Poslovni broj: 81 Pž-2387/2020-2

 

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 81 Pž-2387/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. Z. O., Z., OIB ..., protiv tuženika A. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi isplate iznosa od 21.580,97 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4047/2012 od 2. ožujka 2020., 29. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4047/12 od 2. ožujka 2020. u točkama II. i IV. izreke.

 

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4047/12 od 2. ožujka 2020. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 12.821,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

- 293,43 kn od 19. siječnja 2010., - 21,54 kn od 23. siječnja 2010.,

- 79,22 kn od 19. prosinca 2009.,

- 21,54 kn od 24. listopada 2009., - 79,22 kn od 30. prosinca 2009.,

- 562,10 kn od 15. siječnja 2010., - 39,61 kn od 15. siječnja 2010., - 39,61 kn od 26. siječnja 2010., - 39,61 kn od 26. siječnja 2010., - 39,61 kn od 26. siječnja 2010., - 39,61 kn od 26. veljače 2010.,

- 562,10 kn od 3. ožujka 2010.,

- 79,63 kn od 25. ožujka 2010.,

- 960,00 kn od 25. kolovoza 2010., - 960,00 kn od 25. kolovoza 2010., - 68,07 kn od 8. listopada 2010.,

- 68,07 kn od 9. prosinca 2010.,

- 4.082,00 kn od 4. svibnja 2010., sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i u točkama III. i VI. izreke.

 

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4047/12 od 2. ožujka 2020. u dijelu točke I. izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 12.821,97 kn za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

 

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4047/12 od 2. ožujka 2020. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 12.821,97 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.759,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.461,20 kn (točka III. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.375,00 kn (točka IV. izreke), naloženo je tužitelju da plati tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.315,84 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka V. izreke), te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.937,50 kn (točka VI. izreke).

 

2. Prvostupanjski sud je utemeljio svoju odluku iz točke I. izreke na odredbi čl.

62. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine” broj 85/06 i 67/08), te čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine"“broj 139/10) navodeći da je tužitelj aktivno legitimiran jer je temeljem zakonskih odredbi pravni slijednik zavoda1 te da dosuđeni iznos od 12.821,97 kn koji se odnosi na naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu nastalih tijekom 2010. nije pokriven funkcionalnom premijom. U odnosu na točku II. izreke prvostupanjski sud je naveo da iznos od 8.759,00 kn koji se odnosi na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad nije u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP).

 

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu su podnijeli tužitelj i tuženik.

 

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka II. i IV. izreke prvostupanjske odluke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. U bitnom je istaknuo da utvrđenje suda da nije dokazana uzročno posljedična veza glede odbijenog dijela zahtjeva nije osnovana i sukladna medicinskoj dokumentaciji. Naime, iz priložene dokumentacije ja jasno i razvidno da se osiguranik tužitelja liječio sukladno uputi liječnika i provodio postupke na koje su ga liječnici upućivali. Stoga je neosnovan zaključak suda da ne postoji opravdanost privremene nesposobnosti za rad nakon 23. studenog 2009. Predmet spora nije bila procjena opravdanosti duljine bolovanja, već naknada troškova koji su tužitelju nastali zbog štetnog događaja. Pobija i dio odluke o trošku kojim je odbijen za naknadom parničnog troška.

 

5. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I., III. i VI. izreke prvostupanjske odluke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je u bitnom naveo da tužitelj prilikom spajanja nije preuzeo prava potraživanja svog prednika prema osiguravateljima, slijedom čega nema aktivnu legitimaciju. Istaknuo je da tužitelj nije dokazao da je platio predmetnu štetu jer priložene potvrde o plaćanju nisu javne isprave, zatim da je tužitelju šteta namirena kroz prihod od obveznog osiguranja automobilske odgovornosti, te da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate na iznose glavnice od dana plaćanja svakog računa pojedinačno. Predložio je preinačiti pobijanu odluku na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana, dok je tuženikova žalba djelomično osnovana, ali ne iz razloga navedenih u žalbi.

 

7. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

8. U postupku donošenja pobijane presude i u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. na koju žalitelji upiru u žalbama.

 

9. Napominje se kako je u ovom predmetu riječ o sporu male vrijednosti (čl.

502. st. 1. ZPP-a), a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete, kao pravni slijednik zavoda1, u iznosu od ukupno 21.580,97 kn. U tužbi navodi da je za štetu odgovoran tuženikov osiguranik D. K. koji je 13. listopada 2009., upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka ... osiguranim kod tuženika, prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je tužiteljev osiguranik I. R. zadobila tjelesne ozljede koje su priznate kao ozljeda na radu, a radi liječenja kojih ozljeda je pravni prednik tužitelja platio zdravstvenim ustanovama troškove za pružene usluge zdravstvene zaštite, kao i isplatio naknadu plaće za vrijeme bolovanja. Troškovi liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja isplaćivani su tijekom 2010. godine.

