuženika na plaćanje troškova postupka tužitelju. Upravo suprotno, izrekom presude trebalo je obvezati tužitelja na plaćanje troškova postupka tuženiku kako je to pravilno istaknuo tuženik u žalbi.

21. U odnosu na žalbu tužitelja na točku I. izreke presude, odnosno tuženikovu žalbu na točku II. izreke presude, ističe se da su žalbe u tom dijelu nedopuštene.

22. Odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a propisano je da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Prema odredbi čl. 367. ZPP-a nedopuštenu žalbu odbacit će drugostupanjski sud rješenjem ako to nije učinio prvostupanjski sud.

23. Uzevši u obzir da je tužitelj u odnosu na točku I. izreke pobijane presude
uspio u sporu pred prvostupanjskim sudom, odnosno da je tuženik u odnosu na
točku II. izreke pobijane presude uspio u sporu, to oni nemaju pravni interes podnijeti žalbu protiv tih dijelova presude, pa je stoga u tom dijelu njihova žalba odbačena kao nedopuštena.

24. Slijedom svega navedenog, žalbe stranaka su odbijene kao neosnovane i pobijana odluka potvrđena u točkama I. i II. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a). Odluka iz točke III. izreke prvostupanjske presude je preinačena na temelju odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 29. lipnja 2021.

Sudac

Lidija Tomljenović