Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja S.I. iz Č, OIB:………., zastupanog po
punomoćnici L.H., odvjetnici iz Z, protiv tužene RH,
OIB:………, zastupane po ODO u V, radi
naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu,
Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-75/20 od 30. ožujka 2021., dana 28. lipnja

2021.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja S.I. kao neosnovana i potvrđuje
presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-75/20
od 30. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, presuđeno je:

„1/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S.I., koji glasi:

"1. Nalaže se tuženoj RH da isplati tužitelju iznos od 64.350,00
kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva ODO u
Z. 24. srpnja 2012. godine pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećanoj za 5 % poena.

2. Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom
zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate
prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2 2

od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. " - kao neosnovan.

2/ Tužitelj S.I. dužan je tuženoj RH naknaditi
prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 kn u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj S.I. posebice zbog
bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., u svezi članka 8.,
te članka 254. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, kao i svih ostalih
žalbenih razloga. Ukazuje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je žalitelj
boravio u Kaznionici u L. od 31. ožujka 2003. do 29. studeni 2012., odnosno 9
godina, 7 mjeseci i 6 dana, nakon čega je premješten u Zatvor u P., kao i da je u
Kaznionici u L. postojala očita prenapučenost, a što nije bilo niti sporno među
strankama, no ukazuje kako prvostupanjski sud koristi metodologiju pri izračunu
osobnog prostora za svakog zatvorenika suprotno Europskom sudu za ljudska prava
koji nalazi da se sanitarni čvor, koji je unutar prostorije u kojoj boravi više osoba, ne
može računati u ukupnu površinu te prostorije. Ukazuje kako je pogrešno
prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedoka D.P., koji nije potvrdio da
je žalitelj, u periodu od 31. ožujka 2003. do 11. listopada 2004., bio u sobama s preko
3m2 po osobi, a o čemu svjedoče saslušani svjedoci M.T., D.P. i
D.N. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da on, osim u
periodu 28. i 29. studenog 2012., kada je bio u izolaciji, nije imao na raspolaganju više
od 3 m2 prostora za sebe, a uslijed čega je na njegovu štetu povrijeđena odredba
članka 3. Konvencije, a time je nastala i osnova za traženu naknadu štete. Ukazuje da
je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je u periodu od 11. listopada 2004., pa do 4.
srpnja 2005., boravio u sobi u kojoj je površina bila 1,97 m2 po osobi, u periodu od 4.
srpnja 2005. do 20. kolovoza 2006. površine 2,15 m2, u periodu od 20. kolovoza 2006.
do 19. prosinca 2006., površine od 2,00 m2, u periodu od 19. prosinca 2006. do 19.
veljače 2010., površine od 2,00 m2, u periodu od 14. ožujka 2010., nakon povratka iz
Zatvorske bolnice, do 7. travnja 2010. u prostoriji površine 2,29 m2, u periodu od 7.
travnja 2010. do 12. kolovoza 2011. u prostoriji površine 1,43 m2, u periodu od 12.
kolovoza 2011., do 5. rujna 2011., površine 1,94 m2, te od 5. rujna 2011. do 28.
studenog 2012. u prostoriji od 1,94 m2, odnosno svih 3506 dana je boravio u
prostorijama manjim od 3 m2 osobnog prostora, što dokazuje da se radi o grubom i
kontinuiranom kršenju članka 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske i članka 3.
Konvencije, kao i članka 19. Zakona o obveznim odnosima, na što ukazuje i Ustavni
sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-3643/2018 od 25. lipnja 2020., ukazujući
da je žalitelj cijelo vrijeme izdržavanja kazne zatvora boravio u prenapučenim
prostorijama. Poziva se na ustaljenu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava
da se smatra povredom ljudskih prava uskrata predviđene kvadrature od 3 m2
osobnog prostora prilikom izdržavanja kazne zatvora, a koja praksa je potvrđena u
više njegovih odluka. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o kratkotrajnom niti
minornom zadržavanju u ovakvim prostorima, jer je kaznu zatvora služio preko 9
godina, a niti da bi se takav nedostatak prostora mogao zamijeniti drugim aktivnostima,
npr slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, jer se u
konkretnom slučaju radi o kaznionici namijenjenoj za služenje dužih kazni zatvora,
dakle ne privremeno, u kojoj ima preko 50 zatvorenika koji broj je, obzirom na površinu,
prekomjeran, pa se stoga uvjeti u istoj kaznionici ne mogu smatrati primjerenim.
Smatra da je ovakav intenzitet i trajanje povrede primjeren za priznanje postavljenog
tužbenog zahtjeva. U odnosu na odluku o troškovima postupka ukazuje da je ista

