Poslovni broj: 81 Pž-2620/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 81 Pž-2620/2020-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. Z. O., Z., OIB ..., protiv tuženika A. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi isplate iznosa od 6.551,49 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4181/2012 od 12. ožujka 2020., 29. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4181/2012 od 12. ožujka 2020. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.499,45 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/5, 41/08 i 125/11) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a koje je dužan uplatiti u korist računa državnog proračuna žiro-račun broj ...-..., pozivom na broj model 65, pozivom na broj model ...-...-...-..., a koje teku:  - na iznos od 520,34 kn od 11. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 42,71 kn od 11. prosinca 2009. do isplate, - na iznos od 111,74 kn od 5. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 39,61 kn od 26. veljače 2010. do isplate, - na iznos od 79,22 kn od 26. veljače 2010. do isplate, - na iznos od 39,61 kn od 26. veljače 2010. do isplate, - na iznos od 351,78 kn od 9. ožujka 2010.do isplate,

- na iznos od 39,61 kn od 20. ožujka 2010. do isplate,

 

- na iznos od 54,22 kn od 24. travnja 2010. do isplate, - na iznos od 39,61 kn od 24. travnja 2010. do isplate, - na iznos od 14,61 kn od 22. svibnja 2010. do isplate, - na iznos od 166,39 kn od 25. lipnja 2010. do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4181/2012 od 12. ožujka 2020. u dijelu točke I. izreke i u točkama III. i IV. izreke i sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.540,48 kn (četiritisućepettočerdeset kuna i četrdesetosam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama i to do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/5, 41/08 i 125/11) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena a koje teku:

-na iznos od 3.729,68 kn od 5. svibnja 2011. do isplate

-na iznos od 810,80 kn od 5. svibnja 2011. do isplate.

 

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih na iznos od 1.499,45 kn za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

3. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od osam dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.518,54 kn (tritisućepetstoosamnaest kuna i pedesetčetiri lipe).

 

r i j e š i o  j e

 

Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4181/2012 od 12. ožujka

2020.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj poslovni broj P-4181/2012 od 12. ožujka 2020. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 6.039,93 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 511,56 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju

parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn (točka III. izreke), te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

2. Prvostupanjski sud je utemeljio svoju odluku iz točke I. izreke na odredbi čl.

62. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine” broj 85/06 i 67/08), te čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10) navodeći da je tužitelj aktivno legitimiran jer je temeljem zakonskih odredaba pravni slijednik zavoda1 te da dosuđeni iznos od 6.039,93 kn koji se odnosi na naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu nastalih tijekom 2009. i 2010. nije pokriven funkcionalnom premijom. U odnosu na točku II. izreke prvostupanjski sud je naveo da iznos od 511,56 kn koji se odnosi na troškove liječenja nije u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kirurga dr. Žarka Rašića.

 

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je istaknuo da je tužitelju šteta namirena kroz prihod od obveznog osiguranja automobilske odgovornosti, zatim da tužitelj prilikom spajanja nije preuzeo prava potraživanja svog prednika prema osiguravateljima, slijedom čega nema aktivnu legitimaciju. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da interna dokumentacija tužitelja predstavlja javnu ispravu te je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate na iznose glavnice od dana plaćanja svakog računa pojedinačno. Predložio je preinačiti pobijanu odluku na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

4. U odgovoru na žalbu tužitelj se u cijelosti usprotivio tuženikovim žalbenim navodima, predložio je u cijelosti odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu.

 

5. Žalba je djelomično osnovana, djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

6. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP- a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

7. Uvodno valja istaknuti da tuženikova žalba protiv točke II. izreke nije dopuštena, budući da je tužitelj odbijen sa zahtjevom, pa tuženik nema pravnog interesa pobijati prvostupanjsku presudu u tom dijelu. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 358. st. 3. ZPP-a ovaj sud rješenjem odbacio tuženikovu žalbu u tom dijelu kao nedopuštenu.