 

11. U odnosu na tuženikov prigovor aktivne legitimacije, ističe se da je sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kad se dogodila nezgoda i kad je prema tužiteljevoj tvrdnji nastala šteta čija naknada je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku, bio reguliran Zakonom o osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06 i 67/08) koji je stupio na snagu 4. srpnja 2006. Prema odredbi čl. 2. tog Zakona obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu provodio je zavod1.

 

12. Zakonom o prestanku važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 139/10) koji je stupio na snagu 1. siječnja

2011., prestao je vrijediti Zakon o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu, kao i prateće Uredbe i Pravilnici navedeni u čl. 2. tog Zakona.

 

13. Odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2011., propisano je da se u Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 150/08, 94/09, 153/09, 71/10 i 139/10) u čl. 2. dodaje novi st.

3. koji glasi: „U okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju se i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona.“

 

14. Odredbom čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju određeno je da će se u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona izvršiti pripajanje zavoda1 zavodu2 te da će danom brisanja iz sudskog registra zavoda1 zavod2 preuzeti njegove radnike, sredstva prikupljena na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, obveze zavoda1 te poslovne prostorije i opremu koju je do dana brisanja iz sudskog registra koristio zavod1. Na temelju navedene odredbe zavod1 31. siječnja 2011. pripojen je zavodu2, ovdje tužitelju.

 

15. Zavod1 i zavod2 su javne ustanove. Odredbom čl. 69. st. 1. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ broj: 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08) određeno je da se ustanova može pripojiti drugoj ustanovi. Pripajanjem ustanove drugoj ustanovi ustanova prestaje postojati (čl. 71. t. 5. Zakona o ustanovama) i njen se pravni subjektivitet utapa u pravnoj osobnosti ustanove kojoj je pripojena.

 

16. Odredbom čl. 62. st. 1. Zakona o osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06) propisano da je zavod1 obvezan zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 57. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Na temelju odredbe čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10), tužitelj, je u sklopu obveza koje je imao zavod1 preuzeo i navedenu obvezu iz čl. 62. st. 1. Zakona o osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06).

 

17. S obzirom na to da su na temelju Zakona na preuzimatelja, u ovom slučaju tužitelja, prešle i obveze pripojene ustanove, tužitelj samim tim u ovom postupku ima aktivnu legitimaciju.

 

18. Budući da je tuženik osporio uzročnu vezu između prometne nezgode i zadobivenih ozljeda, provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada, I. K., dr. med, koji je naveo u svom nalazu i mišljenju da postoji uzročna veza između prometne nezgode i zadobivenih ozljeda kao i koji su utuženi računi i razdoblja bolovanja u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom. S obzirom na to da je tuženik izričito prigovarao uzročnoj vezi između prometne nezgode i privremene nesposobnosti za rad navodeći da je zadatak vještaka utvrditi opravdanost dužine bolovanja, prvostupanjski sud je odredio novo vještačenje koje je proveo vještak dr. A. H.-R., specijalist medicine rada i športa, koja je navela da iz priložene medicinske dokumentacije proizlazi djelomična opravdanost dužine bolovanja, odnosno da postoji opravdanost bolovanja koje je u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom do 23. studenog 2009.

 

19. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen od strane ovlaštene osobe, stručno i argumentirano te sukladno pravilima struke, odnosno pravilno je sukladno nalazi i mišljenju vještaka djelomično odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.759,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama s obzirom na to da bolovanje koje je trajalo nakon 23. studenog 2009. nije u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom.

 

20. U odnosu na istaknuti žalbeni navod kojim tuženik osporava visinu štete, odnosno da tužitelj svojom internom dokumentacijom nije dokazao visinu štete jer tužiteljevi ispisi plaćenih troškova liječenja ne predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, ovaj sud ističe da je točan žalbeni navod da tužiteljevi ispisi nemaju u odnosu na sadržaj te potvrde značaj javne isprave u smislu čl. 230. st. 1.

ZPP-a, budući da u smislu navedene zakonske odredbe, određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo i o kojima ono vodi službenu evidenciju ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj, a takav se značaj ne može dati spornim ispravama (ispis plaćenih troškova plaćanja ovjeren potpisom i pečatom tužitelja) u naznaci (potvrdi) da su troškovi liječenja isplaćeni.

 

21. Sporne isprave u naznaci da su isplaćeni troškovi liječenja u iznosima koji su u njima navedeni imaju značaj (obične) isprave, pa kao takve predstavljaju valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-476/2017-2 od 3. ožujka

2020.).

