Poslovni broj: 28 Pž-2474/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 28 Pž-2474/2021-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Marina Veljak, u pravnoj stvari tužitelja N. d.o.o. iz V., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d. u V., protiv tuženika OPĆINA U. iz U., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica K. J., odvjetnica u R., radi isplate iznosa od 403.867,36 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-959/2015-63 od 26. ožujka 2021., 29. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-959/2015-63 od 26. ožujka 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika B. Z. iz G. poslovni broj Ovrv-1394/14 od 18. studenoga 2014. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 403.867,36 kn sa zateznom kamatom koja teče od 20. studenoga 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te trošak ovrhe u iznosu od 11.773,33 kn (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 64.333,60 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a naročito nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku građevinske struke Z. S. H. utvrdio da je tužitelj izveo građevinske radove u ukupnoj vrijednosti od 1.240.252,70 kn (bez poreza na dodanu vrijednost), a što je i više od iznosa od 1.234.299,60 kn (bez poreza na dodanu vrijednost) kojeg je tužitelj obračunao u okončanoj situaciji broj 3/07-U/2013 od 13. rujna 2013., od čega mu je tuženik prije pokretanja ovog spora podmirio iznos od 911.205,71 kn (bez poreza na dodanu vrijednost) slijedom čega tuženik sukladno Ugovoru o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza od 9. studenoga 2012. i ukupno 5 Dodataka tom Ugovoru duguje tuženiku iznos od 323.093,89 kn (bez poreza na dodanu vrijednost) odnosno s porezom na dodanu vrijednosti iznos od 403.867,36 kn. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud povrijedio odredbu članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer je obrazloženje nerazumljivo, a razlozi su nedovoljni i kontradiktorni. Tuženik i dalje drži osnovanim prigovor kako je u konkretnom predmetu okončana situacija br. 3/07-U/2013 koja predstavlja osnovu potraživanja tužitelja u cijelosti neosnovana, ne odgovara pravom stanju stvari jer je napisana rukom tužitelja te sastavljena bez odobrenja nadzornog inženjera. Postupanje tužitelja u smislu samoinicijativnog korigiranja okončane situacije je u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 33. Ugovora o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza od 9. studenoga 2012. u kojem je utvrđeno da će nadzorni inženjer, koji je odgovoran za cjelovitost i međusobnu usklađenost poslova stručnog nadzora, na temelju izvršenog pregleda potvrditi ispravnost okončanog obračuna. Žalitelj smatra da ne može prihvatiti kao ispravan stav suda da je tužbeni zahtjev osnovan odnosno da tuženik nije zabranio izvođenje radova te tvrdi da radovi nisu bili ugovoreni ili ih je tužitelj izveo na drugačiji način od ugovorenog te je sve radove preuzeo bez primjedbi. Netočan je navod suda da tuženik nije stavio primjedbu na izvedene radove, a što proizlazi iz iskaza svjedoka S. M. i R. V. koji su u svojim iskazima kazivali da su vršili korekcije i stavljali primjedbe glede izvedenih radova. Sud je u pogrešnom smjeru utvrđivao osnovanost ili neosnovanost platnog naloga te je tužitelj trebao dokazati koje je točno radove dodatno van troškovnika izveo, a sve kako je tuženik tijekom postupka tvrdio da nije bilo drugih dodatnih radova niti vantroškovničkih radova. Žalitelj i dalje drži da je tužitelj, prvotno ugovorene radove, radio i to u povećanim količinama, a sve kako je bilo predviđeno ugovorenim troškovnicima. Upravo je te radove koji su bili ukomponirani u prvotni troškovnik tužitelj samoinicijativno nadopisao/korigirao u okončanoj situaciji br. 3/07-U/2013. Zato je pogrešan zaključak suda da tuženik nije zabranio tužitelju izvođenje radova za koje tvrdi da nisu bili ugovoreni ili ih je tužitelj izveo na drugačiji način od ugovorenog te je tuženik sve radove preuzeo bez primjedbi. Žalitelj se poziva na dio iskaza svjedoka R. V. u kojem taj svjedok navodi da tužitelj nije izvodio nikakve vantroškovničke radove već se radilo o povećanim količinama radova koji su predviđeni ugovorenim troškovnikom, te na iskaz svjedoka J. V. koji misli da nadzor nikada nije pisano odobrio izvođenje vantroškovničkih radova. Nadalje, žalitelj ističe da iz nalaza vještaka Z. S. H. proizlazi da u ovjerenoj okončanoj situaciji nisu priznati vantroškovnički i nepredviđeni radovi, a u stavkama radova prema osnovnom troškovniku mijenjana je jedinična cijena asfalta što uz druge manje korekcije čini navedenu razliku, kao i da bi se utvrdila koja je verzija prava trebalo bi saslušati nadzornog inženjera, a po potrebi i utvrditi debljinu asfalta od strane Instituta. Zbog navedenog, žalitelj smatra da je tužitelj bio dužan predložiti angažiranje navedenog društva kako bi se proveo postupak uzimanja uzoraka asfalta na par odabranih lokacija te da se utvrdi debljina asfalta, a sve s isključivim ciljem utvrđivanja je li tužitelj doista izvršio dodatne i nepredviđene radove kako bi sudski vještak utvrdio koje je verzija obračuna prava. Zbog navedenog, pravi obračun nije utvrđen, pa stoga sud nije mogao održati na snazi platni nalog. Prema mišljenju žalitelja, presuda se temelji isključivo na iskazu svjedoka D. A. koji je u konačnici i potvrdio da nikada nije priznata okončana situacija te je upravo u tom duhu trebalo ponovno provesti očevid na licu mjesta i postupiti prema uputi sudskog vještaka. Žalitelj smatra da tužitelj na gradilištu nije imao građevinsku knjigu ni građevinski dnevnik, te se poziva na članak 40. Ugovora prema kojem se ugovor može mijenjati samo pisanim putem, a sve naknadne moguće izmjene i dopune imaju se priključiti svim primjercima ugovora kao dodaci, te da izmjene i dopune koje nisu u pisanom obliku neće prouzročiti nikakav pravni učinak, kao i da upisi u građevinski dnevnik koji nisu u skladu s odredbama ugovora ili ovlaštenjima nadzornog inženjera i inženjera gradilišta te predstavnika naručitelja ne stvaraju obveze za ugovorne strane. Prema tome, budući da nadzorni inženjer nije dao ovlaštenja za izvršenje radova koji prelaze iznos od 226.571,14 kn utvrđen u okončanoj situaciji, to takvi radovi neovisno o tome jesu li upisani u građevinski dnevnik ne predstavljaju nikakvu obvezu za tuženika. Žalitelj se poziva na odredbu članka 623. Zakona o obveznim odnosima te ističe da tužitelj ni jednim materijalnim dokazom tokom postupka nije dokazao da je imao pisanu suglasnost tuženika. Žalitelj stoga predlaže drugostupanjskom sudu da uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odnosno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje; žalitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 7.812,50 kn uvećan za trošak sudske pristojbe.

