Poslovni broj: 81 Pž-4963/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-4963/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, OIB ..., Z., protiv tuženika I. I. N. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O., V., K., Š. j.d.o.o. u Z., radi isplate iznosa od 1.981,32 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3184/2016 od 29. listopada 2020., 29. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3184/2016 od 29. listopada 2020. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3184/2016 od 29. listopada 2020. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.981,32 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.036,25 kn (točka II. izreke), te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.428,13 kn.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje
odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime razmjernog dijela isplaćene invalidske
mirovine njegovom osiguraniku I. G., za razdoblje od 20. prosinca 2010. do 31. ožujka 2013. u iznosu od 1.981,32 kn. Tužiteljev osiguranik je pretrpio ozljedu na radu 14. svibnja 1988. Tuženik je osporio odgovornost navodeći da je primijenio sve potrebne mjere zaštite na radu, a da je do nezgode došlo iz razloga za koje ne odgovara tuženik. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalnog gubitka radne sposobnosti, zatim da je tuženik dokazao da je proveo sve mjere zaštite na radu, odnosno da ne postoji tuženikova odgovornost za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10 i 139/10; dalje: ZMO) te je ocijenio u cijelosti neosnovanim tužiteljevo potraživanje.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga; iako je
tužitelj naveo da pobija „presudu poslovni broj P-3184/16 od 29. listopada 2020.“. Iz žalbenih navoda proizlazi da pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu, odnosno u točkama I. i II. njene izreke (čl. 365. st. 1. ZPP-a). U bitnom je istaknuo da iz iskaza svjedoka I. G. koji je stradao na radu proizlazi da nije bio osposobljen za posao na koji je bio raspoređen te da kamioni nisu upućivani kod vulkanizera iz razloga što je firma štedjela, pa su radnici sami mijenjali gume na kamionima. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da nije bilo sigurnosti za radnika prilikom izvođenja radnog procesa, odnosno poslodavac nije mogao primijeniti sve potrebne mjere zaštite na radu. Nalaz i mišljenje je u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima, osobito s iskazom I. G.. Tužitelj smatra da iz materijalne dokumentacije proizlazi tuženikova odgovornost. Predložio je preinačiti pobijanu odluku na način da se tužitelju dosudi utuženi iznos.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Suprotno žalbenim navodima, ni u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje u kojem je sud izložio koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio.

7. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja razmjerni dio invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svojem osiguraniku koji je pretrpio ozljedu na radu.

9. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužiteljev osiguranik pretrpio ozljedu na radu te da mu je priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad rješenjem tužitelja od 24. studenog 2010., a uzrok nastale invalidnosti je djelomično (20%) ozljeda na radu. Tužitelj u ovom postupku zahtijeva razmjerni iznos mirovine koji je osiguraniku uplaćivao u razdoblju od 20. prosinca 2010. do 31. ožujka 2013. Sporno je je li do nesreća na radu došlo uslijed neprovođenja mjera zaštite na radu odnosno postoje li okolnosti koje oslobađaju tuženika odgovornosti.

10. Tuženikova odgovornost se temelji na odredbi čl. 160. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10 i 139/10; dalje: ZMO) prema kojoj Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to:
(1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u
razmjernoj svoti,

(2) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2. istog članka).

11. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZMO-a, Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da za štetu odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da je do ozljeđivanja osiguranika tužitelja došlo prilikom obavljanja radne operacije pumpanja kamionske gume na način da je došlo do izlijetanja prstenastog osigurača naplatka gume koji je ozlijedio radnika. Također, utvrđeno je da je tuženik proveo sve mjere zaštite na radu, a takav zaključak prihvaća i ovaj sud.

13. Prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 19/83, 17/86, 47/89, 46/92, 26/93 i 37/94; dalje: ZZR) osnovna organizacija udruženog rada odnosno radna organizacija koja u svom sastavu nema osnovnih organizacija udruženog rada, radna zajednica i ugovorna organizacija udruženog rada (u daljem tekstu: organizacija) i poslodavac dužni su nadoknaditi štetu radnika zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti (više sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika).

14. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da tuženik kao poslodavac za štetu nastalu svom zaposleniku zbog ozljede na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), sukladno odredbi čl. 173. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05; dalje: ZOO). Tuženik se može osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko dokaže postojanje jednog od razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 177. ZOO-a, među ostalima i ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti.

15. Prema odredbi čl. 13. ZZR-a pri obavljanju poslova i radnih zadataka primjenjuju se prvenstveno pravila zaštite na radu kojima se uklanja ili smanjuje opasnost za osobe na radu (osnovna pravila zaštite na radu). Ako se primjenom osnovnih pravila zaštite na radu ne mogu ukloniti opasnosti, primjenjuju se pravila zaštite na radu kojima se sprečava nastajanje povreda, profesionalnih i drugih oboljenja i drugih štetnih posljedica za osobe na radu (posebna pravila zaštite na radu).

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu D. M. iz Z. proizlazi da kod obavljanja pumpanja i krpanja kamionske gume, pored osobnih zaštitnih sredstava koja su se koristila 1988. godine nije postojala neka posebna zaštitna oprema koja bi štitila radnika pri iskakanju sigurnosnog prstena s naplatka. U trenutku nastanka štetnog događaja poslodavac nije mogao pri izvođenju aktivnosti krpanja i pumpanja guma u potpunosti zaštititi radnika jer tada nije postojala posebna oprema za to, a bilo je uobičajeno da vozači kamiona ili auto dizalica sami pokrpaju gumu na svom vozilu. Vezano za ovaj štetni događaj, vještak je naveo da su bile provedene sve potrebne mjere zaštite i sigurnosti na radu.

17. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik
proveo sve propisane mjere zaštite na radu, odnosno da se razlozi nastanka štetnog
događaja nisu mogli izbjeći ni otkloniti. Drugim riječima, na strani tuženika ne postoji
odgovornost za štetni događaj te je tuženik dokazao da je proveo sve mjere zaštite
na radu, posljedično čemu je tužbeni zahtjev neosnovan.

18. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba čl. 161. st. 3. ZMO-a prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

19. Slijedom navedenog tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena u točkama I. i II. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 29. lipnja 2021.

Sudac

Lidija Tomljenović