Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: Gž-110/2021-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA Županijski sud u Puli – Pola Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola |
Poslovni broj: Gž-110/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. S. iz K., OIB: …, zastupane po punomoćniku H. R., odvjetniku iz K., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici Ž. Z., odvjetnici u O.d. L.i p.iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2001/2018-48 od 26. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
1. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, kao osnovane, preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2001/2018-48 od 26. listopada 2020., na način da ista, sada preinačena, glasi:
„ I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu broj …, sklopljen u K. dana 26. siječnja 2007. godine, na iznos od 58.125,59 CHF, uz rok otplate 120 mjeseci, između N.S. iz K., OIB: … kao korisnika kredita i banke , iz Z., OIB: … kao kreditora, te se nalaže tuženom naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 18.080,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u roku od 15 dana.
II. Utvrđuju se ništetnim čl. 1., čl. 4., dio čl. 5. Ugovora o kreditu br. …, sklopljenog između stranaka, dana 26. siječnja 2007., u kojem se navodi: „Kamate iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamata“, dio čl. 6. u kojem se navodi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“, dio čl.7.2. koji glasi: „Kredit u iznosu od 58.125,59 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 120 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“, te se nalaže tuženiku banci d.d., Z., OIB …, da tužiteljici N. S. iz K., OIB: … isplati iznos od ukupno 102.305,65 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 31. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to kako slijedi:
- iznos od 6,55 kn od 31. ožujka 2007. pa do isplate,
- iznos od 119,88 kn od 31. kolovoza 2007. pa do isplate,
- iznos od 117,79 kn od 30. rujna 2007. pa do isplate,
- iznos od 117,64 kn od 31. listopada 2007. pa do isplate,
- iznos od 119,28 kn od 30. studenog 2007. pa do isplate,
- iznos od 118,42 kn od 31. prosinca 2007. pa do isplate,
- iznos od 120,47 kn od 31. siječnja 2008. pa do isplate,
- iznos od 219,62 kn od 29. veljače 2008. pa do isplate,
- iznos od 269,87 kn od 31. ožujka 2008. pa do isplate,
- iznos od 208,91 kn od 30. travnja 2008. pa do isplate,
- iznos od 207,58 kn od 31. svibnja 2008. pa do isplate,
- iznos od 209,54 kn od 30. lipnja 2008. pa do isplate,
- iznos od 205,65 kn od 31. srpnja 2008. pa do isplate,
- iznos od 205,87 kn od 31. kolovoza 2008. pa do isplate,
- iznos od 208,17 kn od 30. rujna 2008. pa do isplate,
- iznos od 442,20 kn od 31. listopada 2008. pa do isplate,
- iznos od 263,26 kn od 30. studenog 2008. pa do isplate,
- iznos od 454,25 kn od 31. prosinca 2008. pa do isplate,
- iznos od 489,39 kn od 31. siječnja 2009. pa do isplate,
- iznos od 502,22 kn od 28. veljače 2009. pa do isplate,
- iznos od 461,91 kn od 31. ožujka 2009. pa do isplate,
- iznos od 468,32 kn od 30. travnja 2009. pa do isplate,
- iznos od 415,82 kn od 31. svibnja 2009. pa do isplate,
- iznos od 370,99 kn od 30. lipnja 2009. pa do isplate,
- iznos od 381,04 kn od 31. srpnja 2009. pa do isplate,
- iznos od 406,85 kn od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,
- iznos od 403,97 kn od 30. rujna 2009. pa do isplate,
- iznos od 379,32 kn od 31. listopada 2009. pa do isplate,
- iznos od 425,42 kn od 30. studenog 2009. pa do isplate,
- iznos od 107,93 kn od 31. prosinca 2009. pa do isplate,
- iznos od 341,00 kn od 5. siječnja 2010. pa do isplate,
- iznos od 513,14,00 kn od 31. siječnja 2010. pa do isplate,
- iznos od 499,06 kn od 28. veljače 2010. pa do isplate,
- iznos od 568,90 kn od 31. ožujka 2010. pa do isplate,
- iznos od 553,62 kn od 30. travnja 2010. pa do isplate,
- iznos od 585,49 kn od 31. svibnja 2010. pa do isplate,
- iznos od 796,93 kn od 30. lipnja 2010. pa do isplate,
- iznos od 751,77 kn od 31. srpnja 2010. pa do isplate,
- iznos od 873,63 kn od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,
- iznos od 834,90 kn od 30. rujna 2010. pa do isplate,
- iznos od 751,47 kn od 31. listopada 2010. pa do isplate,
- iznos od 874,75 kn od 30. studenog 2010. pa do isplate,
- iznos od 1.072,50 kn od 31. prosinca 2010. pa do isplate,
- iznos od 936,60 kn od 31. siječnja 2011. pa do isplate,
- iznos od 985,66 kn od 28. veljače 2011. pa do isplate,
- iznos od 919,20 kn od 31. ožujka 2011. pa do isplate,
- iznos od 929,20 kn od 30. travnja 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.166,81 kn od 31. svibnja 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.184,47 kn od 30. lipnja 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.410,97 kn od 31. srpnja 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.274,85 kn od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.154,57 kn od 30. rujna 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.139,57 kn od 31. listopada 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.128,87 kn od 30. studenog 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.181,74 kn od 12. prosinca 2011. pa do isplate,
- iznos od 1.232,49 kn od 31. siječnja 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.236,67 kn od 29. veljače 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.199,44 kn od 31. ožujka 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.217,88 kn od 30. travnja 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.235,27 kn od 31. svibnja 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.207,66 kn od 30. lipnja 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.216,94 kn od 31. srpnja 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.201,37 kn od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.161,83 kn od 30. rujna 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.203,60 kn od 31. listopada 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.226,62 kn od 30. studenog 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.218,59 kn od 31. prosinca 2012. pa do isplate,