 

Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

 

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku.

 

4. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o građenju u smislu odredbe članka 620. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) kojim je propisano da se izvođač obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu. Naime, stranke su 9. studenoga 2012. sklopile Ugovor o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza (str. 72.-77. spisa) kojim se tužitelj kao izvođač obvezao izvesti radove na uređenju i sanaciji određenih ulica u naselju Udbina, dva seoska puta u naseljima P. i O., te uređenje parkirališta i pješačke staze pobliže navedene u članku 1. tog Ugovora. Nadalje, iz članka 4. tog Ugovora proizlazi da ukupna vrijednost radova prema troškovniku koji je sastavni dio tog Ugovora iznosi 731.533,25 kn što uvećano za porez na dodanu vrijednost u iznosu od 182.883,31 kn, iznosi ukupno 914.416,56 kn. Međutim, premda su stranke tim člankom Ugovora ugovorile ukupnu cijenu radova, iz članka 5. tog Ugovora proizlazi da su stranke ugovorile jediničnu cijenu iz ugovornog troškovnika budući da su „ugovorene jedinične cijene iz ugovorenog troškovnika fiksne i nepromjenjive” te da „konačna vrijednost radova utvrdit će se na osnovu stvarno izvršenih količina priznatih u građevinskoj knjizi i jediničnih cijena iz ugovornog troškovnika kao i odredbi ovog Ugovora”.

