Broj: Kž 445/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. S., zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, - dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 5. lipnja 2018., broj K-4/2018-75, u sjednici održanoj 27. studenog 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika D. S.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci od 5. lipnja 2018. broj K-4/2018-75 optuženik D. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. i kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 2. KZ/11., činjenično opisanih u izreci pobijane presude, pa mu je za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 godine i 8 mjeseci, za kazneno djelo iz članka 314. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju 1 godine i 6 mjeseci, a na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 5 godina, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. rujna 2017. pa nadalje.

Na temelju članka 148. stavka 1. uz primjenu članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 700,00 kuna i trošak stalnog sudskog vještaka psihijatrijske struke prof. prim. dr. sc. E. D. H. u iznosu od 3.424,00 kuna.

Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08. oštećeniku „C.“ d.o.o. Z. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 10.600,00 kuna, dok se s preostalim iznosom od 3,45 kuna oštećenik upućuje u parnicu.

Protiv te presude žalbu su pravovremeno podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika osudi na strožu kaznu zatvora te optuženik po braniteljici M. B., odvjetnici u K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavka 3. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu optuženika kao neosnovanu.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća je održana u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika i braniteljice optuženika M. B., odvjetnice u K., koja je pisanim podneskom ispričala izostanak, dok je prisutnost optuženika D. S. bila osigurana uz pomoć tehničkog uređaja za audio-video vezu, sukladno odredbi članka 475. stavka 8. ZKP/08.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je prvostupanjski sud za svako kazneno djelo dao jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i onima koje se odnose na krivnju optuženika (listovi 18. i 19. pobijane presude).

Žalbeni prigovor koji optuženik podvodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. tvrdeći da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu članka 3. stavka 2. ZKP/08., suštinski predstavlja razlog za žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u nastavku.

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe da je prvostupanjski sud potpuno nekritički cijenio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka psihijatrijske struke prof. prim. dr. sc. E. D. H. u korelaciji sa iskazima svjedoka S. R., S. C., Š. M. i D. U. u dijelu u kojem su svjedoci iskazivali na okolnost stanja u kojem se optuženik nalazio tempore criminis i neposredno nakon toga, a što je, po mišljenju žalitelja, rezultiralo izvođenjem pogrešnih zaključaka o ubrojivosti optuženika tempore criminis.

Protivno žalbenom prigovoru prvostupanjski sud je pravilno poklonio vjeru spomenutom vještačkom nalazu i mišljenju jer je isti izrađen prema pravilima struke i na raspravi od strane vještakinje dodatno obrazložen, dok su dojmovi o stanju optuženika (usporen, pospan, kao da je pod utjecajem alkohola), opisani u iskazima navedenih svjedoka, subjektivne prirode i kao takvi, kao što je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, ne mogu biti temelj za ocjenu optuženikove ubrojivosti tempore criminis.

Prvostupanjski sud je, na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja, pravilno otklonio obranu optuženika koju je iznio prilikom prvog ispitivanja izjavivši da se ničega ne sjeća, s obzirom da je kritičnog dana popio bocu konjaka i 30 tableta A., odnosno jedan blister tableta N. i jedan blister tableta H. što je izjavio na raspravi, jer iz provedenog psihijatrijskog vještačenja proizlazi da bi kod konzumacije te količine alkohola oko 16,00 sati kritičnog dana optuženik tempore criminis bio u teškom pijanom stanju pri čemu bi mu motorika i koordinacija svijesti bila narušena pa bi i koncentracija alkohola u organizmu optuženika koja je utvrđena alkotestiranjem tri sata nakon inkriminiranog događaja, bila znatno iznad koncentracije od 0,48 g/kg. S obzirom na koncentraciju alkohola utvrđenu alkotestiranjem te uvažavajući psihijatrijsko i opće medicinsko znanje o načinu metaboliziranja alkohola, mišljenje je vještaka da je koncentracija alkohola tempore criminis mogla biti nešto viša, ali svakako značajno ispod 1 g/kg apsolutnog alkohola i ne bi mogla utjecati na optuženikovu mogućnost shvaćanja postupaka i upravljanja voljom, niti bi utjecala na izmjenu nalaza i mišljenja po pitanju optuženikove ubrojivosti.

U odnosu na tvrdnju optuženika o konzumaciji lijekova, osobito u kombinaciji s alkoholom, i u tom dijelu je, na temelju psihijatrijskog vještačenja, opravdano otklonjena obrana optuženika s obzirom da bi, prema mišljenju vještaka, navedena količina tableta dovela do poremećaja svijesti s mogućim smrtnim ishodom, dok medicinska terapija koja je optuženiku prepisana od strane liječnika, pri čemu je vještakinja u svom iskazu na raspravi 13. travnja 2018. percipirala i lijek S. na koji je ukazano u žalbi, nije utjecala značajnije na njegove intelektualne i psihomotoričke sposobnosti, tim više što aktivnosti koje je optuženik poduzeo, kako prije, tako i nakon inkriminiranog događaja, ukazuju na očuvanu svijest optuženika o inkriminiranim postupanjima pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik bio ubrojiv u vrijeme počinjenja kaznenih djela.