 

8. U postupku donošenja pobijane presude i u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, dok tuženik u žalbi ne upire na neku konkretnu povredu.

 

9. Napominje se kako je u ovom predmetu riječ o sporu male vrijednosti (čl.

502. st. 1. ZPP-a), a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete, kao pravni slijednik zavoda1, u iznosu od ukupno 6.551,49 kn. U tužbi navodi da je za štetu odgovoran tuženikov osiguranik A. M. koja je 24. studenog 2009., upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka ... osiguranim kod tuženika, prouzročila prometnu nezgodu u kojoj su tužiteljevi osiguranici J. M. i I. U. zadobili tjelesne ozljede koje su priznate kao ozljeda na radu, a radi liječenja kojih ozljeda je pravni prednik tužitelja platio zdravstvenim ustanovama troškove za pružene usluge zdravstvene zaštite, kao i isplatio naknadu plaće za vrijeme bolovanja. Troškovi liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja isplaćivani su tijekom 2009. i 2010. godine.

 

11. U odnosu na tuženikov prigovor aktivne legitimacije, ističe se da je sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kad se dogodila nezgoda i kad je prema tužiteljevoj tvrdnji nastala šteta čija naknada je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku, bio reguliran Zakonom o osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06 i 67/08) koji je stupio na snagu 4. srpnja 2006. Prema odredbi čl. 2. tog Zakona obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu provodio je zavod1.

 

12. Zakonom o prestanku važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 139/10) koji je stupio na snagu 1. siječnja

2011., prestao je vrijediti Zakon o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu, kao i prateće Uredbe i Pravilnici navedeni u čl. 2. tog Zakona.

 

13. Odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2011., propisano je da se u Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 150/08, 94/09, 153/09, 71/10 i 139/10) u čl. 2. dodaje novi st.

3. koji glasi: „U okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju se i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona.“

 

14. Odredbom čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju određeno je da će se u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona izvršiti pripajanje zavoda1 zavodu2 te da će danom brisanja iz sudskog registra zavoda1 zavod2 preuzeti njegove radnike, sredstva prikupljena na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, obveze zavoda1 te poslovne prostorije i opremu koju je do dana brisanja iz sudskog registra koristio zavod1. Na temelju navedene odredbe zavod1 31. siječnja 2011. pripojen je zavodu2, ovdje tužitelju.

 

15. Zavod1 i zavod2 su javne ustanove. Odredbom čl. 69. st. 1. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ broj: 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08) određeno je da se ustanova može pripojiti drugoj ustanovi. Pripajanjem ustanove drugoj ustanovi ustanova prestaje postojati (čl. 71. t. 5. Zakona o ustanovama) i njen se pravni subjektivitet utapa u pravnoj osobnosti ustanove kojoj je pripojena.

 

16. Odredbom čl. 62. st. 1. Zakona o osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06) propisano da je zavod1 obvezan zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 57. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Na temelju odredbe čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10), tužitelj, je u sklopu obveza koje je imao zavod1 preuzeo i navedenu obvezu iz čl. 62. st. 1. Zakona o osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06).

 

17. S obzirom na to da su na temelju Zakona na preuzimatelja, u ovom slučaju tužitelja, prešle i obveze pripojene ustanove, tužitelj samim tim u ovom postupku ima aktivnu legitimaciju.

 

18. Budući da je tuženik osporio uzročnu vezu između prometne nezgode i zadobivenih ozljeda, provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku medicine dr. Ž. R. koji je naveo u svom nalazu i mišljenju da postoji uzročna veza između prometne nezgode i zadobivenih ozljeda kao i koji su utuženi računi i razdoblja bolovanja u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom (listovi 136.-138. spisa).

 

19. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen od strane ovlaštene osobe, stručno i argumentirano te sukladno pravilima struke.