 

5. Prema tome, iako je u ugovoru navedena ukupna cijene radova, stranke su člankom 5. Ugovora zapravo ugovorile jediničnu cijenu sukladno ugovornom troškovniku (koji je sastavni dio ugovora) koja je „fiksna i nepromjenjiva” te da će se konačna vrijednost radova utvrditi na osnovu stvarno izvršenih količina priznatih u građevinskoj knjizi i jediničnih cijena iz ugovornog troškovnika. Slijedom navedenog, neovisno od toga što je u članku 4. Ugovora navedena ukupna vrijednost radova prema troškovniku koji je sastavni dio ugovora, ovaj sud sukladno članku 319. stavku

2. Zakona o obveznim odnosima smatra da su stranke ipak sukladno članku 5. Ugovora ugovorile jediničnu cijenu odnosno cijenu po jedinici mjere ugovorenih radova sukladno članku 22. stavku 2. i 3. Posebnih uzanci o građenju („Službeni list SFRJ” broj 18/77) s time da su te jedinice mjere ugovorenih radova navedene u troškovniku koji je sastavni dio sklopljenog ugovora. Prema tome, očito je da su stranke člankom 4. Ugovora ugovorile okvirnu paušalnu cijenu građevinskih radova, a konačna cijena koju izvođač ima pravo naplatiti na temelju okončane situacije ovisi od ukupno izvedenim radovima prema utvrđenim količinama tih radova priznatih u građevinskoj knjizi i jediničnim cijenama iz troškovnika koji je sastavni dio ugovora.

Naime, jedinične cijene su cijene koje se ugovaraju pojedinačno za one radove koji se trebaju izvesti na nekom objektu, a troškovnik u kojem su ti radovi opisani sadrži iznos cijene svake pojedine vrste radova prema jedinici mjere koja se može posebno obračunati (na primjer, rušenje postojećeg asfalt betonskog kolnika prema m² iskopanog i odvezenog asfalta, izrada posteljice kolničke konstrukcije prema m² isplanirane i sabijene posteljice kako je to navedeno u troškovniku sa str. 51. spisa i slično). Jedinične cijene se ugovaraju kada stranke u vrijeme zaključenja ugovora o građenju ne mogu sa sigurnošću predvidjeti konačne količine radova potrebne za izgradnju nekog objekta, ali su poznati svi radovi koje treba izvesti. Zbog toga, konačna cijena u situaciji kada su stranke ugovorile jediničnu cijenu (čak i onda

kada je jedinična cijena fiksna) nije poznata u vrijeme zaključenja ugovora već će ona biti poznata tek kada se zbroje sve stvarno izvedene količine ugovorenih radova.

Međutim, za razliku od jedinične cijene, ukupno ugovorena cijena građevinskih radova odnosno prema članku 32. i 33. Posebnih uzanci o građenju koje se u ovom predmetu primjenjuju sukladno članku 12. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima i članku 39. Ugovora, cijena određena u ukupnom iznosu se ugovara kad su poznati ne samo svi građevinski radovi koje izvođač treba izvesti, već i količine tih radova – u tom slučaju nema potrebe za izradom troškovnika budući da je ukupna cijena ugovorenih građevinskih radova određena ugovorom pa se stoga količine radova niti ne mjere. Međutim, i kod ukupno ugovorene cijene može doći do promijene cijene odnosno stranke mogu sklopiti poseban ugovor i to u dva slučaja: a) ako se pojavi potreba za izvođenjem veće količine radova od planiranih, a izvođač u vrijeme sklapanja ugovora nije znao ni morao znati da je i te nepredviđene radove potrebno izvesti (ovo je propisano člankom 32. stavak 2. Posebnih uzanci o građenju) i b) ako se od izvođača naknadno traži da izvede naknadne (dodatne) radove koji nisu bili obuhvaćeni u opisu sastavnih dijelova ukupno ugovorene cijene.

 

Slijedom navedenog, unatoč tome što je u članku 4. Ugovora navedena ukupna cijena radova, budući da su stranke člankom 5. Ugovora ugovorile da su „ugovorene jedinične cijene iz ugovorenog troškovnika” kao i da će se konačna vrijednost radova utvrditi na osnovu stvarno izvršenih količina priznatih u građevinskoj knjizi i jediničnih cijena iz ugovornog troškovnika, stranke su ugovorile jediničnu cijenu radova. Zbog toga tužitelj kao izvođač u ovom sporu može potraživati cijenu izvedenih radova prema stvarno utvrđenim količinama radova priznatih u građevinskoj knjizi i jediničnim cijenama sukladno troškovniku, a ne prema ukupnoj vrijednosti radova koju su stranke navele u Ugovoru.

