1              Poslovni broj: Gž R-366/2021-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-366/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnica I. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. d.o.o., Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik Č. P., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza i isplate naknade plaće, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-3323/2019-67 od 3. ožujka 2021., u sjednici održanoj 29. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-3323/2019-67 od 3. ožujka 2021. u pobijanim dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao što se potvrđuje i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka te u dijelu pod točkom IV. izreke,
kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-3323/2019-67 od 3. ožujka 2021. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos iznad dosuđenog.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđena je nedopuštenom odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30. listopada 2015. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme od 31. ožujka 2015. (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju plati naknadu plaće u iznosu od 19.898,79 kuna bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a sve kako je to specificirano u izreci presude (točka II. izreke).

2. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični
trošak od 2.500,00 kuna u roku od osam dana (točka III. izreke), dok je odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos iznad dosuđenog (točka IV. izreke).

3. Protiv te presude žale se obje stranke.

4. Tužitelj je pobija u dijelu pod točkom IV. izreke, kojim mu nije dosuđen preostali zatražen trošak, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak

1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se u tom dijelu predmetna presuda preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužitelj je zatražio trošak žalbenog postupka.

5. Tuženik navedenu presudu pobija u cijelosti, ali kako nema pravni interes pobijati je u dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadom troška iznad dosuđenog iznosa, to je pobija u dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao što je pobija i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim mu je naloženo da naknadi tužitelju troškove postupka te u dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova postupaka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da preinači na način da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

10. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju stranke u žalbama jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni ne razumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

11. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije dopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30. listopada 2015. i zahtjev za isplatom naknade plaće za period od otkaza do 31. ožujka 2016., odnosno do isteka ugovora o radu koji je bio sklopljen između stranka na određeno vrijeme.

13. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao radnik s tuženikom kao poslodavcem sklopio ugovorom o radu na određeno vrijeme od 1. travnja 2015. do 1. travnja 2016., za rad na poslovima domara i ostalim poslovima vezanim uz održavanje objekata na otoku Š., kao što nije sporno ni da tuženik navedenom odlukom o otkazu ugovora o radu otkazao tužitelju taj ugovor o radu 30. listopada 2015., zbog poslovno uvjetovanih razloga na temelju odredbi članka 115. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17. i 98/19. - u daljnjem tekstu: ZR).

14. Nije sporno ni to da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke o otkazu, a na koji zahtjev tuženik nije odgovorio, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi slijedeće:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. travnja 2015. do 31. ožujka 2016. na radnom mjestu domara koje radno mjesto obuhvaća, ali se i ne ograničava na poslove održavanja građevinskih objekata, odnosno popravke unutrašnjosti kao i vanjskih dijelova istih, kao i sve ostale poslove vezane uz održavanje predmetnih objekata na otoku Š.,

- da je odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 30. listopada 2015. tuženik otkazao tužitelju taj ugovor o radu,

- da je navedeni ugovor o radu tuženik, tužitelju otkazao prije isteka roka na koji je bio sklopljen, i to iz razloga što je prestala potreba za obavljanjem poslova domara (poslovno uvjetovani otkaz), kako o proizlazi i odluke o otkazu, - da iz odluke o otkazu proizlazi i to kako tužitelju kao radniku prestaje radni odnos uz otkazni rok od dva tjedna, za koje vrijeme radnik nije obvezan dolaziti na posao.

- da iz obrazloženja te odluke o otkazu proizlazi da je prestala potreba za obavljanjem poslova održavanja građevinskih objekata, popravka unutrašnjosti i vanjskih dijelova istih na otoku Š., čime da je prestala potreba za obavljanjem poslova domara na kojem je tužitelj zaposlen i da kod tuženika ne postoji potreba za raspoređivanjem radnika na druge poslove te da kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće niti djeluje sindikalni povjerenik.

- da iz odredbe članka 1.4. ugovora o radu proizlazi kako su stranke ugovorile da svaka stranka može raskinuti ugovor i prije isteka roka.

16. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da je tužitelju dan poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu uz otkazni rok, pri čemu je zaključio da se sporna odluka o otkazu nikako se ne bi mogla sadržajno tumačiti kao raskid ugovora o radu, koja mogućnost je ugovorena člankom 1.4. ugovora o radu, i to iz razloga što kod raskida ugovora po općim principima obveznog prava nije potreban otkazni rok i da se već time ta dva instituta razlikuju, kao što je naveo i da se instituti raskida ugovora i otkaza ugovora o radu razlikuju i u posljedicama koje proizvode po ugovorne strane.

17. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju stranke nisu ugovorom o radu izričito ugovorile mogućnost redovitog otkazivanja ugovora o radu sukladno odredbi članka 118. ZR-a, kojom je propisano da se ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme može redovito otkazati samo ako je takva mogućnost otkazivanja predviđena ugovorom, to je taj sud zaključio da je sporna odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30. listopada 2015. kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju sklopljen na određeno vrijeme, nedopuštena.

18. Budući da je otkaz utvrđen nedopuštenim, to je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj sukladno odredbi članka 95. stavku 3. ZR-a, ostvaruje pravo na naknadu plaće za vrijeme u kojem bi redovno radio, a to je od 21. studenog 2015. kada mu je prestao radni odnos kod tuženika do 31. ožujka 2016. do kada bi mu ugovor o radu redovno trajao. Kako iz ugovora o radu proizlazi da je tužitelj imao ugovorenu plaću od 4.643,05 kn bruto, to mu je taj sud dosudio naknadu plaće u tom mjesečnom iznosu za period od prosinca 2015. do kraja ožujka 2016., pri čemu je imao u vidu i platnu listu za studeni 2015., i koje proizlazi da je tužitelju za studeni 2015. isplaćena plaća od 3.316,46 kn bruto, pa mu je za period od 21. do 30. studenog 2015. prvostupanjski sud dosudio preostali dio plaće od 1.326,59 kn bruto, odnosno ukupno s osnove naknade plaće za utuženo razdoblje iznos od 19.898,79 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama na temelju odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO).

19. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog sudu u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

20. Naime, prema odredbi članka 115. stavka 1. točki 1. ZR-a, razlozi za poslovno uvjetovani otkaz postoje ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). U tom smislu prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla može proizići iz svake operativne potrebe poslodavca, gospodarskih, tehnoloških, strukturalnih ili drugih zahtjeva koji nisu povezani s ponašanjem ili sposobnošću radnika.

21. Međutim, u ovom slučaju sporno je može li se ugovor o radu na određeno vrijeme otkazati poslovno uvjetovanim otkazom.

22. Nije sporno da se prema odredbi članka 118. ZR-a, ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme može redovito otkazati samo ako je takva mogućnost otkazivanja predviđena ugovorom. Dakle, ova odredba imperativno, jasno i nedvosmisleno traži da takva mogućnost bude izričito ugovorena.

23. Budući da iz ugovora o radu na određeno vrijeme proizlazi da stranke nisu shodno toj odredbi ZR-a ugovorile da se ugovor može redovito otkazati, a kako iz odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je tužitelju dan poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu (redoviti otkaz ugovora o radu) uz otkazni rok, to se ta odluka nikako ne može sadržano tumačiti kao raskid ugovora, koja je mogućnost predviđena člankom 1.4. ugovora o radu, a kako to pogrešno tvrdi tuženik. Ovo iz razloga, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud, što kod raskida ugovora o radu prema općim principima obveznog prava nije potreban otkazni rok, pa se već time ova dva instituta razlikuju, kao što se razlikuju i u posljedicama koje proizvode po ugovorne strane. Takvo pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revr 814/2018-2 od 30. listopada 2019., kojim je prvostupanjski sud vezan na temelju odredbe članka 394.a ZPP-a i koje je shvaćanje
taj sud u cijelosti poštovao kod donošenja pobijane odluke.

24. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika i na sadržaj članka 1.2. ugovora o radu, kojim su stranke ugovorile da poslodavac može otkazati radniku, a da pri tome ne treba imati opravdani razlog za otkaz, uz otkazni rok u trajanju od 7 (sedam) dana, ako radnik ne zadovolji na probnom roku, sve sukladno odredbi članka 35. stavku 5. Zakona o radu iz 2009. koji je bio na snazi do 7. kolovoza 2014. (znači, nije bio u primjeni u vrijeme kada je sklopljen ugovor o radu između stranka 1. travnja 2015.), a kojom odredbom je propisano, ako je ugovoren probni rad, otkazni rok je najmanje sedam dana, jer se u ovom slučaju ne radi o otkazu ugovora o radu za vrijeme probnog rada već o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sklopljenim na određeno vrijeme.

25. Nadalje, neosnovano su tvrdnje tuženika da je predmetnim ugovorom o radu predviđena mogućnost redovitog otkaza ugovora o radu, pri čemu se neosnovano poziva na članke 5.1 i 5.2. ugovora o radu, kojima su stranke ugovorile trajanje otkaznog roka i razloge za izvanredni otkaz ugovora o radu, dok su člankom 12.1. ugovorile pitanje dostave odluka koje donosi tuženik kao poslodavac.

26. Kako je tuženik u konkretnom slučaju trebao dokazati da su bile ispunjene pretpostavke zakonitog i dopuštenog poslovno uvjetovanog otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe članka 115. stavka 1. točke 1. ZR-a, a što tuženik nije dokazao, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da ta odluka tuženika nije dopuštena jer stranke sklopljenim ugovorom o radu na određeno vrijeme nisu ugovorile da se tužitelju može otkazati taj ugovor prije isteka vremena na koji je bio sklopljen zbog poslovno uvjetovanih razloga (redoviti otkaz ugovora o radu), zbog čega je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

27. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada je tužitelju dosudio pripadajuću naknadu plaće na temelju odredbe članka 95. stavka 3. ZR-a, jer tužitelj prema toj odredbi ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom tuženika, i to za razdoblje od prestanka radnog odnosa, tj. od 21. studenoga 2015. do 1. travanja 2016. do kada je bio sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme u visini koja je određena člankom 6.1. ugovora o radu, kako je sve to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, a što žalbenim navodima ne spori ni tuženik.

28. Inače, ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnosti i zakonitost prvostupanjske presude, a isti su u bitnom sadržajno prigovori koji se sastoje u iznošenju vlastitih zaključaka, suprotnih pravilnom utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, što se ponovno ističe.

29. Prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, u vezi s Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), dosudio tužitelju zastupanom po punomoćnici, odvjetnici jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja da nije dopušten otkaza ugovora o radu, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, kako to pogrešno u žalbi tvrdi tužitelj, bez obzira što je zatražena i naknada plaće. Zahtjev za naknadom plaće u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, jer ovaj zahtjev u cijelosti ovisi o zahtjevu radi utvrđenja da nije dopušten otkaza i u odnosu na taj zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u ovom postupku, zbog čega tužitelju zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je tužitelju na ime troškova postupka dosudio iznos od 2.000,00 kuna, odnosno uvećano za pripadajući PDV, iznos od 2.500,00 kuna.

Slijedom toga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima pobija odluku o troškovima postupka u dijelu kojim mu nisu priznati više zatraženi troškovi, dok tuženik posebnim žalbenim navodima odluku kojom mu je naloženo da tužitelju navedeni iznos na ime troškova postupka naknadi ne pobija.

30. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok tuženik trošak žalbenog postupka nije zatražio.

31. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 29. lipnja 2021.