1               Poslovni broj: 22 Gž R-460/2020-2

 

 

             

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-460/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja P. B., iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u S., protiv tuženika P. - R., komanditno društvo za zaštitarsku djelatnost, S., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu R. i R. u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-336/2018 od 29. studenog 2019., dana 25. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tužitelja i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-336/2018 od 29. studenog 2019.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske štete preko iznosa od 15.000,00 kn do iznosa od 23.000,00 kn (za iznos od 8.000,00 kn), kao i za isplatu naknade tuđe njege i pomoći preko iznosa od 2.520,00 kn do iznosa od 2.600,00 kn (za iznos od 80,00 kn);

 

b) preinačuje u preostalom pobijanom dijelu točke I. izreke i u cijelosti u točki II. izreke i sudi:

 

„I. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana, isplati tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 15.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. listopada 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 8 dana, isplati tužitelju na ime tuđe njege i pomoći iznos od 2.520,00 sa zakonskom zateznom kamatom od 17. srpnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III. Nalaže se tuženiku da, u roku od 8 dana, naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.118,75 kn; dok se za više traženo zahtjev tužitelja kao i u cijelosti zahtjev tuženika odbijaju.“

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio naknadu neimovinske štete u iznosu od 23.000,00 kn te naknadu s naslova tuđe njege i pomoći u iznosu od 2.600,00 kn, sve sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 9.375,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje: ZPP), koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.

 

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

 

2.2. Žalba je djelomično osnovana.

 

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju da je isti pretrpio kao posljedicu ozljede na radu koju je doživio 17. srpnja 2017.

 

3.1. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tuženik nije odgovoran za nastalu štetu tužitelju pozivom na odredbu članka 111. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14; dalje: ZR), te članka 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14; dalje: ZZR).

 

3.2. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor promašene pasivne legitimacije pozivom na odredbu članka 111. stavak 1. ZR prema kojoj odredbi ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Postojanje ugovora o osiguranju od djelatnosti između poslodavca i osiguravatelja, ne otklanja odgovornost poslodavca za nastalu štetu već daje radniku pravo izbora hoće li tužbom obuhvatiti samo poslodavca, samo osiguratelja ili oboje a koja odgovornost poslodavca i osiguratelja je solidarna.

 

3.3. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

3.4. Osim toga, nije ostvaren ni razlog žalbi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sve sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je pogrešno primijenio materijalno pravo.

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda a glede osnova odgovornosti, proizlazi:

 

- da je tužitelj bio radnik tuženika na određeno vrijeme i to od 15. srpnja do 30. rujna 2017., i da je radeći uobičajene poslove dana 17. srpnja 2017. doživio nesreću na način da je prilikom obilaska plaže koju je čuvao zapeo za stalak suncobrana i ozlijedio nogu o čemu nije sačinjena prijava ozljede na radu;

 

- da je tužitelj prema ugovoru o radu obavljao zaštitarske poslove i to privatne tjelesne zaštite ljudi i imovine sa stalnim mjestom rada Split i okolica;

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kritične prigode radeći noćnu smjenu (od 19,00 do 07,00 sati) obilazio plažu kod hotela L. radi udaljavanja osoba koje bi se tamo neovlašteno zatekle (obično bi u alkoholiziranom stanju ležale na plažnim ležaljkama) i da je tom prigodom oko 23,30 sati zapeo lijevom nogom za željezni stalak suncobrana; da je 1997. godine doživio prometnu nesreću u kojoj je ozlijedio lijevu nogu na način da je zadobio vanjski prijelom obje kosti zbog čega ima ožiljak;

 

- da iz iskaza zz tuženika Ž. R. proizlazi da po njegovom mišljenju tužitelj i nije imao fizičku sposobnost za čuvanje plaže kod hotela L. ali da se tužitelj smatrao sposobnim, da ga je o predmetnom ozljeđivanju obavijestio radnik K. R. ali da nije popunio obrazac ozljede na radu jer nije imao medicinsku dokumentaciju i jer mu je Rončević rekao da se radilo samo o ogrebotini a tužitelj je nastavio raditi ali na novom radnom mjestu na kojemu nije trebao hodati;

