- 1 -              Revt 606/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 606/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. D. S.R.L.T., R. I., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika D. N. d.d. u stečaju, S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S. i Republika Hrvatska, Z., OIB: ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, kao vjerovnik osporavatelj, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9111/14-5 od 22. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu br. P-39/11 od 20. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je utvrđeno da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 44.459.783,26 kn, i to kao tražbina viših isplatnih redova, drugi viši isplatni red, dok je zahtjev tužitelja odbijen u dijelu u kojem se tražilo da u isti isplatni red spada i potraživanje tužitelja u visini od 8.820,43 kn (toč. I.). Tuženik je obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 62.500,00 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 563.125,00 kn tužitelj odbijen (toč. II.).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i Republike Hrvatske kao osporavatelja, u ime i za račun tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. kojim je utvrđeno da postoji tražbina tužitelja drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 44.459.783,26 kn, te u toč. II. u dijelu u kojem je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 62.500,00 kn

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je, zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana. 

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP).

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-              da je nad tuženikom na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu br. St-3/2009 od 17. srpnja 2009. otvoren stečajni postupak,

-              da je tužitelj kao stečajni vjerovnik prijavio u stečajnom postupku nad tuženikom tražbinu u ukupnom iznosu od 44.468.603,68 kn, i to s osnova ugovora o zajmu br. 888/08 od 17. listopada 2007., s osnova naknade članovima nadzornog odbora, s osnova ugovora o zajmu br. 870 od 11. prosinca 2009., s osnova ugovora o zajmu br. 1128/07 od 31. prosinca 2007., te s osnova ugovora o zajmu br. 1130/07 od 31. prosinca 2007.,

-              da je tražbina tužitelja u cijelosti osporena,

-              da je tražbina u iznosu od 36.286.875,32 kn osporena radi toga što se temelji na pobojnoj pravnoj radnji iz razloga što je navedeno potraživanje priznato prije otvaranja stečajnog postupka, iako se radilo o priznanju zastarjelog potraživanja,

-              da je naknada članovima nadzornog odbora osporena je da bi se radilo o potraživanju koje nije primjereno obimu poslova i stanju u društvu,

-              da su tražbine iz ugovora o zajmu br. 870, br. 1128/07 i br. 1130/07 osporene, jer da se radi o potraživanjima nižeg isplatnog reda, budući da se radi o zajmovima kojima se nadomješta kapital,

-              da je tvrtka L. D. I. S.R.L. prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, bila imatelj u cijelosti dionica tuženika,

-              da su braća L. (G. i L.) bili članovi nadzornog odbora tuženika, a G. L. je obnašao dužnost direktora tuženika,

-              da je tužitelj pravovremeno pokrenuo parnicu radi utvrđenja osnovanim osporene tražbine u stečajnom postupku.

 

8. U reviziji tuženik prije svega ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP, budući da isti nije ocijenio žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem zajam kojim se nadomješta kapital pretvaranjem dugovanja s osnove isporučene robe u novčani zajam sadržajno predstavlja pobojnu pravnu radnju priznanjem zastarjelog duga u smislu odredbe čl. 141. st. 9. Stečajnog zakona („Narodne novine“ br. 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/06, 197/03, 187/04, 82/06, dalje SZ).

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika prihvatio činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, kao i primjenu materijalnog prava, te se pozvao na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud se očitovao na žalbene navode tuženika budući je ocijenio da potraživanje tužitelja u dijelu koji se odnosi na međunarodnu kupoprodaju robe ne predstavlja zajam kojim se nadomješta kapital, već da proistječe iz međunarodne kupoprodaje robe. Osim toga, drugostupanjski sud navodi da je 2007. došlo do sklapanja ugovora koji su nazivani „ugovor o zajmu“ prema kojima je tuženiku prolongirana obveza isplate dospjelih potraživanja.

 

Pri tome pravilno drugostupanjski sud zaključuje da se ne radi o obnovi u smislu odredbe čl. 145. st. 1. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, dalje ZOO). Prema toj odredbi obnova nastaje ako se vjerovnik i dužnik, u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik, suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu. Kako u konkretnom slučaju nije došlo do novacije obveze tuženika prema tužitelju, to se ne može govoriti niti o zajmu kojim se nadomješta kapital.

 

Slijedom navedenog revizijski navod o počinjenoj bitnoj povredi odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP nije osnovan.

 

9. Tuženik u reviziji i nadalje ustraje kod tvrdnje da je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka tražbina nižeg isplatnog reda za koje vjerovnici tih tražbina još uvijek nisu pozvani prijaviti ih. To iz razloga što je tužitelj bliska osoba u odnosu na tuženika, budući da je tužitelj vlasnik 16,14% poslovnog udjela kod društva L. D. I. s.r.l. iz T., a dioničari te tvrtke su braća L. Osim toga tvrdi se da su nižestupanjski sudovi trebali primijeniti odredbu čl. 408. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, dalje ZTD) kojom je bilo propisano da se sa zajmom koji član društva dade društvu u vrijeme kada ga ono ne bi moglo uzeti pod uobičajenim tržišnim uvjetima, postupa kao s vlastitim kapitalom društva.

 

Suprotno tvrdnji revizije, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da se zajam prema ugovoru br. 870 od 11. prosinca 2009. ne može podvesti pod odredbu čl. 408. ZTD, jer taj zajam nije dao član društva, pa se ne može raditi o zajmu kojim se nadomješta kapital. Jednako tako pravilno prvostupanjski sud ističe da kako tužitelj nije bio član društva tuženika, niti je tužitelju kao trećoj osobi član društva dao neko osiguranje za povrat zajma ili mu se to jamči sklopljenim ugovorima o zajmu, niti glede ostalih ugovora br. 888/07, br. 1128/07 i 1130/07 ne radi se o zajmu kojima se nadomješta kapital. Radi toga nisu osnovane tvrdnje tuženika da se radi o tražbinama nižeg isplatnog reda.

 

10. Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 29. lipanj 2021.