Slijedom iznijetoga, protivno žalbenom prigovoru, nije bilo potrebno provoditi toksikološko vještačenje na okolnost koncentracije apsolutnog alkohola u organizmu optuženika tempore criminis, jer, s obzirom na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, isto ne bi bilo od utjecaja na zaključak suda o optuženikovoj ubrojivosti niti bi dovelo do drugačijeg utvrđenja činjeničnog stanja.

Ostalim žalbenim navodima optuženik ne dovodi u pitanje ostvarenje bitnih obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., već polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo iz članka 314. stavka 2. KZ/11., s obzirom na izričaj u predzadnjem odlomku na trećoj strani žalbe da „prema stavu obrane iz ponašanja okrivljenika u navedenom trenutku proizlazi kako je ponašanje okrivljenika u inkriminirano vrijeme bilo obuhvaćeno njegovom namjerom za stjecanjem nepripadne imovinske koristi, a nikako kako to namjerom da službenu osobu spriječi u obavljanju službene radnje, koju je uostalom navedeni policijski službenik R. naknadno i poduzeo“.

Međutim, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da ni u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik u žalbi, iako neizravno, dovodi u pitanje spoznaju o tome da se radilo o policijskom službeniku i u nastavku tvrdi da policijski službenik nije bio spriječen u poduzimanju službene radnje zbog postupanja optuženika, već zbog procjene situacije i autonomne odluke policijskog službenika da u konkretnoj situaciji ne upotrijebi pištolj.

Protivno navodima žalbe, optuženik je i prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, bio svjestan činjenice da je D. R. policajac jer je, prema iskazu tog svjedoka, isti bio u policijskoj odori, s obzirom da je bio na dužnosti pozornika za područje M. i vršio obilazak terena.

Iako je žalitelj u pravu da usmjeravanje noža prema policijskom službeniku D. R. prije nego što je optuženik poduzeo radnje kojima su ostvarena bitna obilježja kaznenog djela razbojništva, ne predstavlja prijetnju u smislu odredbe članka 314. stavka 2. KZ/11., daljnji tijek događaja koji ni žalitelj ne dovodi u pitanje, a u kojem optuženik, napuštajući benzinsku postaju s otuđenim novcem, s nožem u ruci zamahuje prema policijskom službeniku koji ga pokušava zaustaviti govoreći mu da stane, na što se optuženik oglušuje i nakon međusobnog naguravanja bježi, neovisno o tome što policajac sukladno vlastitoj sigurnosnoj procjeni nije uporabio oružje, predstavlja prijetnju na izravnu uporabu sile s ciljem sprečavanja policijskog službenika u obavljanju službene radnje koju je u tom svojstvu bio ovlašten poduzeti, čime su u ponašanju optuženika ostvarena bitna obilježja kaznenog djela iz članka 314. stavka 2. KZ/11., kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11. i članka 314. stavka 2. KZ/11., na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

Stoga je neosnovana žalba optuženika iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

Nije u pravu optuženik kada osporava prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na dosuđeni imovinsko pravni zahtjev jer je iznos otuđenog novca od 10.600,00 kuna, sadržan u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, u cijelosti podudaran s dosuđenim imovinskopravnim zahtjevom, a pravilno je utvrđen na temelju podataka iz Zapisnika o slučaju otuđenja sa benzinskog servisa od 13. rujna 2017. i iskaza svjedokinje M. V., koja je u inkriminirano vrijeme obnašala dužnost voditeljice interne kontrole u „C.“ d.o.o.

Okolnost da je od optuženika nakon počinjenja kaznenih djela, od strane policijskih službenika uz potvrdu o privremenom oduzimanju, oduzeto ukupno 10.420,00 kuna, ne dovodi u sumnju predmetna činjenična utvrđenja, kako to u žalbi nastoji prikazati žalitelj, jer je potpuno životno da je optuženik u periodu od vremena počinjenja kaznenih djela do trenutka uhićenja (18,40 sati) bio u mogućnosti na bilo koji način eliminirati razliku u iznosu od 180,00 kuna na koju u žalbi ukazuje optuženik.

Budući da je državni odvjetnik podnio žalbu zbog odluke o kazni, a optuženik unatoč toj uvodno istaknutoj žalbenoj osnovi, u nastavku žalbe istu ne obrazlaže te vodeći računa o tome da žalba podnesena u korist optuženika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i iz te žalbene osnove te utvrdio da ni u tom dijelu žalbe nisu osnovane.

Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pri čemu nije podcijenio pravilno utvrđenu otegotnu okolnost da je optuženik specijalni povratnik višekratno osuđivan na bezuvjetne kazne zatvora za kaznena djela s elementima nasilja, niti je sud propustio cijeniti izrazitu upornost i bezobzirnost u postupanju, kako to tvrdi državni odvjetnik, jer način izvršenja nije odstupao od uobičajenog načina postupanja kod počinjenja te vrste kaznenih djela.

Upravo suprotno žalbenim prigovorima, cijeneći sve pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, mišljenje je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da su utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 godine i 8 mjeseci za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11. i kazna zatvora u trajanju 1 godine i 6 mjeseci za kazneno djelo iz članka 314. stavka 2. KZ/11. te jedinstvena kazna zatvora u trajanju 5 godina, koja je izrečena uz pravilnu primjenu odredaba o stjecaju iz članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., u konkretnom slučaju primjerene ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila počinjena povreda zakona na koju je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

Zagreb, 27. studenog 2018.