- 1 -              I Kž 98/2021-8

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 98/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. Ž., zbog kaznenih djela iz članka 110. u svezi članka 34. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 27. studenog 2020. broj K-13/2020-32, u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika Z. Ž. i njegovog branitelja M. J., odvjetnika iz Z. odvjetničkog ureda M. J. i V. J., sa sjedištem u S.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika Z. Ž. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku od 27. studenog 2020. broj K-13/2020-32 optuženik Z. Ž. proglašen je krivim pod točkom 1. izreke zbog počinjenja kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. KZ/11., pod točkom 2. izreke zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11. te pod točkom 3. izreke zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11., činjenično opisanih u izreci pobijane presude pa mu je za kazneno djelo pod točkom 1. izreke, na temelju članka 117. stavka 2. uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2. izreke, na temelju članka 110. u svezi članka 34. uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine te za kazneno djelo pod točkom 3. izreke, na temelju članka 139. stavka 2. u svezi stavka 3. KZ/11., utvrđena je kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju članka 51. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i četiri mjeseca, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. travnja 2020. pa nadalje.

 

2. Na temelju članka 148. stavka 6. u svezi članka 145. stavka 2. točaka 1.-6. i točke 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

 

3. Protiv te presude žalbu su pravovremeno podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da „Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u odluci o kazni“ te optuženik Z. Ž. po branitelju M. J., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda M. J. i V. J., sa sjedištem u S., zbog „pogrešne primjene kaznenog zakona iz članka 469. st. 1. t. 1 ZKP-a“ i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi ne obrazlaže), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu „na ponovno raspravljanje i odluku pred izmijenjenim vijećem sukladno čl. 483. st. 1. i čl. 484. st. 1. ZKP-a“.

 

4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da „Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalbu optuženog Z. Ž. odbije kao neosnovanu.“

 

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika Z. Ž. putem tehničkog uređaja za vezu na daljinu, sukladno članku 475. stavku 8. ZKP/08. i njegovog branitelja M. J., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, sukladno odredbi članka 475. stavka 4. ZKP/08.

 

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

7.1. U odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. KZ/11., opisano u točki 1. izreke pobijane presude, optuženik u žalbi navodi da nije ozlijedio svoju majku jer iz njegove obrane proizlazi da je „oštećena M. Ž. mogla takve ozljede zadobiti i ranije prilikom obavljanja poslova u vrtu ili po dvorištu“.

 

7.2. Međutim, protivno navodima žalbe, iz iskaza žrtve M. Ž., majke optuženika, kojem iskazu je prvostupanjski sud s pravom povjerovao jer je iskazivala uvjerljivo i okolnosno, a njen iskaz je u suglasju i sa sadržajem medicinske dokumentacije i rezultatima provedenog sudskomedicinskog vještačenja, proizlazi da joj je ozljede u vidu krvnog podljeva na lijevoj strani glave nanio upravo optuženik na način da ju je dva puta ošamario i udario glavom u njeno čelo. Takav iskaz potvrđuje i nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka dr. D. J. prema kojem je povreda koju je zadobila žrtva M. Ž. mogla biti nanesena ili udarcem šakom ili udarcem čelom, a što isključuje obranu optuženika da je ta ozljeda mogla nastati i prilikom obavljanja poslova u vrtu i dvorištu.

 

7.3. U odnosu na kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11., opisano u točki 2. izreke pobijane presude, optuženik ponavlja navode iz svoje obrane tvrdeći da se nije radilo o „pravom“ poštolju, već o „pištolju tzv. „plašljivcu“, tj. startnom pištolju koji je proizveo izrazito jaki zvuk“. U prilog toj tvrdnji ističe rezultate balističko-mehanoskopskog vještačenja prema kojem nije bilo moguće utvrditi je li se radilo o pravom pištolju ili o tzv. plašljivcu, jer da startno i ubojito streljivo sadrži inicijalnu kapislu i barut, čije su čestice pronađene na šakama i odjeći optuženika. Kada se uzme u obzir i činjenica da pištolj nije pronađen, kao ni čahura i zrno streljiva, žalitelj smatra da se samo može nagađati o kakvom pištolju se radilo pa, stoga, smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nepodobnom pokušaju „iz razloga što nije na potpuno siguran i nedvojben način utvrđeno da je pištolj bio pravi i da je bio napunjen sa bojevim streljivom“. Osim toga, navodi da je bio u visokom stupnju pijanstva da bi „mogao ustrijeliti“ T. Š., tim više što je i prema iskazu svjedokinje M. Ž. „pucanj išao u zrak, a ne u tijelo žrtve“. Ukazuje i na iskaz žrtve T. Š., čiji iskaz smatra nevjerodostojnim i usmjerenim da se optuženiku učini šteta jer se radi „o osobi koja je više puta pravomoćno osuđena za kaznena djela“. Stoga smatra da nije dokazano da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo.