 

Nadalje, osim cijene izvođenja radova, stranke su tim Ugovorom o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza, između ostaloga, ugovorile rok izgradnje 60 kalendarskih dana od dana uvođenja u posao (članak 11. Ugovora), da nadzorni inženjeri punovažno zastupaju tuženika pri izvođenju ugovorenih radova te „odluke i obveze koje nadzorni inženjer donese i preuzme u toku građenja, obvezuju u cijelosti izvođača” kao i da nadzorni inženjer objašnjenja i uputstva daje izvođaču te ih upisuje u građevinski dnevnik (članak 26. Ugovora), da je tužitelj obvezan na gradilištu voditi građevinski dnevnik i građevinsku knjigu te su on i nadzorni inženjer dužni svakog dana potpisivati građevinski dnevnik (članak 31. Ugovora), zatim da se taj Ugovor može mijenjati samo pismenim putem, a sve naknadne moguće izmjene i dopune imaju se priključiti svim primjercima ugovora kao njihovi dodaci s time da izmjene i dopune koje ne budu sastavljene pismeno neće prouzročiti nikakav pravni učinak, kao i da upisi u građevinski dnevnik koji nisu u skladu s odredbama ugovora ili ovlaštenjima nadzornog inženjera i inženjera gradilišta te predstavnika naručitelja ne ostvaraju obveze za ugovorne strane (članak 40. Ugovora).

 

Osim navedenog Ugovora, stranke su sklopile i ukupno pet dodataka tom ugovoru i to Dodatak br. 1. (26. studenoga 2012.), Dodatak br. 2. (8. siječnja 2013.), Dodatak br. 3. (30. travnja 2013.), Dodatak br. 4. (30. srpnja 2013.) i nenumerirani

Dodatak Ugovora o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza koji je sklopljen 16. srpnja 2013. (str. 105.-110. spisa); iz tih dodataka proizlazi da su stranke ugovorile izvođenje naknadnih (dodatnih) radova na uređenju dječjeg igrališta dječjeg vrtića „M.” (ukupna vrijednost tih radova sukladno članu 1. Dodatka br. 1. iznosi 85.640,00 kn) dok su nenumeriranim Dodatkom Ugovora o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza od

16. srpnja 2013. stranke ugovorile izvođenje naknadnih (dodatnih) radova u K. ulici i u Ulici S. R. čija ukupna cijena iznosi 139.999,00 kn (s time da je taj Dodatak Ugovora u preostalim odredbama sadržajno identičan osnovnom Ugovoru uključujući i odredbu članka 5. o jediničnoj cijeni), dok iz preostalih dodataka ugovoru proizlazi da su stranke tim dodacima produljivale rok izvođenja radova.

 

Prema tome, budući da su stranke (ipak) ugovorile jediničnu cijenu radova koja će se utvrditi na osnovi stvarno izvršenih količina priznatih u građevinskoj knjizi i jediničnih cijena iz ugovornog troškovnika, tuženik pogrešno u svom podnesku od 17. veljače 2016. sa str. 370. spisa navodi da je sveukupna vrijednost ugovorenih radova iznosila 1.140.055,56 kn, od čega je tuženik podmirio iznos od 1.139.007,14 kn te da stoga svi radovi koji prelaze iznos od 226.571.14 kn utvrđen od strane nadzornog inženjera u obračunu okončane situacije za tuženika ne stvaraju nikakvu obvezu. Naprotiv, neovisno od ukupno ugovorene cijene radova iz Ugovora o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza od 9. studenoga 2012. i dodataka tom Ugovoru, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja nije odlučna ukupna ugovorena vrijednost (cijena) radova, već količina stvarno izvedenih radova koja je tužitelju od strane nadzornog inženjera priznata u građevinskoj knjizi (a koja se množi s jediničnim cijenama iz troškovnika).