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2 3

pogrešna prvotno iz razloga pogrešne odluke o glavnoj stvari, a zatim se poziva na
odluku Europskog suda za ljudska prava Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, te odluku
Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4656/2016 u kojima se govori o ocjeni
nerazmjernosti, te ističe da je žalitelj teškog imovnog stanja i da bi plaćanje troškova
postupka za njega predstavljalo nerazuman teret. Predlaže da drugostupanjski sud
pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno je ukine
i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak te potražuje troškove
sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu ukazuje kako se neosnovano tvrdi da je pogrešno
prvostupanjski sud računao površinu životnog prostora (uključujući i sanitarni čvor), te
ističe da se presuda Europskog suda za ljudska prava M. protiv H., temelji
na sasvim drugačijem činjeničnom stanju, da zatvorenik M. u Zatvoru u B.
nije bio radno angažiran, te je većinu vremena provodio u spavaonici, a u konkretnom
slučaju je drugačije, tužitelj I. je bio radno angažiran i većinu vremena je
provodio izvan spavaonice, tako da, iako je većinu vremena izdržavanja kazne proveo
u spavaonici manjoj od 3 m2 osobne površine, to nije utjecalo na nastanak štete koja
se potražuje. Ukazuje da i sama presuda M. protiv H. ukazuje da se ocjena
da li je došlo do povrede prava ne može svesti na numerički proračun, već je potreban
sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju, pa
smatra kada je u Kaznionici L. bilo omogućeno provođenje niz terminskih,
edukacijskih, zabavnih, kulturnih, sportskih, vjerskih i sličnih sadržaja i aktivnosti, da je
time nadomješten nedostatak površine osobnog prostora u spavaonicama, jer je
kažnjenicima omogućen veći dio dana boraviti izvan istih. Poziva se na odluku
Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1744/2014-2, odluku Ustavnog suda
Republike Hrvatske U-IIIB-890/2012, te odluku Europskog suda za ljuska prava
Muršić protiv Hrvatske u kojima je zauzet stav da je upravo manjak prostora u
spavaonici nadomješten na drugi način, a kojega je koristio tužitelj tijekom boravka
radeći, baveći se sportom, te koristeći se knjižnicom i drugim pogodnostima. Ističe da
sve i da postoji povreda prava, da to ne znači automatski i osnovanost za naknadu
štete, već se trebaju konkretizirati sve relevantne okolnosti slučaja u kom pravcu se
poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1744/14 i Ustavnog suda
Republike Hrvatske U-III/5261/2016. Ukazuje da je pitanje kompenzacije razrađeno i
u odlukama Europskog suda za ljudska prava br. 30138/02 (Nurmagomedov protiv
Rusije), broj 29660/05 (Štitić protiv Hrvatske) i Nevmerzhitsky protiv Rusije iz 2005., u
kojima se ukazuje da se manjak osobne površine u spavaonicama kompenzira
mogućnostima drugima aktivnostima izvan istih, te da je potrebno uzeti u obzir
kumulativni učinak svih uvjeta i razloga izdržavanja kazne zatvora, a ne samo površinu
spavaonice, kao i da li je, način i uvjeti kaznionice odnosno prostora u kojoj se služi
kazna zatvora, bio u cilju ponižavanja i omalovažavanja zatvorenika. Smatra da se, u
pogledu odluke o troškovima postupka, neosnovano ukazuje na lože imovinsko stanje
tužitelja, jer obije stranke imaju jednaku procesno – stranačku poziciju, te bi tvrdnja da
država, samo iz razloga što je zastupa državno odvjetništvo, nema pravo na naknadu
troškova bilo protivno svim pozitivnim propisima Republike Hrvatske koji reguliraju ova
pitanja. Predlaže Žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11.