- iznos od 1.129,16 kn od 31. siječnja 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.205,34 kn od 28. veljače 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.209,02 kn od 31. ožujka 2013. pa do isplate
- iznos od 1.178,98 kn od 30. travnja 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.091,70 kn od 31. svibnja 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.089,38 kn od 30. lipnja 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.107,83 kn od 31. srpnja 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.142,31 kn od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.195,04 kn od 30. rujna 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.167,87 kn od 31. listopada 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.183,49 kn od 30. studenog 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.201,33 kn od 31. prosinca 2013. pa do isplate,
- iznos od 1.109,77 kn od 31. siječnja 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.132,80 kn od 28. veljače 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.125,82 kn od 31. ožujka 2014. pa do isplate
- iznos od 1.098,82 kn od 30. travnja 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.087,79 kn od 31. svibnja 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.090,79 kn od 30. lipnja 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.125,64 kn od 31. srpnja 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.151,03 kn od 31. kolovoza 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.145,28 kn od 30. rujna 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.169,53 kn od 31. listopada 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.186,53 kn od 30. studenog 2014. pa do isplate,
- iznos od 1.177,49 kn od 31. prosinca 2014. pa do isplate,
- iznos od 29.387,85 kn od 31. siječnja 2015. pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 9.040,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u roku od 15 dana. "
2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, u toč. I. izreke, utvrđen je ništetnim ugovor o kreditu broj …, sklopljen u K. dana 26. siječnja 2007., na iznos od 58.125,59 CHF, uz rok otplate 120 mjeseci, između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te se nalaže tuženom naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 18.080,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u roku od 15 dana te je u toč. Ii. izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
2. Pravodobnom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga, navodeći, u bitnom, da je odluka suda prvog stupnja u odnosu na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora u cijelosti neosnovana, budući da jasno proizlazi kako je zahtjev tužitelja usmjeren na dvije ili tri odredbe navedenog ugovora, te je takvo „traženje“ tužitelja promašeno i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO). Ukazuje da je tužitelj ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatio potpisom istoga, pa tako i u dijelu koji se odnosi na ovlast tuženika da mijenja kamatnu stopu sukladno internoj odluci koja se bazira na uvjetima promjene propisanima u čl. 4. Ugovora, Općim uvjetima poslovanja tuženika i Informacijama o promjeni kamatne stope po kreditima građana, pa obzirom na činjenicu da je sklapanje Ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana, utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe takvog ugovora je bespredmetno. Smatra da se iz ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog ugovora, tim više što se tužitelj niti kasnije tijekom razdoblja otplate ugovora o kreditu, ni u jednom trenutku nije obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope po spornom kreditu iz čega nesporno proizlazi da su tužitelju takve promjene bile jasne i razumljive, obzirom i na činjenicu da su svi kriteriji promjene kamatne stope po kreditu bili navedeni u članku 4. Ugovora i dodatno pojašnjeni u Općim uvjetima poslovanja tuženika, te Informaciji o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana koje je interne akte tužitelj prihvatio potpisom Ugovora o kreditu uz konstataciju da je s istima upoznat (čl. 12.8. Ugovora). Navodi da u ovom postupku tužitelj polazi od utvrđenja, koje sud prvog stupnja u pobijanoj presudi u cijelosti prihvaća, da se ugovorena promjenjiva kamata po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna, te jedino što traži je upravo razlika između stope od 4,15 % i promijenjenih kamata koje su obračunavate tijekom ugovorenog razdoblja. Ističe kako se odluka o tome da li kamata kao protučinidba za korištenje novca banke od strane korisnika kredita treba biti fiksna ili promjenjiva izravno tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke pa stoga sukladno odredbi čl. 296. st. 3. ZOO-a, tj. čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP/03) odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) nije podvrgnuta sudskoj kontroli. Ukazuje da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što oba ugovaratelja (pa i tužitelj) imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između, s jedne strane nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njene promjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora, budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu, tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 102. st. 2. ZZP/07 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ističe kako je tijekom postupka u potpunosti dokazao da je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem poštovao tada važeću zakonsku regulativu, jer ne samo da nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, nego niti sukladno odredbama ZZP/07 i Direktive 93/13, poslovanje tuženika u smislu promjena kamatne stope izuzima se iz ocjene poštenosti te je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. Budući da je volja ugovornih strana u svakom slučaju bila da kamatna stopa bude promjenjiva, tužitelj se neosnovano protivi modusu te promjenjivosti, pa bi se ništetnost eventualno mogla odnositi samo na modus promjenjivosti, ali ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve. Navodi da je tijekom postupka predlagao da se u postupku provede dopunsko vještačenje, te da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa, obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, međutim, sud prvog stupnja je takav prijedlog odbio, a obrazloženje o istome je u potpunosti izostalo. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Ističe kako je obrazloženje suda o neosnovanosti prigovora zastare tužbenog zahtjeva u pobijanoj presudi u cijelosti neosnovano, jer je sporni ugovor o kreditu na koji se odnosi tužbeni zahtjev, sklopljen 2007.g., te je iste godine prenesen u otplatu i konačno otplaćen prije podnošenja tužbe, pri čemu je bitno istaknuti da neovisno o tome kad je ništetnost deklarirana, zastara počinje teći od dana kad se tvrdi da je plaćeno ono što se traži natrag tj. kad je ugovorna strana imala pravo tražiti vraćanje. Budući da se predmetno potraživanje odnosi na iznose preplaćene u razdoblju počevši od 2007.g, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 2018.g, to proizlazi da je predmetno potraživanje zastarilo, pri čemu je zastara za svaki pojedinačni novčani iznos isplaćen na ime anuiteta počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu u kojem je bila obračunata i ugovorena kamata, a ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na koju se poziva tužitelj djeluje ex tunc – od trenutka sklapanja ugovora o kreditu. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Smatra da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a, a zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, smatra da je očita volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti. Predlaže preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva, a podredno njeno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu tuženiku troškova žalbenog dijela postupka (trošak sastava žalbe 1.562,50 kuna te sudske pristojbe na žalbu).
3.1. Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).
3.2. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
4. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu br. …, sklopljenog između stranaka, dana 26. siječnja 2007., odnosno, u slučaju njegove neosnovanosti, zahtjev za utvrđenje ništetnim odredaba čl. 1., čl. 4., dio čl. 5., dio čl. 6. i dio čl. 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu iznosa od 102.305,65 kn kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 31. ožujka 2007. do 15. siječnja 2015.) do isplate, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja i zbog tečajnih razlika zbog valutne klauzule u CHF, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.
6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 26. siječnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj ugovora: …, koji je solemniziran 26. siječnja 2007. kod javnog bilježnika Ž. K. iz K., pod brojem: …, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 58.125,59 švicarskih franaka po srednjem tečaju tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja od deset godina plativo u jednakim mjesečnim anuitetima uvećanim za obračunatu i pripisanu kamatu.
7. Nije sporno ni da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 4,15% te da je tuženik tijekom otplatnog perioda u više navrata mijenjao (povećavao) kamatnu stopu pa je uslijed povećanja kamatne stope povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku.
8. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice da se predmetni Ugovor o kreditu broj ugovora: …, koji je solemniziran 26. siječnja 2007. kod javnog bilježnika Ž. K. iz K, pod brojem: … utvrdi u cijelosti ništetnim, uz obrazloženje kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci predmetnog Ugovora o kreditu - odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta, kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti -zahvaćeni ništetnošću, pa takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim nijedan bitni sastojak.
9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga zbog kojih je pobija tuženik te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da prvostupanjska presuda nije ni pravilna ni zakonita pa je tuženikova žalba slijedom toga osnovana.
10. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
11. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je presuda Trgovačkog suda u Z. poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdila nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.
12. Naime, presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a. Također, da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkim kreditima, ugovorima o kreditu, time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka, kao trgovac, nije u potpunosti informirala potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.
13. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji u člancima 1., 4., 5. i 6. sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, prvostupanjski se sud pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
14. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na sadržaj citiranih zakonskih odredaba, za predmetni spor nije relevantna okolnost što Ugovor o kreditu sklopljen među parničnim strankama, uslijed otplate kredita, više nije na snazi.
15. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u presudi poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i kada je zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove spora ocijenio osnovanim. Pritom, nije osnovan navod tuženika da između ugovorne odredbe o kojoj je raspravljano u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nema objektivnog identiteta, jer su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu sklopljenom među strankama istovjetne onima naznačenima u spomenutim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa.