 

6. Osim toga, budući da je tuženik po njegovoj ovlaštenoj osobi – nadzornom inženjeru u smislu članka 26. Ugovora o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza od 9. studenoga 2012. naručio od tužitelja izvođenje i dodatnih radova, a što prema nalazu sudskog vještaka Z. S. H. sa str. 467. spisa proizlazi iz građevinskog dnevnika, to tužitelj osnovano potražuje i cijenu tih radova. Naime, da je tuženik putem nadzornog inženjera naručio izvođenje naknadnih (dodatnih) radova, osim iz građevinske knjige i građevinskog dnevnika koji se nalaze u spisu proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka. Tako svjedok D. A. u svom iskazu navodi da je svaka stavka nepredviđenih radova navedena i u građevinskoj knjizi i u građevinskom dnevniku te potpisana po nadzornom inženjeru u građevinskoj knjizi kao dokaz da je isto i izvedeno (str. 417. spisa), svjedok J. V. je u svom iskazu sa str. 785. spisa izjavio da je „u građevinskom dnevniku ovjerio određene radove što nije kasnije priznato u okončanoj situaciji” (iako se ne sjeća zbog čega je to učinio), a i iz iskaza svjedoka R. V. sa str. 791. spisa proizlazi da su radovi navedeni u građevinskom dnevniku „obračunati kao dodatni radovi i to je bilo ovjereno od strane nadzornog inženjera”.

 

Naime, prema odredbi članka 8. stavka 1. Posebnih uzanci o građenju ugovarač je dužan pravovremeno obavijestiti drugog ugovarača o činjenicama čije je nastupanje od utjecaja na ispunjenje ugovora, a prema članku 8. stavku 2. Posebnih uzanci o građenju obavještavanje se obavlja u pismenom obliku, dok prema stavku

4. istoga članka Posebnih uzanci o građenju obavijesti koje nisu dane u pismenom obliku ili upisom u građevinski dnevnik nemaju pravni učinak; dakle, argumentum a contrario, pisane obavijesti koje su dane upisom u građevinski dnevnik imaju pravni učinak.

 

U konkretnom predmetu, nadzorni inženjer je kao ovlašteni predstavnik (ovlaštena osoba) tuženika kao naručitelja radova naručio od tužitelja izvođenje i naknadnih (dodatnih) radova u smislu članka 9. točke 8. Posebnih uzanci o građenju (i to pisanim putem, upisom u građevinski dnevnik) pa je stoga sukladno tom zahtjevu/narudžbi tuženika tužitelj izveo i te radove – upravo zbog navedenog, tužiteljev zastupnik po zakonu M. A. u svom iskazu sa str. 793. spisa pravilno navodi da su tužitelja kao izvođača obvezivali upisi u građevinski dnevnik za izvođenje određenih vantroškovničkih radova. Naime, odredbom članka 103. Posebnih uzanci o građenju je propisano da osoba koja obavlja stručni nadzor nije ovlaštena mijenjati tehničku dokumentaciju na osnovi koje se izvode radovi, ugovorenu cijenu ili druge odredbe ugovora, a ni s izvođačem ugovarati druge radove ili uređivati s njim druge imovinskopravne odnose, osim ako je za to posebno ovlašten od naručitelja.

 

Prema tome, iz navedene odredbe Posebnih uzanci proizlazi da nadzorni inženjer nije ovlašten na temelju toga što mu je povjereno vršenje nadzora preuzimati imovinske obveze za naručitelja, s izvođačem ugovarati naknadne (dodatne) radove i uopće mijenjati odredbe ugovora o građenju (uostalom, takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-38/03 od 18. ožujka 2003.). Međutim, prema toj odredbi Posebnih uzanci nadzorni inženjer iznimno može ugovarati naknadne radove, ali samo ako je na to ovlašten od strane naručitelja, a u konkretnom predmetu tuženik jeste ovlastio nadzornog inženjera da naručuje od tužitelja izvođenje i tih radova, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud pozivajući se pri tome na dio članka 26. Ugovora o izvođenju radova na uređenju nerazvrstanih cesta, parkirališta i pješačkih staza u kojem se navodi da nadzorni inženjeri punovažno zastupaju naručitelja pri izvođenju radova te da „odluke i obveze koje nadzorni inženjer donese i preuzme u toku građenja, obvezuju u cijelosti izvođača” (str. 75. spisa).

