Poslovni broj: 81 Pž-5394/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-5394/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja H. P. P. d.o.o. Z., OIB ..., protiv tuženika H. I. d.o.o. Z., OIB ..., radi isplate iznosa od 6.443,34 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-537/2020-10 od 6. studenog 2020., 29. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-537/2020-10 od 6. studenog 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.443,34 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je iznos od 6.443,34 kn prešao bez pravne osnove u imovinu tuženika.

2. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je naveo da u
konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke stjecaja bez osnove, a samim time ni obveza plaćanja utuženog iznosa. Pogrešno je utvrđenje da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je stekao predmetni iznos na temelju pravomoćne i ovršne presude. Naime, između pravnih sljednika H. H. ž. d.o.o. postojao je dogovor postignut na zajedničkom sastanku 19. listopada 2016. koji predstavlja očitovanje volje prisutnih predstavnika oko pokretanja ovršnog postupka radi naplate po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Vrbovcu poslovni broj P-46/08. Nakon provedbe ovrhe, tuženik je isplatio ostalim društvima sljednicima H.-a razmjerni iznos sukladno točki 6.2. Plana podjele H., a ne s naslova vraćanja stečenog bez osnove. Nigdje nije pravno regulirano vrijeme naplate odnosno preračuna ostalim društvima po točki 6.2. Plana podjele H. H. ž. d.o.o., a dinamika plaćanja nije određena ni predmetnim dogovorom. Tuženik osporava dosuđene zatezne kamate te ističe da bi tužitelju eventualno pripadale kamate od dana presuđenja. Predložio je ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno, preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužitelja u cijelosti s tužbenim zahtjevom.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno
čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka je razumljiva i nije proturječna sama sebi, kao niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju spisa. Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

6. Riječ je o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11., 12., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6.443,34 kn, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao bez pravne osnove.

8. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se kod Općinskog suda u Vrbovcu
vodio parnični postupak tužitelja H. I. d.o.o., H. P. p. d.o.o., H. V. v. d.o.o. i H. C.. d.o.o. (svi pravni sljednici društva H. H. ž. d.o.o.) protiv tuženika Z. županije, Općine G. i I. V. radi naknade štete pod poslovnim brojem P-406/08 te je pravomoćnom presudom naloženo tuženicima da ispate tužiteljima iznos od 20.200,39 kn sa zateznim kamatama i trošak postupka u iznosu od 8.590,00 kn. S obzirom na to da tuženici nisu dobrovoljno podmirili svoju obvezu, tužitelji H. I. d.o.o., H. P. p. d.o.o. i H. C. d.o.o. su na zajedničkom sastanku održanom 19. listopada 2016. postigli dogovor da će H. I. d.o.o. pokrenuti ovršni postupak u ime i za račun svih tamošnjih tužitelja – tuženik je to učinio i u cijelosti naplatio potraživanje prema pravomoćnoj presudi 24. travnja 2017. kada su na
njegov račun doznačena novčana sredstva u iznosu od 78.298,95 kn. Sukladno točki 6.2. Plana podjele trgovačkog društva H. H. ž. d.o.o. tuženik je bio dužan tužitelju isplatiti 42,97% doznačenog iznosa, odnosno iznos od 33.645,06 kn, a što je učinio tek 6. lipnja 2019. Stoga tužitelj smatra da je tuženik zadržao predmetni iznos bez ikakve pravne osnove znajući da ta sredstva pripadaju tužitelju pa zahtijeva utuženi iznos na ime zakonskih zateznih kamata tekućih od 24. travnja 2017. kada je ostvarena prisilna naplata cjelokupnog iznosa do 6. lipnja 2019. kada su tužitelju uplaćena sredstva razmjerno iznosu koji mu pripada prema Planu podjele.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je među strankama nesporno da su u
parničnom predmetu poslovni broj P-406/08 ishodile pravomoćnu presudu za
tražbinu društva H. H. ž. d.o.o., njihovog pravnog prednika, da je tuženik u ime i za račun tužitelja naplatio tu tražbinu, da su 24. travnja 2017. na tuženikov račun doznačena novčana sredstva u ukupnom iznosu od 78.298,95 kn, da je tuženik tužitelju proslijedio iznos od 33.645,06 kn koji mu nesporno pripada 6. lipnja 2019., te da su kamate koje tužitelj zahtijeva u ovome postupku pravilno obračunate. Prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojala osnova da tužiteljeva novčana sredstva u iznosu od 33.645,06 kn prijeđu u imovinu tuženika, već je postojao dogovor da tuženik ta sredstva naplati u ime i za račun tužitelja. S obzirom da je tuženik ta sredstva posjedovao više od dvije godine, ona su prešla u njegovu imovinu u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Stoga tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao njegova novčana sredstva do dana kada mu ih je vratio.

