Broj: Kž 395/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. P. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-13/12 od 1. veljače 2016., u sjednici održanoj 29. studenog 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom opt. J. P. i opt. M. L. oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. Na temelju čl. 158. st. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14) oštećeno trgovačko društvo H. a. d.o.o. upućeno je imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici, a troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

              Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik J. P. osobno, te putem braniteljica A. M. G. i dr. sc. L. V., odvjetnica iz Z., sa suglasnim prijedlogom odbiti žalbu državnog odvjetnika i potvrditi prvostupanjsku presudu. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je i opt. M. L., putem braniteljice J. S., odvjetnice iz Z., s prijedlogom odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je u roku vratilo.

              Žalba je neosnovana.

              Suprotno žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. U pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Državni odvjetnik nije u pravu kada tvrdi kako se iz razloga presude može zaključiti da je presuda donesena primjenom načela „in dubio pro reo“, a prvostupanjski sud nije izložio razloge za takav svoj zaključak. Naime, iz razloga presude ne proizlazi zaključak da je presuda donesena primjenom načela „in dubio pro reo“, pa prvostupanjski sud nije ni mogao niti trebao izlagati dvojbe o postojanju činjenica koje bi trebao rješavati na način koji je povoljniji za optuženika. U razlozima presude je, na više mjesta, iznesena jasna i kategorička tvrdnja da nema dokaza da su optuženici počinili kazneno djelo, odnosno kako nisu dokazane odlučne činjenice o kojima ovisi opstojnost inkriminiranog kaznenog djela (o tome da nema dokaza, prvostupanjski sud je opširno izlagao npr. na stranama 108, 109, 110, 121, 125 i 142 pobijane presude).

              Suprotno navodima državnog odvjetnika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o tome kako nema dokaza da su optuženici počinili kazneno djelo, utemeljeni na izvedenim dokazima.

              Državni odvjetnik, obrazlažući svoju tvrdnju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, opširno reproducira tijek dokaznog postupka i detaljno navodi što je sve bilo nesporno tijekom postupka, bez da je izravno ukazao u čemu se to, točno, ogleda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i koji, točno, dokazi osporavaju koja utvrđenja prvostupanjskog suda i zašto.

              Prvostupanjski sud je logično, ali i izuzetno opširno, izlagao svoje zaključke o nepostojanju dokaza da su optuženici postupali u namjeri osigurati posao trgovačkom društvu S. g. d.o.o. na štetu imovine trgovačkog društva H. a. d.o.o., zatim je izlagao kako nema dokaza da nije bilo potrebe izgraditi prateći uslužni objekt (PUO) na dionici P. 1 - L. P., odnosno kako nema dokaza da je opt. J. P., djelujući u skladu sa dogovorom i koristeći autoritet predsjednika Uprave, sugerirao trgovačkom društvu K. i. d.d., da za izvođenje radova angažira trgovačko društvo S. g. d.o.o., i naposljetku kako nema dokaza da je prouzročena šteta trgovačkom društvu H. a. d.o.o. u iznosu 63.536.431,47 kn.

              Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je angažman trgovačkog društva S. g. d.o.o. kao podizvoditelja radova bio posljedica već ranije donesene odluke o potrebi izgradnje PUO na dionici P. 1 - L. P., a ne razlog za donošenje takve odluke. Prvostupanjski sud je, detaljno, obrazložio zašto nema dokaza za zaključak da bi optuženici, u namjeri osigurati posao trgovačkom društvu S. g. d.o.o., između sebe postigli dogovor da će na dionici P. 1 – L. P. izgraditi PUO, a što je bilo na štetu imovine trgovačkog društva H. a. d.o.o., jer nije bilo potrebe za takvim radovima. Utvrđena činjenica da je opt. L., kao član uprave trgovačkog društva H. a. d.o.o. zadužen za građenje i projektiranje, sudjelovao u ostvarenju projekta gradnje PUO-a u okviru svojih ingerencija, ne znači da je time dokazano postojanje nekog kriminalnog dogovora.

Prvostupanjski sud je jasno izložio zašto nije dokazana tvrdnja optužbe da su optuženici bili svjesni kako nema potrebe izgradnje PUO. Optuženici su u svojim obranama, na jednaki način kao i brojni svjedoci u svojim iskazima, obrazlagali motivaciju i nastojanje da se spoje dva projekta od iznimne važnosti na obostranu korist. O postojanju potrebe izgraditi PUO na dionici P. 1 - L. P. govorili su mnogi svjedoci, a postoji i dokumentacija o tome. Svjedoci su potvrdili obranu optuženika o potrebi izgradnje PUO na dionici P. 1 - L. P., jer se nalazi na međunarodnom 5C koridoru koji vodi prema L. P., koja se zahvaljujući tome želi pozicionirati kao važna luka za srednju Europu. Objekt se može dati u koncesiju što je u konačnici zarada za investitora, a u blizini je granični prijelaz za BIH što znači da je potrebno izgraditi benzinsku crpku koja bi bila u sklopu PUO-a, a u perspektivi je bila moguća izgradnja motela za vozače kamiona koji tuda prolaze. Potreba izgradnje PUO na dionici P. 1 - L. P. proizlazi, između ostaloga, iz odluke trgovačkog društva H. a. d.o.o. za dodatnim radovima na izgradnji dionice P. 1 – L. P. (izvođenje radova na PUO K.) koji su procijenjeni na 63.486.004,36 kn. Određeno je da će se postupak nabave provesti pregovaračkim postupkom javne nabave s poslovnom udrugom bez prethodne objave. Ovlašteni predstavnici trgovačkog društva H. a. d.o.o. (među kojima nisu bili ni opt. J. P. niti opt. M. L.) utvrdili su da je, radi osiguranja primjerene razine usluga budućim korisnicima na lokaciji K., potrebno izgraditi PUO, te je izvođač iz osnovnog ugovora voljan izvesti i radove na PUO koristeći jedinične cijene iz osnovnog ugovora. Budući su nakon pregleda ponude zaključili da je ista prikladna, predložili su predsjedniku uprave zaključenje trećeg dopunskog ugovora za izvođenje dodatnih radova. S tim u svezi, iz odluke nadzornog odbora trgovačkog društva H. a. d.o.o. vidljivo je da je Upravi dana suglasnost za sklapanje trećeg dopunskog ugovora osnovnom ugovoru s poslovnom udrugom za izvođenje dodatnih radova na izgradnji dionice P. 1 – L. P. u ukupnom iznosu od 63.486.004,36 kn.

