Poslovni broj: 81 Pž-3336/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 81 Pž-3336/2020-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. Z. O., Z., OIB ..., protiv tuženika J. P. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 10.887,96 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1158/2016 od 30. lipnja 2020.,

29. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1158/2016 od 30. lipnja 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1158/2016 od 30. lipnja 2020. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.887,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju na ime troškova postupka iznos od 5.800,00 kn (točka III. izreke).

 

2. Prvostupanjski sud je utemeljio svoju odluku na odredbama čl. 139. i 146. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/13 i 137/13) zaključivši da tuženik nije proveo mjere zaštite na radu uslijed čega je došlo do ozljeđivanja tužiteljeva osiguranika, i posljedično tome do štete za koju postoji tuženikova odgovornost.

 

3. Protiv te odluke tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i oduke o troškovima postupka. U žalbi je u bitnom naveo da je počinjena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na to da Inspektorat rada nije utvrdio kršenje propisa koji reguliraju zaštitu na radu, smatra se da je tuženik poštovao propise koji uređuju zaštitu na radu. Pogrešan je zaključak da je na tuženiku teret dokazivanja da su provedene sve mjere zaštite na radu. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je platio troškove liječenja jer njegove isprave ne dokazuju da je izvršio isplatu određenog iznosa, već se radi o internim ispravama. Pogrešno su primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti na radu te je tužitelj poduzeo sve mjere s područja zaštite na radu. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

6. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi. Prvostupanjski sud je naveo valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju spisa.

 

7. Napominje se kako je u ovom predmetu riječ o sporu male vrijednosti (čl.

502. st. 1. ZPP-a), a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8. Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete u iznosu od ukupno

10.887,96 kn. U tužbi navodi da je za štetu odgovoran tuženik kao poslodavac osiguranika tužitelja koji nije proveo sve mjere zaštite na radu zbog čega postoji njegova odgovornost za štetu nastalu plaćanjem troškova liječenja osiguranika tužitelja. Tužiteljev osiguranik Ž. R. je 13. kolovoza 2014. pretrpio ozljedu na radu na način da je prilikom obavljanja radnih zadataka hodao po oplati na visini od tri metra, pri čemu je pao u otvor za okno za lift i pretrpio tjelesne ozljede koje su priznate kao ozljede na radu, a radi liječenja kojih ozljeda je tužitelj platio zdravstvenim ustanovama troškove za pružene usluge zdravstvene zaštite.

 

9. Tuženik tijekom postupka nije osporio da se 13. kolovoza 2014. dogodila nezgoda u kojoj je tužiteljev osiguranik pretrpio ozljedu na radu. Međutim, osporavao je da je nezgoda na radu posljedica propusta u primjeni mjera zaštite na radu, odnosno odgovornost za nastalu štetu.

 

10. Prema odredbi čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14 i 154/14: dalje: ZZR) ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (čl. 25. st. 2. ZZR-a).

11. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju odgovornost tuženika kao poslodavca procjenjuje se prema pravilima uzročnosti (objektivne odgovornosti) što znači da poslodavac odgovara već na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena, a tuženik se može osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko dokaže postojanje jednog od razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a.

 

12. Prvostupanjski sud je na temelju cjelokupnog dokaznog postupka utvrdio da je do nastanka predmetnog štetnog događaja došlo uslijed činjenice što na dijelu gradilišta nije bila postavljena zaštitna ograda, a tuženik nije prekinuo radne aktivnosti do postavljanja zaštitne ograde. Prvostupanjski sud je naveo da je na tuženiku bio teret dokaza da su sve propisane mjere zaštite na radu bile ispunjene, a tuženik to nije dokazao. Uzročno-posljedičnu vezu između predmetne ozljede i troškova liječenja i bolovanja osiguranika tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka M. B. iz kojeg proizlazi da se svi računi koji se nalaze u spisu i koji su citirani u nalazu odnose na liječenje i bolovanje provedeno radi ozljede koja je nastala u predmetnom štetnom.

 

13. Iz vještačenja koje je proveo vještak zaštite na radu N. B., dipl. ing. proizlazi da opasni radovi na visini nisu bili izvođeni sukladno čl. 70. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu jer zaštitna ograda protiv pada u dubinu nije bila postavljena oko otvora za lift na I. međukatnoj konstrukciji. Tuženik u vrijeme štetnog događaja nije primijenio sve propisane mjere zaštite na radu. Osim toga, tuženik nije poštivao i provodio odredbe Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim i pokretnim radilištima. Do pada radnika u dubinu došlo je zbog krivog slijeda radova jer okno lifta na I. međukatnoj konstrukciji nije imalo zaštitnu ogradu niti je bilo popođeno s donje strane i poduprto kao radni pod.

 

14. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZZR-a poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima. Poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu (čl. 41. st. 1. ZZR-a). Poslodavac je obvezan prestati s radom u građevinama namijenjenima za rad na kojima nastanu promjene zbog kojih postoji opasnost za sigurnost i zdravlje radnika (čl. 41. st. 2. ZZR-a).

 

15. Uzevši u obzir činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i dovodeći ih u vezu s citiranim zakonskim odredbama, proizlazi kako tuženik kao poslodavac oštećenika nije poduzeo propisane mjere zaštite na radu uslijed čega je došlo do pada osiguranika tužitelja u otvor za okno za lift i njegova ozljeđivanja. Tuženik s druge strane, a suprotno žalbenim navodima, nije dokazao razloge za oslobođenje odgovornosti u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a.

 

16. U odnosu na istaknuti žalbeni navod kojim tuženik osporava da je tužitelj svojom internom dokumentacijom dokazao da je izvršio plaćanje troškova liječenja, ovaj sud ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljevi računi i potvrde imaju u odnosu na sadržaj te potvrde značaj javne isprave u smislu čl. 230.

st. 1. ZPP-a, budući da u smislu navedene zakonske odredbe, određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo i o kojima ono vodi službenu evidenciju ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj, a takav se značaj ne može dati spornim ispravama (ispis plaćenih troškova plaćanja ovjeren potpisom i pečatom tužitelja) u naznaci (potvrdi) da su troškovi liječenja isplaćeni.

 

17. Sporne isprave u naznaci da su isplaćeni troškovi liječenja u iznosima koji su u njima navedeni imaju značaj (obične) isprave, pa kao takve predstavljaju valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-476/2017-2 od 3. ožujka

2020.).

 

18. Samo zbog toga što tužiteljeve isprave o plaćanju nemaju značaj javnih isprava, ne znači da te isprave nisu adekvatan dokaz o isplatama troškova liječenja. Naime, kao dokaz u parničnom postupku može poslužiti sve ono iz čega se može crpiti saznanje o relevantnim činjenicama, pa to mogu biti i tužiteljeve isprave koje je izdao. Prvostupanjski sud je na temelju svih izvedenih dokaza, uključivo i pregledom dostavljene dokumentacije ocijenio da je tužitelj izvršio isplatu troškova liječenja u utuženom iznosu, te je svoju ocjenu opravdao jasnim i logičnim razlozima, sve u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

 

17. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da postoji odgovornost tuženika kao poslodavca oštećenika za nastalu štetu, te je pravilno, na temelju odredbe čl. 139. st. 1. ZOZO-a naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.887,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

18. Slijedom svega navedenog, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 29. lipnja 2021.

 

Sudac

Lidija Tomljenović, v.r.