10. Iz dostupnih podataka u spisu proizlazi da je tuženik pokrenuo ovršni
postupak radi prisilne naplate dosuđenog iznosa pravomoćnom presudom Općinskog
suda u Vrbovcu poslovni broj P-406/08 od 6. ožujka 2009. Pri tome je tražio
ispunjenje cijele obveze od ovršenika Z. županije i to na temelju odredaba čl. 54. i 55. ZOO-a. Slijedom navedenog, tuženik je u tom ovršnom postupku nastupao kao jedan od solidarnih vjerovnika pri čemu je naplatio cjelokupnu tražbinu.

11. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da je parnični postupak na
Općinskom sudu u Vrbovcu pokrenuo tužitelj H. H. ž. d.o.o., a s obzirom da je došlo do njegove statusne promjene – razdvajanja s osnivanjem, u njegovu procesnu poziciju stupila su novoosnovana trgovačka društva. Međutim, potrebno je reći kako tužitelji u tom parničnom postupku nisu solidarni vjerovnici, već svaki od njih može zahtijevati prisilno ispunjenje obveze u omjeru koji proizlazi iz Plana podjele (listovi 19.-26. spisa) u smislu odredbe čl. 550.b st. 2. t. 11. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03 i 107/07). Neovisno od toga, nesporna je činjenica da je tuženik prisilno ostvario cjelokupnu tražbinu pozivom na odredbe čl. 54. i 55. ZOO-a, odnosno kao solidarni vjerovnik. Drugim riječima, u tom „vanjskom odnosu“ (prema trećima) tužitelj je nastupao kao solidarni vjerovnik.

12. Što se pak tiče „unutarnjeg“ odnosa između društava H. I. d.o.o., H. P. p. d.o.o. i H. C. d.o.o., a glede ostvarenja tražbine iz parničnog postupka, njihov međusobni pravni odnos, treba promatrati u svjetlu njihovog dogovora koji je postignut na sastanku održanom 19. listopada 2019.
Slijedom navedenog, odnos tužitelja i tuženika u ovome parničnom postupku definiran je postignutim dogovorom, a što među strankama nije ni sporno. Naime, upravo na tom sastanku održanom 19. listopada 2019. stranke su dogovorile da će tuženik pokrenuti ovršni postupak radi naplate cjelokupne tražbine.

13. Prema odredbi čl. 763. ZOO-a ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove. Odredbom čl. 768. ZOO-a propisano je da je o obavljenom poslu nalogoprimac dužan položiti račun i predati bez odugovlačenja nalogodavcu sve što je primio na temelju obavljanja povjerenih mu poslova, bez obzira je li ono što je primio za nalogodavca bilo dugovano ovome ili ne. Ako se nalogoprimac služio za svoje potrebe novcem koji je primio za nalogodavca, dužan je, za sve vrijeme, platiti kamate po najvišoj dopuštenoj ugovornoj stopi, a na ostali dugovani novac koji nije predao na vrijeme, zatezne kamate, računajući od dana kad ga je bio dužan predati (čl. 770. ZOO-a).

14. S obzirom na to da je tuženik nastupao u ovršnom postupku u svoje ime, ali za račun (svih) vjerovnika iz parničnog postupka poslovni broj P-406/08, te je za njihov račun izvršio nalog, odnosno naplatio tražbinu iz pravomoćne presude poslovni broj P-406/08, proizlazi da su ustvari stranke bile u ugovornom odnosu na temelju ugovora o nalogu u smislu citirane odredbe čl. 763. ZOO-a.

15. Prema kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 768. ZOO-a nalogoprimac je dužan položiti račun i predati bez odugovlačenja nalogodavcu sve što je primio na temelju obavljanja povjerenih mu poslova. Dakle, tuženik je bio dužan predati tužitelju primljeni novčani iznos razmjerno njegovom udjelu bez odugovlačenja, a što nesporno nije učinio budući da su novčana sredstva primljena 24. travnja 2017., a predana tužitelju tek 6. lipnja 2019., a što se nikako ne može podvesti pod termin „bez odugovlačenja“. Naime, prijenos pribavljenog nalogoprimac je dužan učiniti bez posebnog zahtjeva nalogodavca, jer se radi o obvezi koja postoji ex lege i za čije ispunjenje nije potreban poseban zahtjev nalogodavca.

16. Posljedično takvom postupanju tuženika, na temelju odredbe čl. 770. ZOO-a osnovano je tužiteljevo potraživanje zakonskih zateznih kamata jer tuženik nije ispunio ugovornu obvezu i bez odugovlačenja prenio dužni iznos tužitelju.
Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana kada je tuženik primio predmetni iznos pa sve do dana kada je taj iznos prenio tužitelju.

17. Kako među strankama nije bilo sporna visina dugovanih zakonskih
zateznih kamata kako je to tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom, to je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku da plati tužitelju iznos od 6.443,34 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

18. Iz svega navedenog proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan primjenom odredbe čl. 763. i 770. ZOO-a. Iako je prvostupanjski sud pobijanu odluku bazirao na pravnom institutu stjecanja bez osnove, a ne pravilno ugovora o nalogu, proizlazi da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

19. Slijedom navedenog, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena na temelju odredbe iz čl. 368. st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 29. lipnja 2021.

Sudac

Lidija Tomljenović