22. Suprotno žalbenom navodu tuženika, samo zbog toga što tužiteljeve isprave o plaćanju nemaju značaj javnih isprava, to ne znači da te isprave nisu adekvatan dokaz o isplatama troškova liječenja. Naime, kao dokaz u parničnom postupku može poslužiti sve ono iz čega se može crpiti saznanje o relevantnim činjenicama, pa to mogu biti i tužiteljeve isprave koje je izdao.

 

23. Prvostupanjski sud je na temelju svih izvedenih dokaza, uključivo i pregledom dostavljene dokumentacije ocijenio da je tužitelj izvršio isplatu troškova liječenja u utuženom iznosu, te je svoju ocjenu opravdao jasnim i logičnim razlozima, sve u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

 

24. Pravilna je i odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata. Prema odredbi čl.

68. st. 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu, zatezne kamate teku od dana nastale štete. S obzirom na to da je tužitelj zatezne kamate zatražio od dana kad je troškove liječenja i naknadu za bolovanje svog osiguranika platio, njegov zahtjev je i u tom dijelu osnovan, odnosno tuženikov prigovor neosnovan.

 

25. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod kojim ističe da predmetna naknada štete nije pokrivena funkcionalnom premijom u postotku od plaćene premije osiguranja vezano za izvršena plaćanja u 2011. godini, ističe se sljedeće:

 

26. Od 1. siječnja 2011. na temelju Izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10), prihodi zavoda2 postali su od 1. siječnja 2011. i doprinosi za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu kao i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti koji izdvajaju društva osiguratelja u visini 7% od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Nadalje, odredbom čl. 1. st. 2. tog Zakona propisano je da se u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih Zakona.

 

27. Stoga, zaključak je ovog suda, budući da se od 1. siječnja 2011. prava po osnovi ozljede na radu ostvaruju u okviru sustava obveznog zdravstvenog osiguranja, kako su troškovi liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja do 31. prosinca 2010. bili izdaci prednika tužitelja te su bili u režimu Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu, a od 1. siječnja 2011. izdaci tužitelja pa je šteta koja je time njemu nastala bila u režimu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 15/08, 94/09, 71/10 i 139/10; dalje: ZOZO).

 

28. Odredbom čl. 53. ZOZO-a u prihode obveznog zdravstvenog osiguranja, između ostalog, ulaze i prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (st. 1. t. 10. čl. 53. ZOZO-a), a stavkom 2. istog članka propisano je da prihod iz stavka 1. točke 10. tog Zakona izdvajaju društva za osiguranje u visini od 7% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete Zavodu u slučajevima iz čl. 113. tog Zakona koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila. Naime, radi se o paušalno određenoj financijskoj obvezi društvima za osiguranje od automobilske odgovornosti, kojom se pokriva šteta koju pretrpi tužitelj, te je iz odredbe čl. 53. st. 2. ZOZO-a razvidno da je ta naknada štete određena neovisno o stvarnoj visini štete koju je tužitelj pretrpio.

 

29. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako su isplaćeni troškovi liječenja i naknade za vrijeme bolovanja do 1. siječnja 2011. bili u režimu Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu te nisu bili pokriveni propisanom funkcionalnom premijom, a nakon tog datuma u režimu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, pa tužitelj za te troškove nema pravo zahtijevati utuženu štetu od tuženika, jer je ta šteta pokrivena propisanom funkcionalnom premijom osiguranja u visini od 7% od ukupno naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno čl. 53. st. 1. t. 10. i st. 2. ZOZO-a.

 

30. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu zateznih kamata na iznos od 12.821,97 kn, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate. Izmjena iz 2015. (čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO/05), u čl. 29. st. 2. ZOO/05 propisuju da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Stoga je tužitelju trebalo dosuditi zakonske zatezne kamate za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate u skladu s izmijenjenom odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o primjeni materijalnog prava, odnosno, kako se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, to se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate stopa zakonske zatezne kamate određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

31. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, a ni stranke ne osporavaju pojedine stavke po osnovi i visini.

 

32. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbe tužitelja i tuženika su odbijene kao neosnovane i pobijana odluka je djelomično potvrđena, dok je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a tuženikova žalba djelomično prihvaćena i pobijana odluka preinačena u dijelu stope zateznih kamata.

 

33. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen iz razloga što djelomičnim preinačenjem pobijane odluke tuženik u konačnici nije uspio u žalbenom postupku, budući da je dužan platiti zatezne kamate za cijelo razdoblje kako je to odredio prvostupanjski sud, već je samo pravilno određena stopa zatezne kamate za dio razdoblja. Odluka iz točke III. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 29. lipnja 2021.

 

Sudac

Lidija Tomljenović, v.r.