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2 4

– pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje
ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:
70/19.), je propisano da koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema
svom uvjerenju na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza
zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

6. Dakle sud je dužan, iako izvedene dokaze prosuđuje po svom slobodnom
uvjerenju, to svoje uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo
provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju spisa, a u
konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, utvrđenja i zaključci
prvostupanjskog suda nedvojbeno proizlaze iz provedenih dokaza odnosno utvrđenog
činjeničnog stanja tijekom postupka.

7. Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz
članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužitelj S.I., a
na koju i ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer izreka presude nije
u suprotnosti sama sa sobom niti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su izneseni
valjani razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju
odluku, pa se pobijana presuda može valjano ispitati.

8. Nije prvostupanjski sud počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka
iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio
materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno
odredbi članka 365. stavak 2., u svezi članka 381. ZPP.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

- da među strankama nije sporno da kroz razdoblje boravka tužitelja S.I.
u Kaznionici u L. nisu bili zadovoljeni svi propisani standardi spavaonice (4 m2
i 10 m3 za svaku osobu);

- da svjedok Z.M. u bitnom potvrđuje da su prostorije u kojem je boravi
tužitelj S.I. tijekom boravka u Kaznionici Lepoglava bile opremljene svim
potrebnim namještanjem i sanitarnim čvorom, da su bile uredne i udovoljavale svim
higijenskim standardima, da su na odjelima imali 4 tuš kabine, a zatvorenici koji su
radili da su koristili i vanjske tuševe, da je hrana bila kvantitativno i kvalitativno
zadovoljavajuća, da je bilo osigurana mogućnost bavljenja sportom i rekreacijom, te
drugim aktivnostima (knjižnica, glazba, praćenje TV programa i sl), tako da su
zatvorenici koji su bili radno aktivni mogli pretežiti dio dana boraviti izvan spavaonice,
osim u vrijeme spavanja i popodnevnog odmora, dodaje da je Kaznionica u L.
ustanova najvećeg stupnja sigurnosti u kojoj kaznu zatvora izdržavaju zatvorenici koji
su počinili najteža kaznena djela i koji su osuđeni na najveće kazne zatvora, ali da je
naglasak stavljen na uvjete tako da se maksimalno poštuju preporuke Europske
komisije, potvrđuje da je tužitelj S.I., za vrijeme boravka u ovoj kaznionici
bio radno angažiran na poslovima u lakiraonici, utovaru, knjigovežnici, kuhinji i kao
domar u školi, do premještaja u Zatvor u P.;

- da Svjedok S.M. u bitnom potvrđuje da su u kuhinji i trpezariji kaznionice

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2 5

poštovani higijenski uvjeti propisani standardima, kao i da su zatvorenici bili dužni
održavati higijenu, kao i u sobama u kojima su boravili, da je vršen nadzor nad
obavljanjem higijene, kao i da su se eventualni problemi (pojava insekata i sl.) rješavali
odmah po uočavanju u suradnji sa Zavodom za javno zdravstvo Varaždinske županije,
te da se redovito po i nekoliko puta godišnje vrši analiza vode, hrane, čistoće posuđa
i pribora radi sprječavanja zaraznih bolesti, da je hrana bila zdravstveno ispravna,
kvalitetna, raznovrsna i kalorijski u propisanim granicama;

- da svjedok D.V. u bitnom iskazuje da je u Kaznionici u L. radio kao
savjetnik za tretman i da mu se tužitelj S.I., za vrijeme boravka u toj ustanovi
nikada nije pritužio na smještaj, a da ima saznanja da je isti za vrijeme boravka u toj
ustanovi završio za zvanje kuhara;

- da svjedok S.M. u bitnom iskazuje da je kod njega, kao voditelja tretmana, bio
tužitelj S.I., pa da je s njime svakodnevno kontaktirao, a da se ne sjeća da,
dok je isti bio kod njega u skupini, da mu se pritužio na uvjete smještaja, a niti da mu
se, dok je radio taj posao, niti bilo koji drugi zatvorenik žalio na te okolnosti;