 

- da iz iskaza svjedoka I. J. proizlazi da je kritične prigode na plaži vidio da je tužitelj ozlijeđen; iz iskaza svjedoka D. P. proizlazi da je on bio nadređeni tužitelju, da ga je o događaju izvijestio R., da je plaža sa šetnicom i slobodnim prilazom na kojemu se nalazio željezni stalak suncobrana osvijetljena, i da je tužitelj konfliktna osoba; a iz iskaza svjedoka K. R. proizlazi da se kritične  prigode tužitelj ozlijedio na željezni stalak suncobrana prilikom obilaska šetnice koja da je bila osvijetljena na način da je svjetlo bilo postavljeno po rubovima palmi;

 

- da je tužitelj sljedeći dan nakon ozljede premješten na rad na portu stadiona P. gdje je radio do 4. kolovoza 2017. kada je otvorio bolovanje zbog temperature sve do 21. kolovoza 2017. kada se vratio na P. a 24. kolovoza 2017. prebačen je na gradilište ... Ž. do 28. kolovoza 2017. kada je ponovno otvorio bolovanje do isteka ugovora o radu na određeno vrijeme;

 

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijaliste ortopeda dr. Z. P., a nakon pregleda medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona te i pregleda samog tužitelja, proizlazi da je tužitelj 1997. godine operirao prijelom lijeve potkoljenice ali da je zaostalo stalno oteknuće, da je nakon ozljeđivanja na radu tužitelj bio na HKP gdje je utvrđena ozljeda u vidu ekskorijacije uzduž prednjeg ruba lijeve koljenice, učinjena toaleta, previjanje i savjetovano mirovanje i kontrola; da je tužitelj redovito previjao ranu ali početkom kolovoza dolazi do crvenila i ordiniraju mu se i antibiotici, da se i pored previjanja situacija nije umirila već je tužitelj zbog dodatne sekrecije hospitaliziran od 17. do 29. rujna 2017. kada je učinjeno čišćenje rubova ozljede i odstranjenje nekrotičnog tkiva; da je zaostao grubi ožiljak s prednje strane lijeve potkoljenice dimenzija 18 x 1 cm a oko njega tamno pigmentirana koža širine do 5 cm i da je lijeva potkoljenica deblja u odnosu na desnu za 5 cm; da se radilo o običnoj lakoj tjelesnoj ozljedi koja je zbog naknadne infekcije prešla u težu ozljedu; da su bolovi jakog intenziteta trajali 1 dan, srednjeg 5 dana a blagog 3 tjedna; da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć kroz 3 tjedna po 2 sata dnevno te još 1 mjesec po 1 sat dnevno sve zbog pratnji liječniku i potrebe dugotrajnih previjanja i kod obavljanja osobne higijene; da je zaostalo trajno umanjenje životnih aktivnosti od 2%;

 

- da je stalni sudski vještak specijalist psihijatar dr. Č. L. zaključio da je tužitelj pretrpio primarni strah u trenutku ozljeđivanja jakog intenziteta u trajanju 2-3 minute te sekundarni strah jakog intenziteta 2 dana, srednjeg 7 dana i blagog intenziteta 4 tjedna; da će zbog zaostalog umanjenja životnih aktivnosti tužitelj imati osjećaj hendikepiranosti zbog preosjetljivosti lijeve potkoljenice što je dovelo do trajne povrede duševnog integriteta od 5%;

 

- da je tuženik imao na razdoblje od godinu dana sklopljen ugovor o osiguranju od odgovornosti s Wiener osiguranje od 29. travnja 2017.

 

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da je tužitelj dokazao da je doživio ozljedu na radu i štetne posljedice ali da je njegov zahtjev neosnovan jer da kritične prigode obavljajući svoj posao zaštitara prilikom obilaska plaže nije upotrijebio pažnju dobrog stručnjaka jer nije upotrijebio svoje profesionalno znanje i vještine u obavljanju zaštitarskog posla; nadalje, da je postupao krajnje nepažljivo jer nije upotrijebio ni pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek jer je šetnica bila osvijetljena te je mogao zaobići stalak suncobrana koji se nalazio na sredini šetnice a tužitelj je prema iskazima svjedoka već 3-5 puta te noći prošao tim putem. Nadalje navodi da je tužitelj imao odgovarajuću odjeću i obuću i da je bio osposobljen za rad na siguran način.

