Poslovni broj: 81 Pž-372/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-372/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, OIB ..., Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 10.482,38 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-987/2019-10 od 28. studenog 2019., 29. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-987/2019-10 od 28. studenog 2019.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.482,38 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje
odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina svojem
osiguraniku A. F. za razdoblje od 1. veljače 2017. do 31. siječnja 2019. u iznosu od 10.482,38 kn. Tužiteljev osiguranik je ozlijeđen u prometnoj nezgodi 6. listopada 1982. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu u omjeru od 50%. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz priloženih dokaza proizlazi osnovanost tužiteljeva potraživanja, pa je na temelju odredba Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18) ocijenio osnovanim tužiteljevo potraživanje iznosa od 10.482,38 kn.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je istaknuo da bi osiguranik tužitelja 13. veljače 2018. stekao pravo na starosnu mirovinu slijedom čega tužitelj više ne bi trpio štetu. Tužitelj ima pravo samo na naknadu štete koja bi predstavljala razliku između invalidske i starosne mirovine, ukoliko bi invalidska mirovina bila veća od starosne mirovine. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/18 i 102/19) jer se naknada štete potražuje i za razdoblje koje prethodi izmjenama. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj
presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po
službenoj dužnosti. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje u kojem je sud izložio
koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznose
invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svojem osiguraniku u razdoblju od 1. veljače 2017. do 31. siječnja 2019. u iznosu od 10.482,38 kn, a koji je ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je uzrokovao M. H. upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika. Rješenjem tužitelja broj IN-574389 od 6. travnja 1993. osiguranici A. F. je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovano ozljedom na radu u omjeru od 50%,
a bolešću 50%.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporan nastanak
štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika za štetan događaj, kao i da je
rješenjem tužitelja od 6. travnja 1993. osiguranici tužitelja A. F. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovano ozljedom na radu u omjeru od 50%, a bolešću 50%. Tužitelj je ukupno isplatio svojoj osiguranici iznos od 47.046,40 kn na ime invalidskih mirovina, a kako je ozljeda na radu doprinijela umirovljenju u omjeru od 50%, to tužitelj zahtijeva ukupno iznos od 23.523,20 kn. Nadalje, nesporno je da je tuženik u mirnom postupku platio tužitelju iznos od 13.040,82 kn, tako da tužitelj u ovome parničnom postupku zahtijeva preostali iznos od 10.482,38 kn. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 161. i 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; dalje: ZOMO/18).

9. Takvi zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda su pravilni te je
prvostupanjski sud, a suprotno, žalbenom navodu, pravilno primijenio odredbe
Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18), glede štete koja je nastala tužitelju isplatom invalidske mirovine u razdoblje od 1. veljače 2017. do 31. prosinca 2018. Iako se prvostupanjski sud u obrazloženju pozvao na Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18), vidljivo je da je pri tome citirao odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18).

10. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

11. Nadalje, pravilno je shvaćanje tuženika da opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina života (i time stekao pravo na punu starosnu mirovinu) predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine. Dakle, tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svojem osiguraniku da nije bilo štetnog događaja, manji od iznosa invalidske mirovine koju isti isplaćuje, tek tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne.

12. Međutim, kako je odredbom čl. 161. ZOMO-a koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio, propisano pravo tužitelja da potražuje štetu u visini novčanih davanja isplaćenih na ime mirovine u punom iznosu, a tužitelj zahtijeva upravo taj iznos u ovom postupku, tada tuženik koji tvrdi da je tužiteljev osiguranik ostvario uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu pa da bi zbog toga šteta za tužitelja predstavljala razliku između starosne i invalidske mirovine, bio dužan i dokazati da je visina starosne mirovine koju bi tužitelj bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva.

13. Teret dokazivanja te činjenice je na tuženiku. Ovdje se radi o takvom prigovoru kojim se pobija osnovanost tužbenog zahtjeva po visini, pa je osnovanost takvog prigovora, dužan dokazati tuženik. To stoga što je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisana dužnost one stranke koja tvrdi da određena činjenica postoji da na okolnost postojanja i istinitosti te činjenice predloži izvođenje adekvatnih dokaza.

14. Uzimajući u obzir da tuženik u konkretnom slučaju nije predlagao izvođenje dokaza na okolnost da bi tužitelj u utuženom razdoblju isplaćivao starosnu mirovinu koja bi po svojoj visini bila jednaka visini isplaćene invalidske mirovine, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženikov prigovor odbijen kao neosnovan jer tuženik nije dokazao da je šteta koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine manja ili jednaka starosnoj mirovinu koju bi bio isplaćivao da nije bilo štetnog događaja. Kod takvog stanja stvari tuženik nije dokazao osnovanost svojih prigovora.

15. U odnosu pak na štetu koja je nastala tužitelju isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. siječnja 2019. mjerodavne su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; dalje: ZOMO/18).

16. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO/18 propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

17. Slijedom navedenog, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/18) koje su stupile na snagu 1. siječnja 2019. izmijenjena je ranija odredba čl. 161. ZOMO-a na način da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete u punom iznosu bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu.

18. Iako se prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužiteljevom pravu na naknadu štete za siječanj 2019. nije pozvao na mjerodavnu zakonsku odredbu, i pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 161. st. 1. i 2. ZOMO/18 trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu u tom dijelu.

19. Slijedom svega navedenog, na temelju odredaba čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena.

Zagreb, 29. lipnja 2021.

Sudac

Lidija Tomljenović