 

20. U odnosu na istaknuti žalbeni navod kojim tuženik osporava visinu štete, odnosno da tužitelj svojom internom dokumentacijom nije dokazao visinu štete jer tužiteljevi ispisi plaćenih troškova liječenja ne predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, ovaj sud ističe da je točan žalbeni navod da tužiteljevi ispisi

nemaju u odnosu na sadržaj te potvrde značaj javne isprave u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a, budući da u smislu navedene zakonske odredbe, određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo i o kojima ono vodi službenu evidenciju ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj, a takav se značaj ne može dati spornim ispravama (ispis plaćenih troškova plaćanja ovjeren potpisom i pečatom tužitelja) u naznaci (potvrdi) da su troškovi liječenja isplaćeni.

 

21. Sporne isprave u naznaci da su isplaćeni troškovi liječenja u iznosima koji su u njima navedeni imaju značaj (obične) isprave, pa kao takve predstavljaju valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-476/2017-2 od 3. ožujka

2020.).

 

22. Suprotno žalbenom navodu tuženika, samo zbog toga što tužiteljeve isprave o plaćanju nemaju značaj javnih isprava, to ne znači da te isprave nisu adekvatan dokaz o isplatama troškova liječenja. Naime, kao dokaz u parničnom postupku može poslužiti sve ono iz čega se može crpiti saznanje o relevantnim činjenicama, pa to mogu biti i tužiteljeve isprave koje je izdao.

 

23. Prvostupanjski sud je na temelju svih izvedenih dokaza, uključivo i pregledom dostavljene dokumentacije ocijenio da je tužitelj izvršio isplatu troškova liječenja u utuženom iznosu, te je svoju ocjenu opravdao jasnim i logičnim razlozima, sve u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

 

24. Pravilna je i odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata. Prema odredbi čl.

68. st. 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu, zatezne kamate teku od dana nastale štete. S obzirom na to da je tužitelj zatezne kamate zatražio od dana kad je troškove liječenja i naknadu za bolovanje svog osiguranika platio, njegov zahtjev je i u tom dijelu osnovan, odnosno tuženikov prigovor neosnovan.

 

25. U odnosu na tuženikov žalbeni navod kojim ističe da je predmetna naknada štete pokrivena funkcionalnom premijom u postotku od plaćene premije osiguranja vezano za izvršena plaćanja u 2011., ističe se sljedeće:

 

26. Od 1. siječnja 2011. na temelju Izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10), prihodi zavoda2 postali su od 1. siječnja 2011. i doprinosi za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu kao i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti koji izdvajaju društva osiguratelja u visini 7% od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Nadalje, odredbom čl. 1. st. 2. tog Zakona propisano je da se u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona.

 

27. Stoga, zaključak je ovog suda, budući da se od 1. siječnja 2011. prava po osnovi ozljede na radu ostvaruju u okviru sustava obveznog zdravstvenog osiguranja, kako su troškovi liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja do 31. prosinca 2010. bili izdaci prednika tužitelja te su bili u režimu Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu, a od 1. siječnja 2011. izdaci tužitelja pa je šteta koja je time njemu nastala bila u režimu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 15/08, 94/09, 71/10 i 139/10; dalje: ZOZO).

 

28. Odredbom čl. 53. ZOZO-a u prihode obveznog zdravstvenog osiguranja, između ostalog, ulaze i prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (st. 1. t. 10. čl. 53. ZOZO-a), a stavkom 2. istog članka propisano je da prihod iz stavka 1. točke 10. tog Zakona izdvajaju društva za osiguranje u visini od 7% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete Zavodu u slučajevima iz čl. 113. tog Zakona koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila. Naime, radi se o paušalno određenoj financijskoj obvezi društvima za osiguranje od automobilske odgovornosti, kojom se pokriva šteta koju pretrpi tužitelj, te je iz odredbe čl. 53. st. 2. ZOZO-a razvidno da je ta naknada štete određena neovisno o stvarnoj visini štete koju je tužitelj pretrpio.