Svjedoci su iskazivali i o tome kako je konkretni PUO izgrađen na dobroj lokaciji s obzirom na dobiveni materijal kod iskopa, koji je bio potreban L. P. Utvrđeno je kako je L. P. imala rokove zbog čega je bilo izuzetno važno osigurati dovoljne količine kvalitetnog kamena, jer bi kašnjenjem morali plaćati penale. Iz odluke Vlade Republike Hrvatske proizlazi da je Republika Hrvatska dala na raspolaganje lučkoj upravi P. višak kamenog materijala u količini od 2.000.000 m³ preostalog iz građevinskog iskopa s trase ceste Z. – S. – P. – D., dionice P. 1 – L. P. Da je kamen sa izgradnje PUO bio dobre kvalitete i redovito odvožen u L. P. proizlazi kako iz iskaza brojnih svjedoka tako i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta.

              Isto tako, u prvostupanjskoj presudi je vrlo detaljno obrazloženo zašto nije dokazano da bi opt. J. P., u cilju osigurati izvođenje radova trgovačkom društvu S. g. d.o.o., koristio autoritet predsjednika uprave i sugerirao trgovačkom društvu K. i. d.d. da angažira upravo trgovačko društvo S. g. d.o.o. Naime, nitko od brojnih ispitanih svjedoka o tome nema izravna saznanja. U vrijeme kada je trgovačko društvo S. g. d.o.o. dobilo suglasnost za podizvoditelja, optuženik nije mogao koristiti ni autoritet predsjednika uprave niti nešto sugerirati trgovačkom društvu K. i. d.d. Ovo stoga što je trgovačko društvo S. g. d.o.o. dobilo suglasnost za podizvoditelja, bitno ranije nego je optuženik postao predsjednik uprave trgovačkog društva H. a. d.o.o. S obzirom na izvedene dokaze, razlog zašto je K. i. d.d. prepustio radove izgradnje PUO trgovačkom društvu S. g. d.o.o., bio je u tome što je trgovačko društvo K. i. d.d. već prebacilo i ljude i opremu na drugu lokaciju radi izvođenja dionice R. – P. Zato je doista bilo primjereno da radove izvede trgovačko društvo S. g. d.o.o., kao podizvoditelj, jer je već izvodio radove u blizini, na C. r. i V. S druge strane, nema dvojbe da je trgovačko društvo S. g. d.o.o. dogovorene radove uredno izvršilo.

              Nadalje, prvostupanjski sud s pravom ukazuje kako je novčani benefit i trošak koji je bio predviđen u troškovnicima za izgradnju dionice autoceste R. – P., radi prijevoza kamenog materijala od dionice autoceste do L. P., i to u iznosu 56.000.000,00 kuna. PUO je izgrađen upravo tim sredstvima, jer se izbjegao dugi i skupi prijevoz kamena sa dionice autoceste R. – P., a za razliku u cijeni dobio se novi sadržaj.

Nema dvojbe da su, nakon plaćenih i izvedenih zemljanih radova, inženjeri trgovačkog društva H. a. d.o.o. zaustavili radove na daljnjem opremanju i izgradnji PUO, jer je plaćeno samo ono što je bilo izgrađeno, a više nije bilo sredstava za nastavak radova. Međutim, radovi su u to vrijeme bili zaustavljeni i na brojnim drugim objektima. Iz iskaza svjedoka i prateće dokumentacije, nedvojbeno, proizlazi kako je financijska kriza uzela danak i u poslovanju trgovačkog društva H. a. d.o.o., koje je moralo obustaviti veliki dio projekata, a nastavak je odgođen za neka financijski bolja vremena.

Državni odvjetnik u žalbi ne iznosi koja bi to, konkretno, činjenična utvrđenja suda bila pogrešna i koji su to drugi dokazi koji osporavaju zaključke prvostupanjskog suda. Žalitelj iznosi svoju percepciju smisla i cilja izgradnje PUO, te posljedica koje su iz toga proizašle, ali nije označio odlučne činjenice na temelju kojih bi se pravilnom valorizacijom, po njegovoj ocjeni, moglo osnovano zaključiti o postojanju kaznenopravne odgovornosti opt. J. P. i opt. M. L. za odnosno kazneno djelo.

              Nasuprot tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio postojanje svih raspoloživih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio kako nema dokaza koji bi jasno ukazivali na zaključak da su optuženici počinili kazneno djelo kako im je to i stavljeno na teret.

Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. studenog 2018.