 

7. Pri tome, ovaj sud napominje da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na odredbu članka 623. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima budući da je u konkretnom predmetu tužitelj kao izvođač radova imao pisanu suglasnost tuženika (njegova nadzornog inženjera) za izvođenje radova kojima je odstupao od projekta (tužitelj je po zahtjevu nadzornog inženjera umjesto dva sloja asfalta koja su bila predviđena osnovnim troškovnikom izveo jedan deblji sloj asfalta zbog čega je jedinična cijena bila veća od ugovorene) budući da je prema nalazu sudskog vještaka Z. S. H. sa str. 467. spisa u građevinskom dnevniku od 30. srpnja 2013. navedeno da je na koordinacijskom sastanku dogovoreno da će se asfaltni zastori izvoditi u jednom sloju debljine 8 cm, a pješačke staze i nogostupi u debljini sloja od 6 cm te je ta stranica dnevnika potpisana od strane nadzornog inženjera (uostalom, to proizlazi i iz preslike građevinskog dnevnika od 30. srpnja 2013. sa str. 176. i 743. spisa). Prema tome, postojala je pisana suglasnost tuženika- nadzornog inženjera za izvođenje naknadnih radova. Međutim, čak i u slučaju da tome nije tako, odnosno da je tužitelj imao samo usmenu suglasnost tuženika- nadzornog inženjera, ovaj sud napominje da bi i u tom slučaju tužitelj mogao osnovano potraživati cijenu naknadnih radova.

 

Naime, odredbom članka 623. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da za svako odstupanje od projekta, odnosno ugovorenih radova izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja, a prema stavku 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima izvođač ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove što ih je izveo bez takve suglasnosti. Nadalje, slično je propisano odredbom članka 35. stavka 2. Posebnih uzanci o građenju prema kojem se cijena naknadnih radova određuje ugovorom o izvođenju naknadnih radova.

 

Prema tome, iz navedenih odredbi proizlazi da za izvođenje radova koji nisu ugovoreni (u što spadaju i naknadni radovi jer ti radovi nisu prvotno ugovoreni ugovorom o građenju), izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja odnosno stranke bi trebale sklopiti poseban ugovor o izvođenju naknadnih radova (odnosno dodatak ugovora o građenju kojim bi, osim izvođenja tih radova, ugovorile i cijenu tih radova, a u konkretnom slučaju stranke su dodacima ugovora samo djelomično ugovorile naknadne radove). Međutim, premda u konkretnom predmetu stranke za dio naknadnih radova nisu sklopile poseban (pisani) ugovor o izvođenju naknadnih radova, to čak i u slučaju da nije imao pisanu suglasnost tuženika za izvođenjem tih radova (što je imao budući da je ta suglasnost upisana u građevinski dnevnik) tužitelj bi mogao osnovano potraživati cijenu tih izvedenih radova.

 

Naime, ovaj sud kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-285/82 od 27. travnja 1982., Rev-150/87 od 7. srpnja 1987. i Revt-72/04 od

13. ožujka 2008., smatra da je pisana suglasnost naručitelja za izvođenje naknadnih radova kojima se odstupa od projekta građenja potrebna samo ako izvođač želi odstupiti od projekta građenja, ali ne i onda kada izvođač izvede naknadne radove na zahtjev naručitelja (identično pravno shvaćanje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je zauzeo na primjer, u odlukama poslovni broj Pž-4248/04 od 7. veljače

2006., Pž-7864/08 od 1. kolovoza 2012. i Pž-2174/11 od 15. siječnja 2014.). Prema tome, pisana suglasnost naručitelja nije nužna pretpostavka zahtjeva za isplatu cijene radova za koje izvođač tvrdi da ih je izveo na naručiteljev zahtjev i time odstupio od projekta, a u konkretnom predmetu je između stranaka nesporno da je tužitelj izveo naknadne radove na zahtjev naručitelja odnosno nadzornog inženjera koji je u ime tuženika kao naručitelja bio ovlašten zahtijevati izvođenje radova kojima se odstupa od projekta (dakle, naknadnih radova).

