Broj: Kž 459/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog H. B., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 14. studenog 2018. broj Kovm-4/2018-8 o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 28. studenog 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba okrivljenog H. B. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog H. B. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11., produljen je istražni zatvor protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.).

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni H. B. po braniteljici, odvjetnici J. B., bez navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, ukine istražni zatvor te okrivljenik pusti na slobodu ili da se pobijano rješenje preinači i odredi neka od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08.

 

Žalba nije osnovana.

 

Naime, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog H. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., kako onih koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke, tako i onih koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje osnovane sumnje da bi okrivljeni H. B. počinio kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11. a koja osnovana sumnja proizlazi iz iskaza oštećene S. B., a čiji iskaz potkrjepljuju i iskazi svjedoka A. T. i A. B. P..

 

Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi iz žalbe okrivljenika da nije ispunjen opći uvjet za određivanje istražnog zatvora.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da i dalje postoje osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će okrivljenik ponoviti kazneno djelo. Naime, okolnosti da je okrivljenik do sada u četiri navrata osuđen zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji prema žrtvi S. B. kao i da je osnovano sumnjiv da je kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku počinio za vrijeme trajanja zaštitne mjere zabrane približavanja S. B. izrečenoj u prekršajnom postupku predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će okrivljenik izlaskom na slobodu ponoviti kazneno djelo.

 

Navedena utvrđenja ne dovode u pitanje žalbeni navodi okrivljenika da pravomoćne prekršajne presude djeluju „teže“ u stvarnosti nego na papiru jer su međusobni obiteljski sukobi između oštećenice i okrivljenika i njihovih širih obitelji njihov stil života što je vidljivo i iz socijalnih anamneza priloženih spisu kao i da iz iskaza same oštećenice proizlazi da su se ona i okrivljenik viđali unatoč izrečenoj zabrani.

 

Nadalje, nije u pravu žalitelj niti kada u žalbi navodi da je mala vjerojatnost da bi počinio kazneno djelo jer da je oštećenica zasnovala novu bračnu zajednicu, da okrivljenik namjerava razvesti njihov brak, da se okrivljenik nema razloga približavati oštećenici, a s obzirom da im je oduzeto pravo da žive sa svojom djecom, odnosno da su ona smještena u udomiteljsku obitelj, pa se umjesto istražnog zatvora okrivljeniku može izreći mjera opreza zabrane približavanja oštećenici. Osim toga žalitelj ističe da je dosadašnje trajanje istražnog zatvora dovoljno utjecalo na okrivljenika i to preventivno i retributivno.

 

Međutim, navedeni su prigovori okrivljenika neosnovani jer upravo iz gore navedenih okolnosti proizlazi da je ponašanje okrivljenika progrediralo s obzirom na kazneno djelo za koje je osnovano sumnjiv u ovom kaznenom postupku, a kada se uzme u obzir i da je okrivljeniku već presudom prekršajnog suda bila izrečena mjera zabrane približavanja žrtvi S. B., koju je prekršio, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se svrha istražnog zatvora ne bi mogla postići mjerama opreza iz članka 98. ZKP/08.

 

Isto tako prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da dosadašnjim trajanjem istražnog zatvora okrivljeniku nije narušeno načelo razmjernosti s obzirom na težinu kaznenog djela za koje je okrivljenik osnovano sumnjiv i kaznu koja se, prema podacima iz spisa, može očekivati u postupku.

 

Kako pobijanim rješenjem nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, žalba okrivljenika je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odbijena kao neosnovana, a kako je to navedeno u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 28. studenog 2018.