 

7.4. No, unatoč tome što rezultati provedeno balističko-mehanoskopskog vještačenja nisu potvrdili da bi optuženik kritične zgode uporabio pištolj s ubojitim streljivom, iz iskaza žrtve S. Ž., a pogotovo iskaza svjedoka T. Š. proizlazi da je optuženik u ruci imao pištolj „....“, što isključuje obranu optuženika da se radilo o pištolju tzv. plašljivcu. To tim više što optuženik, pod pretpostavkom da se radilo o pištolju tzv. plašljivcu, ne bi imao nikakvog opravdanog razloga isti skrivati bacivši ga „u sanduk šlepera koji je bio pun šljunka“, a niti bi imao opravdanog razloga iz njega pucati u zrak, kako je to naveo u svojoj obrani. Stoga je prvostupanjski sud s pravom obranu optuženika cijenio neuvjerljivom, za razliku od uvjerljivih i logičnih iskaza žrtve T. Š. i svjedoka S. Ž. koji su potvrdili navode optužnice da je optuženik pištolj usmjerio prema žrtvi i ispalio jedan hitac, a da je žrtva ostala neozlijeđena jer se bacila u jarak pored ceste. Stoga nema govora o tome da bi se u konkretnom slučaju radilo o nepodobnom pokušaju, kako to neosnovano u žalbi nastoji prikazati optuženik. Okolnost da je žrtva ostala neozlijeđena te da je optuženik bio alkoholiziran i zbog toga u nemogućnosti „ustrijeliti oštećenika-žrtvu T. Š. na udaljenosti do 20 metara“, nasuprot navodima žalbe, ne dovodi u pitanje postojanje namjere na počinjenje kaznenog djela ubojstva, jer se namjera na počinjenje predmetnog kaznenog djela u konkretnom slučaju sastoji u činjenici da je optuženik oružje usmjerio prema žrtvi i ispalio jedan hitac, dakle, poduzeo radnje pogodne za ostvarenje željenog cilja, dok je teža posljedica evidentno izostala zbog bijega žrtve i skakanja u kanal pored ceste. Optuženik je bio svjestan da na takav način može žrtvu lišiti života, a to je i htio, pri čemu treba reći da alkoholiziranost optuženika u koncentraciji od 1,90 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, prema rezultatima provedenog psihijatrijskog vještačenja, nije dovela u pitanje ubrojivost optuženika tempore criminis.

 

7.5. U odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11., opisano pod točkom 3. izreke pobijane presude, optuženik u žalbi, vrlo šturo, bez navođenja konkretnih razloga, ističe „da nije na potpuno siguran i uvjerljiv način dokazano niti utvrđeno da bi okrivljenik prijetio svome bratu S. Ž. te bi se u tom slučaju mogao primijeniti pravni institut „in dubio pro reo“ iz čl. 3. ZKP-a“.

 

7.6. Upravo suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je na temelju iskaza žrtve S. Ž., koji je potvrđen iskazom svjedokinje M. Ž., pravilno zaključio da je optuženik kritične zgode prijetio svome bratu S. Ž., na način da mu je prislonio pištolj na čelo govoreći da će ga ubiti, čime su ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela stavljenog mu na teret, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

7.7. Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. KZ/11., kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11. i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11., počinjena u stjecaju, iz kojeg razloga je neosnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. 

 

7.8. Nisu osnovane ni žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

7.9. Iako se optuženik izrijekom ne žali zbog odluke o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, je uz žalbu državnog odvjetnika, ispitao pobijanu presudu po žalbi optuženika i iz te žalbene osnove, jer žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

 

7.10. Državni odvjetnik u žalbi ističe da u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. KZ/11. i kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11. nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne te da su kazne zatvora za ta kaznena djela preblage i neće polučiti svrhu specijalne i generalne prevencije, pogotovo vodeći računa o tome da je optuženik počinio tri kaznena djela na štetu tri osobe, pri čemu je iskazao naročitu upornost u činjenju tih djela.

 

7.11. Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pri čemu je, utvrđujući pojedinačne kazne za svako od kaznenih djela u stjecaju, dao primjeren značaj pravilno utvrđenim olakotnim okolnostima (neosuđivanost optuženika, sudjelovanje u Domovinskom ratu, narušeno zdravstveno stanje). Navedene okolnosti, uz okolnost da je kazneno djelo ubojstva ostalo u pokušaju, što je zakonski razlog za ublažavanje kazne te da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenih djela, prema psihijatrijskom nalazu i mišljenju, bio smanjeno ubrojiv, koju okolnost je, također, trebalo cijeniti olakotnom, nasuprot žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, opravdavaju primjenu odredbi članka 48. i članka 49. KZ/11. o ublažavanju kazne za kazneno djela iz članka 117. stavka 2. i članka 110. u svezi članka 34. KZ/11. Pri tome treba reći da se okolnosti pod kojima su kaznena djela počinjena i način njihova počinjenja, a u svrhu odmjeravanja kazne, utvrđuju za svako pojedino kazneno djelo i u konkretnom slučaju ne odudaraju od onih okolnosti inače uobičajenih kod počinjenja tih kaznenih djela pa u tom kontekstu treba promatrati i žalbenu tvrdnju državnog odvjetnika o upornosti optuženika u počinjenju kaznenih djela s obzirom na njihovu brojnost.

 

7.12. Slijedom iznijetoga, a suprotno žalbenim prigovorima, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da su utvrđene kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju 2 godine i 4 mjeseca, koja je odmjerena uz pravilnu primjenu odredbe o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. KZ/11., uvažavajući sve iznijete okolnosti, primjerene svim okolnostima konkretnog slučaja, ličnosti počinitelja kao i svrsi specijalne i generalne prevencije te će se jedinstvenom kaznom zatvora u navedenom trajanju, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ispuniti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila ostvarena povreda zakona na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 29. lipnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.