 

6. Iako je sud prvog stupnja utvrđivao činjenično stanje nepravilno je primijenio materijalno pravo. Ovo stoga jer je tužitelj kritične prigode očito obavljao posao na uobičajen način (iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da je isti trčao, da je bio pod utjecajem alkohola ili sl.), proizlazi da se koristio predviđenom zaštitnom odjećom, a sukladno uputama poslodavca obavljao je radnju obilaska plaže i šetnice kod hotela L. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ozljeda nastala na plaži, očevidaca nesporno nema a iskazi svjedoka da bi se ozljeda dogodila na šetnici ili na prilazu šetnici (dakle, kontradiktorni jedan drugom) nisu potkrijepljeni drugim objektivnim dokazima (nisu priložene fotografije koje je navodno napravio svjedok R.) a svjedoci nisu očevici štetnog događaja. Međutim, i u situaciji ako se prihvate iskazi svjedoka, koji su zaposlenici tuženika, o mjestu ozljeđivanja (na šetnici ili na prilazu šetnici) očito je da tužitelj nije mogao a ni trebao predvidjeti da će se po sredini šetnice ili prilaza šetnici nalaziti željezni stalak suncobrana a da li ga je u toj situaciji mogao i trebao na vrijeme uočiti i zabići i tako spriječiti ozljeđivanje stvar je ocjene radi li se o krajnjoj ili običnoj nepažnji. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda vjerojatniji je iskaz tužitelja da se ozljeda dogodila na plaži a ne na šetnici niti prilazu šetnici (dakle, iskazi svjedoka se razlikuju je li se ozljeda dogodila na šetnici ili na prilazu šetnici) obzirom da je životno uvjerljivije da se stalak suncobrana nalazio na plaži a ne na šetnici.

 

7. Tužitelj je svojim uvjerljivim iskazom kao stranke (u odredbi članka 9. ZPP propisana je dužnost stranke da govori istinu) ali i iskazima svjedoka, dokazao ozljedu na radu; dok je sam zz tuženika naveo da smatra da tužitelj nije bio zdravstveno sposoban za obavljanje konkretnog posla zaštitara kod hotela L. iz čega proizlazi da je tuženiku kao poslodavcu bilo poznato da tužitelj nije zdravstveno sposoban obavljati navedeni posao ali ga je bez obzira na to i bez obzira na okolnost da ga je odmah mogao rasporediti na radno mjesto na kojemu ne treba hodati (što je učinio nakon ozljeđivanja), rasporedio za rad na plaži i šetnici slijedom čega je sam tuženik odgovoran što je tužitelj radio posao (a poslovi zaštitara su zasigurno poslovi s posebnim uvjetima rada za što je potrebno ispuniti i određene uvjete zdravstvenog stanja radnika) za koji nije sposoban bez obzira na formalnopravnu osposobljenost za poslove radnog mjesta zaštitara kako to sud prvog stupnja olako ocjenjuje.

 

8. Odredbom članka 25. ZZR propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti time da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

8.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik taj koji je trebao dokazati razloge ekskulpacije pa tako i krajnju nepažnju dok ovdje nema mjesta raspravi o profesionalnoj pažnji dobrog stručnjaka kako to pogrešno sugerira prvostupanjski sud. Krajnja nepažnja je takvo postupanje radnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni radnik a ne pažnju profesionalnog zaštitara kako to sasma pogrešno elaborira sud prvog stupnja. Samo krajnja nepažnja dakle, nepažnja prosječnog radnika ekskulpira tuženika; dok obična nepažnja koja podrazumijeva nemarnost radnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi onu pažnju koju bi upotrijebio dobar gospodarstvenik odnosno dobar domaćin (osobito pažljiv i savjestan čovjek) poslodavca ne ekskulpira, sve prema citiranoj odredbi članka 25. ZZR.