- da svjedok J.M., zaposlen kao voditelj odjela zdravstvene zaštite
zatvorenika u tom periodu, u bitnom iskazuje da je u kaznionicama, pa tako i u ovoj,
ostvarivanje zdravstvene zaštite prilagođen kontroliranim, tj. penalnim uvjetima i da se
temelji na propisima iz oblasti izvršavanja kazni zatvora, da je tužitelju S.I., za vrijeme boravka u Kaznionici u Lepoglavi pružana primarna zdravstvena
zaštita, da je pregledan ukupno 140 puta, da je u kaznioničkoj ambulanti dentalne
medicine bio 18 puta, da je više puta, obzirom na žaljenje za probleme s okom, bio
upućivan u Kliničku bolnicu D. na oftamologiju, te je operativno zbrinut zbog
postojanja sive mrene i nakon toga je boravio u Zatvorskoj bolnici do ozdravljenja,

2010. godine je dobio naočale na račun Kaznionice u L., iako utvrđena senilna
mrena nije bila povezana sa boravkom u kaznionici, potvrđuje da se tužitelj S.I. nije žalio na duševne zdravstvene probleme niti je tražio takvu pomoć, tako
da je isti tijekom cijelog boravka imao cjelokupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu;

- da svjedok M.T. u bitnom iskazuje da je jedno vrijeme (4 do 6 mjeseci) bio u
sobi sa tužiteljem u kojoj je bilo najmanje 12 osoba, a soba je površine oko 30 m2, a
samo jedan WC i umivaonik, zbog čega je među zatvorenicima dolazilo do svađe i
tučnjava, da je on za vrijeme boravka radio, a i tužitelj je bio u radnom odjelu, da je
bilo hladno, da su dobivali sredstva za osobnu higijenu, ali nedostatno, da je u krugu
bila kantina, ali dostupna onima koji su radili, mogli su se baviti sportom, misli da se
tužitelj bavio nogometom, da su mogli koristiti biblioteku bez ograničenja, da je boravak
u TV sali bio organiziran kao u školi, tamo su mogli biti do 22 sata, vikendom i
praznikom do 23, ali je bilo borbe koji program će se gledati;

- da svjedok D.P. u bitnom iskazuje da je bio u dva navrata u Kaznionici
L. 2003. do 2006. godine i 2010. do 2011. godine kada je bio i tužitelj, bili su
u istoj zgradi, ali ne na istom odjelu, pa se sa tužiteljem viđao u vrijeme dnevnih obroka
i u slobodno vrijeme u krugu, a također da je bio i u posjeti kod njega nekoliko puta
kada su ga puštali stražari, da je njegova soba bila katastrofa, nedostajalo je dnevnog
svjetla, prostora, obzirom da ih je bilo četvorica u sobi, a jedan WC, pa se nije normalno
moglo u sobi kretati, obzirom na krevete ormare i namještaj, te ukupnu površinu sobe,

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2 6

sredstava za osobnu higijenu je bilo dosta, a moglo se i kupiti u kantini, da se moglo
tuširati jednom dnevno, a radni odjel više puta na dan, da mu se tužitelj žalio na
probleme sa okom, da su se mogli baviti sportom i da su tužitelja nagovarali da ide u
teretanu, ali nije radi leđa;

- da svjedok D.N. u bitnom potvrđuje da je bio u sobi sa tužiteljem površine 2
m2, da je to bila soba za dvije osobe bez WC-a, a u sobi je bilo dva kreveta i dva
ormara te jedan drveni prozor, a na tom odjelu je bilo 60 ljudi, sanitarije su bile
zajedničke i to 2 WC-a i 4 slavine, potvrđuje da je tužitelj radio 5,5 godina u
knjigovežnici, zadnje dvije godine da je premješten u kuhinji, da se u slobodno vrijeme
bavio nogometom;

- da svjedok S.M. u bitnom navodi da je u Kaznionici Lepoglava radio kao Viši
savjetnik za organizaciju slobodnog vremena zatvorenika, potvrđuje da se tužitelj
bavio sportskom aktivnošću, nogomet i košarka, da je koristio informatičke sekcije,
knjižnicu, a jedno vrijeme da je bio angažiran i kao domar odgojno obrazovnog centra
3A odjela, da je u to vrijeme komunicirao sa tužiteljem da mu se nije žalio na smještaj
i uvjete boravka u Kaznionici, nije mu poznato da li je bio angažiran i na drugim
poslovima, no zna da je za vrijeme boravka osposobljen za kuhara, bio je prisutan
kada je polagao ispit, smatra da mu nisu uskraćena nikakva prava na rad, izobrazbu
ili bavljenje aktivnostima koje su organizirane;

