Broj: Kž 384/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. T. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 31. ožujka 2015. broj K-27/14., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2018.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), oslobođeni su od optužbe i to pod točkom 1. izreke optuženi S. T. i optužena M. T. da bi počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., pod točkama 2. i 3. izreke optuženi S. T. i optužena M. T. da bi počinili kaznena djela protiv gospodarstva, pogrešno pravno označena kao zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., iako je iz činjeničnog i pravnog opisa te izmijenjene optužnice vidljivo da se radi o kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11. te pod točkom 3. optuženi M. Č. da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, pomaganja u prijevari u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11.

Istom je presudom na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08. protiv optuženog S. T. i optužene M. T. odbijena optužba zbog dva kaznena djela protiv gospodarstva, prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv oslobađajućeg dijela te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. točka 3. ZKP/08., iako bi pravilno bilo „članak 470. stavak 2. ZKP/08.“). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud prihvaćajući žalbu ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje Županijskom sudu u Splitu“.

Odgovori na žalbu državnog odvjetnika nisu podneseni.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe državnog odvjetnika u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08-17.) koji se sada primjenjuje, ovaj je sud utvrdio da je presudom počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju državni odvjetnik ne upire u svojoj žalbi.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da obrazloženje oslobađajućeg dijela pobijane presude nije napisano sukladno odredbama članka 459. ZKP/08.

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, nakon što je pobrojao sve dokaze izvedene čitanjem, iznosi iskaze ispitanih svjedoka K. N. i N. V. (koji su ispitani nakon što je prethodna presuda u ovom postupku ukinuta), kao i obranu svo troje optuženika. Potom, obrazlažući zbog čega oslobađa od optužbe optuženike S. T. i M. T. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (točka 1. izreke oslobađajućeg dijela presude), utvrđuje da nije dokazana namjera ovih optuženika da kao odgovorne osobe uzmu i za sebe zadrže odnosno potroše više od četiri milijuna kuna (koji iznos im se više nakon izmijenjene optužnice niti ne stavlja na teret), koje da bi uzimali iz dnevnih utržaka prodavaonica trgovačkog društva. Pritom se sud poziva na iskaz svjedokinje K. N. te obranu optuženika i zaključuje da optuženicima nije bila nakana da se neosnovano okoriste u velikom iznosu odnosno da za sebe zadrže točno neutvrđeni iznos, svakako veći od 60.000,00 kuna.

Ovakvim obrazlaganjem prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije dao razloge o odlučnim činjenicama, odnosno nije jasno i nedvosmisleno obrazložio iz kojih razloga smatra da nije dokazano da su optuženici počinili djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. na način kako su optuženi. Pritom je sud propustio navesti zbog čega u odnosu na ovo djelo prihvaća iskaz svjedokinje K. N. (u odnosu na koji iskaz u potpunosti u presudi nedostaje ocjena njegove vjerodostojnosti), dok iskaze ostalih svjedoka čiji su iskazi pročitani, sud niti reproducira, niti ocjenjuje, niti je iz presude vidljivo zbog čega ih sud ne uzima u obzir prilikom odlučivanja o krivnji optuženika. Jednaka je situacija i s knjigovodstveno-financijskim vještačenjem koji je bio temelj za donošenje osuđujuće presude koja je ukinuta, a u odnosu na koje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao razloge zbog čega ga sada ne prihvaća.

Osim toga, iako se to ne navodi u žalbi državnog odvjetnika pa je u tom dijelu presuda ispitana po službenoj dužnosti, iz presude nije jasno niti koje je kvalifikatorno obilježje ovog djela, odnosno radi li se samo o pribavljenoj koristi (što bi proizlazilo iz obrazloženja presude), počinjenoj šteti (kako je navedeno u pravom opisu djela) ili oboje (što bi proizlazilo iz činjeničnog opisa djela).