 

8.2. Tuženik nije dokazao krajnju nepažnju naprotiv, zapošljavanjem tužitelja i raspoređivanjem na poslove za koje je zz tuženika smatrao i znao da ih tužitelj nije sposoban raditi, prihvatio je i sve eventualne moguće posljedice takvog svog postupka a time i odgovornost za naknadu nastale štete.

 

9. Glede visine naknade neimovinske štete za istaći da je odredbom članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) određeno, među ostalim, da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. ožujka i 5.. lipnja 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: „Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“

 

9.2. Sud mora imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

 

9.3. Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i medicinskog vještačenja, kako je tužitelj doživio laku tjelesnu ozljedu koja je zbog naknadne infekcije prerasla u težu ali time nije prekinut kauzalni neksus, dob tužitelja (rođen 1971. godine), intenzitet i trajanje fizičke boli (jakog intenziteta 1 dan, srednjeg 5 dana i blagog intenziteta 3 tjedna, popratne neugodnosti pri liječenju (višemjesečna previjanja, operacija, hospitalizacija, antibiotici, kontrole i dr.), intenzitet i trajanje straha (primarni jakog intenziteta 2-3 minute te sekundarni strah jačeg intenziteta 2 dana, a srednjeg 7 dana, te slabijeg intenziteta 4 tjedna), manifestacije straha u vidu zabrinutosti za ishod liječenja, duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti (subjektivni znaci funkcionalne oštećenosti očituju se u trajno prisutnom osjećaju hendikepiranosti), za zaključiti je da obim svih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 15.000,00 kn; dok je za više traženo njegov zahtjev valjalo odbiti. Tijek zateznih kamata nije bio sporan.

 

10. Nadalje, odredbom članka 1095. ZOO propisano je da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja; te da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

 

10.1. Glede tražbine naknade imovinske štete s naslova tuđe njega i pomoći koja je tužitelju bila potrebna sveukupno 72 sata a po cijeni od 35,00 kn/sat što je među strankama nesporno, tužitelju pripada iznos od 2.520,00 kn; dok je za više traženo njegov zahtjev valjalo odbiti. Tijek zateznih kamata nije bio sporan.

 

11. Obzirom da je tužitelj uspio u osnovu i visini ukupno 75%, a tuženik 25%, to je njegov konačan uspjeh u sporu 50% a prema odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP/19) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP, kojom je propisano da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

11.1 Temeljem odredbe članka 166. stavak 2. u vezi s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP/19 i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), a prema popisu troška, valjalo je tužitelju dosuditi na ime sastava tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. točka 1. OT; na ime pristupa na ročišta dana 15. listopada 2018., 17. siječnja, 13. ožujka, 15. svibnja, 3. rujna i 11. listopada 2019. po 100 bodova prema Tbr. 9. točka 1. OT, a dana 12. lipnja, 5. rujna i 5. listopada 2018. po 25 bodova prema Tbr. 9. točka 5.; na ime sastava podneska od 27. rujna 2019. 100 bodova prema Tbr. 8. točka 1. OT, a podnesaka od 30. listopada 2018., 24. svibnja i 2. kolovoza 2019. po 25 bodova prema Tbr. 8. točka 3. OT, te na ime sastava žalbe 125 bodova prema Tbr. 10. točka 1. OT, što sve pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 10.750,00 kn uvećano za PDV od 2.687,50 kn iznosi sveukupno 13.437,50 kn odnosno, prema uspjehu u sporu iznos od 6.718,75 kn uvećano za cjelokupan trošak vještačenja od 2.400,00 kn, pa je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke. Tužitelju ne pripada naknada za sastav odštetnog zahtjeva jer ne postoji obveza prethodnog obraćanja poslodavcu sa zahtjevom za naknadu štete (članak 133. stavak 3. ZR).

 

11.2. Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud je odlučio kao u izreci ove odluke temeljem odredbi članka 368. stavak 1., članka 373. točka 3. i članka 380. točka 3. ZPP.

 

Split, 25. lipnja 2021.