Poslovni broj: 81 Pž-473/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 81 Pž-473/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB ..., Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 11.549,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-174/2018-33 od 16. prosinca 2019., 29. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-174/2018-33 od

16. prosinca 2019. u točki I. izreke.

 

r i j e š i o  j e

 

Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-174/2018-33 od 16. prosinca 2019.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.549,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 12. travnja 2018. do 10. svibnja 2018. (točka II. izreke).

 

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja, za razdoblje od 1. lipnja 2016. do 28. veljače 2018. u iznosu od

11.549,00 kn. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz priloženih dokaza proizlazi osnova i visina tužiteljeva potraživanja, pa je na temelju odredaba Zakona o mirovinskom

osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 151/14; dalje: ZOMO) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.549,00 kn.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je naveo da je tijekom postupka istaknuo materijalnopravni prigovor koji se odnosi na pitanje odgovornosti tuženika za štetu tužitelju. Iz tog razloga pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da zbog zakašnjelog prigovora tuženika u odnosu na pitanje odgovornosti za štetu tužitelja o tom pitanju nije ni raspravljao. Naime, tuženik u tom dijelu nije iznio nikakav činjenični navod ni novu činjenicu niti je predložio neki novi ili daljnji dokaz. Istaknuo je da je isključena njegova odgovornost za štetu te da je o tome sud trebao odlučiti na temelju odredaba čl. 1066. i 1069. Zakona obveznim odnosima. Slijedom navedenog, pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze, odnosno jednu od pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti tuženika za štetu tužitelja. Smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu prema kojem se isplaćuje razmjerni iznos mirovine. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

 

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

6. Uvodno valja istaknuti da tuženikova žalba protiv točke II. izreke nije dopuštena, budući da je tužitelj odbijen sa zahtjevom, pa tuženik nema pravnog interesa pobijati prvostupanjsku presudu u tom dijelu. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 358. st. 3. ZPP-a ovaj sud rješenjem odbacio tuženikovu žalbu u tom dijelu kao nedopuštenu.

 

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje u kojem je sud izložio koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio.

 

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznose invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku zbog umirovljenja u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 28. veljače 2018., a koji je stradao u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao tuženikov osiguranik i koje ozljede su prouzrokovale umirovljenje osiguranika tužitelja u omjeru od 50%.

 

9. Tuženikova odgovornost se temelji na odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO-a prema kojoj Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

10. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

 

11. Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZOMO-a, Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, kao i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 164. st. 1. ZMO-a).

 

12. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja i zaključka koje prihvaća i ovaj sud, da s obzirom na citirane zakonske odredbe, postoji odgovornost tuženika za štetu tužitelju.

 

13. Neosnovano se u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Naime, ovaj sud, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-552/08 od 8. travnja 2010., Rev 550/10 od 9. siječnja 2013. i Rev-x 1262/11 od 22. listopada 2014. smatra da tužitelju šteta nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa svaka tužiteljeva isplata invalidske mirovine njegovu osiguraniku predstavlja novu štetu. Zbog toga su u odnosu na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom invalidskih mirovina u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 28. veljače 2018. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Uslijed navedenog, neosnovan je tuženikov žalbeni navod kojim upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

14. Nadalje, neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu. U prilog postojanja uzročno posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nesreći i njegovog umirovljenja tužitelj je dostavio u spis nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (rađen u upravnom postupku; list 28.-30. i 56. spisa) iz kojeg proizlazi da je ozljeda izvan rada uzrok invalidnosti u omjeru od 50%. Uz navedeno, u postupku je izveden dokaz medicinskim vještačenjem u kojem je vještak Ž. L., spec. med. rada i sporta navela da su ozljede iz prometne nezgode od 14. lipnja 2000. u kojoj je stradao tužiteljev osiguranik uzrokovale njegovo umirovljenje u omjeru od 50%. Slijedom navedenog, tuženikov žalbeni navod o nepostojanju uzročne veze u cijelosti je neosnovan.

 

15. U odnosu na tuženikov žalbeni navod kojim upire da ne postoji odgovornost tuženika za štetni događaj ističe se da je neosnovan. Naime, tuženik je osporio odgovornost za štetni događaj tek u podnesku od 17. rujna 2019., dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka 5. ožujka 2019., a kada više nije dopušteno strankama iznositi nove činjenice i predlagati dokaze radi utvrđivanja tih činjenica. Naime, da bi se o takvome prigovoru tuženika moglo odlučiti, potrebno je izvesti određene dokaze. S obzirom na to da je tuženik osporio odgovornost za šteti događaj tek u podnesku od 17. rujna 2019., to više ni jedna stranka nije u mogućnosti predlagati dokaze radi utvrđenja te činjenice, odnosno takav tuženikov prigovor nije moguće ocijeniti. S druge strane, potrebno je navesti da je tužitelj već u tužbi iznio tvrdnju da za ozljeđivanje njegova osiguranika postoji odgovornost tuženikova osiguranika u omjeru od 70%, te da je tuženik za ranija razdoblja podmirio štetu na ime isplaćenih invalidskih mirovina tužiteljevu osiguraniku. Takve tužiteljeve tvrdnje tuženik nije uopće osporavao, već je samo isticao da ne postoji uzročna veza između prometne nezgode i nastalih bolesti, odnosno umirovljenja, da bi tek pred samo ročište na kojem je zaključena glavna rasprava istaknuo prigovor nepostojanja odgovornosti za prometnu nezgodu. S obzirom na to da je takav prigovor istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, i ovaj sud, kao i prvostupanjski sud smatra da tuženik takav prigovor nije pravovremeno istaknuo, odnosno nije pravovremeno osporio odgovornost za štetni događaj.

 

16. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba čl. 161. i 164. ZOMO-a prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

 

17. Slijedom navedenog tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 29. lipnja 2021.

 

Sudac

Lidija Tomljenović