17. Međutim, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da ništetnost navedenih odredbi, koje su bitni sastojci predmetnog ugovora, povlače i ništetnost cijelog ugovora jer je navedeno utvrđenje protivno odredbi čl. 324. ZOO-a koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što u ovoj konkretnoj situaciji nije slučaj.
18. Stoga je pobijanu presudu valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev na utvrđenje da je predmetni ugovor ništetan u cijelosti, te prihvatiti tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da su ništetne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, sadržane u člancima 1., 4., 5. i 6. ugovora pa posljedično naložiti tuženiku isplatu iznosa koji je, uslijed povećanja kamatne stope i i zbog tečajnih razlika zbog valutne klauzule u CHF, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku, sve temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a
19. Dakle, s obzirom da je nesporno nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je tužiteljica više platila kredit zbog promjenjive kamatne stope od početno definirane kreditom od 4,15% u iznosu od 20.352,63 kn, te da je više plaćeno kredita zbog tečajnih razlika zbog valutne klauzule u CHF u iznosu od 81.953,02 kn, pri čemu se dobije da je ukupna razlika po promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila preplaćena u ukupnom iznosu od 102.305,65 kn, te istu pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a treba dosuditi tužiteljici u cijelosti, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa, kako su navedeni u nalazu i mišljenju te tužbenom zahtjevu tužiteljice, jer je na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti pa je dužan vratiti ono što je na temelju takvog ništetnog ugovora odnosno dijela ugovora primio. Valja napomenuti da tuženik nije osporio matematički obračun vještaka, dok njegovi navodi da je imenovani vještak trebao uzeti u obzir objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, nisu osnovani s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
20. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu uzeti su u obzir početno ugovorena kamatna stopa (od 4,15 %) i početni tečaj (4,538177 kuna za 1 švicarski franak) kao jedini valjano određeni, a time i pošteni. Stoga su u tom dijelu neosnovani tuženikovi žalbeni navodi.
21. Odluka o zateznim kamatama temelji se u pogledu tijeka na čl. 1115. ZOO-a, a glede visine stope na čl. 29. st. 2. ZOO-a, budući da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je stoga na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna.
22. U odnosu na pitanje zastare potraživanja valja reći da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (kakav je i ovaj), a prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
23. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 16. travnja 2018.), zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila ni iz ovog razloga. Naime, pri takvom shvaćanju treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a).
24. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom ono ni ne bi imalo smisla. Kod ovakvog pravnog shvaćanja treba imati u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava (da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba) koje je i tužiteljica ovlaštena štititi jer je u takvom slučaju sud, kako je već navedeno, vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).
25. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, odnosno to pravo je nadređeno nacionalnom pravu. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.
26. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 – dalje u tekstu: ZID ZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Odluka prvostupanjskog suda nije protivna ni navedenoj Direktivi, pogotovo cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva koja proizlazi iz ranije spomenutih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
27. Valja pri tome istaknuti da, i u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije), postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
28. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda kako ni iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice (tako i u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom u tom dijelu.
29. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na činjenicu da je ugovor u cijelosti ispunjen, jer ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla pa mogućnost isticanja ništetnosti ne zastarijeva, a na nju i sud pazi po službenoj dužnosti. Na ništetnost se može pozvati svaka ugovorna strana i zainteresirana osoba bez obzira na ispunjenje ugovora po bilo kojoj ugovornoj strani.
30. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti odluku o glavnoj stvari na način da se odbije tužbeni zahtjev na utvrđenje da je predmetni ugovor ništetan u cijelosti, ali i prihvati tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da su ništetne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, sadržane u člancima 1., 4., 5. i 6. ugovora i naloži tuženiku isplatu iznosa koji je uslijed povećanja kamatne stope i zbog tečajnih razlika zbog valutne klauzule u CHF povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku, sve temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a.
31. Preinačenjem odluke o glavnoj stvari valjalo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka. Tužiteljica je „sada“ uspjela u ovom sporu u visini od 75%, odnosno tuženik u visini od 25%. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbama čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: Tarifa) pravilno utvrdio potrebne troškove zastupanja tužiteljice po odvjetniku i njihovu visinu u iznosu od 18.080,00 kuna. Stoga tužiteljici, obzirom na preinačenje odluke o glavnoj stvari, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada 50% navedenog iznosa, odnosno parnični trošak u iznosu od 9.040,00 kuna.
32. Slijedom navedenog, žalbu tuženika valjalo je djelomično prihvatiti te preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove presude prema odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a.
33. Tuženiku ne pripada trošak žalbenog dijela postupka jer, u smislu ranije citirane odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, kod djelomičnog uspjeha u sporu odmjerava se samo trošak stranke koja je u većem dijelu uspjela u sporu (ovdje tužiteljica).
U Puli – Pola 28. lipnja 2021.
Predsjednica vijeća
Marija Sošić v.r.