 

Prema tome, budući da je sudski vještak Z. S. H. u svom nalazu i mišljenju sa str. 465. i 468. spisa naveo da je prema prvoj verziji građevinske knjige vrijednost izvedenih radova iznosila (bez poreza na dodanu vrijednost) 1.240.252,75 kn, a ta je verzija građevinske knjige potpisana i ovjerena od strane nadzornog inženjera (što je navedeni sudski vještak naveo u svom iskazu s ročišta od 15. rujna 2020. sa str. 784. spisa), to je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije izveo ugovorene radove u količinama sukladno priznatim upisima u građevinskoj knjizi i jediničnim cijenama iz ugovorenog troškovnika kao i naknadne radove čije je izvođenje odobrio nadzorni inženjer kao punovažni zastupnik tuženika. Međutim, to tuženik u ovom sporu nije dokazao. Prema tome, neovisno od činjenice što je tuženik (zapravo, nadzorni inženjer) u okončanoj situaciji broj 3/07-U/2013 od 13. rujna 2013. sa str. 3. spisa priznao ukupne radove samo u vrijednosti od 911.205,71 kn (odnosno po toj situaciji je priznao samo radove u iznosu od 226.571,15 kn, a u koji iznos je uključen i porez na dodanu vrijednost), tuženikova ugovorna obveza je isplatiti tužitelju cjelokupnu vrijednost svih izvedenih (ugovorenih i naknadih) radova prema priznatim količinama tih radova upisanima u građevinskoj knjizi i jediničnim cijenama iz ugovorenog troškovnika kao i cijenu naknadnih radova čije je izvođenje u ime tuženika naručio nadzorni inženjer. Pri tome, ni činjenica što su u građevinskoj knjizi koju je sudu dostavio tuženik vršeni naknadni upisi (te stoga ta knjiga ne odgovara originalu, a što je tuženik istaknuo u podnesku od 10. ožujka 2016. uz kojeg je dostavio rekapitulacijski pregled naknadno korigiranih listova građevinske knjige; str. 393.-394. spisa) nije odlučno za osnovanost tužbenog zahtjeva budući da je inženjer R. V. u svom iskazu sa str. 791. spisa naveo da se ne sjeća jesu li on i J. V. imali original knjige kad su vršili korekcije. Prema tome, očito je da su korekcije radova u građevinskoj knjizi (u njezinoj preslici koju je sudu dostavio tuženik) vršene naknadno i to protivno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 3. Posebnih uzanci o građenju s ciljem izbjegavanja obveze tuženika.

 

8. Slijedom navedenog, budući da je ukupna cijena izvedenih ugovorenih radova i naknadnih radova naručenih od strane tuženika (njegova nadzornog inženjera) prema nalazu sudskog vještaka Z. S. H. čak i viša od cijene tih radova koju je tužitelj obračunao u okončanoj situaciji br. 3/07-U/2013 sa str. 3. spisa (iznos od 1.234.299,60 kn, bez poreza na dodanu vrijednost), a što je tužitelj istaknuo u podnesku od 27. veljače 2020. sa str. 773. spisa kojim se očitovao na nalaz sudskog vještaka te da ni tuženik u podnesku od 5. ožujka 2020. sa str. 775. spisa nije imao primjedbi na pisani nalaz i mišljenje vještaka, to je ukupna cijena svih radova koje je tužitelj izveo viša od iznosa kojeg je tuženik priznao tužitelju u okončanoj situaciji (iznos od 911.205,71 kn bez poreza na dodanu vrijednost). Prema tome, budući da ukupna vrijednost svih izvedenih radova sukladno tužiteljevu obračunu iznosi 1.542.874,50 kn (iznos od 1.234.299,60 kn uvećan za porez na dodanu vrijednost), a tuženik je nesporno isplatio tužitelju na ime cijene tih radova iznos od 1.139.007,14 kn, to tuženik na ime preostale neplaćene cijene tih radova duguje tužitelju iznos od 403.867,36 kn (1.542.874,50 kn – 1.139.007,14 kn). Zbog toga, prvostupanjski je sud održavši na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi pravilno obvezao tuženika na ispunjenje njegove (preostale) ugovorne obveze. Jednako tako, budući da se u konkretnom predmetu radilo o ugovoru sklopljenom između trgovca i osobe javnog prava te da je tuženik dospio u zakašnjenje s ispunjenjem svoje novčane obveze, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba članka 29. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima obvezao tuženika da isplati tužitelju i zatezne kamate koje teku od 20. studenoga 2013. pa do isplate i to prema stopama propisanim za potraživanja proizašla iz ugovora sklopljenog između trgovca i osobe javnog prava.

 

Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredaba članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

 

Zagreb, 29. lipnja 2021.

 

Sudac

Marina Veljak, v.r.