Jednaka je situacija i u odnosu na optuženike S. i M. T. i kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11. (koje prvostupanjski sud u izreci presude pogrešno pravno označava kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.) iz točke 2. oslobađajućeg dijela presude. U odnosu na ovo djelo prvostupanjski sud, pozivajući se na ukidno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 44/2010-7, ističe da se je ovdje radilo o ugovornim odnosima trgovačkog društva S.-A. d.o.o. i banaka, o kreditima, pri čemu je postojao jedan okvirni kreditni ugovor za koji su dane garancije koje su aktivirane i naplaćene sukladno zaključenim ugovorima. Niti ovakvo obrazloženje nije sukladno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08., na što s pravom upire državni odvjetnik u svojoj žalbi, pri čemu u odnosu na ovo djelo nije jasno niti iz koje osnove je donesena oslobađajuća presuda, a što je ovaj sud utvrdio po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-17. Naime, iako u izreci presude nije potrebno navoditi osnovu po kojoj se donosi oslobađajuća presuda, iz obrazloženja presude mora biti jasno i nedvosmisleno navedeno iz kojih razloga navedenih u članku 453. ZKP/08. se optuženici oslobađaju od optužbe (članak 459. stavak 9. ZKP/08.), a što je u konkretnoj situaciji izostalo.

Osim toga, činjenice da je C. b. d.d. prestala biti oštećenik Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 23. rujan 1999. kojom su njezini gubici pokriveni, a sva zatečena sumnjiva i sporna potraživanja prenesena na Državnu agenciju za sanaciju banaka te da su sredstva kredita Ministarstva gospodarstva od 26. ožujka 1997. od 1.452.260,48 kuna otpisana Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 29. ožujka 2011. nisu od utjecaja na postojanje djela i eventualnu krivnju optuženika, nego su od utjecaja za utvrđivanje osoba ovlaštenih za eventualno postavljanje imovinsko pravnog zahtjeva, na što s pravom upire i državni odvjetnik u svojoj žalbi. Pritom prvostupanjski sud propušta uočiti da je u odnosu na ovo djelo oštećeno i Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, o čemu u obrazloženju presude nema nikakvih razloga.

Niti u odnosu na djelo iz točke 3. oslobađajućeg dijela presude u kojem se optuženici S. T. i M. T. terete za počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11. (pogrešno pravno označenog u izreci presude kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.), a optuženi M. Č. za pomaganje u prijevari u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11., prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08. Naime, tvrdnjom da nije dokazano da su optuženici S. T., M. T. i M. Č. postupali s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju odnosno drugu pravnu osobu, odnosno da nije dokazano da bi optuženi M. Č. zastupajući svoje društvo N. ... d.o.o. izradio neistinitu dokumentaciju po izvedenim građevinskim radovima na mljekari niti je dokazano da su optuženici S. T. i M. T. unaprijed odlučili da sredstva dobivena od C. b. d.d., Poslovnice S. neće iskoristi u ugovorenu svrhu, već u druge svrhe i da taj kredit neće vratiti (pri čemu iz stanja spisa predmeta niti ne proizlazi da su sredstva dobivena od C. b. d.d., nego od Ministarstva poljoprivrede i šumarstva posredstvom P. b., dok je C. b. d.d. dala garanciju za vraćanje kredita) te pozivanjem na obrane optuženika, bez ocjene vjerodostojnosti tih obrana te dovođenjem istih u vezu s ostalim u tijeku postupka izvedenim dokazima, prvenstveno knjigovodstveno-financijskim vještačenjem (o kojem u pobijanoj presudi nema niti riječi zbog čega nije prihvaćeno), u pobijanoj presudi nedostaju konkretni, jasni i nedvojbeni razlozi zbog čega prvostupanjski sud smatra da nije dokazano da bi optuženici počinili na teret im stavljena kaznena djela.

Stoga je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud obrazlažući pobijanu presudu propustio postupiti sukladno odredbama članka 459. ZKP/08., a koji je propust doveo do toga da se pobijana presuda ne može valjano ispitati. Osim toga, ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-17. utvrđeno je i da u pobijanoj presudi nedostaju i razlozi u odnosu na odlučne činjenice na koje državni odvjetnik ne upire u žalbi i zbog kojih se također presuda ne može valjano ispitati, čime je također počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Zbog svega navedenog trebalo je pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a s obzirom na to da je presuda ukinuta zbog postojanja bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, ovaj se sud nije upuštao u pravilnost činjeničnih utvrđenja koja su također pobijana žalbom državnog odvjetnika.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova provesti do sada izvedene dokaze, kao i druge dokaze za koje se pokaže potreba izvođenja. Sve izvedene dokaze sud prvog stupnja će savjesno i detaljno ocijeniti i utvrditi pravno odlučno činjenično stanje na temelju kojeg će, uzimajući u obzir i okolnosti na koje je upozoren ovom odlukom, donijeti zakonitu i pravilnu presudu koju će, sukladno odredbama članka 459. stavka 5. ZKP/08-17., i valjano obrazložiti.

Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08-17., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 4. prosinca 2018.