 

29. Slijedom navedenog, isplaćeni troškovi liječenja i naknade za vrijeme bolovanja do 1. siječnja 2011. bili su u režimu Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu te nisu bili pokriveni propisanom funkcionalnom premijom, a nakon tog datuma u režimu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju pa tužitelj za te troškove nema pravo zahtijevati utuženu štetu od tuženika, jer je ta šteta pokrivena propisanom funkcionalnom premijom osiguranja u visini od 7% od ukupno naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno članku 53. st. 1. t. 10. i st. 2. ZOZO-a.

 

30. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu zateznih kamata na iznos od 1.499,45 kn, odnosno pogrešno je primijenio stopu zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, to se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. dospijeća do isplate stopa zakonske zatezne kamate određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

31. Slijedom svega navedenog, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.499,45 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a tuženikova žalba uvažena i pobijana odluka preinačena te je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.540,48 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatu dijela zateznih kamata na iznos od 1.499,45 kn.

 

32. S obzirom na to da je tuženik u konačnici djelomično uspio u sporu, ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 2. ZPP-a). O troškovima postupka ovaj sud je odlučio na temelju odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12: dalje: OT).

 

33. Tuženik ima pravo na naknadu troškova sastava odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kn prema Tbr. 8. t. 1. OT, uvećano za 25% PDV-a, iznos od 937,50 kn, trošak zastupanja na ročištu održanom 11. studenog 2013. u iznosu od 187,50 kn prema Tbr. 9. t. 5. OT, uvećano za 25% PDV-a, iznos od 234,38 kn, trošak zastupanja na ročištu održanom 14. veljače 2014. u iznosu od 375,00 kn prema Tbr.

9. t. 2. OT, uvećano za 25% PDV-a, iznos od 468,75 kn, trošak sastava podneska od

29. prosinca 2014. u iznosu od 750,00 kn prema Tbr. 8. t. 1. OT, uvećano za 25% PDV-a, iznos od 937,50 kn, trošak zastupanja na ročištu održanom 23. rujna 2015. u iznosu od 750,00 kn prema Tbr. 9. t.1. OT, uvećano za 25% PDV-a, iznos od 937,50 kn, trošak zastupanja na ročištu održanom 16. listopada 2019. u iznosu od 187,50 kn prema Tbr. 9. t. 5. OT-e, uvećano za 25% PDV, iznos od 234,38 kn i trošak zastupanja na ročištu održanom 29. siječnja 2020. u iznosu od 750,00 kn prema Tbr.

9. t. 1. OT, uvećano za 25% PDV-a, iznos od 937,50 kn.

 

34. Tuženik ima pravo i na naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 937,50 kn (Tbr. 10. t. 1. Tarife) i pripadajući PDV na žalbu u iznosu od 234,38 kn, te na trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 kn (Tar. br. 1. Tarife iz Zakona o sudskim pristojbama – „Narodne novine“ broj: 26/03, 125/11 i 112/12), i trošak sudske pristojbe na žalbu u zatraženom iznosu od 480,00 kn.

 

35. Tuženiku pripada ukupni iznos od 6.489,39 kn na ime troškova parničnog postupka.

 

36. Sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 22,89%, a tuženik u omjeru od 77,11%. Nakon oduzimanja postotka u kojem je tužitelj uspio u sporu od postotka u kojem je tuženik uspio u sporu (77,11% - 22,89%) dobije se 54,22%, u kojem omjeru je tuženiku potrebno priznati trošak postupka. Slijedom navedenog, proizlazi da tuženiku pripada iznos od 3.518,54 kn na ime troškova parničnog postupka.

 

37. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a odluka o troškovima parničnog postupka je preinačena.

 

Zagreb, 29. lipnja 2021.

 

Sudac

Lidija Tomljenović, v.r.