- da svjedok D.P. u bitnom potvrđuje da je tužitelj u Kaznionici L.
boravio od 2003. do 2012. godine, da je on u tom periodu bio uposlen u Kaznionici i to
kao pomoćnik odjela osiguranja do 2008, kasnije načelnik odjela osiguranja do 2010.,
nakon toga pomoćnik upravitelja Kaznionice, dobro se sjeća tužitelja, cijelo vrijeme
njegovog boravka u Kaznionici je bio radno angažiran na više radnih mjesta, završio
je izobrazbu za kuhara, bio je veći dio vremena smješten u 3D odjelu, zadnjih godinu
dana do premještaja u 4E odjelu, da sobe u kojima je boravio nisu imale 4 m2 prostora
za svakog zatvorenika kako to propisuje članak 74. stavak 3. Zakona o izvršenju kazne
zatvora, ali da su svi ostali higijensko – tehnički uvjeti bili zadovoljeni, te se u Kaznionici
poduzimalo niz aktivnosti i mjera radi olakšanja boravka u Kaznionici radi
prenapučenosti, te se posebice poštivale preporuke Europskog vijeća, tako da je
dnevni raspored bio koncipiran tako da je zatvorenik morao samo spavati u sobi u kojoj
je boravio, a da je svo ostalo vrijeme imao alternativni prostor gdje je mogao boraviti i
baviti se dodatnim aktivnostima, a što je tužitelj koristio jer je bio radno aktiviran, a
nakon posla se bavio sportom i drugim aktivnostima te se obrazovao;

- da tužitelj S.I. u bitnom iskazuje da je nakon dolaska u Kaznionicu 2003.,
godinu dana bio smješten u neradnom odjelu na odjelu 2B, gdje u sobama nije bilo
struje, vode ni sanitarnog čvora, nakon čega je prebačen u radni odjel 2D koji je bio
renoviran, imao je struju, vodu i sanitarije, mijenjao je sobe sa manje ili više osoba, ali
su sve bile površne manje od 3 m2 po osobi, radio je na više poslova lakirnica,
bačvarnica, utovar, pa terapijska radionica knjigoveže gdje je bio 2-3 godine, zatim
domara u školi gdje je završio tečaj za kuhara i prešao na radno mjesto kuhara do
prelaska u Zatvor u P., navodi da je za vrijeme boravka u Kaznionici imao
operaciju oka i da mu je u Bolnici D. ugrađena leća nakon čega puno bolje vidi,
da su sobe bile prenatrpane namještajem (kreveti, ormari i sanitarije), da u nekim
sobama nisu imali mogućnost držati TV već ga gledati u društvenoj prostoriji, a boravak

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2 7

na otvorenom je bio 2 sata popodne, u TV sali su mogli biti do 22 sata, vikendom do
23, sobe su bile otključane od 06,00 do 17,00 sati, zatim zaključane za vrijeme večere,
a onda moguć boravak u TV sali poslije večere, da je bio radno angažiran i imao
godišnji odmor koji je koristio u Kaznionici, da je 2007. do 2008. godine hrana bila
nejestiva, a onda se popravila, da je dobivao naknadu za rad, pa prvostupanjski sud,
prihvaćajući iskaze saslušanih svjedoka D.P., Z.M.,
S.M., D.V., S.M. i J.M., utvrđuje da je u
Kaznionici L. u vrijeme boravka tužitelja S.I. postojala očita
prenapučenost, odnosno da zatvorenici, pa tako ni tužitelj S.I., za vrijeme
boravka nisu imali propisani minimalni prostor od 4 m2 u prostorijama u kojima su
boravili, ali da je ovaj nedostatak prostora u spavaonicama nadoknađen povećanjem
slobode kretanja, da je tuženik S.I., koji je bio u radnom odjeljenju, imao
mogućnost boravka izvan sobe veći dio dana dok je radio, a i nakon toga u prostoriji
za TV, na dvorištu, da se bavio sportom, nogometom i košarkom, da je imao pravo
više puta dnevno se tuširati i da su higijensko tehnička sredstva bila dostatna, da je
završio školu za kuhara, da je za svoju radnu angažiranost bio plaćen, zavisno od
posla koji je obavljao od 250,00 do 800,00 kn mjesečno, da je zdravstveno bio zbrinut
i da je mu je sanirana bolest oka, koja nije bila posljedica boravka u Kaznionici i
ugrađena leća, pa prvostupanjski sud zaključuje da je nedostatak prostora mogao
osjećati samo za vrijeme boravka u sobi odnosno za vrijeme spavanja, a da takav
nedostatak, koji je saniran ovim drugim mogućnostima aktivnosti tijekom dana, nije
predstavljao takvu grubu povredu, odnosno nečovječno i ponižavajuće postupanje
prema tužitelju kao osuđeniku, nije je mogao ugroziti njegovo tjelesno i duševno
zdravlje, odnosno povrijediti njegovo dostojanstvo u toj mjeri da bi isto opravdavalo
dosuđenje pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, pa je
prvostupanjski sud, primjenjujući odredbe članka 19., u svezi članka 1046. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05., 41/08., 63/08. i 125/11. - dalje
ZOO), tužbeni zahtjev našao neosnovanim i odbio ga, a odluku o troškovima postupka
donio temeljem odredbe članka 154. stavak 1, članka 155. ZPP i odredbi Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12.,
103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarife).

10. Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

11. Prije svega treba reći da je Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu,
presudom poslovni broj: P734/13 od 22. srpnja 2016. odbio istovjetni tužbeni zahtjev
tužitelja S.I. na isplatu na ime neimovinske štete zbog povrede prava
osobnosti po istom činjeničnom osnovu, a koju presudu je ovaj sud, povodom žalbe
tužitelja S.I., presudom poslovni broj Gž-1242/16-2 od 19. srpnja 2018.
potvrdio.

12. Također treba reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj:
U-III-3643/2018 od 25. lipnja 2020., usvojio ustavnu tužbu te je, u odnosu na
podnositeljeve prigovore vezane uz osobni prostor koji je podnositelj imao na
raspolaganju u Kaznionici u L. od 31. ožujka 2003. do 25. listopada 2012.,
ukinuo naprijed naznačene presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u
Ivancu i ovoga Suda i premet vratio na ponovni postupak, dok je rješenjem istoga broja
i datuma odbacio ustavnu tužbu u odnosu na njegove prigovore vezano za higijenske,

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2 8

sanitarne i prehrambene uvjete te zaštitu zdravlja za vrijeme njegovog boravka u Kaznionici u Lepoglavi.

13. Ustavni su u svojoj odluci, pozivajući se na svoje odluke broj U-III-Bi-890/2012
od 4. svibnja 2016. i U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., te odluku Europskog suda
za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske broj 7334/13 od 20. listopada

2016., u dijelu u kojem je ukinuo presude nižih sudova, polazi od utvrđenja da bi svaki
boravak osuđenika u prostorijama manjim 3 m2 po zatvoreniku bio nečovječan i
nehuman, izuzev ako bi takav boravak u takvim prostorima bio povremen ili kraćeg
intenziteta, da su popraćena dovoljnom slobodom kretanja ili prikladnim aktivnostima
izvan sobe ili se radi o ustanovi koja se smatra primjerenom ustanovom za lišenje
slobode i ne postoje drugi otegodni aspekti uvjeta boravka u zatvoru.

14. Ustavni sud Republike Hrvatske također ukazuje kako u postupku, koji je
prethodio donošenju odluka nižih sudova, tuženica Republika Hrvatska nije dostavila
kompletne i precizne podatke o tome u kojim i kakvim prostorijama je zatvorenik bio
smješten u periodu 2003. do 2012. godine, a što je ista morala, jer je u tom dijelu teret
dokaza bio na njoj.

15. Suprotno žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud, u ponovljenom
postupku ocijenio iskaze saslušanih svjedoka, te je utvrdio, kako to i proizlazi iz
obrazloženja pobijane presude, da je u spornom periodu Kaznionica u L. bila
prenapučena, odnosno da su osuđenici, pa tako i tužitelj S.I., za vrijeme
boravka u Kaznionici, bili smješteni u prostorijama koje nisu imale 4 m2 osobnog
prostora za svakog od njih, kako je to propisano odredbom članka 74. st. 3. Zakona o
izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine broj: 128/99., 55/00., 59/00., 129/00.,
59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. i 125/11. – ZIKZ),
što nije bilo niti sporno među strankama u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi
prvostupanjskog suda.